Pređi na sadržaj

Леда и лабуд

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Leda i Labud
Studija klečeće Lede, nacrtana na papiru
UmetnikLeonardo da Vinči
Godina1510
Pravacrenesansa
Tehnikaulje na ploči

Leda i labud je slika čuvenog slikara Leonarda da Vinčija, koja je danas izgubljena i za koju se veruje da je uništena.

Prva verzija[uredi | uredi izvor]

Leonardo je 1504. godine počeo da pravi studije za, očigledno nikad završenu, sliku Lede kako sedi na zemlji sa svojom decom. Postoje tri skice klečeće Lede:

  1. Leda i labud, pero i mastilo preko crne krede na papiru, 160 x 139 mm, 1503-1505, Devonšir kolekcija, Četsvort (na slici)
  2. Studija za klečeću Ledu, crna kreda, pero i mastilo na papiru, 126 x 109 cm, 1503-1507, Bojmans van Beuningen, Roterdam
  3. Studije Lede i konja, crna kreda, četkica i mastilo na papiru, 1503-1507, Rojal Biblioteka, Zamak Vindzor

Kompletna kopija Klečeće Lede sa decom koju je naslikao Đovani Pjetro Ricoli čuva se u Državnom berlinskom muzeju u Kaselu (oko 1520, ulje na drvetu, 128 x 106 cm).

Konačna verzija[uredi | uredi izvor]

Godine 1508. Leonardo je nacrtao drugačiji koncept slike. Slika poznata kao Leda i labud prikazuje golu Ledu kako mazi labuda sa po dva odojčeta blizanca i njihove polomljene ljuske jajeta. Original je izgubljen, verovatno namerno uništen, a poslednji put je bio zabeležen u Dvorcu Fontenblo 1625. godine od strane Kaziana dal Poca:

Stojeća figura Lede, skoro potpuno naga, sa labudom pored sebe i dva jajeta, iz čijih slomljenih ljuski izlaze četiri bebe. Ovaj rad, iako pomalo suv u stilu, je izuzetno završen, posebno u predelu ženskih grudi; ostatak pejzaža sa biljnim svetom donesen je sa najvećom pažnjom. Nažalost, slika je u veoma lošem stanju, jer se radi o tri duge ploče koje su naprsle, tako da je određena količina boje otpala.

Međutim, slika je poznata zahvaljujući mnogim kopijama, od kojih je verovatno najstarija Spiridon Leda, verovatno delo studijskog asistenta. Sada se nalazi u galeriji Ufici.[1] Ostale kopije su prikazane u galeriji.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Fossi, Gloria (2004). Uffizi. Giunti Editore. str. 402—. ISBN 978-88-09-03676-5. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]