Kraške jame Velebita – mjesta za likvidaciju zatočenika

Kraške jame Like, Velebita i podvelebitskog podgorja, bile su mjesta za likvidaciju i sastavni dio kompleksa koncentracionih logora Gospić – Jadovno – Pag, prvog organizovanog likvidacionog kompleksa logora, namjenjenog isključivo za uništenje Srba, Jevreja i ideoloških protivnika Nezavisne Države Hrvatske.

Dijelovi ovog kompleksa koncentracionih logora bili su smješteni u predjelima Velebita, bogatim bezdanim jamama, karakterističnim za kraške oblasti. Od početka maja do kraja avgusta 1941. godine, ustaške vlasti su te provalije pretvorile u masovne grobnice Srba i Jevreja. Mnogobrojni problemi otežavaju istraživanja ovih jama, u koje je bačeno na hiljade nevinih ljudi. Njihovim istraživanjem se zapravo niko nije bavio, jer ni socijalistička vlast u vremenu od 1945. do 1990. godine nije bila naklonjena otkrivanju istine o monstruoznim zločinima koje su počinile ustaše na stratištima ovog prostora. Do većine jama se nije moglo ni doći. Neke od njih su ustaše već sredinom avgusta 1941. zabetonirali kako bi im se zatro svaki trag.

Italijanski vojni sanitarci su 1. septembra 1941, nakon likvidacije logora Jadovno i Slana, krenuli u ovaj kraj da ispitaju kvalitet vode, plašeći se da su pojedini izvori zagađeni sadržinom jama, ali ih ni oni nisu mogli sve pronaći, jer stanovnici sela u čijoj su blizini jame nalaze nisu htjeli otkriti njihove lokacije. Vitorio Finderle, lekar italijanskog 5. armijskog korpusa: „Stanovništvo redom odbija svaku obavijest, negira da su u ovom predjelu (okolica Pazarišta, prim. autora) bili dovezeni ili ubijani Srbi, a takođe i s tog razloga što su ovi krajevi isključivo katolički… Na povratku seljaci iz okolnih sela pokazuju mi mnogo neprijatnosti i prave mi poteškoće iz dva razloga: boje se ustaške osvete, boje se i da izgube što su dobili, što su pokrali poslije masakra Srba (goveda, žitarice, odjeću, itd)… 2. septembra 1941. godine otputovali smo u Baške Oštarije. Čim sam stigao, našao sam se sa čobanima i seljacima koje sam sreo. Nitko od njih ´ne zna´ da mi da bilo kakvu obavijest o transportu Srba i svi mi ponavljaju iste fraze, kako ništa ne znaju jer nisu bili prisutni. Shvatio sam uzaludnost pokušaja da bi naišao na trag okolnih jama te sam se sa pismom predstavio gospodinu pukovniku Stanji (Stagno)… Na Stupačinovu seljaci su nas doveli do jame na Pločama bez pogovora znajući da smo je jučer otkrili (4. septembra 1941). Ovi isti odbili su da pripomognu i pokažu nam drugu jamu. Na naše insistiranje seljaci su se razbježali u planinu u pravcu zapada, suprotno od sela Stupačinovo. Ostali smo bez rezultata.“

Šaranova jama na Velebitu

Već 1941. godine su brojne bezdane jame prikrivane i tragovi zločina pomno zatrveni.

Zločinac Luka Barjašić, rodom iz Poličnika kod Zadra, govoreći na saslušanju u Okružnom sudu u Zadru, 15. jula 1952. godine o zločinima koje su ustaše počinili na ostrvu Pagu i Velebitu, ističe da su u tri jame na sjeverozapadnom dijelu Velebita, tj. kod Stupačinova, pobili 3.500 Srba, koje su u šest navrata dovodili s Paga preko Baških Oštarija. Barjašić je ispričao: „Nad jamom su stajala dvojica ustaša, naizmjenice, i boli sa noževima odrasle i bacali, a djecu smo tukli maljem u glavu... Neki su u jamu živi skakali da ga mi s nožem ne dohvatimo, neki su žalili sebe, neki ženu i djecu kod kuće. " U dvije jame, od tri koje navodi Barjašić, ustaše su već sredinom avgusta 1941. g. preko žrtvi nabacali granje i kamenje i potom ih zabetonirali.

Prikrivanje zločina nastavljeno je i poslije rata sve do današnjeg vremena. Tako je i potpredsjednik Sabora nove države Republike Hrvatske, Stjepan Sulimanac, na sjednici Vlade juna 1990. godine, predložio da se zabetonira jama Jadovno na Velebitu „da je nikada nitko više ne može koristiti za uništavanje ljudi“. Umjesto da je vlast organizovala sistematsko istraživanje zločina i brojnih grobnica, te žrtve dostojanstveno sahranila već u vremenu do 1950. godine, ni danas se, nakon 80 godina, ne zna tačno koliko žrtava krije podzemlje ni koliko je bezdanuša – masovnih grobnica srpskog naroda na području bivše NDH.

Istoričar Dr Đuro Zatezalo, u svom višegodišnjem istraživanju činjenica o ustaškim zločinima u kompleksu logora Jadovno – Gospić - Pag, koristeći se brojnim izvornim arhivskim dokumentima i izjavama niza dobronamjernih ljudi, a dobrih poznavalaca Velebita, saznao je do sada za 32 jame bezdanke, stratišta nevinih Srba, Jevreja i drugih.

To su: Šaranova jama, jama na Grginom brijegu, Jarčija jama kod Risove grede (Divoselo), jama Badanj, jama Bliznica, jama Kijevac, jama na Pločama, Vranzina jama, jama Jasenovac, jama Jamina, Šević jama, jama na Kulaševoj strani, jama Orešković stanovi, Macolina jama, jama Ugljenača, jama u Peratovim dragama, jama Duman kod Ličkog Lešća, jama Sveta Ana kod Gornjeg Kosinja, jama Nezdravka kod Donjeg Kosinja, jama Ošporoča kod Široke Kule, jama Golubnjača, jama Snježnjača kod Kuzmanovače, jama Kvarte kod Perušića, jama Runjevac, jama Pavkuša, jama Duliba, jama Dupčan kod Ribnika, Čošić jama kod Konjskog brda, jama Križanovo brdo u Dražici, jama na Pagu i dvije jame udaljene samo 40 metara od samoga logora Jadovno.

Zvjerstva ustaša su bila nevjerovatna. Čak su i ranjenu djecu hvatali po šumi, ubijali ih na najstravičniji način i bacali u te prirodne grobnice bez dna. Jedan broj zatočenika upućenih iz raznih krajeva NDH u gospićku grupu logora nije ni dospio na odredište, već su ih ustaše usput likvidirali, bacajući ih u okolne bezdane.

Pobrojane jame nisu jedine grobnice Srba i Jevreja u ovom kompleksu logora smrti. Nažalost, ima ih još mnogo. No, zbog niza teškoća koje je Dr Zatezalo imao tokom istraživanja, neugodnosti na terenu, naprosto zbog nemoći da se o njima nešto više sazna, nije ih uspio pronaći, te ih i ne navodi... Ni navedene bezdanke, osim Šaranove, Jamine i jame Sveta Ana, nisu speleološki istražene. Nijedna, osim Šaranove jame, ničim nije obilježena. Žrtve nisu ekshumirane i dostojanstveno sahranjene. Većini jama je pristup i danas nemoguć.

Spoljašnje veze

• Udruženje potomaka i poštovalaca žrtava kompleksa ustaških logora Jadovno 1941.
• Ostojić-Sobolevski, Feljton: Pakao u kamenoj pustinji, Novi list, Rijeka, 1985
• Radio sam svoj seljački i kovački posao: svjedočanstva genocida, Đuro Zatezalo, Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“, Zagreb, (2005), pp. 272, 284-290, 293-294, 327, 352-354 (jezik: srpski)
• Bezdane jame Nezavisne Države Hrvatske: Ždernjače srpskog naroda: 1941, Dane R. Lastavica, Fond za istraživanje zločina genocida ISBN 978-86-911119-0-8 ISBN 978-86-911119-0-8 (jezik: srpski)
• Od Kosova do Jadovna, putni zapisi jeromonaha Atanasija Jevtića, Atanasije Jevtić, Pravoslavlje (broj 400, 15. XI 1983; 404, l5. I l984, i 405, 1. II 1984), Projekat Rastko (januar 2000) (jezik: srpski)
• Udruženje potomaka i poštovalaca žrtava kompleksa ustaških logora Jadovno 1941: Apel Hrvatskoj elektroprivredi: Izvaditi posmrtne ostatke žrtava ustaškog zločina iz 6 jama kod Gornjeg Kosinja, identifikovati DNK metodom i dostojanstveno sahraniti (jezik: srpski)
• Mirko Rapaić: LIČKA TRAGEDIJA, Hrvatski zločini genocida nad srpskim narodom 1941. do 1945." (jezik: srpski)
• EKIPA „POLITIKE“ POKUŠAĆE DA SE SPUSTI U PAKAO JADOVNA" (jezik: srpski)
• JADOVNO U KNjIZI: Franjo Zdunić Lav: “KOTAR GOSPIĆ I KOTAR PERUŠIĆ U NARODNOOSLOBODILAČKOM RATU 1941-1945“, KARLOVAC 1989." (jezik: srpski)