Izbori za predsjednika Crne Gore 2013.
| ||||||||||||||||
| ||||||||||||||||
|
Izbori za predsjednika Crne Gore 2013. održani su 7. aprila 2013. godine, a pobjedu na izborima je odnio Filip Vujanović.
Pozadina i izborna kampanja[uredi | uredi izvor]
Vladajuća Demokratska partija socijalista Crne Gore je odlučila da kandiduje izlazećeg predsednika Filipa Vujanovića, zbog njegove velike popularnosti. Međutim DPS-ov koalicioni partner Socijaldemokratska partija Crne Gore je odbila da podrži Vujanovića i poručila da je njegova kandidatura protiv-ustavna budući da se kandidovao po treći put, dok crnogorski Ustav dozvoljava samo dva. Iz tih razloga SDP je podnijela žalbu Ustavnom sudu.[1][2] Međutim, Ustavni sud je 15. februara odbio žalbu[3].
Vujanovićeva kandidatura preslikava kandidaturu bivšeg srpskog predsjednika Borisa Tadića na izborima 2012. i zbog toga DPS je ne smatra spornom. Razlog zbog kojeg SDP nije podržao Vujanovića je dugogodišnji rivalitet između lider SDP-a Ranka Krivokapića (inače poznat po nacionalističkim pristupima) i crnogorskog predsjednika (koji je više puta kontrirao Krivokapićevom nacionalizmu)[4] .
S druge strane Demokratski front, Socijalistička narodna partija Crne Gore i Pozitivna Crna Gora su odlučili da pruže podršku lideru Fronta Miodragu Lekiću kao nezavisnom kandidatu opozicije.
Pitanje srpskog kandidata[uredi | uredi izvor]
Na ovim predsjedničkim izborima nije učestvovao ni jedan srpski kandidat. Pitanje o eventualnom isticanju srpskog kandidata pokrenuto je početkom 2013. godine, kada su predstavnici Srpskog nacionalnog savjeta Crne Gore ukazali na neophodnost očuvanja srpskog političkog identiteta u Crnoj Gori. Pošto je najveća srpska stranka - Nova srpska demokratija, odlučila da podrži kandidaturu Miodraga Lekića, etničkog Crnogorca i tadašnjeg predsjednika Demokratskog fronta, teret isticanja posebnog srpskog kandidata pao je na manje srpske stranke, koje su bile znatno oslabljene nakon neuspjeha na prethodnim skupštinskim izborima, održanim u oktobru 2012. godine. Nakon prvih neformalnih konsultacija između predstavnika nekih manjih srpskih i prosrpskih stranaka (DSS, SSR, NS), za eventualnog zajedničkog kandidata pomenutih stranaka predložena je Simonida Kordić, tadašnja potpredsjednica Demokratske srpske stranke i bivša poslanica u Skupštini Crne Gore (2009-2012).[5][6]
Iako su pojedini srpski i prosrpski činioci u Crnoj Gori podržali pomenuti prijedlog, konačni dogovor o isticanju zajedničkog srpskog kandidata ipak nije bio postignut, usljed raznih pritisaka koji su vršeni u cilju prihvatanja Lekića kao zajedničkog kandidata svih opozicionih stranaka. Pošto se od kandidovanja Simonide Kordić odustalo, rukovodstvo DSS je uoči izbora odlučilo da podrži kandidaturu Miodraga Lekića, iza koga su stajale najveće opozicione stranke. Ova odluka nije naišla na dobar prijem u dijelu srpskog biračkog tijela, pošto je Lekić bio poznat po ranijim antisrpskim stavovima, tako da je rukovodstvo DSS bilo prinuđeno da svoju odluku pravda izborom manjeg zla.[7][8]
Pritisci protiv isticanja posebnog srpskog kandidata pokazali su se kao kontraproduktivni. Iako su se čelnici Demokratskog fronta nadali da će nepostojanje srpskog kandidata prinuditi srpske glasače da masovno glasaju za Lekića, to se nije dogodilo, pošto je znatan dio srpskog biračkog tijela, nemajući za koga da glasa, odlučio da ne izađe na birališta. Naknadna analiza izbornih rezultata je pokazala da je nametanje politički kompromitovanog Lekića, uz nepostojanje dodatnih opozicionih kandidata koji bi motivisali širi krug građana, presudno doprinelo pobjedi Vujanovića već u prvom krugu, što je potom dovelo do dalekosežnih političkih posljedica.
Kandidati[uredi | uredi izvor]
Na izborima su učestvovala samo dva kandidata:
- Filip Vujanović, uz podršku Demokratske partije socijalista.
- Miodrag Lekić, uz podršku Demokratskog fronta, Socijalističke narodne partije[9] i Pozitivne Crne Gore.[traži se izvor]
Žrebanjem je određen redosled kandidata na glasačkom listiću: 1. Filip Vujanović 2. Miodrag Lekić
Rezultati[uredi | uredi izvor]
Kandidat | Partija | Glasovi | % |
---|---|---|---|
Filip Vujanović | Demokratska partija socijalista | 161,940 | 51.21 |
Miodrag Lekić | Nezavisan | 154,289 | 48.79 |
Nevažeći | 10,563 | – | |
Ukupno | 326.803 | 100 | |
Upisanih birača | 512,437 | 63.90 | |
Izvor: Državna izborna komisija |
Spor oko izbornih rezultata[uredi | uredi izvor]
Već nakon pristizanja prvih izbornih rezultata, ishod izbora se pokazao kao sporan pošto su obije strane proglasile pobjedu svojih kandidata, nakon čega je usljedio niz međusobnih optužbi, a potom je došlo i do pokretanja sporova pred nadležnim državnim organima.[10][11]
Napomene[uredi | uredi izvor]
- ^ Kandidovao se kao nezavisni kandidat uz podršku DF, SNP i PCG.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ „B92 - Vesti - Krivokapić: Vujanović gubi izbore”. 18. 01. 2013. Pristupljeno 31. 3. 2013.
- ^ „B92 - News - Montenegrin parties at odds over president’s third mandate”. 17. 01. 2013. Pristupljeno 31. 3. 2013.
- ^ „Ustavni sud odbio žalbu SDP-a: Vujanovićeva kandidatura ustavna - Vijesti online”. Arhivirano iz originala 18. 02. 2013. g. Pristupljeno 31. 3. 2013.
- ^ „Vesti online / Vesti / Ex YU / Zašto Vujanović ne može tri puta kao Tadić”. Pristupljeno 31. 3. 2013.
- ^ RTCG (2013): Simonida Kordić kandidat za predsjednika?
- ^ Dnevne novine (2013): Srbi žele Simonidu Kordić za predsjednika
- ^ Vijesti (2013): DSS pozvala simpatizere i članove da podrže Lekića
- ^ Vijesti (2013): DSS ponovo pozvala članove da glasaju Lekića
- ^ „SNP će podržati Lekića na predsjedničkim izborima - Vijesti online”. Arhivirano iz originala 06. 02. 2013. g. Pristupljeno 31. 3. 2013.
- ^ Deutsche Welle (2013): Dva pobednika na izborima u Crnoj Gori?
- ^ Deutsche Welle (2013): Sledi li crnogorski „Peti oktobar“?
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Goati, Vladimir (2013). Izbori u Srbiji i Crnoj Gori od 1990. do 2013. i u SRJ od 1992. do 2003. (PDF). Beograd: Centar za slobodne izbore i demokratiju.