Pređi na sadržaj

Laringofon

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Laringofon iz 1980. SSSR

Laringofon, mikrofon za grlo (od grč. λαρυγξ – гркљан и φωνη - звук), je uređaj sličan mikrofonu, koji registruje mehaničke vibracije glasnih žica koje se preko grkljana prenose na kožu vrata u toku govora. Uređaj se sastoji od jednog para prijemnika zvuka koji su ugrađeni u elastičnu traku sa kopčom, i pomoću koje se pričvršćuju sa obe bočne strane vrata u predelu grkljana. Koristi se za komunikaciju glasom u uslovima povećane buke, kao što je to slučaj u tenku, avionu, helikopteru, trkačkom automobilu, na autodromu ili u specijalnim operacijama vojske, policije itd.

Konstrukcija i način rada[uredi | uredi izvor]

Prvi laringofon je konstruisao Stjuart Balantajn, koji je ovaj svoj pronalazak patentirao 1935.[1].

Stariji modeli laringofona su bili jednostavni mali grafitni mikrofoni (ili mikrofoni neke druge vrste) koji su ugrađivani u kožnu ili najlonsku elastičnu traku sa kopčom za učvršćivanje oko vrata. Danas su laringofoni nešto složenije konstrukcije (piezoelektrični), izuzetnih elektroakustičnih osobina, čija se funkcija zasniva na prenosu zvučnih vibracija a ne vazdušnih talasa kao što je to slučaj kod klasičnih mikrofona.

Pravilan rad laringofona moguć je samo ako membrana oba laringofona (izrađuju se u paru) dobro prianja uz kožu iznad grkljana. Laringofon se koristi zajedno sa slušalicama kako bi se obezbedila obostrana komunikacija između dve osobe, istovremenim slanjem (preko laringofona) i prijemom preko (slušalica) glasovnih poruka.

Primena[uredi | uredi izvor]

Laringofon se zajedno sa slušalicama koristi;

  • u bučnim sredinama gde postoji mogućnost prekida glasovnih poruka primenom akustičkih mikrofona (u helikopteru, avionu, oklopnim vozilima na bojnom polju, brodovima, motociklu ili u toku održavanja bučnih motora na terenu),
  • kada mehanička kompatibilnost sa vojnim šlemovima ili gas maskama sprečava korišćenje konvencionalnih mikrofona, ili kada brojne fizičke aktivnosti ograničavaju upotrebu akustičnih mikrofona, ili kada je njihova upotreba nebezbedna za korišćenje zbog mogućih povreda na glavi.
  • u toku izvođenja tajnih operacija kada je potrebno da govornik ostane nečujan, jer bi glasnim govorom otkrivao svoju poziciju. Zato se laringofon često koristi u vojsci, policiji i službama obezbeđenja.[2].
  • kada je potrebno da mikrofon bude sakriven iza odeće ili marame, što laringofon čini idealnim za korišćenje u tajnim operacijama, u toku snimanja televizijskih emisija („skrivena kamera“), reportaža sa ratišta itd.

Laringofon se primeninjuje uz pomoć različitih prenosilaca radiotalasa; radiostanica, voki-toki uređaja, mobilnih telefona, ličnih računara itd. Danas postoje i laringofoni koji prenos signala obavljaju bežičnim putem (blutut- bluetooth).

Ograničenja[uredi | uredi izvor]

Laringofon može u određanim uslovima da naruši kvalitet prijema glasa, povećanjem odnosa između signala i šuma, ili eliminacijom signala više frekvencije. Neki eksperimenti koje je sprovela vojska SAD[3] pokazali su da laringofon može da naruši razumljivost govora šumom koji se bolje generiše primenom akustičkih mikrofona.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ (jezik: engleski) U.S. Patent 2.165.124: Throat microphone[mrtva veza], déposé le 12 février 1935, publié le 4 juillet 1939, sur le site de l'USPTO.
  2. ^ (jezik: engleski)A. Shahina et B. Yegnanarayana Recognition of consonant-vowel units in throat microphone speech, dans Proceedings of International Conference on Natural Language Processing Allied Publishers 2005, isbn=8177649604 85-92.
  3. ^ (jezik: engleski) Barbara E. Acker-Mills, Adrianus J. Houtsma, William A. Ahroon, Speech Intelligibility in Noise Using Throat and Acoustic Microphones Arhivirano na sajtu Wayback Machine (30. septembar 2007), USAARL (United States Army Aeromedical Research Laboratory), Aircrew Protection Division, Fort Rucker (Alabama), rapport 2004-13, avril 2004, 23 pages.