Zgrada Beogradske opštine

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Zgrada Beogradske opštine
Zgrada Beogradske opštine
Opšte informacije
MestoBeograd
OpštinaStari grad
Država Srbija
Vreme nastanka1846.
Tip kulturnog dobraSpomenik kulture
Nadležna ustanova za zaštituZavod za zaštitu spomenika kulture
beogradskonasledje.rs

Zgrada Beogradske opštine se nalazi u Uzun Mirkovoj ulici 1, u Beogradu, predstavlja nepokretno kulturno dobro kao spomenik kulture.[1]

Podignuta je oko 1846. godine, za vreme vladavine kneza Aleksandra Karađorđevića, zgrada Beogradske opštine je smeštena na prostoru nekadašnje Velike pijace. Prostor oko Velike pijace je u drugoj polovini 19. veka predstavljalo središte upravnog i prosvetnog života prestonice.

Hotel je radio do 1869. godine kada je naziv „Srpska kruna“ preuzela gostionica u Knez Mihailovoj ulici broj 56. Tokom perioda od skoro jednog veka zdanje na Velikoj pijaci služilo je potrebama Beogradske opštine. Zgrada je podignuta kao jednospratni objekat sa klasično oblikovanom glavnom fasadom, čija je simetričnost postignuta centralnim plitkim rizalitom sa zidanom atikom iznad krovnog venca. Prepravke i dogradnja sprata iz 1928. godine bitno su izmenile izgled objekta. Današnjom fasadom od veštačkog kamena dominiraju monumentalni kanelirani polustubovi u prizemnoj zoni i prozorski otvori sa lunetama.

Danas je u zgradi smeštena Jugoslovenska kinoteka.

Istorijat[uredi | uredi izvor]

Zgrada nekadašnje Beogradske opštine podignuta je kao konak kneza Aleksandra Krađorđevića u centru beogradske varoši koji je bio namenjen izgradnji javnih i reprezentativnih građevina. Ubrzo nakon podizanja, verovatno 1853. godine, zgrada je izdata u zakup za gostionicu. Ime vlasnika omogućilo je da dobije pravo na naziv „Srpska kruna“.[2]

U prvo vreme u njoj su odsedali isključivo stranci. Od 1853. godine zgrada se pominje kao drugi hotel u Beogradu pod nazivom „Novo zdanje“ ili „Srpska kruna“, u kojem su odsedali najugledniji gosti i koji je bio pozornica važnih istorijskih, kulturnih i društvenih događaja. U njemu su se održavali balovi, pozorišne predstave, muzičke priredbe i izložbe slika. Gostionica je vrlo brzo stekla ugled.

Godine 1868. knez Aleksandar Karađorđević je kao glavni osumnjičeni za organizaciju ubistva kneza Mihaila Obrenovića osuđen na dvadeset godina zatočenja i donet je Zakon na osnovu koga se sva nepokretna imanja koja je posedovao u Srbiji moraju rasprodati.[3] Po tom osnovu je i „Srpska kruna“ prodata Opštini beogradskoj za smeštaj Opštinskog suda. Stara firma sa nazivom ustupljena je, po odobrenju Ministarstva unutrašnjih dela, gostionici na kraju knez Mihailove ulice, preko puta Beogradske tvrđave, koja se upravo tada otvarala.[4] Od tog trenutka, sledećih skoro sto godina, razvoj gradske uprave vezan je za ovu zgradu. Od 1839. godine, od Zakona koji je definisao ustrojstvo opština, Beograd je dobio poseban tretman koji će zadržati kroz sve promene kojim će pojedini zakoni regulisati pitanje opštinske uprave. Iako se institucija opštinske samouprave razvijala paralelno sa razvojem državne uprave, zgrada Opštine Beogradske ostala je reprezent opštinske moći.

Posle Prvog svetskog rata kada je Beograd postao prestonica znatno veće države zgrada Opštine je postala nedovoljna za smeštaj svih njenih odeljenja. Zbog toga je bilo odlučeno da se izgradi nova, reprezentativna građevina. Uprkos odluci stalan nedostatak sredstava onemogućavao je izgradnju nove zgade, pa je 1928. godine rešeno da se nadzida i dogradi postojeća jednospratnica.

Projekat je urađen u Građevinskom odeljenju Opštine. Obnovljena zgrada je svečano otvorena u okviru obeležavanja desetogodišnjice Ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu državu 1. decembra 1928. godine. Opština, tada pod nazivom Skupština grada Beograda nalazila se u ovoj zgradi do 1961. godine. Od 1961. do 1992. Zavod za patente. Godine 1992. zgrada je dodeljena Jugoslovenskoj kinoteci koja je potpuno obnovila i prilagodila novim potrebama. Svečano je otvorena 2011. godine.

Od posebnih događaja vezanih za zgradu u Uzun Mirkovoj ulici treba pomenuti prijem povodom Svetoandrejske skupštine, dodelu Legije časti 1920. i suđenje generalu Leru i visokim nemačkim oficirima 1945. godine.

Arhitektura[uredi | uredi izvor]

Zgrada stare Beogradske opštine podignuta je kao jednospratnica oblikovana mešavinom stilskih elementa klasicizma i romantizma. Imala je osnovu nepravilnog četvorougla uslovljenu oblikom parcele. Izgrađena je na regulacionoj liniji koja je kasnije uslovila i regulaciju ulice kao i dva bočna prilaza. Imala je jednu kafanu i gostionicu, 12 nameštenih soba za putnike, 4 sobe i 1 salu za goste, kujnu, perionicu, štalu za 30 konja, podrum za vino, podrum za drva i šupu za kola.[5]

Prilikom nadziđivanja sprata 1928. godine zgrada je u potpunosti preoblikovana u skladu sa vladajućim principima akademske međuratne arhitekture. Potreba za reprezentativnošću rešena je nizom prislonjenih stubova u prizemlju i postavljanjem skulptura koje predstavljaju senatore na konzole između prozora prvog sprata. Autor skulptura bio je vajar Dragomir Arambašić.

U enterijeru se posebno isticala sala za sednice Gradskog veća kojom su dominirali plitki reljefi i freske sa predstavama Beograda , rad Živorada Nastasijevića.

U međuvremenu su skulpture nestale sa fasada, a freske bile prekrivene grbovima. Zgrada je potpuno obnovljena za potrebe Jugoslovenske kinoteke. Enterijer je delo arh. Pavla Vaseva.

Zgrada Beogradske opštine je 1983. godine proglašena za spomenik kulture kao reprezent razvoja opštinske samouprave u Srbiji.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda
  2. ^ N. Nestorović, Građevine i arhitekti u Beogradu prošlog veka, Beograd 1937
  3. ^ S. Jovanović, Vlada Milana Obrenovića, Beograd 1934
  4. ^ M. Gordić, Beogradska imanja kneza Aleksandra Karađorđevića, Nasleđe XI, 2010
  5. ^ Beogradske opštinske novine, Iz beogradske prošlosti, Beograd 1938

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]