Pređi na sadržaj

Žaljenje

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Žaljenje je odgovor na gubitak, posebno nekog živog bića koje je preminulo, a sa kojim je nastala veza ili naklonost. Iako je konvencionalno fokusiran na emocionalni odgovor na gubitak, žaljenje ima i fizičku, kognitivnu, bihevioralnu, društvenu, kulturnu, duhovnu i filozofsku dimenziju. Često se koriste kao sinonimi, ali se žaljenje odnosi na stanje gubitka, a tuga je reakcija na gubitak.

Žaljenje povezano sa smrću je poznata većini ljudi, ali pojedinci žale zbog raznih gubitaka tokom svog života, poput nezaposlenosti, bolesti ili prekida međuljudskih odnosa.[1] Žaljenje se može klasifikovati kao fizičko ili apstraktno. Fizičko je povezano sa nečim što pojedinac može dodirnuti ili izmeriti, kao što je gubitak supružnika smrću, dok su druge vrste gubitka apstraktnije i odnose na aspekte društvene interakcije osobe.

Reakcije[uredi | uredi izvor]

Porodica žali tokom sahrane, tokom opsade Sarajeva 1992. godine.

Plakanje je normalan i prirodan deo žaljenja. Utvrđeno je, međutim, da plakanje i razgovor o gubitku nije jedini zdrav odgovor i, ako je prisiljen ili preteran, može biti štetan.[2][3] Odgovori ili radnje osobe u žalosti, koje je istraživač Džordž Bonano nazvao ružnim suočavanjem, mogu izgledati kontra–intuitivno ili čak delovati disfunkcionalno, na primer, slavljenički odgovori, smeh ili pristrasnost u tumačenju događaja.[4] Nedostatak plakanja je takođe prirodna, zdrava reakcija, potencijalno zaštitna za pojedinca, a može se posmatrati i kao znak otpornosti.[2][3][5]

Nauka je otkrila da neki zdravi ljudi koji žale ne govore spontano o gubitku. Pritisak na ljude da plaču ili prepričaju iskustvo gubitka može biti štetan,[3] dok je istinski smeh zdrav.[2][5] Kada voljena osoba premine, nije neobično da ožalošćeni prijave da su „videli” ili „čuli” osobu koju su izgubili. U istraživanju iz 2008. godine, 27% ispitanika koji su izgubili voljenu osobu je reklo da imaju takvo iskustvo „kontakta”.[6]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ America, H. F. (2012). Grief. Retrieved March 15, 2012, from Hospice Foundation of America: „Hospice Foundation of America - Home”. Arhivirano iz originala 2012-03-19. g. Pristupljeno 2012-03-20. 
  2. ^ a b v Bonanno, George A. (2004). „Loss, Trauma, and Human Resilience: Have We Underestimated the Human Capacity to Thrive After Extremely Aversive Events?”. American Psychologist. 59 (1): 20—8. PMID 14736317. doi:10.1037/0003-066X.59.1.20. 
  3. ^ a b v „New Ways to Think About Grief. Ruth Davis Konigsberg, 29 January, 2011, Time Magazine.”. Arhivirano iz originala 18. 6. 2011. g. 
  4. ^ Stix, Gary (2011). „The Neuroscience of True Grit”. Scientific American. 304 (3): 28—33. Bibcode:2011SciAm.304c..28S. PMID 21438486. doi:10.1038/scientificamerican0311-28. 
  5. ^ a b „Dance, Laugh, Drink. Save the Date: It's a Ghanaian Funeral.”. The New York Times. 12. 4. 2011. 
  6. ^ Barusch, A. (2008). Love Stories of Later Life. Oxford University Press. p. 166-168.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Mediji vezani za članak Žaljenje na Vikimedijinoj ostavi