Enkomijenda

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Enkomijendero (posednik enkomijende) sa jednim od svojih radnika, indijanski crtež iz 16. veka.

Enkomijenda (šp. encomienda), pravo je na rad određenog broja američkih starosedelaca, koje je dodeljivano doseljenicima u španskim kolonijama u Americi.[1] Iako dodeljeni Indijanci i njihova zemlja legalno nisu pripadali posedniku enkomijende,[a] u praksi ova ustanova je predstavljala kolonijalni oblik feudalizma, a Indijanci su bili svedeni na položaj robova ili kmetova. Ova ustanova prvi put je uvedena tokom kolonizacije Haitija (od 1502. godine) i postepeno se proširila na sve španske kolonije u Americi uporedo sa širenjem kolonija na druga ostrva Zapadne Indije (Portoriko i Jamajka od 1509, Kuba od 1511) i domorodačke države na kontinentu (Meksiko od 1521, Peru od 1532).

Karakteristike[uredi | uredi izvor]

Sistem enkomijende je dodeljivao domorodačko naselje (selo ili grad) pod svojim vođom (kacikom), pojedinom Špancu, prvenstveno da od nje dobija radnu snagu, a kasnije i druge beneficije, a na kontinentu, danak u naturi od plemenitih metala do hrane i proizvoda zemlje. Enkomijende su u ranim danima kolonizacije dodeljivali guverneri, većinom nekadašnji konkvistadori (Dijego Velaskez, Ernan Kortes) ljudima koji su učestvovali u osvajanju, dok ih je kasnije dodeljivao kraljevski dvor. Tako je Bernal Dijaz del Kastiljo, jedan od osvajača Meksika i Gvatemale, dobio tri indijanska sela u Novoj Španiji i još tri u Gvatemali, gde se i nastanio. U vreme osvajanja Meksika (1519-1521), ova ustanova zvala se repartimijento, dodeljeni rad, ali do vremena kada je Bernal Dijaz pisao svoju hroniku (1568), enkomijenda je zamenila dodeljeni rad.[2] Osnovna razlika između dva sistema bila je u tome da je repartimijento bio privremen, a enkomijenda najpre doživotna, a kasnije i nasledna.[3]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Indijanci su formalno bili slobodni, a njihova zemlja je zvanično pripadala španskoj Kruni.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ del Kastiljo 2012, str. 3-4.
  2. ^ del Kastiljo 2012, str. xiii.
  3. ^ del Kastiljo 2012, str. xxxv-xxxvi.

Literatura[uredi | uredi izvor]