Pređi na sadržaj

Konstantin Manasije

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Prva strana Manasijeve hronike na kojoj je on prikazan pored bugarskog cara Jovana Aleksandra i Isusa Hrista

Konstantin Manasije (grčki: Κωνσταντῖνος Μανασσῆς; oko 1130 - oko 1187), bio je vizantijski hroničar iz 12. veka. Stvarao je u vreme vladavine cara Manojla I Komnina (1143-1180).[1]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Manasije je rođen oko 1130. godine najverovatnije u samom Carigradu, gde je odrastao u krugovima visoke aristokratije i monaštva. Nije poznato koje je položaje zauzimao tokom boravka u vizantijskoj prestonici. Posle smrti svoje supruge Irine, car Manojlo je nameravao da se ponovo oženi, pa je uputio poslanstvo na dvor da pregovara sa jerusalimskim kraljem Balduinom III (1152-1163) o sklapanju braka između cara i jedne od Balduinovih nećaka, Melisende, ćerke antiohijskog kneza Rajmunda. Na čelu ovog poslanstva koje je u Jerusalimu boravilo od jeseni 1160. do proleća 1162. godine bio je Jovan Kontostefan. Pratio ga je Konstantin Manasije koji je ostavio neku vrstu putopisa koja sadrži zanimljive podatke o boravku pisca u Palestini. Manasije potom napušta svetovnu službu i postaje monah. Ubrzo biva rukopoložen za episkopa Paniona, a zatim za mitropolita Navpakta. Sačuvan je Manasijev pečat kao episkopa Paniona. Međutim, ne može se precizno odrediti vreme ovih promena u Manasijevom životu. Dosta su oskudni podaci o njegovom životu. Oni kazuju da se Manasije povukao u redove monaha tek posle 1175. godine. Umro je oko 1187. godine kao mitropolit Navpakta.[2]

Delo[uredi | uredi izvor]

Od literarne zaostavštine Konstantina Manasija najznačajnija je hronika koju je pisao između 1143. i 1152. godine. Posvetio ju je sevastokratorici Irini, supruzi Andronika Komnina, mlađeg sina Jovana II Komnina, vizantijskog cara (1118-1143). Hronika počinje izlaganjem o kraju sveta, a završava se 1081. godinom. Završni događaj hronike jeste smrt Nićifora III Votanijata (1078-1081). Napisana je vrlo živim stilom; uživala je veliku popularnost ne samo u Vizantijskom carstvu već i među slovenskim državama, tako da je sredinom 15. veka prevedena na slovenski jezik. Manasije je napisao i brojne besedničke sastave. Za istoriju Srba u 12. veku posebno je značajan panegirični govor caru Manojlu Komninu iz 1173. godine. U njemu se nalaze nekoliko vrlo zanimljivih podataka o vizantijsko-srpskim odnosima nakon završetka rata iz 1172. godine i boravku Stefana Nemanje u Carigradu. Veoma je teško utvrditi vreme nastanka ovog govora. U tekstu nema konkretnih podataka o tome. Ipak, nemački istoričar Johan Kurc je obratio pažnju na poslanstvo koje je caru upućeni iz Egipta sa prispelim dankom za carigradski dvor. To bi mogli da budu izaslanici egipatskog emira koji su početkom 1170. godine došli u Carigrad sa namerom da spreče dalje akcije vizantijske flote koja je pod komandom Andronika Kontostefana ratovala između jula i decembra 1169. godine kod Damijete. Zbog toga Kurc smatra da je 1173. godine vreme nastanka teksta. Kao donju granicu, Kurc je postavio 1167. godinu kada je završen vizantijsko-ugarski rat. Ugarski kralj Bela III došao je na presto 1173. godine što predstavlja gornju granicu. [3]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ferjančić 1971, str. 207-214.
  2. ^ Ferjančić 1971, str. 207.
  3. ^ Ferjančić 1971, str. 208-209.

Literatura[uredi | uredi izvor]