Kina

Uredi veze
Koordinate: 35° N 103° E / 35° S; 103° I / 35; 103
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Za druge upotrebe pogledajte stranicu Kina (višeznačna odrednica).
Narodna Republika Kina
  • 中华人民共和国 (kineski)
  • Zhōnghuá Rénmín Gònghéguó (pinjin)
Himna: 
Položaj Kine
Glavni gradPeking
39° 55′ N 116° 23′ E / 39.917° S; 116.383° I / 39.917; 116.383
Najveći gradŠangaj
Službeni jezikstandardni kineski[a]
Ostali jezici u upotrebi
Vladavina
Oblik državeunitarna marksistično-lenjinistička[1] jednostranačka socijalistička republika[2]
 — Generalni sekretar Partije
i Predsjednik		Si Đinping[b]
 — PremijerLi Ćang
 — Predsjedavajući KongresaDžang Deđang
 — Predsjedavajući KonferencijeJu Džengšeng
 — Prvi sekretar Sekretarijata PartijeVang Huning
 — Sekretar Centralne komisije za disciplinsku inspekcijuDžao Leđi
Zakonodavna vlastNacionalni narodni kongres
Istorija
Formiranje‍
 — Prva dinastija Kine uspostavljena tokom predimperijalnog dobaoko 2070. p. n. e.
 — Prvo ujedinjenje imperijalne Kine pod vlašću dinastije Ćin221. p. n. e.
 — Uspostavljanje Republike1. januar 1912.
 — Proglašenje Narodne Republike1. oktobar 1949.
Geografija
Površina‍
 — ukupno9.596.961 km2 (3/4)[v]
 — voda (%)2,8
Stanovništvo‍
 — 2023.Pad 1.411.750.000[6] (2)
 — gustina145[7] st./km2 (83)
Ekonomija
BDP / PKM≈ 2023.
 — ukupnoRast 33,015 bln. $[8] (1)
 — po stanovnikuRast 23.382 $ (73)
IHR (2021)0,768[9] (79) — visok
Valutaženminbi (juan) (¥)[g]
 — stoti dio valute‍1 фен‍[d]
 — kod valuteCNY
Ostale informacije
Vremenska zonaUTC +8
Internet domen‍.cn .中国 .中國‍
Pozivni broj++86
Format datuma
  • gggg-mm-dd;
  • gggg年m月d日
  • (CE; CE-1949)
Vozi se nadesnoj strani[đ]
  1. ^ Portugalski jezik (samo Makao), engleski jezik (samo Hongkong).
  2. ^ Si Đinping je na čelu četiriju konkurentskih pozicija: Generalni sekretar Komunističke partije Kine, Predsjednik Narodne Republike Kine i Predsjedavajući Centralne vojne komisije (i za državu i partiju).[3]
  3. ^ Data površina je iznos koji navode Ujedinjene nacije za Kopnenu Kinu i ne uključuje Hongkong, Makao i Tajvan.[4] Takođe, isključeni su i Dolina Šaksgama (5.800 km²), Aksajđin (37.244 km²) i druge teritorije u sporu sa Indijom. Enciklopedija Britanika kao ukupnu površinu Kine navodi 9.572.900 km².[5] Za više informacija, pogledajte Teritorijalne promene Narodne Republike Kine.
  4. ^ Hongkonški dolar se koristi u Hongkongu i Makaou, dok se makaoska pataka koristi isključivo na Makaou.
  5. ^ Deseti deo valute je 1 điao.
  6. ^ Osim Hongkonga i Makaoa.

Kina (kin: 中国; pin: Zhōngguó), zvanično Narodna Republika Kina (skrać. NR Kina ili NRK; kin: 中华人民共和国; pin: Zhōnghuá Rénmín Gònghéguó), unitarna je socijalistička republika u istočnoj Aziji i druga država po broju stanovnika na svijetu, sa 1,425 milijarde stanovnika prema podacima iz 2017. godine. Zauzima površinu od oko 9,6 miliona km2 i treća je najveća država na svijetu.[a] Pod upravom je Komunističke partije Kine i vrši jurisdikciju nad 22 pokrajine,[b] pet autonomnih oblasti, četiri grada pod neposrednom kontrolom (Peking, Tjencin, Šangaj i Čungking) i specijalne administrativne oblasti Hongkong i Makao.[10]

Kina se pojavila jedna od prvih svjetskih civilizacija, u plodnom slivu rijeke Huanghe u Sjeverne kineske nizije.[11] Milenijumima je kineski politički sistem bio zasnova na nasljednim monarhijama ili dinastijama, počevši od polumitske dinastije Sja u 21. vijeku prije n. e.[11] Od tada, Kina se više puta širila, dijelila i obnavljala. U 3. vijeku prije n. e, država Ćin je objedinila srž Kine i uspostavila prvo kinesko carstvo.[11] Naredna dinastija Han, koja je vladala od 206. godine prije n. e. do 220. godine n. e, dostigla je neke od najnaprednijih tehnologija u to vrijeme, uključujući proizvodnju papira i kompas, zajedno sa poljoprivrednim i medicinskim dostignućima. Izumom baruta i štamparstva za vrijeme dinastije Tang (618—907) i dinastije Sjeverni Sung (960—1127) upotpunjeni su četiri velika pronalaska.[12] Tang kultura proširila se Azijom, pošto je novi Put svile doveo trgovce do Mesopotamije i Roga Afrike.[11] Dinastička vladavina je okončana 1912. godine Sinhajskom revolucijom, kada je Republika Kina došla na mjesto dinastije Ćin.[13] Kinu, kao cjelinu, opustošili su feudalni militanti i Japan tokom Drugog svjetskog rata.[14] Kineski građanski rat doveo je do podjele teritorije 1949. godine kada je Komunistička partija Kine predvođena Mao Cedungom uspostavila Narodnu Republiku Kinu u kopnenoj Kini, dok se nacionalistička vlada predvođena Kuomintangom povukla na ostrvo Tajvan, gdje je Partija vladala do 1996. godine. Politički status Tajvana je upitan i danas.[15]

Od uvođena ekonomskih reformi 1978. godine, kineska privreda je jedna od najbrže rastućih na svijetu sa konstantnim godišnjim stopama rasta iznad 6%.[16] Prema Svjetskoj banci, bruto domaći proizvod Kine je rastao od 150 milijardi američkih dolara 1978. do 12,24 biliona američkih dolara 2017. godine. Prema zvaničnim podacima, kineski BDP 2018. bio je 90 biliona kineskih juana (ili 13,5 biliona američkih dolara). Od 2010. godine, Kina je druga najveća svjetska privreda po nominalnim BDP-u, a od 2014. najveća svjetska privreda prema paritetu kupovne moći. Kina je najveći svjetski izvoznik i drugi najveći uvoznik robe. Kina je priznata kao država sa nuklearnim naoružanjem i ima najbrojniju aktivnu vojsku na svijetu, Narodnooslobodilačku armiju, i drugi najveći vojni budžet na svijetu. Stalna je članica Savjeta bezbjednosti Organizacije ujedinjenih nacija i aktivni je globalni partner Plus mehanizma Asocijacije nacija jugoistočne Azije. Od 2019. godine, Kina ima najveći broj bogatih ljudi na svijetu.[v] Kina je okarakterisana kao moguća supersila, uglavnom zbog masovnog stanovništva, velike i brze rastuće privrede i moćne vojske.

Etimologija[uredi | uredi izvor]

Porijeklo riječi „Kina” seže kroz portugalski, malajski i persijski, sve do sanskrtske riječi Cīna, koja se koristila u drevnoj Indiji.[17]

Srpski, većina indoevropskih i mnogi drugi jezici koriste različite oblike naziva China i prefikse Sino- ili Sin- izvedene iz latinske riječi Sina. Riječ China je prvi put zabilježio portugalski istraživač Duarte Barboza.[17][18][19] Barbozin oblik je izveden iz persijske riječi Chīn (چین), a koja potiče od sanskrtske riječi Cīna (चीन)[20]. Riječ Cīna je prvi put korištena u ranim hindu spisima, uključujući Mahabharatu (5. vijek prije n. e.) i Manuov zakonik (2. vijek prije n. e.).[21] Martino Martini je 1655. godine iznijeo pretpostavku da riječ China je izvedena iz naziva dinastije Ćin (221—206. godina prije n. e.).[21][22] Iako se ovo izvođenje i dalje navodi u različitim izvorima,[23] porijeklo sanskrtske riječi je upitno.[17] Alternativni prijedlozi uključuju nazive za Jelang ili Đing (Ču) državu.[21][24]

Zvaničan naziv savremene države je ’Narodna Republika Kina’ (kin: 中华人民共和国; pin: Zhōnghuá Rénmín Gònghéguó). Kraći oblik je ’Kina’ Zhōngguó (中国), od zhōng („središnja”) i guó („država”),[g] termin koji se razvio u doba dinastije Zapadni Džou i odnosi se na njene kraljevske posjede.[d] Zatim se termin odnosio na područje oko grada Luoji (današnji Luojang) tokom dinastije Istočni Džou i zatim na kinesku Središnju visoravan, prije nego što je korišten kao povremeni sinonim za državu pod dinastijom Ćing. Često je korišten kao kulturni koncept za razlikovanje Huasja naroda od „varvara”.[26]

Geografija[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Geografija Kine
Mapa Kepenove klasifikacije klimata za Kinu

Krajolik Kine je prostran i raznolik, prostire se od Gobi i Takla-makan pustinja na suvom sjeveru do suptropskih šuma na vlažnijem jugu. Planine Himalaji, Karakorum, Pamir i Tjen Šan odvajaju Kinu od većeg dijela južne i srednje Azije. Rijeke Jangce i Huanghe, treća i šesta su najduža rijeka na svijetu, teču od Tibetske visoravni do gusto naseljene istočne obale. Kineska obala duž Tihog okeana dugo je 14.500 km i omeđena je Bohajskim, Žutim, Istočnim kineskim i Južnim kineskim morima. Kina se preko kazaške granice povezuje sa Evroazijskom stepom, koja je bila arterija komunikacije između Istoka i Zapada još od neolita kroz Stepski put — prethodnika kopnenog Puta svile.

Krajolik i klima[uredi | uredi izvor]

Rijeka Li kod Guejlina

Teritorija Kine se nalazi između 18° i 54° sjeverne geografske širine i 73° i 135° istočne geografske dužine. Krajolici Kine znatno variraju duž njene ogromne teritorije. Na istoku, uz obalu Žutog i Istočnog kineskog mora, postoje obimne i gusto naseljene aluvijalne ravnice, dok na obodima unutrašnje mongolske visoravni na sjeveru preovladavaju prostrani travnjaci. Južnu Kinu odlikuju brda i niski planinski vijenci, dok na srednjem istoku nalaze delte dvije glavne kineske rijeke, Huanghe i Jangce. Druge veće rijeke su Sji, Mekong, Bramaputra i Amur. Na zapadu se nalaze glavni planinski vijenci, od kojih se izdvajaju Himalaji. Visoke visoravni se nalaze među sušnim krajolicima sjeverna, kao što su Takla-makan i Gobi. Najviša tačka svijeta, Mont Everest (8.848 m), leži na kinesko-nepalskoj granici.[27] Najniža tačka zemlje, ujedno i treća svjetska najniža, isušeno je korito jezera Ajding (−154 m) u Turpanskoj depresiji.[28]

Jezero Jinderitu u pustinji Badajin-đažan u Unutašnjoj Mongoliji

Klimom Kine dominiraju uglavnom sušna doba i vlažni monsuni, što dovodi do izraženih temperaturnih razlika između zime i ljeta. Tokom zime, sjeverni vjetrovi dolaze sa visokih geografskih širina i oni su hladni i suvi; tokom ljeta, južni vjetrovi sa priobalnih područja u niskim geografskim širima su topli i vlažni.[29] Klima se razlikuje od regije do regije, jer zemlja ima veoma kompleksu topografiju.

Glavno pitanje zaštitne životne sredine u Kini je kontinuirano širenje pustinja, posebno pustinje Gobi.[30][31] Iako su barijere drvoredi zasađeni od sedamdesetih godina 20. vijeka smanjile učestalost pješčanih oluja, dugotrajne suše i loše poljoprivredne praksu dovele su prašnjavih oluja koje zahvataju sjever Kine svako proljeće, a koje su se zatim proširile na ostale dijelove istočne Azije, uključujući Japan i Koreju. Kineski čuvar životne sredine, Državna uprava za zaštitu životne sredine (sada Ministarstvo ekologije i životne sredine), izvijestilo je 2007. godine da Kine godišnje zbog dezertifikacije gubi 4.000 km².[32] Kvalitet vode, erozija i kontrola zagađenja postali su važna pitanja u odnosima Kine sa drugim zemljama. Topljenje lednika na Himalajima može dovesti do nestašice vode za stotine miliona ljudi.[33]

Kina ima veoma pogodnu klimu za poljoprivredu i najveći je proizvođač pirinča, pšenice, paradajza, patlidžan, grožđa, lubenice i spanaća na svijetu.[34]

Flora i fauna[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Divlji svet Kine

Kina je jedna od 17 zemalja sa visokom biološkom raznolikošću, nalazi se između dvije glavne ekozone na zemlji: Palearktičke i Indomalajske. Po jedno mjeri, Kina ima preko 34.687 vrsta životinja i vaskularnih biljaka, što je čini trećom zemljom sa najvećom biološkom raznolikošću na svijetu, poslije Brazila i Kolumbije. Zemlja je potpisala Konvenciju o biološkoj raznolikosti u Rio de Žaneiru 11. juna 1992. godine. Kasnije je sačinila Nacionalnu strategiju i akcioni plan za biološku raznolikost, sa jednom revizijom koja je primljena konvencijom 21. septembra 2010. godine.

Kina je dom za najmanje 551 vrstu sisara (treća po brojnosti u svijetu),[35] 1.221 vrstu ptica (osma),[36] 424 vrste gmizavaca (sedma)[37] i 333 vrste vodozemaca (sedma).[38] Divlji svijet u Kini dijeli stanište i podnosi akutni pritisak najveće svjetske populacije Homo sapijensa. Najmanje 840 životinjskih vrsta je u Kini ugroženo, ranjivo ili u opasnosti od lokalno istrebljenja, uglavnom zbog ljudske djelatnosti kao što su uništavanja prirodnih staništa, zagađenje i krivolov zbog ishrane, krzna i sastojaka za tradicionalnu kinesku medicinu.[39] Ugroženi divlji svijet je zaštićen zakonom, a od 2005. godine zemlja ima preko 2.349 prirodnih rezervata, koji pokrivaju ukupnu površinu od 149,95 miliona hektara, 15% ukupne kopnene površine Kine.[40] Potvrđeno je da je kineski riječni delfin izumro 12. decembra 2006. godine.[41]

Kina ima preko 32.000 vrsta vaskularnih biljaka[42] i dom je raznih tipova šuma. Hladne četinarske šume preovlađuju na sjeveru zemlje, i one su dom za životinjske vrste poput losa i azijskog crnog medvjeda, zajedno sa preko 120 vrsta ptica. Podnožje vlažnih četinarskih šuma može sadržati neprohodne bambuse. U višim planinskim krajevima nalaze se kleka i tisa, a bambuse zamjenjuju rododendroni. Suptropske šume, koje dominiraju srednjom i južnom Kinom, dom su za 146.000 vrsta biljaka. Tropske i sezonske kišne šume, iako ograničene na ostrva Junan i Hajnan, sadrže četvrtinu svih životinjskih i biljnih vrsta u Kini.[43] Kina ima preko 10.000 zabilježenih vrsta gljiva,[44] a među njima je gotovo 6.000 viših gljiva.[45]

Ekološki problemi[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Ekološki problemi u Kini
Vidi još: Vodeni resursi Kine i Energetska politika Kine
Vjetrogeneratori u Hunanu

Posljednjih desetljeća, Kina je patila od ozbiljnog narušavanja životne sredine i zagađenja.[46][47] Iako su propisi, poput Zakona o zaštiti životne sredine iz 1979. godine prilično strogi, slabo se primjenjuju, jer ih mjesne zajednice i vladini zvaničnici često ne poštuju u korist brzog privrednog razvoja.[48] Zagađenje gradskog vazduha je ozbiljno zdravstveno pitanje u zemlji, Svjetska banka je 2013. procijenila da se 16 od 20 najzagađenijih gradova na svijetu nalaze u Kini.[49] Kina je zemlja sa najvećim brojem smrtnih slučajeva zbog zagađenja vazduha, a procjenjuje se da je zagađenje uzrok smrti oko 1,14 miliona ljudi.[50] Kina je najveći emiter ugljen-dioksida na svijetu.[51] Zemlja takođe ima značajne probleme sa zagađenjem vode: 40% kineskih rijeka je do kraja 2011. godine bilo zagađeno industrijskim i poljoprivrednim otpadom.[52] Unutrašnji resursi slatke vode Kine po glavi stanovnika su 2014. godine smanjeni na 2.062 m³, dok je u Sjevernoj kineskoj niziji bio ispod 500 m³, dok su u svijetu bili 5.920 m³.[53][54][55]

Saobraćaj u Pekingu

U Kini, teški metali takođe izazivaju zagađenje životne sredine. Zagađenje teškim metalima je neorganska hemijska opasnost, koju uglavnom uzrokuju olovo (Pb), hrom (Cr), arsen (As), kadmijum (Cd), živa (Hg), cink (Zn), bakar (Cu), kobalt (Co) i nikl (Ni). Pet metala među njima — olovo, hrom, arsen, kadmijum i živa — ključni su zagađivači teškim metalima u Kini. Zagađivači teškim metalima uglavnom dolaze iz rudarstva, navodnjavanja kanalizacijom, proizvodnjom proizvoda koji sadrže metale i drugih srodnih proizvodnih djelatnosti. Visok nivo izloženosti teškim metalima takođe može izazvati trajne intelektualne i razvojne teškoće, uključujući poteškoće u čitanju i učenju, probleme u ponašanju, gubitak sluha, poremećaj pažnje i poremećaje u razvoju vizuelnih i motoričkih funkcija. Prema podacima državnog popisa zagađenja, Kina ima više od 1,5 miliona mjesta izloženih teškim metalima. Ukupna količina ispuštenih teških metala u otpadne vode, otpadne gasove i čvrsti otpad je oko 900.000 tona svake godine u periodu 2005—2011.[56]

Brana Tri klisure je najveća hidroenergetska brana na svijetu

Međutim, Kina je vodeći svjetski investitor u obnovljive izvore energije i njihovu komercijalizaciju, a samo u 2011. godini uložene su 52 milijarde američkih dolara;[57][58][59] glavni je proizvođač tehnologija obnovljivih izvora energije i daje velika ulaganja u mjesne projekte obnovljivih izvora energije.[60][61][62] Do 2015. godine, preko 24% kineske energije dobijeno je iz obnovljivih izvora, a najviše od hidroelektrana: ukupni instalirani kapacitet od 197 gigavata čini Kinu najvećim proizvođačem hidroelektrične energije na svijetu.[63][64] Kina takođe ima najveći energetski kapacitet instaliranog solarnog i fotonaponskog sistema i sistem energije vjetra na svijetu.[65][66] Kineska vlada je 2011. godine najavila da planira uložiti 4 biliona juana (619 milijardi američkih dolara) u vodovodnu infrastrukturu i projekte za desalinizaciju tokom deset godine i da dovrši izgradnju sistema za sprječavanje poplava i protiv suše do 2020. godine.[54][67] Kina je 2013. godine započela petogodišnji napor vrijedan 277 milijardi američkih dolara za smanjenje zagađenja vazduha, naročito na sjeveru zemlje.[68]

Politička geografija[uredi | uredi izvor]

Glavni članci: Granice Kine i Teritorijalne promjene Narodne Republike Kine

Narodna Republika Kina je druga najveća država na svijetu prema površini kopna[69] i treća najveća prema ukupnoj površini. Ukupna površina Kine je oko 9.600.000 km².[70] Podaci o specifičnim površinama kreću se od 9.572.900 km² prema Enciklopediji Britanika,[71] do 9.596.961 km² prema Demografskom godišnjaku OUN-a[4] i Svjetskoj knjizi činjenica CIA.[72]

Kina ima najdužu kombinovanu kopnenu granicu na svijetu, dužine 22.117 km od ušća rijeke Jalu do Tonkinškog zaliva.[72] Kina se graniči sa 14 država.[73] Kina se prostire na većem dijelu istočne Azije, a graniči se sa Vijetnamom, Laosom i Mjanmarom u jugoistočnoj Aziji; Indijom, Butanom, Nepalom, Avganistanom i Pakistanom u južnoj Aziji; Tadžikistanom, Kirgistanom i Kazahstanom u srednjoj Aziji; i Rusijom, Mongolijom i Sjevernom Korejom u unutrašnjoj Aziji i sjeveroistočnoj Aziji. Dodatno, Kina dijeli pomorske granice sa Južnom Korejom, Japanom, Vijetnamom i Filipinima.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Istorija Kine

Preistorija[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Preistorija Kine
Grnčarija stara 10.000 godina, kultura Sjenžen pećine (18.000—7.000. godina prije n. e.)

Arheološki dokazi pokazuju da su rani hominidi naseljavali Kinu prije između 2,24 miliona i 250.000 godina.[74] U pećini u Džoukoudjenu u blizini Pekinga, pronađeni su fosili Pekinškog čovjeka, Homo erektusa koji je koristio vatru;[75] fosili datiraju iz perioda između 680.000 i 780.000 godina.[76] Fosilizovani zubi Homo sapijensa (datirani prije 125.000—80.000 godina) otkriveni su u pećini Fujen u okrugu Dao u pokrajini Hunan.[77] Kinesko protopismo postojalo je u Đahuu oko 7.000 godina prije n. e,[78] u Damajdiju oko 6.000 godina prije n. e,[79] u Dadivanu u periodu 5.800—5.400 godina prije n. e. i u Banpou iz perioda od oko 5. milenijuma prije n. e. Neki naučnici su sugerisali da su Đahu simboli (7. milenijum prije n. e.) predstavljali najraniji kineski sistem pisanja.[78]

Rani dinastički period[uredi | uredi izvor]

Jinsju, ostaci prijestonice kasne dinastije Šang (14. vijek prije n. e.)

Prema kineskoj tradiciji, prva dinastija je bila dinastija Sja, koja je nastala oko 2100. godine prije n. e.[80] Dinastija Sja označila je početak kineskog političkog sistema zasnovanog na nasljednim monarhijama, ili dinastijama, koje su trajale hiljadama godina.[81] Istoričari su smatrali dinastiju mitskom sve dok naučnim iskopavanjima nisu otkrili nalazišta iz ranog bronzanog doba 1959. godine u Erlitouu u Henanu.[82] Ostaje nejasno jesu li ta nalazišta ostaci dinastije Sja ili neke druge kulture iz istog perioda.[83] Sljedeća dinastija Šang je najranija dinastija potvrđena savremenima zapisima.[84] Dinastija Šang je vladala dolinom Žute rijeke u istočnoj Kini od 17. do 11. vijeka prije n. e.[85] Zapisi na oklopima kornjača (od oko 1500. godine prije n. e.) predstavljaju najstariji oblik kineskog pisma do sada[86] i neposredni je prethodnik današnjeg kineskog pisma.[87]

Dinastiju Šang je pokorila dinastija Džou, koja je vladala između 11. i 5. vijeka prije n. e,[88] iako su feudalni gospodari polako potkopavali centralizovanu vlast. Mnogo nezavisnih država je na kraju nastalo od oslabljene države Džou i stalno su međusobno ratovale u 300-godišnjem Periodu Proljeća i Jeseni, tek povremeno se suprotstavljajući caru iz dinastije Džou. Do Perioda zaraćenih država od 5. do 3. vijeka prije n. e. u današnjoj Kini je je postojalo sedam moćnih država.

Carska Kina[uredi | uredi izvor]

Prvi kineski car, Ćin Ši Huang, poznat je po tome što je objedinio zidine Zaraćenih država i formirao Veliki kineski zid. Međutim, većina sadašnje struktura datira iz vremena dinastije Ming

Period zaraćenih država je završen 221. godine prije n. e. nakon što je država Ćin osvojila ostalih šest kraljevstava, ujedinjujući Kinu i uspostavljajući dominantni poredak autokratije. Ćin Ši Huang proglasio se Prvim carem iz dinastije Ćin. Usvojio je legalističke reforme u cijeloj Kini, posebno prinudnu standardizaciju kineskih karaktera, mjerenja, širine puta (tj. dužina osovina kolica) i valute. Njegova dinastija je pokorila Jue plemena u današnjem Guangsiju, Guangdungu i sjevernom Vijetnamu.[89] Dinastija Ćin je vladala samo petnaest godina, nedugo nakon smrti Prvog cara, jer su njegove opšte autoritativne politike dovele do opšte pobune.[90][91]

Nakon opšteg građanskog rata tokom kojeg je carska biblioteka u Sjenjangu zapaljena, pojavila se dinastija Han koja je vladala Kinom u periodu 206—220. godine prije n. e, stvarajući kulturni identitet među stanovnicima koji se još uvijek nalazi u etnonimu Han Kineza.[90][91] Dinastija Han je znatno proširila teritoriju carstva, vojnim pohodima koje su dostigle srednju Aziju, Mongoliju, Južnu Koreju i Junan, kao i ponovno zauzimanje Guangdonga i sjevernog Vijetnama od Nanjuea. Pojavnom Han Kine u srednjoj Aziji i Sogdijani pomoglo je uspostavljanju kopnene rute Puta svile, koji je zamijenio raniju rutu preko Himalaja do Indije. Han Kina je postepeno postala najveća privreda drevnog svijeta.[92] Uprkos početnoj decentralizaciji i službenom napuštanju Ćinove filozofije legalizma u koristi konfucijanizma, Ćinove legalističke institucije i politike su i dalje koristile dinastiji Han i njenim sljedbenicima.[93]

Ratnici od terakote (oko 210. godine prije n. e.), otkriveni su ispred mauzoleje Prvog Ćin cara, sada Si’an

Po kraju dinastije Han, uslijedio je period sukoba poznat kao Tri kraljevstva,[94] čije su središnje figure kasnije ovjekovječene u jednom od Četiri klasika kineske književnosti. Na kraju, dinastija Đin je brzo svrgnula Veja. Dinastija Đin je pala u građanskom ratu po usponu cara sa poteškoćama u razvoju; nedugo zatim Pet varvara je napalo i zavladalo sjevernom Kinom kao Šesnaest kraljevstava. Sjanbi su ih ujedinili kao Sjeverni Vej, a čiji je car Sjaoven preokrenuo politiku aparthejda svojih prethodnika i izvršio drastičnu sinifikaciju svojih podanika, uveliko ih integrišući u kinesku kulturu. Na jugu, general Lju Ju osigurao je abdikaciju dinastije Đin u korist dinastije Lju Sjung. Različiti nasljednici ovih država postale su poznate kao Sjeverne i Južne dinastije, a te dvije oblasti je konačno ujedinila dinastija Suej 581. godine. Za vrijeme dinastije Suej izvršena je reforma poljoprivrede, ekonomije i sistem carskih ispita, izgrađen Veliki kanal, a dinastija je bila pokrovitelj budizma. Međutim, dinastija je ubrzo urušila kada je obaveza za javne radove i neuspjeli rat u sjevernoj Koreji doveo do opštih nemira.[95][96]

Pod narednim dinastijama Tang i Sung, kineska ekonomija, tehnologija i kultura ušle su u zlatno doba.[97] Tang Kina je povratila kontrolu nad Zapadnim regijama i Putem svile,[98] dovela trgovce do Mesopotamije i Roga Afrike,[99] a od prijestonice Čang’an napravila kosmopolitsku urbanu oblast. Međutim, uništena je i oslabljena tokom pobune Ana Lušana u 8. vijeku.[100] Tang Kina se potpuno raspala 907. godine kada su mjesni vojni guverneri postali neobuzdani. Dinastija Sung je okončala separatističku situaciju 960. godine, što dovodi do ravnoteže snaga između Sunga i Ljaoa. Sung je bila prva vlada u svjetskoj istoriji koja je izdavala papirni novac i prvi kineski subjekat koji je osnovao stalnu mornaricu, a koju je podržavala razvijena industrija brodogradnje zajedno sa pomorskom trgovinom.[101]

Detalj sa slike Duž reke tokom svetkovine Ćingming iz 12. vijeka, a na kojoj je prikazan detalj iz svakodnevnog života u prijestonici dinastije Sung, Bjenđingu

Između 10. i 11. vijeka, broj stanovnika Kine se udvostručio na 100 miliona ljudi, uglavnom zbog širenja uzgoja pirinča u srednjoj i južnoj Kini i proizvodnje obilnih viškova hrane. Dinastija Sung je svjedočila preporodu konfucijanizma, kao odgovor na rast budizma tokom dinastije Tang[102] i procvatu filozofije i umjetnosti, kada su pejzažna umjetnost i porculan dovedeni na nove nivoe zrelost i složenosti.[103][104] Međutim, slabost vojske Sunga uočili su džurčenska dinastija Đin. Tokom sungsko-đinskog rata 1127. godine zarobljen je car Huejcung Sung i prijestonica Bjenđing je zauzeta. Ostaci dinastije Sung su se povukli u južnu Kinu.[105]

U 13. vijeku došlo je do mongolskog osvajanja Kine. Mongolski Veliki kan Kublaj je 1271. godine uspostavio dinastiju Juan; za vrijeme njegove vladavine Juan je osvojila ostatke Sung dinastije 1279. godine. Prije mongolske invazije, Sung Kina je imala 120 miliona stanovnika; ovaj broj je smanjen na 60 miliona do popisa stanovništva 1300. godine.[106] Seljak Džu Juendžang je svrgnuo dinastiju Juan 1368. i osnovao dinastiju Ming kao car Hungvu. Pod dinastijom Ming, Kina je dostigla još jedno zlatno doba, razvijajući jednu od najjačih mornarica na svijetu i bogati i prosperitetnu privredu usljed procvata umjetnosti i kulture. U tom periodu je admiral Dženg He predvodio pomorske ekspedicije preko Indijskog okeana, ploveći do obala istočne Afrike.[107]

Kineske dinastije po hronološkom redoslijedu

U ranim godinama dinastije Ming, prijestonica Kine je premještena iz Nandžinga u Peking. Sa začecima kapitalizma, filozofi kao što su Vang Jangming su dalje kritikovali i širili neokonfucijanizam konceptima individualizma i jednakosti četiri zanimanja.[108] Učenjak-službenik postao je podrška industriji i trgovini u pokretima bojkota poreza, koje su, zajedno sa nestašicama hrane i odbranom od japanskih invazija na Koreju (1592—1598) i mandžurskom invazijom, dovele do iscrpljenja riznica.[109]

Peking je 1644. godine zauzela koalicija seljačkih pobunjeničkih snaga koju je predvodio Li Cičeng. Car Čungdženg je počinio samoubistvo kada je grad pao. Mandžurska dinastija Ćing, u savezu sa generalom Vuom Sanguejom, zbacila je Lijevu kratkotrajnu dinastiju Šuen i preuzela kontrolu nad Pekingom, koji je postao nova prijestonica dinastije Ćing.

Kasni dinastički period[uredi | uredi izvor]

Slika iz 19. vijeka koja prikazuje Tajpinški ustanak (1850—1864)

Dinastija Ćing, koja je trajala od 1644. do 1912. godine je bila posljednja kineska carska dinastija. Njeno osvajanje Minga (1618—1683) koštalo je 25 miliona života, a ekonomija Kine se drastično smanjila.[110] Poslije kraja Južnog Minga, daljim osvajanjem Džungarskog kaganata u sastav Kine dodate su Mongolija, Tibet i Sinđang.[111] Centralizovana autokratija je ojačana kako bi razbila antićinska osjećanja politikom vrjednovanja poljoprivrede i obuzdavanja trgovine, hajđin (’pomorska zabrana’), kao i ideološkom kontrolom predstavljenu kroz književnu inkviziciju, uzrokujući društvenu i tehnološku stagnaciju.[112][113] Sredinom 19. vijeka dinastija se suočila sa zapadnjačkim imperijalizmom u Opijumskim ratovima sa Britanijom i Francuskom. Kina je bila primorana da plati kompenzaciju, otvori luke iz ugovora, dozvoli eksteritorijalnost za strane državljane i ustupi Hongkong Britancima[114] po sporazumu iz Nankinga iz 1842, prvom od Neravnopravnih sporazuma. Prvi kinesko-japanski rat (1894—1895) za posljedicu je imao gubitak uticaja Kine na Korejskom poluostrvu, kao i ustupanje Tajvana Japanu.[115]

Dinastija Ćing se takođe suočavala sa unutrašnjim nemirima u kojima je život izgubilo na desetine milione ljudi, posebno u pobuni Bijelog lotosa, neuspjelom Tajpinškom ustanku koji je opustošio južnu Kinu 1850-ih i 1860-ih i Dunganški ustanak (1862—1877) na sjeverozapadu. Početni uspjeh Pokreta samoojačanja iz 1860-ih je unazađen nizom vojnih poraza tokom 1880-ih i 1890-ih.

U 19. vijeku počelo je veliko iseljavanje Kineza. Gubitke zbog emigracije pojačali su gubici u sukobima i katastrofama kao što su Sjevernokineska glad (1876—1879), u kojoj je umrlo između 9 i 13 miliona ljudi.[116] Car Guang-sju je 1898. predložio plan reformi da se uspostavi moderna ustavna monarhija, ali je njegove planove spriječila carica Cisi. Neuspješni antizapadnjački Bokserski ustanak (1899—1901) je dodatno oslabio dinastiju. Iako je Cisi podržavala ambiciozni program reformi, Sinhajska revolucija (1911–1912) dovela je do kraja dinastije Ćing i uspostavljanja Republike Kine.

Republika (1912—1949)[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Republika Kina (1912—1949)
Sun Jat-sen proglašava uspostavljanje Republike Kine 1912. godine

Republika Kina je uspostavljena 1. januara 1912. godine, a Suen Jatsen, vođa stranke Kuomintang, proglašen je za privremenog predsjednika.[117] Međutim, dužnost predsjednika je kasnije dodjeljena Juanu Šikaju, bivšem generalu dinastije Ćing, koji se 1915. proglasio carem Kine. Suočen sa osudama naroda i protivljenjem u redovima sopstvene Bejanške vojske, bio je primoran da abdicira i ponovno uspostavi republiku.[118]

Poslije smrti Juana Šikaja 1916. godine, Kina je politički izdijeljena. Vlada sa sjedištem u Pekingu međunarodno je priznata, ali gotovo nemoćna; feudalni militanti su kontrolisali veći dio njene teritorije.[119][120] Krajem dvadesetih godina, Kuomintang, predvođen Čang Kaj Šekom, tadašnjim direktorom Vojne akademije Republike Kine, uspio je da ujedini zemlju pod svojom kontrolom nizom spretnih vojnih i političkih manevara, poznatih kao Sjeverni pohod.[121][122] Kuomintang je premjestio glavni grad zemlje u Nanđing i sprovodio „političko starateljstvo”, koje je bilo prelazna faza političkog razvoja zacrtanog u programu „Tri narodna načela” San Jat-sena za preobražaj Kine u modernu demokratsku državu.[123][124] Politička podjela Kine otežavala je Čangu borbu protiv komunističke Narodnooslobodilačke armije, protiv koje je Kuomintang vodio rat od 1927. godine. Kuomintang je u početku uspješno vodio rat, naročito nakon što se NOA povukla u Dugom maršu, sve dok japanska agresija i Sijanski incident 1936. godine nisu primorali Čanga da se suprotstavi Japanu.[125]

Čang Kaj-šek i Mao Cedung zajedno nazdravljaju 1946. godine, poslije završetka Drugog svjetskog rata

Drugi kinesko-japanski rat (1937—1945), ratište Drugog svjetskog rata, iznjedrio je nelagodan savez Kuomintanga i NOA. Japanska okupacione snage počinile su brojne ratne zločine nad civilnim stanovništvom; ukupno je poginulo čak 20 miliona kineskih civila.[126] Procjenjuje se da je samo u Nanđingu tokom japanske okupacije masakrirano od 40.000 do 300.000 Kineza.[127] Tokom rata, Kina je, zajedno sa UK, SAD i SSSR, označena kao „starateljstvo moćnih”,[128] a u Deklaraciji OUN-a prepoznati su kao saveznička „Velika četvorka”.[129][130] Uporedo sa tri ostale velike sile, Kina je bila jedna od četiri glavna saveznika Drugog svjetskog rata, a kasnije je smatrana jednom od glavnih pobjednika u ratu.[131][132] Nakon predaje Japana 1945. godine, Tajvan, uključujući Penhu, vraćeni su pod kinesku kontrolu. Kina je iz rata izašla kao pobjednik, ali ratom opustošena i finansijski iscrpljena. Stalno nepovjerenje između Kuomintanga i komunista dovelo je do nastavka građanskog rata. Ustavna vlast uspostavljena je 1947. godine, ali zbog neprestanih nemira, mnoge odredbe ustava Republike Kine nikada nisu primjenjivane u kopnenoj Kini.[133]

Narodna Republika (1949—danas)[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Istorija Narodne Republike Kine

Glavna borba u građanskom ratu okončana je 1949. godine u trenutku kada je Komunistička partija Kine imala kontrolu nad većim dijelom kopnene Kine, a Kuomintang se povlačio, svodeći svoju teritoriju samo na Tajvan, Hajnan i njima obližnja ostrva. Predsjedavajući Komunističke partije Mao Cedung je 21. septembra 1949. godine proglasio Narodnu Republiku Kinu govorom na Prvom plenarnom zasjedanju Kineske narodne politički konsultativne konferencije.[134][135][136] Nakon toga je uslijedilo masovno slavlje na Trgu Tjenanmen 1. oktobra, na kojem je Mao Cedung izdao javno proglašenje ispred Tjenanmenske kapije, a dan je postao Nacionalni dan novoproglašene zemlje.[137] Stvorena je i prva vlada Narodne Republike Kine a njen predsednik od 1949. do 1976. bio je Džou Enlaj.[138] Narodnooslobodilačka armija je 1950. godine zauzela Hajnan od Republike Kine[139] i pripojila Tibet.[140] Međutim, preostale snage Kuomintanga nastavila su da prave pobune u zapadnoj Kini tokom pedesetih godina,[141] a SAD su sprečavale do 1971. godine da Narodna Republika Kina zauzme mesto koje joj pripada u UN.[142]

Komunističke vlasti su učvrstile popularnost među seljacima zemljišnom reformom, koja je uključivala pogubljenje između 1 i 2 miliona zemljoposjednika.[143] Kina je razvila nezavisni industrijski sistem i sopstveno nuklearno oružje.[144] Kinesko stanovništvo se povećalo sa 550 miliona 1950. na 900 miliona 1974. godine.[145] Međutim, Veliki skok napred, idealistički masovni reformski projekat, rezultovao je smrtnim ishodom za 15—35 miliona ljudi u periodu od 1958. do 1961, uglavnom od gladi.[146][147][148] Mao i njegovi saveznici su 1966. godine pokrenuli Kulturnu revoluciju, koja je izazvala desetljeće političkih optužbi i socijalnih preokreta,koji su trajali sve do Maove smrti 1976. godine. Posle popravljanja odnosa sa SAD,[149] Rezolucijom 2758 Generalne skupštine UN iz oktobra 1971. godine, Narodna Republika Kina zamijenila je Republiku Kinu u Organizaciji ujedinjenih nacija i zauzela mjesto kao stalna članica Savjeta bezbjednosti OUN-a.[150][151]

Pred smrt u januaru 1976. godine Džou Enlaj uverio je vojne komandante da pomognu Deng Sjaopingu da ostane u vladu Narodne Republike Kine.[152] Nakon Maove smrti, tzv. Četvoročlana banda je brzo uhapšena krajem 1976. godine i pozvana na odgovornost za neuspjeh Kulturne revolucije. Pošto su njegovi glavni protivnici uklonjeni, Deng Sjaoping je preuzeo vlast 1978. godine i pokrenuo značajne ekonomske reforme. Partija je smanjila svoju sveobuhvatnu kontrolu, a komune su postepeno raspuštene u korist radnog ugovora sa domaćinstvom. Ovo je označilo prelazak Kine iz planske privrede u mješovitu privredu sa sve većim okruženjem otvorenog tržišta.[153] Kina je usvojila sadašnji ustav 4. decembra 1982. godine. Nasilno suzbijanje studentskih protesta na Trgu Tjenanmen 1989. donijelo sankcije kineskoj vlasti od raznih zemalja.[154] Politički i ekonomski pritisci nisu zaustavili rast značaja Narodne Republike Kine, a to je jasno pokazalo svečano mirno pripajanje Hongkonga 1. jula 1997. godine kome je prisustvovao Predsednik Kine i njene komunističke partije Đijang Cemin.[155]

Đang Cemin, Li Peng i Džu Žungđi su predvodili zemlju devedesetih godina 20. vijeka. Pod njihovom upravom, kineski ekonomski rezultati izvukli su iz siromaštva oko 150 miliona seljaka i održali prosječnu godišnju stopu rasta bruto domaćeg proizvoda od 11,2%.[156][157] Zemlja se pridružila Svjetskoj trgovinskoj organizaciji 2001. godine i zadržala visoku stopu ekonomskog rasta za vrijeme rukovodstva Hu Đintaoa i Vena Đabaoa u prvom desetljeću 21. vijeka. Međutim, rast je ozbiljno uticao na resurse i životnu sredinu,[158][159] a prouzrokovao je velika socijalna raseljavanja.[160][161] Životni standard se nastavio brzo poboljšavati uprkos Svjetskoj ekonomskoj krizi, ali politička kontrola je ostala čvrsta.[162]

Pripreme za dekadnu promjenu rukovodstva 2012. godine obilježili su frakcijski sporovi i politički skandali.[163] Tokom 18. nacionalnog kongresa Komunističke partije u novembru 2012, Hu Đintao je zamijenio Generalni sekretar Komunističke partije Si Đinping.[164][165] Pod Sijem, kineska vlada je započela velike napore na reformi svoje ekonomije,[166][167] koja je pretrpjela strukturne nestabilnosti i usporavanje rasta.[168][169]

Politički sistem[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Politički sistem Kine
Veliki dom Naroda,
mjesto saziva Nacionalnog narodnog kongresa
Džungnanhaj, sjedište vlade Kine i Komunističke partije Kine.

Prema ustavu Narodna Republika Kina je „socijalistička država pod narodnom demokratskom diktaturom koju vodi radnička klasa i zasnovana je na savezu radnika i seljaka” i da državni organi „primjenjuju princip demokratskog centralizma”.[2] Kina je jedina socijalistička država na svijetu koja izričito ima za cilj izgradnju komunizma. Kinesku vladu različito opisuju kao komunističku i socijalističku, ali i kao autoritarnu i korporativističku,[170] sa velikim ograničenjima u mnogim oblastima, posebno protiv slobodnog pristupa internetu, slobode štampe, slobode okupljanja, prava na porodicu, slobodnog formiranja društvenih organizacija i slobode vjeroispovijesti.[171] Trenutni politički, ideološki i ekonomski sistem Kine predstavnici vlasti su imenovali kao „konsultativna demokratija”, „narodna demokratska diktatura”, „socijalizam sa kineskim osobinama” (što je marksizam prilagođen kineskim okolnostima) i „socijalistička tržišna privreda”.[172][173] Prema Lutgard Lams, „predsjednik Si čini velike pokušaje da ’sinizuje’ marksističko-lenjinističku misao ’sa kineskim osobinama’ u političkoj sferi”.[174]

Komunistička partija[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Komunistička partija Kine
Komunistička partija Kine je osnivačka i vladajuća politička stranka Kine

Od 2018. godine, glavni dio ustava Kine glasi „ključno svojstvo socijalizma sa kineskim osobinama jeste rukovodstvo Komunistička partija Kine (KPK)”.[175] Amandmani usvojeni 2018. konstituisali su defakto jednostranački sistem Kine,[175] gdje je Generalni sekretar (lider stranke) ima krajnju moć i autoritet nad državom i vladom i služi kao vrhovni vođa Kine.[176] Izborni sistem je piramidalni. Mjesni Narodni kongresi se biraju neposredno, a više nivoe Narodnih kongresa do Nacionalnog narodnog kongresa posredno bira Narodni kongres jedan stepen niže.[2] Politički sistem je decentralizovan, a pokrajinski i podpokrajinski čelnici imaju značajnu autonomiju.[177] Još osam političkih stranaka ima svoje predstavnike u Nacionalnom narodnom kongresu i Narodnoj političkoj konsultativnoj konferenciji.[178] Kina zastupa lenjinistički princip „demokratskog centralizma”, ali kritičari opisuju Nacionalni narodni kongres kao „gumeni pečat”, tijelo koje ima značajnu dejure moć, ali defakto ta moć je mala.[179]

Vlada[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Vlada Narodne Republike Kine
Si Đinping
Generalni sekretar i Predsjednik
Li Kećang
Premijer

Predsjednik je titularni šef države, a bira ga Nacionalni narodni kongres. Premijer je šef vlade, predsjedava Državnim savjetom kojeg čine četiri potpredsjednika vlade i šefovi ministarstava i komisija. Trenuti predsjednik je Si Đinping, koji je takođe i Generalni sekretar Komunističke partije i Predsjedavajući Centralne vojne komisije, što ga čini vrhovnim vođom Kine. Trenutni premijer je Li Kećang, koji je takođe stariji član Stalnog komiteta Politbiroa Komunističke partije, defakto najviše tijelo koje donosi odluke u Kini.[164][180]

Bilo je nekoliko poteza ka političkoj liberalizaciji, jer se sada sprovode izbori na seoskom i gradskom nivou.[181][182] Međutim, Partija zadržava efektivnu kontrolu nad imenovanjima vladinih zvaničnika: u nedostatku smislene opozicije, KPK uobičajeno odnosi pobjedu. Si je 2017. godine pozvao Komunističku partiju da dodatno pojača stisak u zemlji, podrži jedinstvo partijskog rukovodstva i ostvari „kineski san o nacionalnom podmlađivanju”.[183][184] Političke zabrinutosti u Kini uključuju rastući jaz između bogatih i siromašnih i korupciju u vladi.[185] Ipak, nivo podrške javnosti vladi i njenom upravljanju državom je visok, a 76% kineskih građana izrazilo je zadovoljstvo centralnom vladom, prema istraživanju iz 2017. godine.[186]

Administrativna podjela[uredi | uredi izvor]

Glavni članci: Administrativna podjela Kine, Okruzi Hongkonga i Opštine Makaoa

Narodna Republika Kina vrši jurisdikciju nad 22 pokrajine, pet autonomnih oblasti (svaka sa određenim manjinskim narodom), četiri grada pod neposrednom kontrolom — za koje se koristi zajednički naziv „kopnena Kina” — kao i specijalne administrativne oblasti Hongkong i Makao. Geografski, svih 31 administrativna jedinica kopnene Kine se može grupisati u šest regija: istočna Kina, jugozapadna Kina, južna srednja Kina, sjeverna Kina, sjeveroistočna Kina i sjeverozapadna Kina.

Kina smatra Tajvan svojom 23. pokrajinom, iako Tajvanom upravlja Republika Kina, međunarodnom nepriznata država.[187] Suprotno tome, Republika Kina pretenduje na teritoriju koju kontroliše Narodna Republika Kina.

Za više informacija kliknite na željeni region. Za opis slike, posetite ovu stranu.
Autonomna Pokrajina SinkjangAutonomna Pokrajina TibetĆinghajGansuSečuanJunanAutonomna Pokrajina NingsjaAutonomna Pokrajina Unutrašnja MongolijaŠensiRegion ČungkingaGuičouAutonomna Pokrajina GuangsiŠensiHenanHubejHunanGuangdungHenanHebejHejlungđangĐilinLjaoningRegion PekingaRegion TjencinaŠandungĐangsuAnhuejRegion ŠangajaDžeđangĐangsiFuđenSpecijalna Administrativna Regija HongkongSpecijalna Administrativna Regija MakaoTajvan
Pokrajine
Autonomne
oblasti 		Gradovi pod
neposrednom upravom 		Specijalne
administrativne oblasti

Spoljni odnosi[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Spoljni odnosi Kine
Si Đinping na samitu lidera G20 u Osaki u Japanu 2019. godine

Kina ima diplomatske odnose sa 175 zemalja i održava ambasade u 162 zemlje. Republika Kina i nekoliko zemalja osporavaju njen legitimitet; to je najveća i najnaseljenija djelimično međunarodno nepriznata država. Narodna Republika Kina je 1971. zamijenila Republiku Kinu kao jedini predstavnik Kine u Organizaciji ujedinjenih nacija i kao jedna od pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti OUN-a.[188] Kina je bivša članica i lider Pokreta nesvrstanih, a sebe i dalje smatra zastupnik zemalja u razvoju.[189] Zajedno sa Brazilom, Indijom, Južnom Afrikom i Rusijom, Kina je članica BRIKS-a, skupine velikih privreda u nastajanju i bila je domaćin trećeg zvaničnog samita skupine u Sanji u Hananu 2011. godine.[190]

U skladu sa svojim tumačenjem politike Jedna Kina, Peking je učinio preduslov za uspostavljanje diplomatskih veza pri kojim su druge zemlje priznale pretendovanje NRK na Tajvan i raskinule službene odnose sa Vladom Republike Kine. Kineski zvaničnici su protestovali u više navrata kada su strane zemlje vršile diplomatsko otvaranje ka Tajvanu,[191] posebno po pitanju prodaje naoružanja.[192]

Mapa diplomatskih odnosa Kine

Veliki dio trenutne kineske spoljne politike zasniva se na Pet principa mirnog suživota premijera Džoua Enlaja, a spoljna politika se takođe vodi i konceptom „harmonije bez uniformnosti”, koja podstiče diplomatske odnose između država uprkos ideološkim razlikama.[193] Ova politika je možda navela Kinu da podrži države koje zapadne države, kao što su Zimbabve, Sjeverna Koreja i Iran, smatraju opasnim ili represivnim.[194] Kina ima bliske privredne i vojne odnose sa Rusijom,[195] a dvije države često u saglasnosti glasaju u Savjetu bezbjednosti OUN-a.[196][197][198]

Trgovinski odnosi[uredi | uredi izvor]

Kina i Rusija su 21. maja 2014. potpisali gasni sporazum u vrijednosti od 400 milijardi američkih dolara. Trenutno Rusija snabdijeva Kinu prirodnim gasom.

Kina je postala najveća trgovinska država na svijetu 2013. godine, mjereno zbirom uvoza i izvoza.[199] Do 2016. Kina je bila najveći trgovinski partner za 124 zemlje. Kina je postala članica Svjetske trgovinske organizacije 11. decembra 2001. Predložila je 2014. potpuno novi format Istočnoazijskog samita, kao forum za pitanja regionalne bezbjednosti.

Kina ima dugotrajne i složene trgovinske odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama.[200] Kongres SAD je 2000. odobrio „stalne normalne trgovinske odnose” sa Kinom, omogućavajući kineski izvoz po istim niskim carinama na robu kao za robu iz većine drugih zemalja. Kina ima značajan suficit u trgovini sa SAD, što SAD čini najvažnijim izvoznim tržištem za Kinu. Početkom drugog desetljeća 20. vijeka američki političaru su tvrdili da je kineski juan bio značajno potcijenjen, čime je Kini data nepravedna trgovinska prednost.

Od početka vijeka, Kine slijedi politiku povezivanja sa afričkim zemljama u trgovinskim i bilateralnim odnosima; kinesko-afrička trgovina 2012. godine iznosila je preko 160 milijardi američkih dolara. Prema Madison Kondon, Kina finansira više infrastrukturnih projekata u Africi nego Svjetska banka i daje milijarde dolara zajmova sa malim kamatama privredama u razvoju na afričkom kontinentu.

Kineska inicijativa Pojas i put značajno se proširila posljednjih šest godina i od aprila 2020. uključuje 138 zemalja i 30 međunarodnih organizacija. Međutim, mnogi od zajmova datih u okviru inicijative Pojas i put su neodrživi i Kina se suočila sa nizom zahtjeva država dužnica za oslobađanjem od duga.

Teritorijalni sporovi[uredi | uredi izvor]

Status moguće supersile[uredi | uredi izvor]

Privreda[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Privreda Kine
BDP meren paritetom kupovne moći Kine najvećih zemalja u razvoju od 1990. do 2013. godine. Uočljiv je brz privredni rast Kine.[201]
Zgrada Šangajske berze u Luđacueju, poslovnom delu Šangaja. BDP Šangaja je 2011. iznosio 304 milijarde dolara, po čemu je svrstan na 25. mesto među gradovima u svetu.[202]

Prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda nominalni BDP Kine je 2014. iznosio 10.355.350.000.000 američkih dolara.[203] Bruto društveni proizvod meren paritetom kupovne moći iste godine je iznosio 17.632.014.000.000 američkih dolara.[203] Po jednom od dva kriterijuma Kina je na prvom mestu u svetu ispred Sjedinjenih Američkih Država. Nominalni BDP po stanovniku 2014. godine je iznosio 7.572 US$, dok je BDP meren paritetom kupovne moći po stanovniku iznosio 12,893 US$.[203]

Ekonomska istorija NR Kine[uredi | uredi izvor]

Od osnivanja 1949. do kraja 1978. godine, Narodna Republika Kina je imala plansku privredu sovjetskog tipa. Nakon smrti Mao Cedunga 1976. godine i kraja Kulturne revolucije, Deng Sjaoping i novo kinesko rukovodstvo počinje sa reformama ka stvaranju tržišne privrede uz određenu ulogu države. Kolektivizacija poljoprivrede je napuštena, zemljišni posedi su privatizovani a trgovina sa inostranstvom je postala glavna orijentacija države, zbog čega su stvorene Posebne privredne zone. Neefikasna državna preduzeća su restrukturisana a neprofitabilna su odmah zatvorena što je dovelo do velikih otpuštanja radnika. Za današnju Kinu je karakteristično postojanje tržišne privrede zasnovane na privatnom vlasništvu,[204] i ona je jedan od najboljih primera državnog kapitalizma.[205][206] Država i dalje ima glavnu ulogu u strateškim privrednim granama kao što su energetika i teška industrija ali se broj privatnih preduzeća povećava ogromnom brzinom pa je 2008. registrovano trideset miliona privatnih firmi u Kini.[207][208]

Nankinški put, jedna od glavnih trgovinskih ulica u Šangaju

Od početka ekonomske liberalizacije 1978. godine, Kina ima jednu od najbrže rastućih privreda sveta.[209] Rast njene privrede uglavnom se zasniva na investicijama i izvozu.[210] Prema podacima MMF-a, prosečan godišnji rast BDP-a Kine između 2001. i 2010. iznosio je 10,5%, dok je između 2007. i 2011. bio jednak ukupnom rastu svih zemalja članica grupe G7.[211] Visoka produktivnost, niski troškovi rada i relativno dobra infrastruktura omogućili su joj da postane svetski lider u proizvodnji. Međutim, problem kineske privrede je neefikasno korišćenje velike količine energije; što je doprinelo da 2010. godine Kina postane najveći potrošač energenata na svetu.[212] Septembra 2013. Kina je postala najveći uvoznik nafte na svetu, dok za podmirenje više od 70% potreba za energijom i dalje koristi ugalj.[213][214] Početkom druge decenije 21. veka, stopa rasta kineske privrede počela je da se smanjuje, čemu su doprineli problemi na domaćem tržištu kredita, smanjena tražnja za kineskom robom u svetu i svetska ekonomska kriza.[215]

Kineska privreda u svetu[uredi | uredi izvor]

Kina je članica Svetske trgovinske organizacije i zemlja je sa najvećim obimom spoljne trgovine, koja je 2012. godine iznosila 3,87 biliona dolara.[216] Krajem 2010. Kina je raspolagala daleko najvećim deviznim rezervama na svetu u vrednosti od 2,85 biliona dolara, što je predstavljalo povećanje od 18,7% u odnosu na prethodnu godinu.[217] Tokom 2012, Kina je privukla najviše stranih direktnih investicija u iznosu od 253 milijarde dolara,[218] dok su kineske investicije u inostranstvu iste godine iznosile 62,4 milijarde dolara.[218] Procenjuje se da je 2009. Kina imala 1,6 biliona dolara u hartijama od vrednosti američke vlade,[219] i da je među stranim državama bila najveći vlasnik javnog duga SAD sa 1,16 biliona dolara obveznica ministarstva finansija SAD.[220] Zbog potcenjenog kursa svoje valute Kina je izložena kritikama predstavnika vodećih svetskih privreda,[221][222] kao i zbog proizvodnje velikih količina krivotvorene robe.[223] Konsultantska firma Makinsi procenjuje da su ukupna nenaplativa potraživanja narasla sa 7,4 biliona dolara u 2007. na 28,2 biliona dolara u 2014. godini, što predstavlja 228% BDP-a Kine.[224]

Poređenje nominalnih BDP-a najvećih svetskih privreda
u milijardama američkih dolara, prema podacima MMF-a.[225]

Po konkurentnosti privrede Kina je 2009. godine bila na 29. mestu u svetu,[226] dok je prema uslovima poslovanja 2011. godine svrstana na 136. mesto od 179 zemalja.[227] Na spisku 500 najvećih preduzeća na svetu za 2014. godinu časopisa Forčen (engl. Fortune) našlo se i 95 iz Kine, sa ukupnim prihodima od 5,8 biliona dolara.[traži se izvor] Iste godine, Forbs je objavio da je pet od deset najvećih preduzeća, čijim se akcijama može slobodno trgovati, iz Kine. Među njima je i banka sa najvećim štednim ulozima, Industrijska i trgovačka banka Kine.[228]

Nauka i tehnologija[uredi | uredi izvor]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Vrednost u dolarima izvoza roba visoke tehnologije 2009.

Kina je bila svetski lider u nauci i tehnologiji do Ming dinastije. Četiri velika otkrića drevne Kine: pravljenja papira, kompasa, baruta i štamparstvo su se proširile širom Azije i Evrope. Međutim, kineske naučne aktivnosti su se smanjile u 14. veku. Za razliku od naučnika u Evropi koji su prošli kroz naučnu revoluciju, srednjovekovni kineski mislioci nisu pokušali da redukuju opservacije prirode na matematičke zakone, i nisu formirali školovanu zajednicu koja bi mogla da ima kritičko mišljenje i mogla da preispituje naučni doprinos drugih. Kinesko društvo se koncentrisalo na literaturu, umetnost, javnu administraciju, dok se nauka i tehnologija smatrala trivijalnim i manje bitnim.[229]

Nakon više vojnih poraza u sukobima sa zapadnim nacijama u 19. veku, kineski reformisti su počeli da promovišu modernu nauku i tehnologiju kao deo politike jačanja države. Građanski rat u Kini se završio 1949. pobedom Komunističke partije, a napori da se organizuje nauka u tehnologija bili su zasnovani na modelu Sovjetskog Saveza. Kulturna revolucija (1966—76) imala je katastrofalan uticaj na kinesku nauku istraživanja, jer su naučnici bili proganjani a ulaganje u istraživanja i obrazovanje je bilo redukovano. Nakon smrti Mao Cedunga 1976, ulaganje u nauku i tehnologiju je drastično povećano jer je preovladalo mišljenje da je to stub modernizacije, a započela je i reforma obrazovnog sistema.[229]

Moderna era[uredi | uredi izvor]

Posle kulturne revolucije, Kina je brzo postala jedna od svetskih vodećih tehnoloških sila,[230] ulažući preko 100 milijarde dolara u naučna istraživanja i razvoj u 2011.[231] Na nauku i tehnologiju se gleda kao bitnu stvar za postizanje ekonomskih i političkih ciljeva, a smatra se da je to i izvor nacionalnog ponosa do nivoa da se to opisuje kao „tehno-nacionalizam“.

Kina je brzo razvila obrazovani sistem u kome je naglašen značaj nauke, matematike i inženjeringa; samo u 2009. preko 10.000 inženjera je doktorirali, a 500.000 diplomiralo, što je više od bilo koje druge države.[232] Kina je takođe druga u svetu po broju objavljenih naučnih radova, samo u 2010. objavljeno je 121.500, uključujući 5.200 u vodećim međunarodnim časopisima.[233] Kineske kompanije poput Huawei i Lenovo su svetski lideri u telekomunikacijama i računarstvu,[234][235] a kineski superračunari se redovno rangiraju među najjačima.[236] Kina je takođe i najveći investitor u tehnologije obnovljive energije.[237]

Kineski kosmički program je jedan od najaktivnijih u svetu i važan izvor nacionalnog ponosa.[238][239] Prvi satelit iz Kine je lansiran 1970, a 2003. Kina je postala treća država koja je samostalno poslala ljudsku posadu u svemir. 2008. godine Kina je izvela prvu misiju u kojoj je izvedena prva aktivnost van rakete u Šengdžou 7 misiji. 2011. je lansirana prva kineska svemirska stanica Tiangong-1, kao prvi deo izgradnje velike svemirske stanice sa ljudskom posadom do 2020.[240] Kineski lunarni program ima za plan da se 2013. lansira i na mesec sleti bespilotna letelica, a misija sa lunarnim sletanjem se planira za 2025.[241][242]

Infrastruktura[uredi | uredi izvor]

Telekomunikacije[uredi | uredi izvor]

Broj korisnika mobilne telefonije u Kini veći je od jedne milijarde po čemu je prva na svetu.[243] Takođe je i zemlja sa najviše korisnika interneta,[244] kojih je 2013 bilo više od 591 miliona, ili 44% stanovništva.[245] Prosečna brzina interneta je 2013. iznosila 3,14 megabita u sekundi.[traži se izvor]

Čajna telekom i Čajna junikom sa 20% svetskog tržišta širokopojasnog interneta zauzimaju prve dve pozicije u globalnim okvirima. Čajna telekom ima 50 miliona pretplatnika, dok Čajna junikom ima više od 40 miliona korisnika.[246]

Kina trenutno razvija sopstveni sistem satelitske navigacije pod imenom COMPASS, koji je 2012. počeo sa radom u Aziji,[247] a ostatak sveta bi trebalo da pokrije do 2020. godine.[248]

Saobraćaj[uredi | uredi izvor]

Maglev u Šangaju 2006.

Od kraja devedesetih godina 20. veka, mreža puteva Kine je značajno uvećana putem kreiranja mreže auto-puteva. Krajem 2012. dužina auto-puteva u Kini je dosegla 96.000 km, pri čemu je samo u 2012. napravljeno 11.000 km. Broj vlasnika privatnih automobila je značajno raste, tako da su 2009. godine pretekli broj prodatih vozila u SAD, sa ukupnim brojem prodatih vozila od preko 13,6 miliona.[249] Analitičari su predvideli da se godišnja prodaja vozila u Kini može da poraste na čak 40 miliona godišnje do 2020.[250] Sporedni efekat rapidnog rasta mreže puteva i vozila je značajan rast saobraćajnih nesreća, uglavnom zbog loše sprovedenih saobraćajnih zakona, tako da je samo u 2011. stradalo 62.000 ljudi u saobraćajnim nesrećama.[251][252]

Kina poseduje najdužu mrežu pruga visokih brzina sa preko 9.767 km.[253] Od toga 3.515 km su pruge sa brzinama od preko 300 km.[254] U 2011. je u Kini napravljen prvi voz za visoke brzine bez strane pomoći.[255] Kina namerava da izgradi do 2020. mrežu od 16.000 km pruga visokih brzina.[256] Sistemi brzog transporta ljudi se naširoko grade u kineskim gradovima u formi mreža podzemnih sistema. Kina takođe razvija satelitski navigacioni sistem, koji je započeo sa pružanjem komercijalnih navigacionih usluga širom Azije 2012. godine,[257] a u planu je da se do 2020. postigne pokrivanje cele planete.[258]

Kina je trenutno (2013) najveći graditelj novih aerodroma, a kineska vlada sprovodi petogodišnji plan ulaganja od 250 milijardi dolara da razvije i modernizuje domaći putnički transport.[259] U urbanim sredinama, i pored rasta broja automobila, bicikle ostaju veoma značajan vid transporta, tako da je 2012. godine u Kini postoji oko 470 miliona bicikla.[260]

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Mapa iz 2009. koja prikazuje gustinu naseljenosti po provincijama. Provincije na istočnoj obali imaju znatno veću gustinu naseljenosti od onih na zapadu i u unutrašnjosti zemlje.

U Kini je 2013. živelo 1.360.720.000 ljudi,[261] dok trenutno živi 1.436.157.181 ljudi.[262] Muškarci čine 51,24%, a žene 48,76% stanovništva.[261] U gradovima živi 53,73 a u selima 46,27% stanovnika Kine.[261] Osobe mlađe od 15 godina čine 16,4%, osobe između 15 i 65 godina čine 73,9% a osobe starije od 65 godina čine 9,7% stanovništva.[263] Prirodni priraštaj 2013. godine je iznosio 4,92‰, stopa fertiliteta je 12,08‰ dok je stopa mortaliteta 7,16‰.[264]

Od početka ekonomskih reformi 1978. godine u Kini je znatno smanjeno siromaštvo pa je broj ljudi koji žive sa manje od jednog dolara dnevno pao sa 64% na današnjih 10%. Nezaposlenost u gradskim sredinama 2007. godine je iznosila 4%[265] a danas se kreće oko 4,1%.[266][267]

Usled izuzetno velikog broja stanovnika i smanjenja prirodnih resursa kineska vlada je od 1979. do 2015. sprovodila politiku kojom je želela da ograniči rast populacije poznate kao politika jednog deteta.[268] Pre 2013. godine, ovom politikom su porodice bile ograničene na jedno dete, uz izuzetke za nacionalne manjine i porodice u seoskim sredinama. Decembra 2013. ublažena je politika jednog deteta time što je porodicama dozvoljeno da imaju dvoje dece ukoliko je jedan od roditelja jedinac.[269] Kineski ministar za planiranje porodice 2008. godine je obznanio da će se politika jednog deteta sprovoditi barem do 2020. godine.[270] Otpor politici jednog deteta naročito je izražen u seoskim sredinama, prvenstveno zbog potrebe radnom snagom i tradicionalnim preferiranjem dečaka. Porodice koje prekrše ovu politiku često se lažno izjašnjavaju prilikom popisa stanovništva.[271] Krajem oktobra 2015. godine kineske vlasti najavile su ukidanje politike jednog deteta, i najavile da će parovi ubuduće moći da imaju dvoje dece.[272]

Promena broja stanovnika Kine od 1949. do 2008.

Politika rađanja, uz tradicionalno preferiranje dečaka, doprinela je nesrazmeri polova kod novorođenčadi.[273][274] Na osnovu rezultata popisa iz 2010. godine, na svakih 100 devojčica rođeno je 118,06 dečaka,[275] što je daleko više nego u ostatku sveta gde se na 100 devojčica rađa 105 dečaka.[276] Međutim, odnos polova danas je uravnoteženiji nego početkom pedesetih godina 20. veka kada su muškarci činili 51,82% stanovništva.

Etničke grupe[uredi | uredi izvor]

U Kini je zvanično priznato 56 etničkih grupa, od kojih su najveća Han Kinezi, koji čine 91,51% stanovništva.[277] Han Kinezi – najveća etnička grupa na svetu[278] – čine većinu u svim provincijama i autonomnim pokrajinama izuzev Tibeta i Sinkjanga.[279] Prema rezultatima popisa iz 2010. nacionalne manjine čine 8,49% stanovnika Kine.[277] U poređenju sa popisom iz 2000. broj pripadnika naroda Han je povećan za 66.537.177 ljudi, ili 5,74%, dok je ukupno broj pripadnika 55 nacionalnih manjina povećan za 7.362.627 osoba, ili 6,92%.[277] Popisom iz 2010. evidentirana su i 593.832 strana državljana koja žive u Kini. Najviše stranaca je iz Južne Koreje (120.750), SAD (71.493) i Japana (66.159).[280]

Jezici[uredi | uredi izvor]

Etnolingvistička mapa Kine za1990. godinu

U Kini je u upotrebi 297 živih jezika.[281] Preovlađuju jezici sintičke grane sino-tibetskih jezika, među kojima su mandarinski (maternji jezik 70% stanovnika Kine),[282] i drugi kineski jezici: vu (uključujući šangajski), jue (uključujući kantonski i tajšanski), min (uključujući hokijen i čaošan), sjang, gan, haka. Tibetsko-burmanski jezici koji se govore u Kini su: tibetski, ćang, nasji, ji. Govornici ovih jezika žive uglavnom na tibetskoj i na visoravni Junan-Guejdžou. Među manjinske jezike u jugozapadnoj Kini spadaju taj-kadajski jezici džuang, taj, dung i suej, zatim hmnog-mjen jezici mjao i jao, i austroazijski jezik va. U severoistočnoj i severozapadnoj Kini manjinski narodi govore altajskim jezicima uključujući mandžu, mongolski i nekoliko turkijskih jezika: ujgurski, kazaški, kirgiski, salarski i zapadnoujgurski. Korejski se govori uglavnom duž granice sa Severnom Korejom. Jedini indo-evropski jezik u Kini je sarikoli, kojim govore Tadžici u zapadnom Sinkjangu.

Standardni mandarinski, varijanta mandarinskog zasnovana na pekinškom dijalektu, službeni je jezik države. Takođe, njega za sporazumevanje koriste osobe kojima je maternji neki od manjinskih jezika.[283]

Hiljadama godina za pisanje sintičkih jezika koriste se kineski karakteri. Pomoću njih moguća je pisana komunikacija među govornicima uzajamno nerazumljivih kineskih jezika i dijalekata. Kineska vlada je 1956. uvela u upotrebu pojednostavljeno kinesko pismo koje je vremenom potisnulo starije tradicionalno pismo na prostoru NR Kine. Latiničko pismo namenjeno transkripciji kineskih karaktera je pinjin. Tibetanci koriste alfabet zasnovan na indijskom pismu. Ujgurski se uglavnom piše persijsko-arapskim pismom. Mandžu i mongolsko pismo u Kini je nastalo iz staroujgurskog alfabeta. Moderni džuang koristi latiničko pismo.

Gradovi[uredi | uredi izvor]

Tokom poslednjih decenija kineski gradovi su se veoma razvili. Procenat stanovništva koje živi u gradskim sredinama porastao je sa 20% 1990. na više od 50% u 2014. godini.[284][285] Procenjuje se da će do 2030. u kineskim gradovima živeti milijardu ljudi, što će predstavljati jednu osminu čovečanstva.[284][285] Godine 2012. bilo je više od 262 miliona migranata u Kini, uglavnom ljudi sa sela koji su u gradove došli u potrazi za poslom.[286]

U Kini postoji više od 160 gradova sa preko milion stanovnika,[287] među kojima je i sedam megalopolisa (gradova sa više od deset miliona stanovnika) Čungking, Šangaj, Peking, Guangdžou, Tjencin, Šendžen, i Vuhan.[288][289] Procenjuje se da će do 2025. u Kini postojati više od 221 grada sa preko milion stanovnika.[284] Usled velikog broja ljudi koji fluktuiraju tj. migranata teško je precizno sprovesti popis stanovništva u gradovima;[290] podaci ispod obuhvataju samo stalne stanovnike.

 
Najveći gradovi u Kini
Izvor: Popis stanovništva 2020.
№ Grad Pokrajina Populacija № Grad Pokrajina Populacija
Šangaj
Šangaj
Peking
Peking 		1. Šangaj Šangaj 24.281.400 11. Hongkong Hongkong 7.448.900 Guangdžou
Guangdžou
Šendžen
Šendžen
2. Peking Peking 19.164.000 12. Džengdžou Henan 7.179.400
3. Guangdžou Guangdung 13.858.700 13. Nanking Đangsu 6.823.500
4. Šendžen Guangdung 13.438.800 14. Sijan Šensi 6.642.100
5. Tjencin Tjencin 11.744.400 15. Đinan Šandung 6.409.600
6. Čungking Čungking 11.488.000 16. Šenjang Ljaoning 5.900.000
7. Dunguan Guangdung 9.752.500 17. Ćingdao Šandung 5.501.400
8. Čengdu Sičuan 8.875.600 18. Harbin Hejlungđang 5.054.500
9. Vuhan Hubej 8.652.900 19. Hefej Anhuej 4.750.100
10. Hangdžou Džeđang 8.109.000 20. Čangčuen Đilin 4.730.900

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ukupan rang površina u odnosu na Sjedinjene Američke Države zavisi od mjerenja ukupnih površina Kine i SAD. Pogledajte spisak država i teritorija po površini za više informacija.
  2. ^ Ovaj broj ne uključuje 23. pokrajinu Tajvan, na koju Kina polaže pravo ali nema jurisdikciju nad njom.
  3. ^ „Bogati ljudi” su ovdje definisano kao 10% najbogatijih svjetske populacije. Od 2019. godine, ova skupina posjeduje imovinu od najmanje 109.400 američkih dolara.
  4. ^ Iako je ovo sadašnje značenje riječi guó, na starokineskom (kada je izgovor bio sličan /*qʷˤək/)[25] označavao je kineski grad sa zidinama i područje koje se moglo kontrolisati iz njega.[26]
  5. ^ Termin se nalazi u Knjizi istorije iz 6. vijeka „Huangtijan je predao zemlju i narode središnje države precima” (皇天既付中國民越厥疆土于先王; 《尚書》, 梓材.)

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Lams, Lutgard (9. 3. 2018). „Examining Strategic Narratives in Chinese Official Discourse under Xi Jinping”. Journal of Chinese Political Science (na jeziku: engleski). 23 (3): 387—411. doi:10.1007/s11366-018-9529-8. Pristupljeno 18. 3. 2020. „President Xi is making great attempts to 'Sinicize' Marxist-Leninist Thought 'with Chinese characteristics' in the political sphere” 
  2. ^ a b v „China (People’s Republic of) 1982 (rev. 2004)”. www.constituteproject.org (na jeziku: engleski). Pristupljeno 18. 3. 2020. 
  3. ^ „New man at helm: Xi Jinping elected to lead China (PHOTOS) — RT”. rt.com (na jeziku: engleski). 15. 11. 2012. Arhivirano iz originala 16. 11. 2012. g. Pristupljeno 18. 3. 2020. 
  4. ^ a b „Demographic Yearbook — Table 3: Population by sex, rate of population increase, surface area and density” (PDF). UN Statistics. 2007. Pristupljeno 31. 7. 2010. 
  5. ^ „China”. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 16. 11. 2012. 
  6. ^ „China's first population fall since 1961 creates 'bleaker' outlook for country”. the Guardian (na jeziku: engleski). 17. 1. 2023. Pristupljeno 21. 1. 2023. 
  7. ^ „Population density (people per km2 of land area)”. IMF. Pristupljeno 16. 5. 2015. 
  8. ^ „Report for Selected Countries and Subjects”. IMF. 
  9. ^ „Human Development Report 2021/2022” (PDF) (na jeziku: engleski). United Nations Development Programme. 8. 9. 2022. Arhivirano (PDF) iz originala 2022-10-09. g. Pristupljeno 8. 9. 2022. 
  10. ^ „Figure 1.1 Geographic regions of China”. Arhivirano iz originala 15. 05. 2023. g. Pristupljeno 03. 02. 2023. 
  11. ^ a b v g „Ancient China: Civilization”. 
  12. ^ „Znanost i tehnologija u staroj Kini”. 
  13. ^ „Od revolucije do Republike Kine”. Arhivirano iz originala 03. 02. 2023. g. Pristupljeno 03. 02. 2023. 
  14. ^ „Zaboravljeni napad Japana na Kinu”. 
  15. ^ [Zaboravljeni napad Japana na Kinu „Novi lider vladajuće stranke na Tajvanu: Održati mir i status kvo sa Kinom”] Proverite vrednost parametra |url= (pomoć). 
  16. ^ „China's economy grows by 6.9% in 2017”. 
  17. ^ a b v „China, n.1 and adj.”. OED Online (na jeziku: engleski). Oxford University Press. Pristupljeno 11. 2. 2020. 
  18. ^ Barbosa, Duarte (1989). Dames, Mansel Longworth, ur. The Book of Duarte Barbosa: An Account of the Countries Bordering on the Indian Ocean and Their Inhabitants (na jeziku: engleski). Asian Educational Services. ISBN 978-81-206-0451-3. Pristupljeno 11. 2. 2020. „[...] The Very Great Kingdom of China” 
  19. ^ Barbosa, Duarte (1946). Magalhães, Fernão de, ur. Livro em que dá relação de que viu e ouviu no Oriente Duarte Barbosa (na jeziku: portugalski). Divisão de Publicações e Biblioteca, Agência Geral das Colónias. Pristupljeno 11. 2. 2020. „...O Grande Reino da China...” 
  20. ^ „Definition of china”. www.dictionary.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 11. 2. 2020. 
  21. ^ a b v Wade, Geoff (2019). „The Polity of Yelang 夜郎 and the Origins of the Name ‘China’”. Ur.: Ghosh, Lipi. The Southern Silk Route: Historical Links and Contemporary Convergences (na jeziku: engleski). Routledge. ISBN 978-0-367-22907-8. 
  22. ^ Blaeu, Joan (1655). Novus Atlas Sinensis (na jeziku: latinski). J Blaeu. str. 2. Pristupljeno 11. 2. 2020. 
  23. ^ Fairbank, John King (1986). The Cambridge History of China: Volume 1, The Ch'in and Han Empires, 221 BC-AD 220 (na jeziku: engleski). Cambridge University Press. str. 20. ISBN 978-0-521-24327-8. Pristupljeno 11. 2. 2020. 
  24. ^ Yule, Henry (2005). Cathay and the Way Thither, Being a Collection of Medieval Notices of China (na jeziku: engleski). Asian Educational Services. str. 3—7. ISBN 978-81-206-1966-1. Pristupljeno 11. 2. 2020. 
  25. ^ Baxter, William H.; Sagart, Laurent (2014). Old Chinese: A New Reconstruction (na jeziku: engleski). Oxford University Press USA. ISBN 978-0-19-994537-5. Pristupljeno 11. 2. 2020. 
  26. ^ a b Wilkinson, Endymion Porter (2000). Chinese History: A Manual (na jeziku: engleski). Harvard Univ Asia Center. str. 132. ISBN 978-0-674-00249-4. Pristupljeno 11. 2. 2020. 
  27. ^ „Official height for Everest set”. news.bbc.co.uk (na jeziku: engleski). BBC News. 8. 4. 2010. Pristupljeno 12. 2. 2020. 
  28. ^ „Lowest Places on Earth - Death Valley National Park (U.S. National Park Service)”. www.nps.gov (na jeziku: engleski). 28. 2. 2015. Pristupljeno 12. 2. 2020. 
  29. ^ Fu, Congbin; Jiang, Zhihong; Guan, Zhaoyong; He, Jinghai; Xu, Zhong-feng (2008). Regional Climate Studies of China (na jeziku: engleski). Springer Science & Business Media. ISBN 978-3-540-79242-0. Pristupljeno 12. 2. 2020. 
  30. ^ Waghorn, Terry (7. 3. 2011). „Fighting Desertification”. Forbes (na jeziku: engleski). Pristupljeno 12. 2. 2020. 
  31. ^ „Beijing hit by eighth sandstorm”. news.bbc.co.uk (na jeziku: engleski). BBC News. 17. 4. 2006. Pristupljeno 12. 2. 2020. 
  32. ^ Coonan, Clifford (9. 11. 2007). „The gathering sandstorm: Encroaching desert, missing water - Asia, World - The Independent”. independent.co.uk (na jeziku: engleski). The Independent. Arhivirano iz originala 24. 4. 2008. g. Pristupljeno 12. 2. 2020. 
  33. ^ Reilly, Michael (24. 11. 2008). „Himalaya glaciers melting much faster”. msnbc.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 12. 2. 2020. 
  34. ^ „Countries by commodity”. www.fao.org (na jeziku: engleski). Pristupljeno 12. 2. 2020. 
  35. ^ „Geographic Patterns”. web.archive.org (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 12. 5. 2013. g. Pristupljeno 12. 2. 2020. 
  36. ^ „Countries with the most number of bird species”. web.archive.org (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 16. 2. 2013. g. Pristupljeno 12. 2. 2020. 
  37. ^ Butler, Rhett A. (1. 7. 2019). „Countries with the most reptile species”. Mongabay (na jeziku: engleski). Pristupljeno 12. 2. 2020. 
  38. ^ „Geographic Patterns”. web.archive.org (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 12. 5. 2013. g. Pristupljeno 12. 2. 2020. 
  39. ^ Darlington, Meredith (5. 3. 2010). „Infographic: Top 20 countries with most endangered species | MNN - Mother Nature Network”. web.archive.org (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 24. 4. 2013. g. Pristupljeno 12. 2. 2020. 
  40. ^ „Nature Reserves -- china.org.cn”. china.org.cn (na jeziku: engleski). Pristupljeno 12. 2. 2020. 
  41. ^ „Chinese River Dolphin Declared Extinct”. National Geographic Society (na jeziku: engleski). 17. 12. 2013. Arhivirano iz originala 07. 03. 2020. g. Pristupljeno 12. 2. 2020. 
  42. ^ Butler, Rhett A. (1. 7. 2019). „Countries with the most plant species”. Mongabay (na jeziku: engleski). Pristupljeno 12. 2. 2020. 
  43. ^ Leffman, David; Lewis, Simon; Atiyah, Jeremy (2003). China (na jeziku: engleski). Rough Guides. ISBN 978-1-84353-019-0. Pristupljeno 12. 2. 2020. 
  44. ^ Sodhi, Navjot S.; Gibson, Luke; Raven, Peter H. (2013). Conservation Biology: Voices from the Tropics (na jeziku: engleski). Wiley. ISBN 978-1-118-67981-4. Pristupljeno 12. 2. 2020. 
  45. ^ Liu, J. K. (oktobar 2007). „Secondary metabolites from higher fungi in China and their biological activity”. Drug Discoveries & Therapeutics (na jeziku: engleski). 1 (2): 94—103. ISSN 1881-7831. Pristupljeno 12. 2. 2020. 
  46. ^ Ma, Xiaoying; Ortolano, Leonard (2000). Environmental Regulation in China: Institutions, Enforcement, and Compliance (na jeziku: engleski). Rowman & Littlefield. str. 1. ISBN 978-0-8476-9399-3. Pristupljeno 20. 3. 2020. 
  47. ^ „China acknowledges 'cancer villages'”. BBC News (na jeziku: engleski). 22. 2. 2013. Pristupljeno 20. 3. 2020. 
  48. ^ „China halts project amid protests”. BBC News (na jeziku: engleski). 28. 10. 2012. Pristupljeno 20. 3. 2020. 
  49. ^ „Beijing Orders Official Cars Off Roads to Curb Pollution”. Bloomberg.com (na jeziku: engleski). 14. 1. 2013. Pristupljeno 20. 3. 2020. 
  50. ^ „Ambient air pollution: A global assessment of exposure and burden of disease”. WHO (na jeziku: engleski). Pristupljeno 20. 3. 2020. 
  51. ^ „Global carbon emissions hit record high in 2012”. Reuters (na jeziku: engleski). 10. 6. 2013. Arhivirano iz originala 19. 11. 2013. g. Pristupljeno 20. 3. 2020. 
  52. ^ „China's Decade Plan for Water”. State of the Planet (na jeziku: engleski). 24. 10. 2011. Pristupljeno 20. 3. 2020. 
  53. ^ „Renewable internal freshwater resources per capita (cubic meters) | Data”. data.worldbank.org. Pristupljeno 20. 3. 2020. 
  54. ^ a b Hatton, Celia (11. 6. 2013). „China works to ease water woes”. BBC News (na jeziku: engleski). Pristupljeno 20. 3. 2020. 
  55. ^ „300 million Chinese drinking unsafe water”. en.people.cn (na jeziku: engleski). 23. 12. 2004. Pristupljeno 20. 3. 2020. 
  56. ^ Hu, Hui; Jin, Qian; Kavan, Philip (1. 9. 2014). „A Study of Heavy Metal Pollution in China: Current Status, Pollution-Control Policies and Countermeasures”. Sustainability (na jeziku: engleski). 6 (9): 5820—5838. doi:10.3390/su6095820. Pristupljeno 20. 3. 2020. 
  57. ^ „China Leads Major Countries With $34.6 Billion Invested in Clean Technology - NYTimes.com”. archive.nytimes.com (na jeziku: engleski). 25. 3. 2010. Pristupljeno 20. 3. 2020. 
  58. ^ „China steams ahead on clean energy” (na jeziku: engleski). 26. 3. 2010. Pristupljeno 20. 3. 2020. 
  59. ^ Perkowski, Jack (27. 7. 2012). „China Leads The World In Renewable Energy Investment”. Forbes (na jeziku: engleski). Pristupljeno 20. 3. 2020. 
  60. ^ Bradsher, Keith (30. 1. 2010). „China Leading Global Race to Make Clean Energy”. The New York Times. Pristupljeno 20. 3. 2020. 
  61. ^ Biello, David. „China's Big Push for Renewable Energy”. Scientific American (na jeziku: engleski). Pristupljeno 20. 3. 2020. 
  62. ^ „China to plow $361 billion into renewable fuel by 2020”. Reuters (na jeziku: engleski). 5. 1. 2017. Pristupljeno 20. 3. 2020. 
  63. ^ „China tops the world in clean energy production ~ ECOSENSORIUM: A blog dedicated to Environment”. www.ecosensorium.org (na jeziku: engleski). 2. 11. 2010. Arhivirano iz originala 15. 10. 2014. g. Pristupljeno 20. 3. 2020. 
  64. ^ „2015 Key World Energy Statistics” (PDF). www.iea.org (na jeziku: engleski). International Energy Agency (IEA). Arhivirano iz originala (PDF) 17. 11. 2015. g. Pristupljeno 20. 3. 2020. 
  65. ^ „2016 Snapshot of Global Photovoltaic Markets” (PDF). www.iea-pvps.org. 2017. Arhivirano iz originala (PDF) 27. 8. 2017. g. Pristupljeno 20. 3. 2020. 
  66. ^ „Near-record Growth Propels Wind Power Into First Place as America’s Largest Renewable Resource – Press Releases on CSRwire.com”. www.csrwire.com (na jeziku: engleski). 9. 2. 2017. Pristupljeno 20. 3. 2020. 
  67. ^ „Splashing out: China to spend ...｜Environment｜WCT”. Want China Times (na jeziku: engleski). 11. 7. 2011. Arhivirano iz originala 5. 11. 2015. g. Pristupljeno 20. 3. 2020. 
  68. ^ „China to spend big to clean up its air”. Grist (na jeziku: engleski). 25. 7. 2013. Pristupljeno 20. 3. 2020. 
  69. ^ Palit, Amitendu (2013). China-India Economics: Challenges, Competition and Collaboration (na jeziku: engleski). Routledge. str. 4. ISBN 978-1-136-62162-8. 
  70. ^ „Geography”. www.china.org.cn (na jeziku: engleski). China Internet Information Center. Pristupljeno 20. 3. 2020. 
  71. ^ „United States | History, Map, Flag, & Population”. Encyclopedia Britannica (na jeziku: engleski). Pristupljeno 20. 3. 2020. 
  72. ^ a b „East Asia/Southeast Asia :: China — The World Factbook - Central Intelligence Agency”. www.cia.gov (na jeziku: engleski). CIA World Factbook. Arhivirano iz originala 13. 10. 2016. g. Pristupljeno 20. 3. 2020. 
  73. ^ „Countries With the Most Neighbors”. ThoughtCo (na jeziku: engleski). Pristupljeno 20. 3. 2020. 
  74. ^ Ciochon, Russell; Larick, Roy (1. 1. 2000). „Early Homo erectus Tools in China - Archaeology Magazine Archive”. archive.archaeology.org (na jeziku: engleski). Archeology. Pristupljeno 21. 3. 2020. 
  75. ^ „Peking Man”. www.ibiblio.org (na jeziku: engleski). Exploring Chinese History. Pristupljeno 21. 3. 2020. 
  76. ^ Shen, Guanjun; Gao, Xing; Gao, Bin; Granger, Darryl E. (mart 2009). „Age of Zhoukoudian Homo erectus determined with 26Al/10Be burial dating”. Nature (na jeziku: engleski). 458 (7235): 198—200. Bibcode:2009Natur.458..198S. ISSN 0028-0836. PMID 19279636. doi:10.1038/nature07741. Pristupljeno 21. 3. 2020. 
  77. ^ Rincon, Paul (14. 10. 2015). „Humans in Asia '20,000 years early'”. BBC News (na jeziku: engleski). Pristupljeno 21. 3. 2020. 
  78. ^ a b Rincon, Paul (17. 4. 2003). „'Earliest writing' found in China”. BBC News (na jeziku: engleski). Pristupljeno 21. 3. 2020. 
  79. ^ Qiu, Xigui; Mattos, Gilbert Louis; Norman, Jerry (2000). Chinese writing (na jeziku: engleski). Society for the Study of Early China and the Institute of East Asian Studies, University of California. ISBN 978-1-55729-071-7. Pristupljeno 21. 3. 2020. 
  80. ^ Tanner, Harold Miles (2009). China: A History (na jeziku: engleski). Hackett Publishing. str. 35—36. ISBN 978-0-87220-915-2. Pristupljeno 23. 3. 2020. 
  81. ^ Xueqin, Li (2002). „The Xia-Shang-Zhou Chronology Project: Methodology and Results”. Journal of East Asian Archaeology (na jeziku: engleski). 4 (1): 321—333. doi:10.1163/156852302322454585. Pristupljeno 23. 3. 2020. 
  82. ^ „The Golden Age of Chinese Archaeology - NGA”. www.nga.gov (na jeziku: engleski). National Gallery of Art. Arhivirano iz originala 25. 7. 2013. g. Pristupljeno 23. 3. 2020. 
  83. ^ China: Five Thousand Years of History and Civilization (na jeziku: engleski). City University of HK Press. 2007. str. 25. ISBN 978-962-937-140-1. Pristupljeno 23. 3. 2020. 
  84. ^ The History of China (na jeziku: engleski) (Britannica Educational Publishing izd.). Britannica Educational Publishing. 2010. str. 35. ISBN 978-1-61530-181-2. Pristupljeno 23. 3. 2020. 
  85. ^ Fowler, Jeaneane D.; Fowler, Merv (2008). Chinese Religions: Beliefs and Practices (na jeziku: engleski). Sussex Academic Press. str. 17. ISBN 978-1-84519-172-6. Pristupljeno 23. 3. 2020. 
  86. ^ Boda, Sharon La (1994). International Dictionary of Historic Places: Asia and Oceania (na jeziku: engleski). Taylor & Francis. str. 904. ISBN 978-1-884964-04-6. Pristupljeno 23. 3. 2020. 
  87. ^ Allan, Keith (2013). The Oxford Handbook of the History of Linguistics (na jeziku: engleski). Oxford: Oxford University Press. str. 4. ISBN 978-0-19-958584-7. Pristupljeno 23. 3. 2020. 
  88. ^ „Koja dinastija je najduže vladala drevnom Kinom? Period velikih pronalazaka i kulturnog procvata”. 
  89. ^ Sima, Qian (1993). Records of the Grand Historian: Han dynasty (na jeziku: engleski). Renditions-Columbia University Press. str. 11—12. ISBN 978-0-231-08164-1. Pristupljeno 24. 3. 2020. 
  90. ^ a b Bodde, Derk (1986). Twitchett, Denis; Loewe, Michael; Fairbank, J ohn King, ur. The Cambridge History of China: Volume 1, The Ch'in and Han Empires, 221 BC-AD 220 (na jeziku: engleski). Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-24327-8. Pristupljeno 24. 3. 2020. 
  91. ^ a b Lewis, Mark Edward (2007). The Early Chinese Empires: Qin and Han (na jeziku: engleski). Harvard University Press. ISBN 978-0-674-02477-9. Pristupljeno 24. 3. 2020. 
  92. ^ Dahlman, Carl J.; Aubert, Jean-Eric (31. 10. 2001). „China and the knowledge economy : seizing the 21st century” (na jeziku: engleski). The World Bank: 1. Pristupljeno 24. 3. 2020. 
  93. ^ Goucher, Candice; Walton, Linda (2013). World History: Journeys from Past to Present - VOLUME 1: From Human Origins to 1500 CE (na jeziku: engleski). Routledge. str. 108. ISBN 978-1-135-08822-4. Pristupljeno 24. 3. 2020. 
  94. ^ Whiting, Marvin. Imperial Chinese Military History (na jeziku: engleski). iUniverse. str. 214. ISBN 978-0-595-22134-9. Pristupljeno 24. 3. 2020. 
  95. ^ Lee, Ki-Baik (1984). A New History of Korea (na jeziku: engleski). Ilchokak. str. 47. Pristupljeno 24. 3. 2020. 
  96. ^ Graff, David Andrew (2002). Medieval Chinese Warfare, 300-900 (na jeziku: engleski). Routledge. str. 13. Pristupljeno 24. 3. 2020. 
  97. ^ Adshead, S. (2004). T'ang China: The Rise of the East in World History (na jeziku: engleski). Springer. str. 54. ISBN 978-0-230-00551-8. Pristupljeno 24. 3. 2020. 
  98. ^ Fairbank, John King (1986). The Cambridge History of China: Volume 1, The Ch'in and Han Empires, 221 BC-AD 220 (na jeziku: engleski). Cambridge University Press. str. 545—607. ISBN 978-0-521-24327-8. Pristupljeno 24. 3. 2020. 
  99. ^ Bowman, John S. (2000). Columbia Chronologies of Asian History and Culture (na jeziku: engleski). Columbia University Press. str. 104—105. ISBN 978-0-231-50004-3. Pristupljeno 24. 3. 2020. 
  100. ^ China: Five Thousand Years of History and Civilization (na jeziku: engleski). City University of HK Press. 2007. str. 71. ISBN 978-962-937-140-1. Pristupljeno 24. 3. 2020. 
  101. ^ Paludan, Ann (1998). Chronicle of the Chinese Emperors: The Reign-by-reign Record of the Rulers of Imperial China (na jeziku: engleski). Thames and Hudson. str. 136. ISBN 978-0-500-05090-3. Pristupljeno 24. 3. 2020. 
  102. ^ Huang, Siu-chi; Huang, Xiuji (1999). Essentials of Neo-Confucianism: Eight Major Philosophers of the Song and Ming Periods (na jeziku: engleski). Greenwood Publishing Group. str. 3. ISBN 978-0-313-26449-8. Pristupljeno 24. 3. 2020. 
  103. ^ „Northern Song dynasty (960–1127)”. Metropolitan Museum of Art. Pristupljeno 24. 3. 2020. 
  104. ^ „从汝窑、修内司窑和郊坛窑的技术传承看宋代瓷业的发展”. wanfangdata.com.cn (na jeziku: kineski). 15. 2. 2011. Pristupljeno 24. 3. 2020. 
  105. ^ Gernet, Jacques (1962). Daily Life in China, on the Eve of the Mongol Invasion, 1250-1276 (na jeziku: engleski). Stanford University Press. str. 22. ISBN 978-0-8047-0720-6. Pristupljeno 24. 3. 2020. 
  106. ^ Ho, Ping-ti (1967). An Estimate of the Total Population of Sung-Chin China (na jeziku: engleski). University of Chicago. Pristupljeno 24. 3. 2020. 
  107. ^ Rice, Xan (25. 7. 2010). „Chinese archaeologists' African quest for sunken ship of Ming admiral”. The Guardian (na jeziku: engleski). Pristupljeno 24. 3. 2020. 
  108. ^ „Wang Yangming (Wang Shou-Jen) | Internet Encyclopedia of Philosophy”. www.iep.utm.edu (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 10. 10. 2017. g. Pristupljeno 24. 3. 2020. 
  109. ^ „论明末士人阶层与资本主义萌芽的关系”. docin.com (na jeziku: kineski). 8. 4. 2012. Pristupljeno 24. 3. 2020. 
  110. ^ Roberts, John Morris (1997). A Short History of the World (na jeziku: engleski). Oxford University Press. str. 272. ISBN 978-0-19-511504-8. Pristupljeno 24. 3. 2020. 
  111. ^ Fairbank, John K. (1978). The Cambridge History of China: Volume 10, Late Ch'ing 1800-1911, Part 1 (na jeziku: engleski). Cambridge University Press. str. 37. ISBN 978-0-521-21447-6. Pristupljeno 24. 3. 2020. 
  112. ^ 中国通史·明清史. 九州出版社. 2010. str. 104—112. ISBN 978-7-5108-0062-7. 
  113. ^ 中华通史·第十卷. 花城出版社. 1996. str. 71. ISBN 978-7-5360-2320-8. 
  114. ^ Embree, Ainslie Thomas; Gluck, Carol; Gluck, George Sansom Professor of History Carol (1997). Asia in Western and World History: A Guide for Teaching (na jeziku: engleski). M.E. Sharpe. str. 597. ISBN 978-1-56324-265-6. Pristupljeno 24. 3. 2020. 
  115. ^ „Sino-Japanese War (1894–95)”. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 24. 3. 2020. 
  116. ^ „Dimensions of need - People and populations at risk”. www.fao.org. Food and Agriculture Organization of the United Nations (FAO). 1995. Pristupljeno 24. 3. 2020. 
  117. ^ Tamura, Eileen (1997). China: Understanding Its Past (na jeziku: engleski). University of Hawaii Press. str. 146. ISBN 978-0-8248-1923-1. Pristupljeno 26. 3. 2020. 
  118. ^ Haw, Stephen G. (2006). Beijing – A Concise History (na jeziku: engleski). Routledge. str. 143. ISBN 978-1-134-15033-5. Pristupljeno 26. 3. 2020. 
  119. ^ Elleman, Bruce A. (2001). Modern Chinese Warfare, 1795-1989 (na jeziku: engleski). Psychology Press. str. 149. ISBN 978-0-415-21473-5. Pristupljeno 26. 3. 2020. 
  120. ^ Hutchings, Graham (2001). Modern China: A Guide to a Century of Change (na jeziku: engleski). Harvard University Press. str. 459. ISBN 978-0-674-00658-4. Pristupljeno 26. 3. 2020. 
  121. ^ Zarrow, Peter Gue (2005). China in War and Revolution, 1895-1949 (na jeziku: engleski). Psychology Press. str. 230. ISBN 978-0-415-36448-5. Pristupljeno 26. 3. 2020. 
  122. ^ Leutner, Mechthild; Felber, Roland; Titarenko, M. L.; Grigoriev, A. M. (2002). The Chinese Revolution in the 1920s: Between Triumph and Disaster (na jeziku: engleski). Psychology Press. str. 129. ISBN 978-0-7007-1690-6. Pristupljeno 26. 3. 2020. 
  123. ^ Tien, Hung-mao (1972). Government and Politics in Kuomintang China, 1927-1937 (Volume 53) (na jeziku: engleski). Stanford University Press. str. 60—72. ISBN 978-0-8047-0812-8. Pristupljeno 26. 3. 2020. 
  124. ^ Zhao, Suisheng (2000). China and Democracy: The Prospect for a Democratic China (na jeziku: engleski). Psychology Press. str. 43. ISBN 978-0-415-92694-2. Pristupljeno 26. 3. 2020. 
  125. ^ Apter, David Ernest; Saich, Tony (1994). Revolutionary Discourse in Mao's Republic (na jeziku: engleski). Harvard University Press. str. 198. ISBN 978-0-674-76780-5. Pristupljeno 26. 3. 2020. 
  126. ^ „Nuclear Power: The End of the War Against Japan”. www.bbc.co.uk (na jeziku: engleski). BBC. 17. 2. 2011. Pristupljeno 26. 3. 2020. 
  127. ^ „Conventional War Crimes (Atrocities) [Chapter 8]”. www.ibiblio.org (na jeziku: engleski). International Military Tribunal for the Far East. novembar 1948. Pristupljeno 26. 3. 2020. 
  128. ^ Doenecke, Justus D. (2005). Debating Franklin D. Roosevelt's Foreign Policies, 1933-1945 (na jeziku: engleski). Rowman & Littlefield. ISBN 978-0-8476-9416-7. Pristupljeno 26. 3. 2020. 
  129. ^ „The Moscow Declaration on general security”. UN Yearbook 1946–1947 (na jeziku: engleski). United Nations. 1947. str. 3. Pristupljeno 26. 3. 2020. 
  130. ^ „1942: Declaration of The United Nations”. www.un.org (na jeziku: engleski). 26. 8. 2015. Pristupljeno 26. 3. 2020. 
  131. ^ Hoopes, Townsend; Brinkley, Douglas (1997). FDR and the Creation of the U.N. (na jeziku: engleski). Yale University Press. ISBN 978-0-300-06930-3. Pristupljeno 26. 3. 2020. 
  132. ^ Gaddis, John Lewis (1972). The United States and the Origins of the Cold War, 1941-1947 (na jeziku: engleski). Columbia University Press. str. 24—25. ISBN 978-0-231-03289-6. Pristupljeno 26. 3. 2020. 
  133. ^ Feldman, Howard; Nathan, Andrew J. (1991). Constitutional Reform and the Future of the Republic of China (na jeziku: engleski). M.E. Sharpe. str. 3. ISBN 978-0-87332-880-7. Pristupljeno 26. 3. 2020. 
  134. ^ Cheek, Timothy (2002). „The Chinese People Have Stood Up September 1949”. Mao Zedong and China's Revolutions: A Brief History with Documents (na jeziku: engleski). Bedford/St. Martin's. str. 125—127. ISBN 978-0-312-25626-5. Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  135. ^ Peaslee, Amos J. (2013). Constitutions of Nations: Volume I: Afghanistan to Finland (na jeziku: engleski). Springer. str. 533. ISBN 978-94-017-7125-2. 
  136. ^ Chaurasia, R. S. (2004). History of Modern China (na jeziku: engleski). Atlantic Publishers & Dist. str. 1. ISBN 978-81-269-0315-3. Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  137. ^ Westcott, Ben; Lee, Lily (30. 9. 2019). „They were born at the start of Communist China. 70 years later, their country is unrecognizable”. CNN (na jeziku: engleski). Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  138. ^ Arežina 2013, str. 37 i 48 sa napomenom 52.
  139. ^ „Red Capture of Hainan Island”. news.google.com (na jeziku: engleski). The Tuscaloosa News. 9. 5. 1950. Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  140. ^ Hays, Jeffrey (2008). „CHINESE TAKEOVER OF TIBET IN THE 1950s | Facts and Details”. factsanddetails.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  141. ^ Garver, John W. (1997). The Sino-American Alliance: Nationalist China and American Cold War Strategy in Asia (na jeziku: engleski). M.E. Sharpe. str. 169. ISBN 978-0-7656-0025-7. Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  142. ^ Logos 2016, str. 747.
  143. ^ Busky, Donald F. (2002). Communism in History and Theory: Asia, Africa, and the Americas (na jeziku: engleski). Greenwood Publishing Group. str. 11. ISBN 978-0-275-97733-7. Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  144. ^ „A Country Study: China”. www.loc.gov (na jeziku: engleski). Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  145. ^ Holmes, Madelyn (2014). Students and Teachers of the New China: Thirteen Interviews (na jeziku: engleski). McFarland. str. 185. ISBN 978-0-7864-8371-6. Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  146. ^ „论华人参政-中国选举与治理网”. en.chinaelections.org (na jeziku: kineski). 30. 10. 2002. Arhivirano iz originala 10. 2. 2012. g. Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  147. ^ Jisheng, Yang (2012). Tombstone: The Great Chinese Famine, 1958-1962 (na jeziku: engleski). Farrar, Straus and Giroux. str. 629. ISBN 978-1-4668-2779-0. Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  148. ^ Holmes, Leslie (2009). Communism: A Very Short Introduction (na jeziku: engleski). Oxford: Oxford University Press. str. 32. ISBN 978-0-19-955154-5. Pristupljeno 27. 3. 2020. „Most estimates of the number of Chinese dead are in the range of 15 to 30 million” 
  149. ^ Wenqian 2007, str. 15-16.
  150. ^ UN 1972, str. 2.
  151. ^ Kau, Michael Y. M. (1988). „Taiwan's and Beijing's Campaigns for Unification”. Ur.: Kau, Michael Y. M.; Feldman, Harvey; Kim, Ilpyong J. Taiwan in a Time of Transition (na jeziku: engleski). Paragon House. str. 188. Arhivirano iz originala 27. 03. 2020. g. Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  152. ^ Arežina 2013, str. 48 i 52 sa napomenom 52.
  153. ^ Hart-L, Martin; Burkett, Paul (2005). China and Socialism: Market Reforms and Class Struggle (na jeziku: engleski). Monthly Review. ISBN 9781583671238. Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  154. ^ Harding, Harry (1. 12. 1990). „The Impact of Tiananmen on China's Foreign Policy”. The National Bureau of Asian Research (NBR) (na jeziku: engleski). National Bureau of Asian Research. Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  155. ^ Logos 2019, str. 58 sa napomenom 16.
  156. ^ „Nation bucks trend of global poverty”. www.chinadaily.com.cn (na jeziku: engleski). China Daily. 11. 7. 2003. Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  157. ^ „China's Average Economic Growth in 90s Ranked 1st in World”. en.people.cn (na jeziku: engleski). People's Daily. 1. 3. 2000. Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  158. ^ Carter, Shan (26. 8. 2007). „China’s Environmental Crisis”. archive.nytimes.com (na jeziku: engleski). The New York Times. Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  159. ^ Griffiths, Daniel (16. 4. 2006). „China worried over pace of growth”. BBC (na jeziku: engleski). Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  160. ^ „China: Migrants, Students, Taiwan - Migration News | Migration Dialogue”. migration.ucdavis.edu (na jeziku: engleski). januar 2006. Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  161. ^ Cody, Edward (28. 1. 2006). „In Face of Rural Unrest, China Rolls Out Reforms” (na jeziku: engleski). The Washington Post. Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  162. ^ Thomas, Antony (11. 4. 2006). „Transcript | The Tank Man | FRONTLINE | PBS”. www.pbs.org (na jeziku: engleski). Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  163. ^ „Bo Xilai scandal: Timeline”. BBC News (na jeziku: engleski). 11. 11. 2013. Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  164. ^ a b Moore, Malcolm (15. 11. 2012). „Xi Jinping crowned new leader of China Communist Party” (na jeziku: engleski). The Daily Telegraph. Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  165. ^ „New China leadership tipped to be all male”. Stuff (na jeziku: engleski). Stuff. 6. 11. 2012. Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  166. ^ „China frees up bank lending rates”. BBC News (na jeziku: engleski). 19. 7. 2013. Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  167. ^ Evans-Pritchard, Ambrose (23. 7. 2013). „China eyes fresh stimulus as economy stalls, sets 7pc growth floor” (na jeziku: engleski). The Daily Telegraph. Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  168. ^ Davies, Gavyn (25. 11. 2012). „The decade of Xi Jinping”. www.ft.com (na jeziku: engleski). Financial Times. Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  169. ^ Joong, Shik Kang; Wei, Liao (maj 2016). „Chinese Imports: What's Behind the Slowdown?” (PDF). International Monetary Fund. Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  170. ^ Unger, Jonathan; Chan, Anita (januar 1995). „China, Corporatism, and the East Asian Model”. The Australian Journal of Chinese Affairs (na jeziku: engleski). 33: 29—53. doi:10.2307/2950087. 
  171. ^ „China”. Freedom House (na jeziku: engleski). Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  172. ^ „Consultative Democracy, People’s Democracy”. www.chinatoday.com.cn (na jeziku: engleski). Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  173. ^ „Xi reiterates adherence to socialism with Chinese characteristics - China - Chinadaily.com.cn”. www.chinadaily.com.cn (na jeziku: engleski). 5. 1. 2013. Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  174. ^ Lams, Lutgard (9. 3. 2018). „Examining Strategic Narratives in Chinese Official Discourse under Xi Jinping”. Journal of Chinese Political Science (na jeziku: engleski). 23 (3): 387—411. doi:10.1007/s11366-018-9529-8. Pristupljeno 27. 3. 2020. 
  175. ^ a b Wei, Changhao (11. 3. 2018). „Annotated Translation: 2018 Amendment to the P.R.C. Constitution (Version 2.0)”. NPC Observer (na jeziku: engleski). Pristupljeno 29. 3. 2020. 
  176. ^ Hernández, Javier C. (25. 10. 2017). „China’s ‘Chairman of Everything’: Behind Xi Jinping’s Many Titles”. The New York Times (na jeziku: engleski). Pristupljeno 29. 3. 2020. „Mr. Xi's most important title is general secretary, the most powerful position in the Communist Party. In China's one-party system, this ranking gives him virtually unchecked authority over the government.” 
  177. ^ „The Chinese Communist Party”. www.cfr.org (na jeziku: engleski). Council on Foreign Relations. 27. 9. 2019. Pristupljeno 29. 3. 2020. 
  178. ^ „Democratic Parties”. people.com.cn (na jeziku: engleski). People's Daily. Pristupljeno 29. 3. 2020. 
  179. ^ „How China is ruled: National People's Congress”. BBC News (na jeziku: engleski). 8. 10. 2012. Pristupljeno 29. 3. 2020. 
  180. ^ „China’s Next Leaders: A Guide to What’s at Stake”. ChinaFile (na jeziku: engleski). 13. 11. 2012. Pristupljeno 29. 3. 2020. 
  181. ^ „Beijingers Get Greater Poll Choices”. english.china.org.cn (na jeziku: engleski). China Daily. 8. 12. 2003. Pristupljeno 29. 3. 2020. 
  182. ^ Lohmar, Bryan T.; Somwaru, Agapi (1. 1. 2002). „Does China's land-tenure system discourage structural adjustment? (Agricultural Information Bulletin No. AIB775)”. China's food and agriculture: Issues for the 21st century (na jeziku: engleski): 38—40. Pristupljeno 29. 3. 2020. 
  183. ^ Junru, Li (1. 3. 2018). „Consultative Democracy, People’s Democracy”. www.chinatoday.com.cn (na jeziku: engleski). Pristupljeno 29. 3. 2020. 
  184. ^ Denyer, Simon (18. 10. 2017). „Xi Jinping at China congress calls on party to tighten its grip on the country”. Washington Post (na jeziku: engleski). Pristupljeno 29. 3. 2020. 
  185. ^ Jennings, Ralph (4. 2. 2018). „Despite China's Fast-Growing Wealth, Millions Still Remain Poor”. Forbes (na jeziku: engleski). Pristupljeno 29. 3. 2020. 
  186. ^ Weihua, Chen (27. 10. 2017). „Chinese trust government more than Americans do - Opinion - Chinadaily.com.cn”. www.chinadaily.com.cn (na jeziku: engleski). Pristupljeno 29. 3. 2020. 
  187. ^ Law, Gwillim (2. 4. 2005). „China Provinces”. www.statoids.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 29. 3. 2020. 
  188. ^ Chang, Eddy (22. 8. 2004). „Perseverance will pay off at the UN - Taipei Times”. www.taipeitimes.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 30. 3. 2020. 
  189. ^ „China says communication with other developing countries at Copenhagen summit transparent - People's Daily Online”. en.people.cn (na jeziku: engleski). 21. 12. 2009. Pristupljeno 30. 3. 2020. 
  190. ^ „Bric China summit seeks influence”. BBC News (na jeziku: engleski). 14. 4. 2011. Pristupljeno 30. 3. 2020. 
  191. ^ „Taiwan's Ma to stopover in US: report - News - My Sinchew”. My Sinchew (na jeziku: engleski). 12. 1. 2010. Arhivirano iz originala 9. 9. 2015. g. Pristupljeno 30. 3. 2020. 
  192. ^ Macartney, Jane (1. 2. 2010). „China says US arms sales to Taiwan could threaten wider relations”. www.thetimes.co.uk (na jeziku: engleski). Pristupljeno 30. 3. 2020. 
  193. ^ Keith, Ronald C. (2009). China from the inside out: fitting the People's Republic into the the world (na jeziku: engleski). Pluto Press. str. 135—136. ISBN 978-0-7453-2855-3. Pristupljeno 30. 3. 2020. 
  194. ^ Martel, William C. (29. 6. 2012). „An Authoritarian Axis Rising?”. thediplomat.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 30. 3. 2020. 
  195. ^ „China, Russia launch largest ever joint military exercise | DW | 05.07.2013”. DW.COM (na jeziku: engleski). Deutsche Welle. 5. 7. 2013. Pristupljeno 30. 3. 2020. 
  196. ^ „Russia and China united on Syria”. BBC News (na jeziku: engleski). 5. 6. 2012. Pristupljeno 30. 3. 2020. 
  197. ^ Gladstone, Rick (19. 7. 2012). „Friction at the U.N. as Russia and China Veto Another Resolution on Syria Sanctions”. The New York Times (na jeziku: engleski). Pristupljeno 30. 3. 2020. 
  198. ^ „China leader Xi hails Russia ties”. BBC News (na jeziku: engleski). 23. 3. 2013. Pristupljeno 30. 3. 2020. 
  199. ^ „China overtakes US in world trade”. 
  200. ^ „The People's Republic of China”. 
  201. ^ „World Bank World Development Indicators”. World Bank. Pristupljeno 29. 4. 2015. 
  202. ^ „Shanghai's GDP grows 8.2% in 2011”. Xinhua. China Daily. Pristupljeno 29. 4. 2015. 
  203. ^ a b v „Report for Selected Countries and Subjects”. IMF. IMF. Pristupljeno 29. 4. 2015. 
  204. ^ „China is already a market economy—Long Yongtu, Secretary General of Boao Forum for Asia”. EastDay.com. 2008. Arhivirano iz originala 9. 9. 2009. g. Pristupljeno 29. 4. 2015. 
  205. ^ „Communism Is Dead, But State Capitalism Thrives”. Vahan Janjigian. Forbes. 22. 3. 2010. Pristupljeno 29. 4. 2015. 
  206. ^ „The Winners And Losers In Chinese Capitalism”. Gady Epstein. Forbes. 31. 8. 2010. Pristupljeno 29. 4. 2015. 
  207. ^ John Lee. "Putting Democracy in China on Hold". The Center for Independent Studies. 26 July 2008. Pristupljeno 16 July 2013.
  208. ^ English@peopledaily.com.cn (13. 7. 2005). „People.com”. People. Pristupljeno 27. 4. 2010. 
  209. ^ „China's Economic Rise: History, Trends, Challenges, and Implications for the United States” (PDF). Congressional Research Service. 5. 9. 2013. 
  210. ^ „China must be cautious in raising consumption”. China Daily. Pristupljeno 30. 4. 2015. 
  211. ^ Walker, Andrew (16. 6. 2011). „Will China's Economy Stumble?”. BBC. Pristupljeno 30. 4. 2015. 
  212. ^ Swartz, Spencer; Oster, Shai (19. 7. 2010). „China Becomes World's Biggest Energy Consumer”. Wall Street Journal. Pristupljeno 30. 4. 2015. 
  213. ^ „The Ultimate Guide To China's Voracious Energy Use”. Business Insider. 17. 8. 2012. Pristupljeno 30. 4. 2015. 
  214. ^ „China overtakes US as the biggest importer of oil”. BBC. 10. 10. 2013. Pristupljeno 11. 10. 2013. 
  215. ^ „China's economy slows but data hints at rebound”. BBC. 18. 10. 2012. 
  216. ^ „China trade now bigger than US”. Garry White. Daily Telegraph. 10. 2. 2013. Pristupljeno 2. 5. 2015. 
  217. ^ „China's forex reserves reach USD 2.85 trillion”. Smetimes.tradeindia.com. Pristupljeno 2. 5. 2015. 
  218. ^ a b „FDI in Figures” (PDF). OECD. Pristupljeno 2. 5. 2015. 
  219. ^ „China must keep buying US Treasuries for now-paper”. Reuters. 20. 8. 2009. Pristupljeno 2. 5. 2015. 
  220. ^ Hornby, Lucy (23. 9. 2009). „Factbox: US-China Interdependence Outweighs Trade Spat”. Reuters. Pristupljeno 2. 5. 2015. 
  221. ^ „2007 trade surplus hits new record – $262.2B”. China Daily. 11. 1. 2008. Pristupljeno 2. 5. 2015. 
  222. ^ „China widens yuan, non-dollar trading range to 3%”. 23. 9. 2005. Pristupljeno 2. 5. 2015. 
  223. ^ „Intellectual Property Rights” (PDF). Asia Business Council. Pristupljeno 2. 5. 2015. 
  224. ^ Scutt, David (16. 4. 2015). „Germany's finance minister is worried about China's debt and shadow banking”. Business Insider. 
  225. ^ „Nominal GDP comparison of China, Germany, France, Japan and USA”. World Economic Outlook. Međunarodni monetarni fond. oktobar 2014. Pristupljeno 2. 5. 2015. 
  226. ^ „The Global Competitiveness Report 2009–2010” (PDF). Klaus Schwab. World Economic Forum. Arhivirano iz originala (PDF) 1. 10. 2009. g. Pristupljeno 2. 5. 2015. 
  227. ^ „2011 Index of Economic Freedom”. The Heritage Foundation. Arhivirano iz originala 16. 09. 2017. g. Pristupljeno 2. 5. 2015. 
  228. ^ „The World's Largest Companies: China Takes Over The Top Three Spots”. Forbes. 7. 5. 2014. Pristupljeno 2. 5. 2015. 
  229. ^ a b Donald D. DeGlopper (1987). A Country Study: China. Chapter 9 – Science and Technology. Library of Congress. Pristupljeno 9 April 2012.
  230. ^ "7 Technologies Where China Has the U.S. Beat". GreenBiz.com. 7 December 2010. Pristupljeno 30 August 2012.
  231. ^ "China 'to overtake US on science' in two years". BBC News, 28 March 2011. Pristupljeno 26 April 2012.
  232. ^ "Desperately seeking math and science majors". CNN, 29 July 2009. Pristupljeno 9 April 2012.
  233. ^ "China publishes the second most scientific papers in international journals in 2010: report" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (6. januar 2012). Xinhua, 2 December 2011. Pristupljeno 25 April 2012.
  234. ^ „Who's afraid of Huawei?”. The Economist. 4. 8. 2012. Pristupljeno 11. 8. 2012. 
  235. ^ „Lenovo ousts HP as world's top PC maker, says Gartner”. BBC. 11. 10. 2012. 
  236. ^ „'Titan' supercomputer is world's most powerful”. The Daily Telegraph. 12. 11. 2012. Pristupljeno 13. 11. 2012. 
  237. ^ „China have set a Renewable Energy Target of 10% of Electric Power Capacity by 2010”. Reuters. 11. 3. 2008. Arhivirano iz originala 25. 07. 2008. g. Pristupljeno 19. 7. 2010. 
  238. ^ „China Now Tops U.S. in Space Launches”. Wired. 16. 4. 2012. Pristupljeno 24. 10. 2012. 
  239. ^ David Eimer, "China's huge leap forward into space threatens US ascendancy over heavens". The Telegraph. 5 November 2011.
  240. ^ „Rocket launches Chinese space lab”. BBC. 29. 9. 2011. Pristupljeno 20. 5. 2012. 
  241. ^ „China to launch lunar rover in 2013”. Sen.com. 3. 8. 2012. Arhivirano iz originala 15. 10. 2012. g. Pristupljeno 1. 9. 2012. 
  242. ^ "China could make moon landing in 2025". The Guardian, 20 September 2010. Pristupljeno 17 October 2011.
  243. ^ Flannery, Russell (30. 3. 2012). „China Mobile Phone Users Now Top One Billion”. Forbes. 
  244. ^ Barboza, David (26. 7. 2008). „China Surpasses US in Number of Internet Users”. New York Times. Pristupljeno 5. 5. 2015. 
  245. ^ „Chinese internet use surges ahead”. BBC. 17. 7. 2013. Pristupljeno 5. 5. 2015. 
  246. ^ „Broadband provider rankings: The Rise and Rise of China”. Telegeography.com. 28. 7. 2010. Arhivirano iz originala 06. 08. 2010. g. Pristupljeno 5. 5. 2015. 
  247. ^ „China's Beidou GPS-substitute opens to public in Asia”. BBC. 27. 12. 2012. Pristupljeno 5. 5. 2015. 
  248. ^ „China Begins Broadcasts on Latest Compass GNSS GEO Satellite”. Gibbons Media & Research LLC. jun 2010. Arhivirano iz originala 11. 6. 2010. g. Pristupljeno 5. 5. 2015. 
  249. ^ „China auto sales officially surpass US in 2009, 13.6 million vehicles sold”. Industry News. 8. 1. 2010. Pristupljeno 14. 5. 2010. 
  250. ^ „China premium car sector remains bright spot”. Reuters. 23. 4. 2012. Arhivirano iz originala 27. 4. 2012. g. Pristupljeno 24. 4. 2012. 
  251. ^ „Chinese bus collides with tanker, killing 36”. BBC. 26. 8. 2012. Pristupljeno 28. 8. 2012. 
  252. ^ „China suspends tough new traffic penalties”. BBC. 6. 1. 2013. Pristupljeno 6. 1. 2013. 
  253. ^ „China opens world's longest high-speed rail route”. BBC. 26. 12. 2012. Pristupljeno 26. 12. 2012. 
  254. ^ „Japan's bullet train will have a top speed of 310 mph”. Daily Mail. London. 16. 2. 2011. Pristupljeno 1. 11. 2011. 
  255. ^ "China pushes ahead with high-speed rail". Financial Times, 27 December 2011. Pristupljeno 3 January 2012.
  256. ^ "China boasts biggest high-speed rail network" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (4. decembar 2011). Agence France-Presse via The Raw Story, 24 July 2011. Pristupljeno 24 April 2012.
  257. ^ „China's Beidou GPS-substitute opens to public in Asia”. BBC. 27. 12. 2012. Pristupljeno 27. 12. 2012. 
  258. ^ "The final frontier" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (15. januar 2013). China Daily. 27 April 2012. Pristupljeno 16 February 2013.
  259. ^ „China's New Plan: A Great Leap Into The Air”. NPR. 19. 5. 2012. 
  260. ^ „Bike-Maker Giant Says Fitness Lifestyle Boosting China Sales”. Bloomberg.com. 17. 8. 2012. Pristupljeno 8. 9. 2012. 
  261. ^ a b v „Population and Its Composition” (XLS). National Bureau of Statistics of China. National Bureau of Statistics of China. Pristupljeno 25. 4. 2015. 
  262. ^ Greška kod citiranja: Nevažeća oznaka <ref>; nema teksta za reference pod imenom аутоматски генерисано1.
  263. ^ „Age Composition and Dependency Ratio of Population” (XLS). National Bureau of Statistics of China. National Bureau of Statistics of China. Pristupljeno 25. 4. 2015. 
  264. ^ „Birth Rate, Death Rate and Natural Growth Rate of Population” (XLS). National Bureau of Statistics of China. National Bureau of Statistics of China. Pristupljeno 25. 4. 2015. 
  265. ^ „Urban unemployment declines to 4% in China”. Xinhua. People's Daily Online. 22. 1. 2008. Pristupljeno 25. 4. 2015. 
  266. ^ „China´s 2013 urban unemployment rate at 4.1 pct CCTV News - CNTV English”. 27. 12. 2013. Arhivirano iz originala 12. 3. 2014. g. Pristupljeno 25. 4. 2015. 
  267. ^ „China's 2013 urban unemployment rate at 4.1%”. Business Standard. 24. 1. 2014. Pristupljeno 25. 4. 2015. 
  268. ^ „The New England Journal of Medicine, September 2005”. Content.nejm.org. doi:10.1056/NEJMhpr051833. Pristupljeno 25. 4. 2015. 
  269. ^ „China formalizes easing of one-child policy”. USA Today. 28. 12. 2013. 
  270. ^ „China to keep one-child policy”. CNN. 10. 3. 2008. Pristupljeno 25. 4. 2015. 
  271. ^ „China's population growth 'slowing'”. BBC. 28. 3. 2001. Pristupljeno 25. 4. 2015. 
  272. ^ „Kina ukida „politiku jednog deteta””. Politika. 29. 10. 2015. Pristupljeno 29. 10. 2015. 
  273. ^ Parry, Simon (9. 1. 2005). „Shortage of girls forces China to criminalize selective abortion”. The Daily Telegraph. London. Pristupljeno 25. 4. 2015. 
  274. ^ „Chinese facing shortage of wives”. BBC News. 12. 1. 2007. Pristupljeno 23. 3. 2009. 
  275. ^ „Seriously, How Is China Still Producing 118 Baby Boys For Every 100 Girls?”. 
  276. ^ „The odds that you will give birth to a boy or girl depend on where in the world you live”. Pew Research Center. 24. 9. 2013. 
  277. ^ a b v „Communiqué of the National Bureau of Statistics of People's Republic of China on Major Figures of the 2010 Population Census (No. 1)”. National Bureau of Statistics of China. 28. 4. 2011. Arhivirano iz originala 15. 1. 2013. g. Pristupljeno 25. 4. 2015. 
  278. ^ Lilly, Amanda (7. 7. 2009). „A Guide to China's Ethnic Groups”. Washington Post. Arhivirano iz originala 09. 12. 2013. g. Pristupljeno 25. 04. 2015. 
  279. ^ Veeck et al. 2011, str. 102.
  280. ^ „Major Figures on Residents from Hong Kong, Macao and Taiwan and Foreigners Covered by 2010 Population Census”. National Bureau of Statistics of China. National Bureau of Statistics of China. 29. 4. 2011. Pristupljeno 25. 4. 2015. 
  281. ^ „Languages of China”. Ethnologue: Languages of the World, Sixteenth edition. SIL International. 2009. Pristupljeno 26. 4. 2015. 
  282. ^ Kaplan & Baldauf 2008, str. 42.
  283. ^ Rough Guide Phrasebook: Mandarin Chinese. Rough Guides. 2011. str. 19. ISBN 9781405388849. 
  284. ^ a b v „Preparing for China's urban billion”. McKinsey Global Institute. februar 2009. str. 6,52. Pristupljeno 26. 4. 2015. 
  285. ^ a b „Urbanisation: Where China’s future will happen”. The Economist. 19. 4. 2014. Pristupljeno 26. 4. 2015. 
  286. ^ „China Now Has More Than 260 Million Migrant Workers Whose Average Monthly Salary Is 2,290 Yuan ($374.09)”. International Business Times. 28. 5. 2013. Pristupljeno 18. 2. 2015. 
  287. ^ „China's urban explosion: A 21st century challenge”. CNN. 20. 1. 2012. Pristupljeno 26. 4. 2015. 
  288. ^ „China's mega city: the country's existing mega cities”. The Telegraph. London. 24. 1. 2011. 
  289. ^ „Wu-Where? Opportunity Now In China's Inland Cities”. NPR. 7. 8. 2012. 
  290. ^ Francesco Sisci. "China's floating population a headache for census". The Straits Times. 22 September 2000.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

35° N 103° E / 35° S; 103° I / 35; 103
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Кина&oldid=27548311”