Kožuh
Kožuh ili ćurak u slovenskom jeziku označava zimski odevni predmet izrađen od jagnjeće ili ovčije kože s runom, koja pokriva unutrašnju stranu kožuha. Ubraja se u najstarije haljetke, a njegova prvobitno jednostavna izrada i pristupačan materijal uslovili su i široku primenu kod mnogih naroda, uključujuće i Srbe.[1]
Kožusi su proizvod gradskih i seoskih zanatlija ćurčija, odnosno kožuhara, koji su svoju robu izrađivali po porudžbini ili kao lagersku robu, bez mere, za prodajnu sezonu na pijacama i vašarima.[2]
Etimologija[uredi | uredi izvor]
Pojam kožuh potiče od reči koža, što je praslovenska izvedenica od reči koža i čista je slovenska tvorevina. Staroslovenska reč kožuh egzistira u savremenom jeziku mnogih slovenskih naroda: u ruskom, češkom, slovačkom, poljskom i bugarskom, srpskom...
Istorija[uredi | uredi izvor]
Kožuh se kroz istoriju smatra tradicionalnim delom slovenske odeća od ovčje i teleće kože. Tako se kožuh pominje u brojnim zapisima i na slikama na prostoru Rusije, Poljske Ukrajine, Balkanskog poluostrva. U mnogim od ovih zemalja kožuh je postao i deo tradicionalne narodne nošnje kao što je to slučaj npr. u Ukrajini.
- Srbija
Prva upotreba kožuha zabeležena je u srednjovekovnoj Srbiji, u Studeničkom tipiku u kome se navodi da su ih nosili kaluđeri. Na Minhenskom psaltiru, u sceni oranje, orač je ogrnut ogromnim kožuhom. U Hrisovulji manastira Svetog Stefana u Banjskoj, zadužbini kralja Milutina, kožuh se pominje u prvim decenijama 14. veka.[2]
U pismu Cara Dušan koje je on uputio ćeliji svetog Save u Kareji pominje se gunj i kožuh.
Početkom 15. veka despot Stefan Lazarević doneo je Zakon o rudnicima, u čijem se 15. članu govori pominje reč kožuhareh. I u Banatu se U 13. veku i u Banatu se među brojnim zanatlijama pominju i krznari, a u 17. veku, osim u Banatu, ćurčije se pominju u donjoj Bačkoj i Sremu.
U zbirkama Etnografskog muzeja u Beogradu najstariji datirani kožusi potiču s kraja 19. veka, a oni novije izrade iz 1980-tih. Svi kožusi su pripadali seoskoj populaciji, podjednako su ih odevali muškarci, žene i deca.
Kroz istoriji teritorijalno rasprostranjenje kožuha se na prostoru današnje Srbije može prati u čitavoj Vojvodini, Posavini, Mačvi, beogradskoj okolini, Šumadiji, Valjevskoj Kolubari, Tamnavi, Valjevskom Podgoru, Rađevini, Jadru, istočnoj Srbiji (od Dunava pa duž Velike Morave i Timoka sve do Pirota i Vranja) i, mada ređe, u okolini Bajine Bašte, Užica, Kosjerića i Trstenika.[2]
Izgled[uredi | uredi izvor]
Majstori kožuhari često su bogato ukrašavali ili „cifrali”, ovu vrstu odeće kada su izrađivali za devojačke i momačke kožuhe. Kožusi su pre svega ukrašavani raznobojnom kožom, mušemom, koncem, svilom, vunom, finim krznom, imitacijom krzna, ogledalcima, šljokicama, „zlatnom“ i „srebrnom“ niti, čojom, plišom, hartijom i kožnim i metalnim dugmadima.
Od tako raznovrsnog materijala majstori su slagali raznolike ornamente, i to uglavnom vegetabilne, manje geometrijske i zoomorfne, a retko heraldičke i slovne. Cvet je široko zastupljen motiv, bilo pojedinačno ili kao detalj u cvetnoj kompoziciji, a često je komponovan i sa drugim elementima, kao što su srce, lozice, kružići. Raspored kompozicije i njena pozicija na kožuhu uslovili su najrazličitije nazive za vegetabilne ornamente na kožusima: crna grana, devojačka i momačka grana, venac, rajska bašta, veliko srce, fioka, kalančevi i drugo.[2]
Kožuh je bilo tradicionalni deo odeće Ukrajinaca, rađene od ovčije kože. Jakne su bile različite dužine, sa ili bez rukava, uglavnom bele. Nosili su se zimi i leti kao deo tradicionalne ukrajinske odeće. Pojedini kožusi su bilie vezeni nitima od svile ili vune. U regionu Kijeva kožuh su najčešće nosili obični ljudi.
Mađarski Ukrajinci nosili su kratke kožuhe, ali bez rukava. Na drevnim slikama kozaci su takođe prikazani u sličnim krznenim kaputima - koži.
Mađarski Rusini nosili su kožuhe sa niskim ovratnikom i krznom oko vcrata i na manžetnama, koji su bili u obliku ogrtača.
U regionu Poltave, kožusi su bili dugi do kolena. Veči deo kožuha, bio je izvezen. Posebna pažnja tokom vezenja posvećena je ovratniku i donjem delu kožuha. Ovčja koža je često bila vezena i preko leđa, na svakom od tri kraja, najčešće zelenom i crvenom bojom. Majstor je prvo na kožu naneo šaru grafitom, a potom je vezo šaru. Ukrasi na kožuhu su često bili floristički — prikaz grana i cveća. Valovite grane su uglavnom vezene crnim nitima, listovi su zeleni, a cvetovi crveni, ljubičasti i žuti. U regionu Poltave, najrasprostranjenije vezenje kožuha bilo je u okolini Zinkova.
U Podilji su u davnim vremenima muškarci dugo nosili kožuhe, a žene su pravile beke (žensku elegantnu odeću, kratku, do kolena, prekrivena granom ili plavom krpom). Zimi su muškarci nosili bele jakne s pripijenim leđima, izvezene obojenom svilom (zelenom i crvenom).
Ženske jakne u Ukrajini nisu bile drugačije od muških.
Najstariji tipovi kožuha s područja današnje Srbije bili su bele boje, jednostavnog kroja i bez ornamenata, jer su prvobitno služili samo za zaštitu od hladnoće.
Bojeni kožusi počinju da se izrađiju i nose tek od druge polovine, a najviše krajem 19. veka. U tom periodu kožu čitave površine kožuha se bogato ukrašavaju, najviše u Vojvodini, iz koje je, nešto kasnije, ista moda prenesena i u predele Srbije južno od Save i Dunava.[2]
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Izvori[uredi | uredi izvor]
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Kožuharstvo. Stari zanati u Srbiji Arhivirano na sajtu Wayback Machine (7. oktobar 2019) - Ministarstvo trgovine, turizma i telekomunikacija R. Srbije