Krvava nedjelja (1905)

Krvava nedjelja (rus. Кровавое воскресенье) je naziv za događaje 22. januara 1905. godine (9. januara po tadašnjem julijanskom kalendaru) koji su se zbili u Sankt Peterburgu, tadašnjoj prestonici Ruske Imperije kada su pripadnici carske vojske otvorili vatru na povorku demonstranata koja je htjela uručiti peticiju caru Nikolaju II u Zimskom dvorcu. Demonstranti, koje je vodio harizmatski pravoslavni sveštenik i aktivist Georgij Gapon, zahtijevali su prekid rata sa Japanom, uvođenje opšteg prava glasa, ali prije svega poboljšanje radničkih prava. Nikolaj je na najavu povorke napustio Zimski dvorac i otišao u obližnje Carsko Selo; demonstranti, koji su nosili ikone i careve slike, i pjevali patriotske pjesme, toga nisu bili svjesni, kao ni naređenja pripadnicima vojske i policije da nasilno razbiju demonstracije. U sveopštoj zbrci je, prema službenim podacima, ubijeno 96, a ranjeno 333 osoba; anticaristička opozicija je kasnije tvrdila da je ubijeno najmanje 4000 ljudi; većina današnjih istoričara vjeruje da je ubijeno ili ranjeno oko 1000 ljudi, najvećim dijelom kao posljedica panike i stampeda po gradskim ulicama. Na vijesti o krvoproliću u Sankt Peterburgu, kao i drugim ruskim gradovima izbili su masovni štrajkovi, pa se taj događaj smatra katalizatorom Prve ruske revolucije. Iako je Nikolaj nakon dvije godine iz tih sukoba izašao kao nominalni pobjednik, njegov je režim bio trajno oslabljen zbog toga što je stvorio reputaciju slabića i kukavice, ali prije svega zbog toga što je oružjem nasrnuo na svoje navjernije i najfanatičnije podanike.

Posljedice[uredi | uredi izvor]

Neposredna poljledica Krvave nedjelje bio je štrajk koji se proširio širom zemlje. Štrajkovi su počeli da izbijaju izvan Sankt Peterburga u mjestima kao što su Moskva, Varšava, Riga, Vilna, Kovno, Reval, Tiflis, Baku i Batum. Oko 414.000 ljudi učestvovalo je u obustavi rada tokom januara 1905.^[1] Car Nikolaj II pokušao je da umiri narod; međutim, autokratija je na kraju pribegla gruboj sili krajem 1905. kako bi zaustavila rastući štrajk koji je nastavio da se širi. Između oktobra 1905. i aprila 1906. godine, oko 15.000 seljaka i radnika bilo je obešeno ili streljano; 20.000 je povređeno, a 45.000 je prognano.^[2]

Možda najznačajniji efekat Krvave nedjelje bila je drastična promjena u stavu ruskih seljaka i radnika. Ranije se na cara gledalo kao na zaštitnika naroda: u teškim situacijama, mase bi se obraćale caru, tradicionalno putem peticije, a car bi odgovarao svom narodu obećavajući da će ispraviti ono što ne valja i rešiti problem. Niži slojevi polagali su vjeru u cara. Svi problemi sa kojima su se suočavali niži slojevi bili su povezani sa bojarima Rusije; međutim, posle Krvave nedjelje, car se u percepcije naroda više nije razlikovao od birokrata i smatran je lično odgovornim za tragediju koja se dogodila.^[3]

Iako car nije bio u Zimskom dvorcu i nije izdao naređenje da trupe pucaju, on je bio naširoko okrivljen za neefikasnost i bezosjećajnost sa kojom je kriza bila vođena. Iako je bilo nerealno očekivati da će Nikolaj odjahati na Dvorski trg u susret, njegovo odsustvo iz grada, uprkos barem nekim savetima, odražava nedostatak mašte i percepcije koju je trebalo da pokaže u drugim prilikama. Ubistvo ljudi, od kojih su mnogi doživljavali cara kao svog „malog oca“, rezultiralo je razvijanjem gorčine i anti-patija prema caru i njegovoj autokratskoj vladavini. Tada je bila široko rasprostanjena misao, stav „nemamo više cara“.^[4]

Reference[uredi | uredi izvor]

^ Ascher, The Revolution of 1905, 28.
^ Blom, The Vertigo Years, 148.
^ Sablinsky, The Road to Bloody Sunday, 274.
^ Salisbury, Harrison E. (1981). Black Night White Snow. Da Capo Press. str. 128. ISBN 0-306-80154-X.