Kurt Valdhajm
Kurt Valdhajm | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Lični podaci | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Datum rođenja | 21. decembar 1918. | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Mesto rođenja | Sankt Andre-Verdern, Austrija | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Datum smrti | 14. jun 2007.88 god.) ( | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Mesto smrti | Beč, Austrija | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Religija | Katolik | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Univerzitet | Univerzitet u Beču | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Profesija | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Porodica | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Supružnik | Elizabet Valdhajm (Ričel) (v. 1944 — njegova smrt 2007) | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Deca | 3 | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Politička karijera | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Politička stranka | Vanstranački političar[a] | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Vojna karijera | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Služba | Austrija (1936-1937) Nacistička Nemačka (1941-1945) | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Vojska | Nemačka kopnena armija | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Čin | Stariji poručnik | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Jedinica |
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Učešće u ratovima | Drugi svetski rat | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Kasniji rad | Generalni sekretar UN Predsednik Austrije Ministar spoljnih poslova Austrije | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Odlikovanja |
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Potpis | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Kurt Jozef Valdhajm (nem. Kurt Josef Waldheim; Sankt Andre-Verdern, blizu Beča, Austrija, 21. decembar 1918 — Beč, 14. jun 2007) je bio austrijski političar, doktor pravnih nauka i diplomata. Služio je kao ministar spoljnih poslova Austrije u periodu od 1968. do 1970, četvrti generalni sekretar UN[1] u dva mandata, od 1972. do 1981, i kao predsednik Austrije od 1986. do 1992.
Bio je četvrti generalni sekretar Ujedinjenih nacija od 1972. godine do 1981. godine i na toj funkciji proveo je dva mandata. Nadgledao je pružanje pomoći Bangladešu, Nikaragvi i Gvatemali i mirovne misije na Kipru, Bliskom istoku, u Angoli i Gvineji. Nakon što je NR Kina stavila veto na njegov treći mandat[2] vratio se u Austriju i kandidovao se za predsednika 1986. godine.
Njegova nacistička prošlost je otkrivena u sklopu kampanje na izborima za predsednika Austrije 1986. U godini uoči izbora, 1985, objavio je biografiju U staklenoj palati svetske politike (nem. Im Glaspalast der Weltpolitik) gde je između ostalog naveo da je, nakon Anšlusa Austrije, Gestapo uhapsio njegovog oca, a da je on kao član austrijskog Jungvolk-a delio letke u kojima se pozivalo na pružanje otpora, i da su ga zbog toga pretukli. Dodao je i da je na silu regrutovan u Vermaht, gde je poslat na Istočni front kao član jedinice koja je bila puna protestanata protiv rata. Napisao je da je tokom noći tajno čitao anti-nacističke letke, i da se nakon ranjavanja na frontu vratio u Beč, gde je završio studije prava.[3] Politički protivnici su uvideli nedostatke u toj objavljenoj biografiji, i počeli su da istražuju njegovu prošlost. Beogradske Večernje novosti su prve u svetu objavile detalje o njegovoj vojnoj službi u Jugoslaviji i Grčkoj u tekstu Ratni zločinac iz dosijea F-25572 gde se ispostavilo da se Valdhajm ipak vratio na Balkan nakon što je bio ranjen u Rusiji, i da ga je, zbog svog učešća u bici na Kozari, zajedno sa još 25 nemačkih oficira, odlikovao Ante Pavelić, poglavnik Nezavisne Države Hrvatske.[4][5] Otkriveno je i da je pripadao jedinici Hitlerovog Vermahta koja je na Sjenjaku u Pljevljima, počinila ratne zločine nad srpskim civilima tokom Drugog svetskog rata. Državna komisija za ratne zločine FNRJ ga je osudila za ratne zločine 17. decembra 1947. godine.[6][7]
Kako bi rasvetlili Valdhajmovu vojnu službu tokom perioda između 1938. i 1945, Vlada Austrije je 1987. formirala međunarodnu šestočlanu komisiju istoričara. Njihov zaključak je bio da Kurt Valdhajm nije lično učestvovao u izvršavanju ratnih zločina, ali su takođe zaključili da je, uprkos njegovim tvrdnjama, znao za akcije Nemačke vojske protiv partizana i za odmazde i zločine nad civilima. Simon Vizental je dodao da je tokom deportacije trećine Solunskih Jevreja za Aušvic, Valdhajm bio pozicioniran oko 8 km dalje od Soluna, pa je sigurno znao i za taj čin.[8] Tokom svog predsedničkog mandata je bio diplomatski izolovan, a SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo su ga proglasile za nepoželjnu osobu.
Preminuo je 14. juna 2007. sa 88 godina. Po njegovoj želji na sahrani nije prisustvovao nijedan strani zvaničnik, sem kneza Lihtenštajna Hans-Adama II. Pred svoju smrt je ostavio pismo u kome se izvinjava za svoje postupke tokom izbijanja Afere Valdhajm 1986, i zamolio je kritičare za oproštaj.[9] Sahranjen je uz pune vojne i državne počasti u predsedničkoj kripti na Središnjem bečkom groblju.
Mladost i obrazovanje[uredi | uredi izvor]
Kurt Jozef Valdhajm je rođen 21. decembra 1918. u selu Sent Andre-Verden blizu Beča, u saveznoj državi Donja Austrija.[10] Njegov otac Valter Valdhajm je radio kao školski inspektor, i bio je Češkog porekla. Porodično prezime Vaclavik (nemački: Watzlawick, češki: Václavík) je njegov otac germanizovao u Valdhajm u periodu oko 1918.[11][12]
Upisao je srednju školu u Klosternojburgu, gde se pridružio rimokatoličkom bratstvu Komažen. Vojni rok je u periodu od 1936. do 1937. odradio u prvom konjičkom puku Austrijske armije. Nakon toga je pohađao Konzularnu akademiju u Beču, mesto gde su se obučavale austrijske diplomate, i tamo je diplomirao prava 1939.[11]
U to vreme je postao član Lige nemačkih nacional-socijalističkih studenata, ogranka Nacističke partije (NSDAP), pa je, sudeći po magazinu Profil, član konjičkih brigada Šturmabtajlunga (SA), tzv Reiter-SA 4. Otac mu je tada bio aktivista Hrišćanske socijalne partije (CS).[13] Po Simonu Vizentalu Valdhajm je osporio tu tvrdnju, rekavši da je on samo bio pripadnik konjičkog kluba, i da nije znao da je taj klub integrisan u SA. Dodao je da nikada nije popunio pristupni obrazac za članstvo u SA, i da se u skladu sa tim nije smatrao njihovim članom. Pristupni obrazac za članstvo u SA sa Valdhajmovim potpisom i nije pronađen.[14] Fred Sinovac, kancelar Austrije za vreme izbijanja afere o Valdhajmovoj prošlosti je na to izjavio: "Primamo ka znanju da nije Valdhajm bio član SA, već samo njegov konj."[15]
U proleće 1940. je mobilisan, i ubrzo je postao mlađi poručnik.[11]
Tokom jednog vojnog odsustva sa fronta, u martu 1944. je na Bečkom univerzitetu odbranio doktorsku tezu Ideja Rajha po Konstantinu Francu. Iste godine 19. avgusta je oženio Elizabet Ričel, u to vreme aktivistkinju Nacističke partije. Imali su 3 dece iz tog braka: ćerke Lizelotu, koja je jedno vreme radila u Ujedinjenim nacijama, i Kristu, koja je postala umetnik i koja je supruga austrijskog narodnog poslanika Otmara Karasa, i sina Gerharda, koji je postao bankar.
Političko delovanje[uredi | uredi izvor]
Bio je u diplomatskoj službi u Ministarstvu spoljnih poslova od 1945. godine. Član je austrijskih delegacija na međunarodnim pregovorima u Parizu, Londonu i Moskvi. Posle je bio poslanik u parlamentu, a zatim ambasador Austrije u Kanadi 1958-60. Ministar spoljnjih poslova Austrije je od 1968—1972.
Bio je četvrti generalni sekretar Ujedinjenih nacija od 1972. godine do 1981. godine[1] i na toj funkciji proveo je dva mandata. Nadgledao je pružanje pomoći Bangladešu, Nikaragvi i Gvatemali i mirovne misije na Kipru, Bliskom istoku, u Angoli i Gvineji. Nakon što je NR Kina stavila veto na njegov treći mandat[2] vratio se u Austriju i kandidovao se za predsednika 1986. godine. Bio je deveti predsednik Austrije od 1986. godine do 1992. godine.
Tokom predizborne kampanje za predsednika Austrije 1986, u javnost je izbila njegova nacistička prošlost. Saznalo se da je lagao o prirodi svoje vojne službe i članstva u Nacističkoj partiji. Valdhajm je za vreme Drugog svetskog rata bio oficir Vermahta na različitim frontovima. Jugoslovenska državna komisija ga je proglasila za ratnog zločinca a na osnovu jugoslovenskog dosijea F-25572 od 17. novembra 1947. godine Valdhajm je uvršćen na listu ratnih zločinaca UN.[16] Prema ovom dosijeu, Valdhajm je kao obaveštajni oficir bio član štaba generala Aleksandra Lera, komandanta Hitlerove armije koja je pokrivala jugoistok Evrope. Valdhajm je učestvovao u borbama na Kozari u leto 1942. godine, kada je oko 68 hiljada srpskih muškaraca, žena i dece oterano u hrvatski koncentracioni logor Jasenovac. Valdhajma je zbog zasluga u bici na Kozari odlikovao hrvatski poglavnik Ante Pavelić. Tek posle izbijanja afere o njegovoj mračnoj nacističkoj prošlosti, koju su prve u svetu objavile beogradske novine Večernje Novosti, Valdhajm je na sve načine pokušavao da dokaže da je bio samo vojnik i da nije odgovoran za ratne zločine nad srpskim civilima. Vašington i London su ga, međutim, stavili na listu nepoželjnih osoba kojima je zabranjen ulazak u SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo. Ta odluka nikada nije promenjena. Slučaj Valdhajm je jedna od najvećih enigmi 20. veka. Iako je njegovo ime bilo na listi ratnih zločinaca UN, i mada su za njegovu ratnu prošlost znali i SSSR, i Amerika i Britanija i Jugoslavija, osnivači Ujedinjenih nacija, on je ipak u dva mandata bio cenjeni generalni sekretar svetske organizacije. Valdhajm je i pored svega bio izabran za predsednika Austrije, ali i diplomatski izolovan tokom celog svog predsedničkog mandata 1986—92. godine.
Umro je u Beču 14. juna 2007. godine nakon srčanog udara.
Objavio je knjige: Austrijski put i Jedinstveni poziv na svetu.
Izvori[uredi | uredi izvor]
- ^ a b Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. V-Đ. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 13. ISBN 86-331-2112-3.
- ^ a b Berlin, Michael J. (28. oktobar 1981). „Vetoes Deadlock Election of U.N. Secretary General”. The Washington Post.
- ^ „Kurt Waldheim”. The Economist. 21. jun 2007. Arhivirano iz originala 16. 04. 2021. g. Pristupljeno 16. april 2021.
- ^ Matović, Dragana (22. oktobar 2018). „JUBILEJ NOVOSTI: Zatresle se i Ujedinjene nacije”. Večernje novosti. Pristupljeno 16. april 2021.
- ^ Crowe 2013, str. 67.
- ^ Cohen 1987.
- ^ „Faksimil prve strane dosijea”. slobodnarijec.net. Pristupljeno 18. novembar 2021.
- ^ Kurt Valdhajm (21. jun 2007). „Die Affäre Waldheim: Eine Fallstudie zum Umgang mit der NS-Vergangenheit in den späten achtziger Jahren”. Arhivirano iz originala 6. februar 2007. g. Pristupljeno 16. april 2021. „Dokument 2”
- ^ „Dr. Kurt Waldheim: Ein letztes Wort” ["Dr Kurt Valdhajm: Poslednja reč"] (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 3. jul 2007. g. (PDF; 100 kB)
- ^ « Kurt Waldheim est mort », lefigaro.fr, 14 octobre 2007.
- ^ a b v « WALDHEIM KURT (1918-2007) », Encyclopaedia Universalis.
- ^ Kandell, Jonathan (14. jun 2007). „Kurt Waldheim dies at 88; ex-UN chief hid Nazi past”. Njujork Tajms. Pristupljeno 24. april 2021.
- ^ Segal, Jérôme (jul 2007). „Kurt Waldheim : un « éclaireur » ?” (PDF). L'Arche. „le magazine Profil publie des extraits de son dossier militaire, faisant notamment état de son appartenance au syndicat étudiant nazi, à une unité de cavalerie de la SA (Sturmabteilung, « division d'assaut ») mais révélant aussi ses fonctions dans les Balkans.”
- ^ Simon Vizental. The Waldheim Case. Contemporary Jewish Writing in Austria, edited by Dagmar Lorenz, University of Nebraska Press. Pristupljeno 24. april 2021. „Waldheim objected: he had merely belonged to a riding club and didn't know it had been incorporated into the SA. He himself had never signed a membership form of the SA and therefore had not regarded himself as a member. (In point of fact no SA document with Waldheim's signature has been found.)”
- ^ Grissemann, Stefan (27. septembar 2021). „Ruth Beckermann: "Die Waldheim-Affäre war ein Befreiungsschlag"”. profil.at. Pristupljeno 11. septembar 2021.
- ^ Zatvoren dosije „Valdhajm“ („Politika“, 18. februar 2015)
Napomene[uredi | uredi izvor]
- ^ Iako je bio vanstranački političar, u svakom državničkom poslu unutar Austrije je nastupao uz podršku Austrijske narodne stranke (ÖVP)
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Cohen, Bernard (1987). Waldheim. Adama Books. ISBN 978-1-55774-010-6.
- Crowe, David M. (2013). Crimes of State Past and Present: Government-Sponsored Atrocities and International Legal Responses. Routledge. str. 67. ISBN 978-1-317-98682-9.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Kurt Valdhajm - četvrti generalni sekretar Ujedinjenih nacija
- Kontroverza Valdhajm
- Kurt Valdhajm agent KGB, Danko R. Vasović, Večernje novosti, feljton, 9 nastavaka, 9—17. septembar 2004. Arhivirano 2020-06-30 na sajtu Wayback Machine