Za krst časni i slobodu zlatnu

Dodaj veze
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Pozlaćeni krst na hramu Svetog Save u Beogradu

Za krst časni i slobodu zlatnu, srpska je izreka koja se kao slobodarski poklič uglavnom koristila u odnosu na oslobođenje Srba od turske vlasti na Balkanu.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Libertas (sloboda), sekundarna zastava Dubrovačke republike. Mitropolit cetinjski Sava Petrović je u 18. vijeku tražio pomoć od Dubrovčana i u tri svoja pisma im se obraća kao Srbin Srbima [1], na srpskom jeziku [2][3], da je sve gospodstvo srpsko palo osim njih i da se može srpska zemlja s njima pohvaliti.[4][5]

Slobodarska ideja jedna je od osnovnih odlika Srba. Tako se srpski otpor okupatorima u narodu proslavljao kao junaštvo. U narodnoj tradiciji su opjevani Miloš Obilić koji je ubio turskog sultana Murata I u Kosovskoj bici, kao i knez Lazar, koji se žrtvovao za slobodu. Dubrovačka republika je na sekundarnoj zastavi imala natpis na latinskom jeziku, a u narodnom duhu: LIBERTAS (sloboda), a u Crnoj Gori je i za vrijeme teokratije, knjaževine i kraljevine korištena narodna izreka da je Crna Gora posljednja iskra srpske slobode. Gavrilo Princip koji je ubio predstavnika okupatorske vlasti Franca Ferdinanda, žrtvovao je svoj život za slobodu, i kao takav se od Srba proslavlja. Otuda je izreka Za krst časni i slobodu zlatnu našla pogodno tlo u srpskom narodnom biću.

Istoričar Dejan Ristić je u javnost izneo tvrdnju da se ovaj poklič nikada u srpskoj istoriji nije koristio od srpskih vladara i da je samo pripisivan mnogim istorijskim ličnostima, knezu Lazaru i drugima. Po njegovim saznanjima, prvi pomen ovog pokliča je iz 19. vijeka u djelu Ivana Mažuranića Smrt Smail-age Čengića.[6] Postoje sumnje da li je autor tog spjeva Mažuranić ili Njegoš (Njegoš je rekao Ljubi Nenadoviću da je napisao jednu pjesmu o Čengiću, ali dođe jedan pa zaciganči: Daj mi, daj mi! i ja mu dadoh. A prijepis mi nije ostao.).[7] Raniji istoričar Grgur Jakšić u knjizi Zetski mitropolit Danilo I i oslobođenje Crne Gore piše da je cetinjski Mitropolit Danilo Petrović u proljeće 1712. godine, pred napad Ahmet paše na Crnu Goru, crnogorskim glavarima na velikoj skupštini na Cetinju, između ostaloga rekao: Čuli ste da se varvar azijatski krenuo da i ovu poslednju iskru naše slobode ugasi! Nedajte se Crnogorci!... Naprijed junaci za krst časni i slobodu zlatnu.[8] Ukoliko su ovo datiranje i izjava autentični, po tome je izreka ipak izrečena od bar jednog srpskog crkveno-narodnog vladara u Crnoj Gori i to 102 godine prije nego što je rođen Ivan Mažuranić. Jakšić je za tu knjigu nagrađen sa sto dinara od beogradske Opštine po preporuci Akademskog Senata Velike Škole[9], a Ilarion Ruvarac je imao loše mišljenje o toj knjizi.[10]

Krst koji se pominje u izreci, može upućivati na to da je ova narodna izreka nastala u srpskoj pravoslavnoj sredini, jer katolici na prostorima Balkana koriste naziv križ. Katolici koji su koristili ovu izreku su uglavnom živjeli ili i danas žive u sredinama gdje se vjekovima srpski pravoslavni narod, silom vlasti pokatoličavao i rasrbljavao, kao u Boki kotorskoj,[11] Dalmaciji, Lici, Slavoniji... gdje je i Štrosmajer koristio za sebe, narodni-pravoslavni naziv vladika [12] (Svećenik sam i vladika).[13] Katolički sveštenik iz Slavonije, Brođanin Mato Topalović, koji se opirao hrvatizaciji Slavonije i Slavonaca, koristio je naziv krst (kerst),[14] a i njegov savremenik i sugrađanin, Srbin katolik Ignjat Alojzije Brlić isto je koristio naziv krst, kao i ostali, pravoslavni Srbi.[15]

Neki primjeri pominjanja Časnog krsta i ove izreke[uredi | uredi izvor]

13. i 14. vijek[uredi | uredi izvor]

Srpska kraljica Jelena Anžujska u svojoj hrisovulji (kojom ostavlja selo Krnjice i uljanik u Kruševcu i 100 perpera od trga Svetog Srđa svetom Nikoli) navodi: ...i da ga porazi sila čestnago i životvorješčago krsta...[16] I Jelenin sin, srpski kralj Stefan Milutin u hrisovulji spominje čestni krst Hristov.[17] Stefan Dečanski na kraju hrisovulje iz 1326. godine spominje silu čestnago i životvorješčago krsta.[18]

15. vijek[uredi | uredi izvor]

U Osnivačkoj povelji Cetinjskog manastira (Hrisovulji) gospodara Ivana Crnojevića je navedeno da onoga koga odredi Bog da nakon njega vlada tom zemljom, moli i zaklinje, da to što je Ivan Crnojević priložio, uzakonio i potvrdio, ostane na vijeke netaknuto, kao što i on ništa nije uzeo svetim crkvama, no koliko je mogao priložio i potvrdio. Dalje se navodi, da ako koga nauči sijač zloće i naš protivnik đavo da štogod oduzme od ovoga što je zapisano, takav da bude proklet od Boga i sile časnoga i životvornog krsta... i da bude podoban Judi izdajniku (4. januara 6993. godine na Rijeci, U Hrista Boga blagovjerni i Bogom čuvani Gospodar zetski Ivan Crnojević).[19] Stefan Vukčić Kosača u pismu iz 1453. piše: ...zaklinam se...i v silu častnago i životvorjaščago krsta gospodnja... [20] Kada je umro herceg (vojvoda) Svetog Save, po kojem je Hercegovina i dobila ime, Stefan Vukčić Kosača, njegovi sinovi se nisu javili za njegovu ostavu (poklad) u Dubrovniku. Zato su Dubrovčani napisali pismo iz kojeg se vidi da se zaklinju da tuđu imovinu koja se kod njih čuva, neće dirati. U pismu između ostaloga piše: ...rotismo se i zaklesmo na svetom Evangeliju Božijem i na Časnom Krstu... [21] Iz navedenoga se vidi da se izraz Časni krst kod Srba koristio i u 15. vijeku i da ima dugu tradiciju, koja se dolaskom Turaka i gubljenjem slobode, pretočila u izreku u kojoj se spominje i borba za zlatnu slobodu.

17. vijek[uredi | uredi izvor]

Tradicionalni crveni krstaš na bijelom polju (18—19. vijek)

Ivan Gundulić, po Tomanoviću prvi apostol srpske misli u srpskoj književnosti u Dalmaciji,[22] bio je autor Himne slobodi u kojoj u prvom stihu piše: O lijepa, o draga, o slatka slobodo. Vladika Cetinja i Skenderije Visarion Borilović Bajica, 10. decembra 1678. godine u pismu mletačkom providuru Dalmacije i Arbanije, Jerolimu Korneru, piše da su Kuči i drugi Brđani razbili tursku vojsku.[23] Preporučuje 2000 Crnogoraca mletačkoj službi, koji bi s barjakom od svete vjere, tj. sa časnim krstom, bili pred njima (neprijateljima).[24]

18. vijek[uredi | uredi izvor]

Vladika Danilo Petrović 1712. godine, hrabri Crnogorce pred boj protiv Turaka: Nedajte se Crnogorci!... Naprijed junaci za krst časni i slobodu zlatnu.[8] Vojvoda i guvernadur brdski Ilija Drekalović, iz Kuča, 15. septembra 1755, piše vladikama Savi i Vasiliju: ... Isto kako su učinjeli Crnogorci i Primorci, i mi se kunemo na svetom Jevanđelju da nećemo šteđeti svoje krvi za krst časni i svoje otečestvo.[25] Zakonik Stega crnogorska i brdska iz 1796. sadržao je u petom dijelu i riječi kojima su se glavari, starješine i cijeli zbor zaklinjali: ...cjelujući čestni i životvorjašči krest i svjatoje evangelije... [26][27]

19. vijek[uredi | uredi izvor]

Zastava Psare iz 1821. godine. Na zastavi piše sloboda ili smrt. Rade iz Grblja je predvodio junake, koji su na tom ostrvu položili svoje živote za slobodu

Zakonik opšči crnogorski i brdski iz 1803. godine je imao na kraju (33. član) identične riječi kao i Stega, sa dodatkom na kraju: ...cjelujući čestni... krst... i svajatija mošči velikomuenika Panteleimona. [27][28] Srpski istoričar Andrija Luburić je u knjizi iz 1940. o dinastiji Petrović napisao da su se vođe srpskih ustaša na čelu s Karađorđem obratile iz Biograda u taboru serbskom, 27. avgusta 1804. pismom, preko Arsenija Gagovića, Hercegovcima, s pozivom za zajednički rad protiv Turaka.[29] U pismu je navedeno i: ... Mi kad počnemo sami za svoe otečestvo, za častnij krst voevati svaki car hristijanski hoće nam pomoć dati...[30] Na kraju pisma, prvi od potpisnika je Karađorđe, a nakon svih potpisnika piše: U imje cjele Serbie.[31] Ostroški monah Petronije Damjanović s glavarima koji su se zatekli na Ostrogu, uputio je pismo vladici Petru 24. novembra 1805. moleći pomoć protiv Turaka: ...pomozite braćo za Boga, za časni krst...[32]

Viala de Somijer je bio fancuski komandant Herceg Novog 1808. i Kotora 1810. godine. U Parizu je 1820. objavio dvotomnu knjigu o Crnoj Gori u periodu od 1807.-1813..[33] Upoznavši mitropolita Petra I i Crnogorce, zapisao je: Vladika i njegovi sveštenici znali su da iskoriste ovo raspoloženje. Na krst su se zaklinjali da će proliti i poslednju kap krvi za odbranu slobode i vjere. U svim crkvama čitale su se molitve i u pomoć prizivali sveci.[34]

Lazar Tomanović je citirao profesora, kapetana i čestititog Srbina Matu Mršu, savremenika i svjedoka događaja, koji mu je pričao o grčkom ratu za nezavisnost (1821-1830) i učešću nekih Bokelja u tom ratu. Govoreći o oslobođenju Tripolice od Turaka, Mrša navodi da, kada se počelo dijeliti blago i roblje, Vaso je uzeo samo oružje nekog turskog velikaša, kojeg je ubio. Vaso je rekao da u Greciju nije došao da se obogati, nego da se bori za časni krst i zlatnu slobodu.[35] Vaso Brajović je umro 1847. godine, godinu dana nakon Mažuranićevog objavljivanja spjeva Smrt Smail-age Čengića. Marko Radulović iz Mojdeža imao je 18 godina kada je krenuo da se bori za slobodu grčku i da položi svoj život za krst i slobodu.[36]

Ivan Mažuranić je 1846. godine objavio istorijski spjev Smrt Smail-age Čengića i u opisima Crne Gore i tadašnjnih Crnogoraca, u pjevanju pod nazivom Četa piše:

[37]

Nikolo Tomazeo je 1847. godine objavio djelo Dei canti del popolo serbo e dalmata u kojem između ostaloga piše: Srbija je zadivila svijet ustajući, prva na Balkanu, da se bori u sveto ime otadžbine za krst časni i slobodu zlatnu, a u slavu Boga i imena svog! [38]

Senatori na Cetinju su se knjazu zaklinjali 1852. godine i ovim riječima: ... Tako nam ovoga časoga krsta... Idnetična je bila zakletva i kapetana i perjanika, iste godine. Danilov zakonik iz 1855. se potvrđivao zakletvom na krst častni i sveto jevanđelje. [27]

Vojvoda Mirko Petrović Njegoš je u svojoj pjesmi Boj na Kolašinu iz 1858. godine napisao:

[39]

Adelina Paulina Irbi je u svojoj knjizi Putovanje po slovenskim zemljama Turske u Evropi iz 1866. (izdanje na srpskom je iz 1868) napisala da žene u Crnoj Gori ne izostaju iz bojeva. Namjestile bi se na nekakvoj visokoj stijeni, gledale bi boj i sokolole bi junake riječima: Naprijed, naprijed junaci srpski! Za krs časni i slobodu srpsku.[40]

Mihovil Pavlinović je u Podgori 1865. godine napisao tekst Iz povjesti Crnogorske Arbanaske koji je objavljen 1866. godine u crnogorskom godišnjaku Orlić. U tekstu piše da su se u Lješu 1444. godine skupljali junaci kod crkve Svetog Nikole oko častnoga krsta pod bojnim oružijem. Spominje krstaš barjak Sibinjanin Janka i da su Krojani zavapili: Sloboda! Tim glasom brda su se časnim krstom prekrstila. Murat je htjeo da razbuči gnijezdo slobode, a narod je pozvan da razvije krstaše barjake, da složno brane vjeru, zavičaj i narodnu slobodu. Časni krst, znamenje vjere ne treba da dijeli pravoslavne i katolike kada se svi bore za vjeru Hristovu. Zapisao je i da se Ivan-beg, sin Stefanov sa Žabljaka sklonio na Cetinje, da hrani (čuva) zastavu srbske slobode.[41] Pavlinović je prvo u Narodnom listu 1864,[42] a zatim u Orliću 1866. objavio pjesmu Zbogom, pobratimu Jovanu Sundečiću. Dva stiha u toj pjesmi su: Za krst časni, za slobodu. [43]

Jovan Sundečić je u pjesmi Slavna smrt serdara Tura Plamenca (ulomak iz crnogorsko-turskog rata od god. 1862) u dva stiha napisao: Za krst časni i slobodu.[44] i Pade za krst i slobodu.[45]

Šimun Milinović je od 1873—1875. objavljivao tekstove u Viencu pod naslovom Hrvatske uspomene u Dalmaciji. U jednom od tekstova je zapisao: Lišeni pomoći, lišeni i hajstva, za krst sveti i slobodu zlatnu, brane čvrste hrvatske desnice svoju milu domovinu... a uz to brane i cielu Evropu od krvoločnih nasrtaja, od nemila poraza i kletog robstva.[46]

Mašo Vrbica u svom pismu Hercegovcima i Crnogorcima od 15. avgusta 1876. piše da on poziva i očekuje junake koji će za slavu viteškog imena srpskoga za krst časni i slobodu zlatnu, prije junački umrijeti, nego što će dopustiti da mu obraz stidom zaplamti na junačkom zboru.[47]

Josef Holeček u svojoj knjizi Crna Gora iz 1877. (izdanje na srpskom je iz 1995) piše da je i tada Crnogorcima koji idu protiv Turaka geslo: Za krst časni i slobodu zlatnu![48]

Nikola I Petrović Njegoš je 26. oktobra 1886. pri svečanom otvaranju Mirkove varoši (novog dijela Podgorice) i otkrivanju spomenika njegovom ocu, vojvodi Mirku, između ostaloga rekao: ... Za cijela četiri vijeka Srpstvu je suđeno bilo da uskočkim životom brani slobodu svoju i da iz mora, u kojem je bila utonula srpska sloboda i samostalnost, iznese na lovćenske visove slomljeni brod srpski sa ostacima srpske države... kazivaće vječito potomstvu našem što je Crnogorac, vjeran Bogu i otadžbini svojoj, kadr bio da učini za krst časni i slobodu zlatnu.[49] [50] [51] On je u posveti Balkanskoj carici napisao: ...kraj simvola, krst-slobode.[52]

Josip Juraj Štrosmajer je pročitao u Rimu pred papom Lavom XIII, govor sastavljen u Zagrebu na Bielu nedjelju 1888, u kojem piše i: Mi Hrvati... nećemo da smo nevriedni unuci onih djedova, koji za časni krst i slobodu,... nisu marili umrieti.[53]

U školama Crne Gore se obilježavao i Vidovdan. O tome svjedočanstvo daje Ljetopis Osnovne škole na Kornetu u Lješanskoj nahiji od 8. maja 1889. godine.[54] Tu se navodi da će učitelj govoriti besjedu petstogodišnjice Kosovske, za upokoj pogipšijeh boraca na Kosovo, koji su voljeli za krst časni i slobodu svoju život dati.[55]

Marko Miljanov u knjizi Život i običaji Arbanasa spominje svog poginulog ratnog druga Iliju, koji bi se zaklinjao riječima Časnoga mi krsta!.[56] U tom kraju se zaklinjalo i: Časnoga mi krsta i za ime svetoga Vasilije! [57] Crnogorski vojnik je u svojim najvećim mukama uvijek ponosno izgovarao Za krst časni i slobodu zlatnu, podrazumjevajući pod riječima krst časni pravoslavnu vjeru.[58]

Ilarion Ruvarac u MONTENEGRINI citira dio knjige Šime Ljubića, u kojoj on Crnogorce hvali kao one koji su kroz tolika stoljeća u onim kršnim vrletima, znali junački obraniti krst i slobodu zlatnu.[59] Ruvarac navodi da se ta izreka tada (u njegovo vrijeme) koristila.[10] Spominje je i Lazar T. Perović na Cetinju na Nikoljdan 1895. u kontekstu priče o teokratiji u Crnoj Gori. Perović o tome piše u poestko patriotskom duhu, da je mač azijatski gotovo svu Evropu uzburkao, a u Zetskim ravnicama je svjetlucalo maleno ognjište, iz koga je treperio plamen, i u taj plamen je upro oči skoro cijeli srpski porobljeni narod. Sirotinja slavne Zete je dala zavjet da će do posljednje kapi krvi čuvati to svoje sveto ognjište. Iznad njega su povili barjak u koji urezaše slova, simbol borbe: Za krst časni i slobodu zlatnu.[60]

Lazar Tomanović je u svojoj polemičkoj knjizi G. Ruvarac i Montenegrina, napisao o Crnogorcima: ...boreći se za slobodu svoje otadžbine i za časni krst. [61]

Josip Juraj Štrosmajer je u jednom od svojih govora rekao: Mi smo četiri duga vijeka krv našu rijekom prolijevali za krst sveti i slobodu zlatnu.[62]

Pavle Rovinski u jednom od svojih tekstova piše da je Za krst časni! bio jedini poklič Crnogoraca, na koji svaki ustaje i leti u borbu, zaboravljjući dom, djecu i sve šti mu je dragocjeno.[63] Isti autor u drugom tomu Etnografije Crne Gore piše da su crnogorski četnici sve radili u ime ideje za krst časni i slobodu.[64] Govorili su i: U ime Boga, za krst časni![65] [66]

Cetinjski časopis Luča[uredi | uredi izvor]

U prvom broju Luče, za januar 1895, u pjesmi Filipa Kovačevića, povodom smrti majke knjaza Nikole, piše i: U odsudne čase Crne Gore, Ti ulogu igrala su znatnu, Bojni geni i Mužu i Sinu, Za krst časni i slobodu zlatnu.[67]

Cetinjski list Glas Crnogorca[uredi | uredi izvor]

Glas Crnogorca je obavijestio crnogorsku javnost da će se u četvrtak 15. juna 1889. na 500. godišnjicu Vidovdana, služiti po svoj Crnoj Gori, u svakoj pravoslavnoj bogomolji, parastos za pokoj duša svih junaka, poginulih tada za krst i slobodu.[68]

Nikšićki list Nevesinje[uredi | uredi izvor]

Nikšićki list Nevesinje u jednom polemičnom tekstu iz maja 1898. godine, odgovara novinama Bošnjak: ... Kažeš nam da smo hajduci. I to je istina, ali hajduci za zlatnu slobodu, a ne hajduci da tuđe otimljemo i da se tuđom mukom gojimo kao vi tamo... [69] I u drugim brojevima istog lista su brojni članci koji sadrže ovu izreku. Tako u članku Vidov-dan piše: Pet stotina su godina kako mučeni Srbin sa ponosom se sjeća sjajnijeh dana po Srpstvo, sjeća se onijeh vitezova, koji su se borili i krv lili za krst časni i slobodu zlatnu... protiv poplave azijackog nekrsta... [70], a u članku Jedna istina piše: ... Nevesinjska je puška pukla u obranu časnoga krsta i zlatne srpske slobode, pa danas u Bosni i Hercegovini krst je paćenom srpskom narodu ugrožen, a slobode ni za lijek. [71] U ponovnom odgovoru Bošnjaku se navodi: Bošnjak se bajagi nasmijao kad rekosmo, da su Crnogorci bili hajduci za krst časni i slobodu zlatnu. [72] U ovim novinama je objavljena i pjesma Pozdrav majci i u jednoj strofi piše:

[73] Novica Nikolić završava svoju pjesmu Čujete li? riječima Za krst časni i slobodu! [74] U članku o Hercegovačkom ustanku se konstatuje da se tu ratovalo za krst časni i slobodu zlatnu.[75] Učitelj Kosta Lučić održao je govor na skupu kod manastira Podmalinsko na Veliku Gospojinu 1898. godine i spomenuo je srpske vitezove koji su za krst časni i slobodu zlatnu krv svoju prolili i koji su nam u amanet ostavili da se po njihovom primjeru borimo protiv svakoga onoga, koji bi nam u te svetinje naše dirnuo.[76] Vasojevići su 7. decembra 1898. svečano proslavili imendan svog oslobodica od turske vlasti, knjaza Nikole Petrovića, Nikoljdan. U članku o tom događaju se navodi da su to proslavili onako kako dolikuje potomcima slavnih predaka, koji su dosta mučeničke krvi prosuli boreći se za Krst časni i slobodu zlatnu.[77]

Nikšićki list Onogošt[uredi | uredi izvor]

Nikšićki list Onogošt, koji je bio nastavak zabranjenog lista Nevesinje, samo sa novim imenom, povodom 50 godina monaštva Nićifora Dučića o njemu je pisao 1899. godine, da se borio oružjem u ruci, za krst časni i slobodu zlatnu.[78] U prvom broju za 1900. godinu u članku Buri i Srbi se postavlja pitanje zašto je Karađorđe podigao ustanak i daje se odgovor da je to urađeno Za krst časni i slobodu zlatnu, za svoj dom, za slobodu srpskog naroda. Konstatuje se da se nikada, ni časa, u Srbima nije mogao sasvim ugušiti osjećaj slobode. Iako toliko i toliko ugušivan, on bi tinjao, da poslije tim jačim plamenom bukne.[79]

U pismu iz Petrograda od 14. januara 1900. J. Andželacki opisuje proslavu Svetog Save u Kazanjskoj sabornoj crkvi. Pored Rusa, svečanosti su prisustvovali i Srbi iz Crne Gore i Srbije. Atanasije Vasiljev Vasiljevič je u svom govoru rekao da od kada je bio u Crnoj Gori i Hercegovini, i svojim očima vidjeo srpske vitezove na bojnome polju, gdje junački umiru i krv svoju prolijevaju za krst časni i slobodu zlatnu, da je srpski narod zavolio još više.[80] Učitelj Arso Minić je u dopisu iz Kolašina, od 23. septembra 1900. godine, u kontekstu pisanja o 22 godine oslobođenja toga mjesta od Turaka, zapisao da su tu padali srpski mučenici za krst časni i slobodu zlatnu i da je to za njih trajna uspomena. Crna Gora mu je jedina iskra srpske slobode, na koju su svi Srbi gledali kao na svoju izbaviteljku.[81]

Sarajevski list Bosanska vila[uredi | uredi izvor]

Sarajevski list Bosanska vila je 1898. godine objavljivao tekstove o Starini Novaku. Jedan je tekst napisao Vid Vukasović Vuletić u Dubrovniku, na Nikoljdan 1897,[82] a drugi, o pećini Starine Novaka, je napisao jerođakon iz Donje Tuzle Vasilije Ćuković. Oba naslova i podnaslova su isti. Naslov je Starina Novak, a podnaslov: ili početak borbe za krst časni i slobodu zlatnu.[83]

20. vijek[uredi | uredi izvor]

Tradicionalna slobodarska ideja je u 20. vijeku, u novim okolnostima, dobila novi poklič: Smrt fašizmu — sloboda narodu. U skladu s novim ateističkim režimom, krst i vjera su ignorisani.

Dragutin Franić, Bunjevac rodom iz Smiljana, je u svojoj putopisnoj knjizi, objavljenoj 1901. godine, opisujući put iz Kotora u Crnu Goru zapisao da je na prijevoju Krstac bilo sve veličanstveno, Lovćen i časni krst što nad njim visi...[84] O Crnoj Gori je zapisao da je to zemlja koja je porodila mnoge junake za krst časni i slobodu zlatnu,[85] a Crnu Goru i Brda je nazvao gnijezdom srpske slobode.[86] Njenog tadašnjeg vladara, knjaza Nikolu je nazvao žarkim srpskim rodoljubom.[87] Opisujući put od Senja ka prijevoju Vratniku, naziva ga kršnim i da svaki njegov kuk čuva žalosne priče, koje nam kazuju, kako su naši hrabri primorci (Uskoci) krvarili s dušmanima krsta časnog i slobode zlatne.[88] O Lici, kršnoj postojbini ličkih sokolova (junaka) je zapisao: Zdravo da si sveta grudo i mojih pređa, koji te svojom krvi natopiše u dugotrajnim i ljutim okršajima za krst časni i slobodu zlatnu.[89] I drugi Smiljanac, Nikola Tesla je u svojoj prepisci pisao o borbi srpskog naroda za idele hrišćanstva i za Krst Časni i slobodu zlatnu.[90]

Ustav Crne Gore iz 1905. je imao u svom 22. članu, tekst zakletve koju knjaz polaže prilikom primanja vlasti pred Narodnom skupštinom. Između ostaloga piše i: ... Kako se pravo zakleo onako mi Bog pomogao... i ovaj časni krst... [91][92]

Zećanin iz Podgorice Nešo Stanić je o ustanicima (koje naziva ustašama) iz 1875. godine u Hercegovini, zapisao u svojoj knjizi iz 1907. godine, da nisu žalili svoju dragocjenu krv proliti za krst časni i slobodu zlatnu.[93]

Milena Petrović Njegoš je 6. aprila 1910. iz Rijeke Crnojevića čestitala Mitrofanu Banu 25. godišnjicu arhijerejske službe i između ostaloga je napisala: Sa divljenjem sam pratila... tok vašeg trudoljubivog života, koji ste ukrasili vrlinama smirenog monaha i molitvenika, hraborg borca za krst časni i slobodu zlatnu... [94]

Tekst sa naslovom Naša narodna pjesma, srpskog profesora iz Zagreba, Bogdana Lastavice, objavljen je u Srpskom Kolu 1911. godine. U njemu se navodi da su junačke narodne pjesme pravo ogledalo naše duše i da junaci jedan za drugoga ne žale krvi svoje, a svi skupa za krst časni i slobodu zlatnu.[95]

Dubrovački časopis Crvena Hrvatska je u jeku Prvog balkanskog rata pozivala na pomoć srpskoj i crnogorskoj braći, hrabrim borcima za Krst časni i slobodu zlatnu, podsjećajući javnost na tradiciju pružanja pomoći bosansko-hercegovačkim ustanicima protiv nekrsta 1875-1878.[96] Neposredno po izbijanju rata u Dubrovniku je osnovan Odbor za skupljanje priloga Crvenog Krsta balkanskih kršćanskih naroda. Sapredsjednici odbora bili su Luce ud. Zore (udovica Luka Zore) i dr. Melko Čingrija, a jedan od sekretara bio je Frano Kulišić (jedan od sekretara i Dubrovačke Matice srpske). Poziv Odbora narodu da se uključi u humanitarnu akciju završavao je: Dubrovčani! U ime te svete zadužbine otaca našijeh, pozivljemo Vas, da pružite opet melem samilosti i pomoći Onima koji još uvijek umiru za Krs časni i Slobodu zlatnu! Dubrovniče! Povij rane braći, e da im tvoj darak reče: Ovo ti šalje, kao onda, naša Vjera, naše Srce, - naše Hridi! Dubrovnik, 13. oktobra, 1912. Melko Čingrija je u obrazloženju te odluke rekao da se Dubrovnik podnio onako kako se imao podnijeti prema svojoj prošlosti i pogledom na svoju budućnost.[97]

Proslava 50 godina Prizrenske bogoslovije, prve srpske srednje škole u Staroj Srbiji, iz objektivnih razloga nije proslavljena 1921. već sljedeće, 1922. godine. Prvog dana svečanosti, 14. oktobra, otkriven je prvi spomenik Simi Igumanovu i rektor bogoslovije, arhimandrit Simeon Popović (kasniji vladika zletovsko-strumički) je između ostaloga rekao: Kao nacionalni radnici i borci za krst časni i slobodu zlatnu, oni su odvažno, samopožrtvovano i junački odolevali svima strahovitim burama, koje su se podizale na srpskom nebu.[98]

Vladika Nikolaj Velimirović je pisao da je u vrijeme ustanka narod govorio da se bori za krst časni i slobodu zlatnu i da je i sam Karađorđe je upotrebljavao te riječi.[99] On je u porti Cetinjskog manastira 1925. godine, pri prenosu Njegoševih kostiju u novu kapelu na Lovćenu, u besjedi između ostaloga rekao i: ... Mi se klanjamo svetome knezu Lazaru, i klanjamo se Crnoj Gori, što nam je odnjihala takvoga časnog mučenika za Krst časni i slobodu zlatnu. (Postoji predanje da su preci kneza Lazara iz Grblja, pa su nazivani i Grbljanovići).[100]

Patrijarh srpski Gavrilo (Dožić) je u Pećkoj patrijaršiji 2. avgusta 1938. godine, prilikom stupanja na prijesto srpskih patrijaraha, u svojoj besjedi između ostaloga rekao: ...a koliko je njih mučenika srpskoga roda za krst časni i slobodu zlatnu progutao zaborav istorije, to može jedino samo Bog znati. [101]

Jedan od Šrosmajerovih nasljednika na tronu đakovačkih biskupa, Antun Akšamović, je u svom govoru Anti Paveliću, na sjednici održanoj 22. aprila 1941. godine, između ostaloga rekao: Gospodine Poglavniče!... Biskup i svećenstvo starodrevne biskupije đakovačke, koja je kroz vijekove branila najsvetije ideale Hrvatskoga naroda: Krst časni i slobodu zlatnu...[102]

Joanikije Lipovac, mitropolit crnogorsko-primorski je pred pogubljenje od komunista, 15. juna 1945. godine, rekao majoru OZNE Radojici Raki Ivanoviću da zna da odatle neće živ izaći i vidjeti svoje najbliže i Crnu Goru, Srpsku Spartu, zrno slobode.[103]

Patrijarh srpski German je na proslavi 750 godina SPC u Studenici 1969. godine, na liturgiji, između ostaloga rekao da se kroz vijekove ginulo za krst časni i slobodu zlatnu.[104][105] I nakon liturgije, kao odgovor na igumanovu zdravicu je rekao da je čitava naša zemlja jedna velika kosturnica mučenika i stradalnika za krst časni i za slobodu otadžbine. Nakon toga je uslijedio buran aplauz.[106][107]

Dana 14. jula 1974. godine, u Sabornoj crkvi u Beogradu, u prvoj propovijedi, novoizabrani vladika moravički Irinej (kasniji vladika niški i patrijarh srpski) je, govoreći i o Bogosloviji u Prizrenu rekao: Ona je uvek držala visoko zastavu jevanđelsko-svetosavske filosofije života i ideala kosovskih mučenika koji su položili život svoj za "krst časni i slobodu zlatnu"... [108]

Vladika Lavrentije Trifunović je uoči Vidovdana 1989. godine u Gračanici u propovjedi, između ostaloga rekao da su se sabrali da odaju dostojno poštovanje onoj viteškoj srpskoj generaciji koja, u borbi za Krst i slobodu, braneći hrišćansku Evropu od nekrsta, na Vidovdan prije šest vjekova, ostade tu listom na Kosovu.[109] Na istoj proslavi, 600 godina od Kosovske bitke, i vikarni vladika toplički Mitrofan Kodić je u svojoj besjedi dva puta rekao da su kosovski mučenici položili svoje živote i da su se borili, prije svega, za krst časni i slobodu zlatnu.[110] Prigodnu besjedu nakon parastosa na Gazimestanu na Vidovdan 1898. godine je izgovorio mitropolit dabrobosanski Vladislav. Rekao je da su se okupili da se poklone vjeri i ljubavi kosovskih junaka, koji su za krst časni i slobodu zlatnu svjesno u boj išli i izginuli da bi vječno živjeli.[111]

21. vijek[uredi | uredi izvor]

Patrijarh srpski Irinej je na Vidovdan 2012. služio u Gračanici, gdje je između ostaloga rekao da je sloboda najveći dar koji je Gospod dao čoveku, a srpska sloboda vezana je za krst časni za koji su se borili junaci na Kosovu, ali i junaci posle Kosovskog boja, do današeg dana, za krst časni i slobodu zlatnu. [112][113]

u Saborskom kod Plaškog je iste godine, 1. septembra 2012, katolički pop Antun Luketić predvodio Križni put do velikog križa na brdu Alanu (Križevcu) i u propovijedi je rekao da je hrvatski narod u svojoj teškoj povijesti često patio i stradao kad god se odlučio boriti Za Krst časni i slobodu zlatnu. [114]

Bogoljub Šijaković je u tekstu Država i Crkva u granicama prava, 2013. godine, povodom 1700 godina od donošenja Milanskog edikta, kojim su hrišćani dobili vjersku slobodu, konstatovao da pripadamo tradiciji u kojoj se stotinama godina zbori i tvori za krst časni i slobodu zlatnu, da je sloboda zlatna i sveta i da zakonodavac (u Crnoj Gori) treba da poštuje ovu tradiciju.[115]

Bivši mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović je u besjedi na Blagovijesti 2013. godine u manastiru Beška rekao o caru Lazaru da je svoj život položio za vjeru i otačastvo, za slobodu i Krst časni.[116] Na Božić, prilikom proslave 100. godišnjice Mojkovačke bitke, 2016. godine u crkvi Rođenja Hristovog u Mojkovcu, između ostaloga, mitropolit Amfilohije je rekao da se poklanjamo Bogu i Božiću, sjećajući se onih koji su u mojkovačkim gorama ginuli za krst časni i slobodu zlatnu.[117]

Vikarni vladika dioklijski Metodije Ostojić je besjedio na Vidovdan 2019. godine u manastiru Podlastva u Grblju (po lokalnom predanju, postojbina kneza Lazra Grbljanovića-Hrebeljanovića). U besjedi je rekao da je praznik Vidovdan i mučeništvo Svetog kneza velikomučenika Lazara i onih koji su išli s njim i položili život svoj za krst časni i slobodu zlatnu nije ništa drugo, nego najljepši cvijet ljudskog poštenja, opredjeljenje za slobodu i ljubav.[118] Ovu izreku je izgovorio i u govoru, prilikom svog ustoličenja na tron vladika budimljansko-nikšićkih, u manastiru Đurđevi stupovi u Beranama, 26. septembra 2021.[119]

Reditelj Milorad Milinković smatra da je sloboda ili čista ili nikakva. Ili Zlatna Sloboda, nerazdvojna od Časnog Krsta, ili nikakva.[120] Prezviter dr Živko Ilić je u tekstu povodom 30 godina postojanja Republike Srpske napisao da je ova izreka bilo osnovno geslo posljednjeg rata u Republici Srpskoj.[121]

Patrijarh srpski Porfirije je 2. jula 2022. na 30. godišnjicu stradanja Srba u Srednjem Podrinju i Birču, u Bratuncu, u besjedi rekao i: ...dan naše molitve za sve one koji živote dadoše kao kosovski junaci za krst časni i slobodu zlatnu...[122]

Episkop bački Irinej je za list Pečat, pored ostaloga, rekao da Srbin i život svoj polaže za krst časni i slobodu zlatnu.[123]

Ova izreka se danas uglavnom koristi od crkvenih velikodostojnika u njihovim propovijedima. Srpske pravoslavne vladike su nastavile vjekovnu praksu, da se ova izreka i dalje spominje, dok kod katoličkih hrvatskih biskupa dolazi do napuštanja ove izreke. Čuje se još samo kod malobrojnih katoličkih sveštenika u sredinama koje su vjekovima pokatoličavane.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Petrović Njegoš, Sava (1914). Vjesnik, br. 16., Pisma crnogorskih poglavica iz druge polovice 18. stoljeća, pismo Save Petrovića Dubrovčanima od 1. rujna 1763. Zagreb: JAZU. str. 225. 
  2. ^ Petrović Njegoš, Sava (1914). Vjesnik, br. 16., Pisma crnogorskih poglavica iz druge polovice 18. stoljeća, pismo Save Petrovića Dubrovčanima od 15 lipnja. 1767. Zagreb: JAZU. str. 226. 
  3. ^ Đerić, Vasilije (1914). O srpskom imenu po zapadnijem krajevima našeg naroda. Biograd. str. 34. 
  4. ^ Petrović Njegoš, Sava (1914). Vjesnik, br. 16., Pisma crnogorskih poglavica iz druge polovice 18. stoljeća, pismo Save Petrovića Dubrovčanima od 25. srpnja 1775. Zagreb: JAZU. str. 227. 
  5. ^ Đerić, Vasilije (1914). O srpskom imenu po zapadnijem krajevima našeg naroda. Biograd. str. 34. 
  6. ^ POKLIČ ZA KRST ČASNI I SLOBODU ZLATNU SMISLIO JE HRVAT? Istoričar Ristić digao Srbiju na noge! Nijedan naš vladar tim rečima nije poveo vojsku u boj. 
  7. ^ Todorović, Miodrag (2020). Svetigora, novembarski broj - 287., Ljuba Nenadović o Njegošu i Crnogorcima. Cetinje: Svetigora. str. 31, 32. 
  8. ^ a b Jakšić 1896, str. 52.
  9. ^ Ruvarac 1899, str. 33.
  10. ^ a b Ruvarac 1899, str. 34.
  11. ^ Kostić, Vasko. Protivljenje prekrajanju činjenica o Zalivu svetaca, Kroatizovanje Časnog krsta. 
  12. ^ Dujović, Jovan. Srpsko nasleđe, KAKO SE NASUKALA BARSKA JUGOSLAVIJA. Arhivirano iz originala 02. 02. 2020. g. Pristupljeno 11. 06. 2020. 
  13. ^ Štrosmajer 1971, str. 249.
  14. ^ Topalović 1842, str. 129.
  15. ^ Brlić, Ignjat Alojzije (1885). Uspomene na stari Brod, zabilježio oko godine 1838, knjiga 2. Brod na Savi. str. 30. 
  16. ^ Jastrebov 2020, str. 216.
  17. ^ Jastrebov 2020, str. 219.
  18. ^ Jastrebov 2020, str. 236.
  19. ^ Šekularac, Božidar (1996). „Crnogorski anali“ ili „Cetinjski ljetopis. Cetinje: Obod. str. 102, 103. 
  20. ^ Miklošič, Franc (1858). Monumenta Serbica Spectantia Historiam Serbiae, Bosniae, Ragusii... Beč. str. 460. 
  21. ^ Majkov, Apolon (1990). Istorija srpskog naroda, treće reprint izdanje prema drugom izdanju iz 1876, preveo Đ. Daničić. Beograd: Novo delo. str. 250. 
  22. ^ Tomanović 2018, str. 570.
  23. ^ Ruvarac 1899, str. 71.
  24. ^ Ruvarac 1899, str. 72.
  25. ^ Rovinski 1998, str. 75.
  26. ^ Petrović Njegoš, Petar I (2015). Sveti Petar Cetinjski, Između molitve i kletve, sabrana djela. Cetinje: Svetigora. str. 510. 
  27. ^ a b v Jokić, Slobodan (2020). Svetigora, novembarski broj - 287., Tako mi Bog pomogao!. Cetinje: Svetigora. str. 36. 
  28. ^ Petrović Njegoš, Petar I (2015). Sveti Petar Cetinjski, Između molitve i kletve, sabrana djela. Cetinje: Svetigora. str. 520. 
  29. ^ Luburić 1940, str. 212.
  30. ^ Luburić 1940, str. 213.
  31. ^ Luburić 1940, str. 214.
  32. ^ Luburić 1940, str. 227.
  33. ^ Somijer 1995, str. 375.
  34. ^ Somijer 1995, str. 275.
  35. ^ Tomanović, Lazar (1873). Srpsko-dalmatinski magazin, XXX knjiga, Bokelji u ratu za oslobođenje grčko. Zadar. str. 18. 
  36. ^ Tomanović, Lazar (1873). Srpsko-dalmatinski magazin, XXX knjiga, Bokelji u ratu za oslobođenje grčko. Zadar. str. 37. 
  37. ^ Mažuranić, Ivan (1846). Smrt Smail-age Čengića, III. Četa. 
  38. ^ Bakotić 1991, str. 49.
  39. ^ Petrović, Mirko (1858). Junački spomenik, Pjesme o bojevima Crnogoraca sa Turcima (1852—1862), pjesma: Boj na Kolašinu. 
  40. ^ Irbi 1868, str. 421.
  41. ^ Pavlinović, Mihovil (1866). Orlić, Iz povjesti Crnogorske Arbanaske. Cetinje. str. 29., 31., 32., 36. 
  42. ^ Pavlinović, Mihovil (1864). Narodni list, br. 95, pjesma: Zbogom. Zadar. 
  43. ^ Pavlinović, Mihovil (1866). Orlić, pjesma: Zbogom. Cetinje. 
  44. ^ Plamenac 1912, str. 11.
  45. ^ Plamenac 1912, str. 12.
  46. ^ Milinović 2004, str. 67.
  47. ^ Backović, Marko (1895). Crna Gora pri kraju devetnajestog vijeka. str. 36. 
  48. ^ Holeček 1995, str. 32.
  49. ^ Petrović-Njegoš 2009, str. 14.
  50. ^ Glas Crnogorca, br. 43, od utorka 28. oktobra, članak: Podgorica 27. oktobra. Cetinje. 1886. str. 1. 
  51. ^ Tomanović 2007, str. 341.
  52. ^ Rovinski 1998, str. 174.
  53. ^ Brodski franjevci 2003, str. 131.
  54. ^ Jovanović 2017, str. 75.
  55. ^ Jovanović 2017, str. 76.
  56. ^ Miljanov 1908, str. 170.
  57. ^ Petrović 2011, str. 116.
  58. ^ Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrović-Njegoševog doma. Sv. 1. Glavni odbor crnogorske emigracije. 1898. str. 185,186. 
  59. ^ Ruvarac 1899, str. 30, 59.
  60. ^ Ruvarac 1899, str. 41.
  61. ^ Tomanović, Lazar (1899). G. Ruvarac i Montenegrina. Sremski Karlovci. str. 52. 
  62. ^ Štrosmajer 1971, str. 181.
  63. ^ Rovinski 2004, str. 78.
  64. ^ Rovinski 1998, str. 59.
  65. ^ Rovinski 1998, str. 82.
  66. ^ Rovinski 2004, str. 18.
  67. ^ Kovačević, Filip (1895). Luča, godina 1., sveska 1., za januar, Himna društva Gorski vijenac (PDF). str. V. 
  68. ^ Glas Crnogorca, br. 24, od 11. juna, članak: Na Vidov-dan. Cetinje. 1889. str. 1. 
  69. ^ Nevesinje, br. 4, od 27. maja, članak: Bošnjaku (Sarajevskom listu). Nikšić. 1898. 
  70. ^ Nevesinje, br. 6, od 10. juna, članak: Vidov-dan. Nikšić. 1898. 
  71. ^ Nevesinje, br. 8, od 24. juna, članak: Jedna istina. Nikšić. 1898. 
  72. ^ Nevesinje, br. 9, od 1. jula, članak: Opet Bošnjaku. Nikšić. 1898. 
  73. ^ Nevesinje, br. 9, od 1. jula, Podlistak Nevesinje, pjesma: Pozdrav majci, autor: Mostarac, Cetinje 1898. Nikšić. 1898. 
  74. ^ Nikolić, Novica (1898). Nevesinje, br. 15., od 12. avgusta, Podlistak Nevesinje, pjesma: Čujete li?. Nikšić. 
  75. ^ Nevesinje, br. 16., od 19. avgusta, članak: Slava junacima. Nikšić. 1898. 
  76. ^ Lučić, Kosta (1898). Nevesinje, br. 23., od 7. oktobra, članak: Govor učitelja Kosta Lučića. Nikšić. 
  77. ^ Nevesinje, br. 34., od 23. decembra, članak: Andrijevica, 7. decembra. Nikšić. 1898. 
  78. ^ Onogošt, br. 25, članak: Srbija, 18. oktobra. Nikšić. 1899. 
  79. ^ Onogošt, br. 1, članak: Srbi i Buri. Nikšić. 1900. 
  80. ^ Andželacki, J. (1900). Onogošt, br. 6., februar, članak: Pismo iz Rusije. Nikšić. 
  81. ^ Minić, Arso (1900). Onogošt, br. 40., 5. oktobar, članak: NAŠI DOPISI, Kolašin, 23. septembra 1900. Nikšić. 
  82. ^ Vukasović Vuletić, Vid (1898). Bosanska vila, br. 1., od 1. januara, Starina Novak. Sarajevo. str. 9. 
  83. ^ Ćuković, Vasilije (1898). Bosanska vila, br. 18., od 30. septembra, Starina Novak. Sarajevo. str. 281. 
  84. ^ Franić 1901, str. 191.
  85. ^ Franić 1901, str. 192.
  86. ^ Franić 1901, str. 202.
  87. ^ Franić 1901, str. 220.
  88. ^ Franić 1901, str. 411.
  89. ^ Franić 1901, str. 427.
  90. ^ Petrović, Srećko (2021). Pravoslavlje, br.1304 od 15. jula, Reč-dve sa... Prezviter dr Oliver Subotić autor knjige "Tesla: Duhovni lik". Beograd: SPC. str. 35. 
  91. ^ Jokić, Slobodan (2020). Svetigora, novembarski broj - 287., Tako mi Bog pomogao!. Cetinje: Svetigora. str. 37. 
  92. ^ Ustav Crne Gore iz 1905, član 22. (PDF). 
  93. ^ Stanić, Nešo (1907). Zbirka primjera i pouka. Veliki Bečkerek. str. 7. 
  94. ^ Ban, Mitrofan (1991). Životopis ili Uspomene iz života mitropolita Mitrofana Bana. Cetinje: Obod. str. 415. 
  95. ^ Višnjić 2013, str. 585.
  96. ^ Tolja 2011, str. 459.
  97. ^ Tolja 2011, str. 460.
  98. ^ Kokotović, Budimir (2021). Pravoslavlje, br. 1299. od 1. maja, Spomenici Sime A. Igumanova, večnog dobrotvora bogolsovija u Prizrenu i Nišu. Beograd: SPC. str. 40. 
  99. ^ Velimirović, Nikolaj (2012). Evanđelist, parohijski list crkve Svetog Marka, br. 7., za oktobar, novembar i decembar. Beograd: Crkva Svetog Marka. 
  100. ^ Sumrak Lovćena. Cetinje: Svetigora. 2021. str. 324. 
  101. ^ Dožić, Gavrilo (2020). Svetigora, br. 286, oktobar, Pravoslavlje - čvrst stožer srpskog roda. Cetinje: Svetigora, izdavačka kuća mitropolije crnogorsko-primorske SPC. str. 30. 
  102. ^ Novak 1986, str. 567.
  103. ^ Srpsko Kolo, br. 64, za maj-jun, Major Udbe o posljednjimanima mitropolita Joanikija Lipovca (PDF). Beograd. 2021. str. 11. 
  104. ^ Đorić, German (1969). Pravoslavlje, br. 61-62, 6. novembar, Govor Njegove Svetosti patrijarha Germana na liturgiji u manastiru Studenica. Beograd: SPC. str. 3. 
  105. ^ Đorić, German (2019). Pravoslavlje, br. 1261, 1. oktobar, Govor Njegove Svetosti patrijarha Germana na liturgiji u manastiru Studenica. Beograd: SPC. 
  106. ^ Đorić, German (1969). Pravoslavlje, br. 61-62, 6. novembar, Odgovor Njegove Svetosti patrijarha na igumnovu zdravicu. Beograd: SPC. str. 5. 
  107. ^ Đorić, German (2019). Pravoslavlje, 1261, 1. oktobar, Odgovor Njegove Svetosti patrijarha na igumnovu zdravicu. Beograd: SPC. str. 27. 
  108. ^ Pravoslavlje, Prva propoved episkopa Irineja. Beograd: SPC. 2020. str. 17. 
  109. ^ Trifunović, Lavrentije (1989). Pravoslavlje, br. 536, 15. jul, Amanet. Beograd: SPC. str. 3. 
  110. ^ Kodić, Mitrofan (1989). Pravoslavlje, br. 536, 15. jul, Pred Gračanicom, propoved episkopa toličkog Mitrofana. Beograd: SPC. str. 4. 
  111. ^ Mitrović, Vladislav (1989). Pravoslavlje, br. 536, 15. jul, Pohvala palim, Prigodna beseda mitropolita dabro-bosanskog Vladislava. Beograd: SPC. str. 7. 
  112. ^ Srpski desničari na Gazimestanu pozivali na oružje te veličali Mladića i Karadžića: "Kosovo je srpski Jeruzalem". 
  113. ^ Svečano obeležen Vidovdan Svetom Liturgijom u manastiru Gračanica i parastosom na Gazimestanu. Arhivirano iz originala 11. 06. 2020. g. Pristupljeno 11. 06. 2020. 
  114. ^ Križni put u Saborskom zbog jake kiše održan u crkvi. Arhivirano iz originala 11. 06. 2020. g. Pristupljeno 11. 06. 2020. 
  115. ^ Šijaković, Bogoljub (2013). Svetigora, br. 225, za maj, Država i Crkva u granicama prava. Cetinje: Svetigora. str. 15. 
  116. ^ Radović, Amfilohije (2013). Svetigora, br. 225, za maj, Svetolazarevski put - jedini naš put. Cetinje: Svetigora. str. 15. 
  117. ^ Radović, Amfilohijee (2016). Svetigora, br. 253, za mart, Hristovo rođenje - najveći događaj u istoriji svijeta. Cetinje: Svetigora. str. 8. 
  118. ^ Ostojić, Metodije (2020). Pravoslavlje, br. 1278. od 15. juna, Zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvijek i dovijeka. Beograd: SPC. str. 18. 
  119. ^ Ostojić, Metodije (2021). Pristupna beseda Episkopa budimljansko-nikšićkog Metodija. Beran2. 
  120. ^ Pravoslavlje, br. 1280. od 15. jula, Milorad Milinković, reditelj: To je put kojim želim da idem. Beograd: SPC. 2020. str. 35. Arhivirano iz originala 26. 09. 2021. g. Pristupljeno 26. 09. 2021. 
  121. ^ Ilić, Živko (2022). Pravoslavlje, br. 1317. od 1. februara, Republika Srpska - rezultat djelovanja božanske ikonomije. Beograd: SPC. str. 13. 
  122. ^ Pravoslavlje, br. 132. od 15. jula, Za nas drugi put osim puta mira ne postoji!. Beograd: SPC. 2022. str. 6. 
  123. ^ Pravoslavlje, br. 1363. od 1. januara, Božićni intervju Pečatu. Beograd: SPC. 2024. str. 15. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=За_крст_часни_и_слободу_златну&oldid=27676892”