Klerofašizam

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Klerofašizam je ideologija koja kombinuje političke, socijalne i ekonomske doktrine fašizma sa klerikalizmom i drugim srodnim oblicima teološkog konzervativizma i religijskog tradicionalizma. Termin se koristi kako bi se opisale organizacije i pokreti koji kombinuju religijske elemente sa fašizmom. Termin takođe može označavati podršku religijskih organizacija fašizmu, ili fašistički režim u kojem sveštenstvo ima vodeću ulogu.[1][2][3]

Istorija termina[uredi | uredi izvor]

Čelnici Katoličke crkve i članovi italijanske fašističke vlade uoči potpisivanja Lateranskog sporazuma (1929)

Pojam "klerofašizam" je nastao u Italiji neposredno nakon Prvog svetskog rata i prvobitno se odnosio na saradnju dela sveštenstva Rimokatoličke crkve sa fašističkim režimom Benita Musolinija. Leksikon stranih reči i izraza Milana Vujaklije definiše klerofašizam kao koncept koji predstavlja moralnu i fizičku saradnju i spregu rimokatoličkog sveštenstva (naročito višeg, sa Vatikanom i biskupima na čelu) sa fašizmom i fašističkim državama u borbi protiv naprednih i demokratskih ideologija i država u svetu koji se najčešće pojavljivao za vreme Drugog svetskog rata.[4]

U literaturi srpskom jeziku, pojam "klerofašizam" se sreće i u obliku "klero-fašizam".[5] U ređoj upotrebi je i oblik "klerikofašizam" (ili "kleriko-fašizam"). Takođe, za označavanje klerofašizma neretko se upotrebljava i sintagma "klerikalni fašizam".[6] U literaturi i publicistici se sreće i pojam "kleronacizam" (odnosno "klero-nacizam") koji u suštini ima isto značenje, a po pravilu se upotrebljava za označavanje klerikalnih elemenata u nacističkim pokretima u Nemačkoj i Austriji.

Klerofašizam u NDH[uredi | uredi izvor]

Među pripadnicima ustaškog pokreta bilo je mnogo istaknutih pojedinaca koji su bili ne samo fašisti, već i klerikalci.[7] Oni su predvodili snažnu klerofašističku struju koja je davala ideološke smernice čitavom ustaškom pokretu. Za vreme Drugog svetskog rata (1941—1945), hrvatski klerofašisti su bili glavni inspiratori progona pravoslavnih Srba na području tadašnje Nezavisne Države Hrvatske. Bliska saradnja između katoličkog sveštenstva i ustaškog režima zasnivala se na ostvarivanju zajedničkih ciljeva, među kojima je bilo i preveravanje pravoslavnih Srba, odnosno njihovo prinudno prevođenje iz pravoslavlja u katolicizam. Uprava grkokatoličke Križevačke eparhije aktivno je saučestvovala u prinudnom i nasilnom pokatoličavanju pravoslavnih Srba, koje je sprovođeno na celokupnom području NDH. U nametanju unije posebno se istakao klerofašista[8] Janko Šimrak, grkokatolički križevački biskup, koji je počevši od 1941. godine, zajedno sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem učestvovao u radu posebnog odbora za sprovođenje pokatoličavanja.[9] Među istaknute klerofašiste i saradnike ustaškog režima spadali su zloglasni franjevac i jasenovački koljač Miroslav Filipović i organizator "pacovskih kanala" rimokatolički sveštenik Krunoslav Draganović.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Griffin 2005, str. 7, 17–18, 23, 30, 116–119, 195–196.
  2. ^ Griffin 2007, str. 213–227.
  3. ^ Pollard 2008, str. 221-234.
  4. ^ Milan Vujaklija, Leksikon stranih reči i izraza, str. 431.
  5. ^ Đorđe Miliša, "Klero-fašizam - glavni činilac ustaške politike", Catena Mundi, knj. 2, Beograd 1992, 192-195.
  6. ^ Dragan Simeunović, "Džihadizam kao desničarski ekstremizam i klerikalni fašizam", Fašizam u savremenosti, Beograd 2009, 127-142.
  7. ^ Novak 1948.
  8. ^ Basta 1986, str. 203.
  9. ^ Basta 1986, str. 142, 223.

Literatura[uredi | uredi izvor]