Ivan Antunović

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ivan Antunović
Na spomen ploči se spominju podunavski Hrvati u periodu kada Bunjevci i Šokci još nisu hrvatizirani, a biskup Ivan Antunović se posthumno prikazuje kao Hrvat. U njegovo vreme je taj proces tek započinjao, a on to navodi samo na jednom mestu u svojoj knjizi o Bunjevcima i Šokcima.
Datum rođenja(1815-06-19)19. jun 1815.
Mesto rođenjaKunbaja, Austrijsko carstvo
Datum smrti13. januar 1888.(1888-01-13) (72 god.)
Mesto smrtiKaloča, Austrougarska

Ivan Antunović (19. jun 1815 — 13. januar 1888) je bio bunjevački rodoljub i pisac.[1] Bio je rimokatolički sveštenik, a 1876. godine je postavljen za titularnog (počasnog) biskupa "bosonskog" (titularna bliskoistočna biskupija). U tom svojstvu je služio pri upravi tadašnje Kaločko-bačke nadbiskupije.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je u Kunbaji blizu Subotice u uglednoj porodici čiji su članovi zauzimali visoke položaje u Bačko-bodroškoj županiji u Ugarskoj. Srednju školu učio je u Kaloči (mađ. Kalocsa), Subotici, Pečuju i Segedinu, a bogosloviju u Kaloči, 1842. Potpomagao ga je rođak Albert Antunović, koji je postao podžupan Bač-bodroške županije.[2]

Ivan Antunović postao je katolički sveštenik u Bačkom Aljmašu (mađ. Bácsalmás) i tada je započeo svoj rad. Godine 1870. u Kaloči je pokrenuo i pet godina uređivao „Bunjevačke i šokačke novine“ i njihov prilog „Bunjevačku i šokačku vilu“.[1]

Antunović je pisao i „Poučne iskrice“, „Slavjan“ (Kaloča, 1875), „Odmetnik“ (Zagreb, 1875), „Bog s čoviekom na zemlji“ (Vac, 1879). Naputak (polemičan spis protiv nazarenstva) Pisao je i novele od kojih su od posebne važnosti „Svilenka“ (1874) i „Nesretna Marija“ (1876).[2]

U Beču je 1882. je štampana Antunovićeva "Razprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih u pogledu narodnom, vjerskom, umnom, gradjanskom i gospodarskom".[2]

Pisao je bunjevačkim govorom i zato su ga Mađari sumnjičili da buni narod. U buđenju narodne svesti kod Bunjevaca učinio je vrlo mnogo. O svom trošku izučio je oko 200 siromašnih đaka Bunjevaca zabeležili su o njemu Marin Mandić iz Budimpešte i Mijo Mandić mlađi iz Subotice. Među njima je bio i Mijo Mandić (1857–1945) veliki bunjevački rodoljub i glavni urednik i izdavač bunjevačkih novina "Neven“. Od Antunovićevih rasprava neke su ostale neštampane.

Pod uticajem Vuka Karadžića Antunović se opredeljuje za fonetski pravopis i za ijekavicu.

Ivan Antunović je umro 13. januara 1888. godine u Kaloči, a grob mu je u Bačalmašu.

Važniji radovi[uredi | uredi izvor]

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

Pišući o Bunjevcima i Šokcima, spominjao je da su svoj jezik ranije zvali racki, ali sve manje, kao i da su u ranijem periodu pisali ćirilicom. Na mnogo mesta navodi da su Srbi i Bunjevci isti narod, a samo na jednom mestu navodi tadašnja politička nastojanja Beča i Štrosmajera, da ih se hrvatizira, pa piše: ...gdje je god bilo Srbah, tamo je u većem ili manjem broju bilo također Bunjevacah i Šokacah, ili kako se danas volimo nazivati, Hrvatah...[3] Zamerao je knezu Milošu što je sve katolike preko Save i Dunava smatrao Švabama.[4]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Jugoslovenski književni leksikon (2. izd.). Novi Sad: Matica srpska. 1984. str. 27. 
  2. ^ a b v „Ivan Antunović – leksikografska natuknica Petra Vukovića iz LPH-a”. zkvh.org.rs. Arhivirano iz originala 18. 01. 2022. g. Pristupljeno 16. 1. 2022. 
  3. ^ Antunović 1882, str. 132, 133.
  4. ^ Antunović 1882, str. 159.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Иван_Антуновић&oldid=27500466”