Pređi na sadržaj

Lektura

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Lektura teksta podrazumeva jezičku i stilsku obradu teksta, pažljivo čitanje i uklanjanje pravopisnih i gramatičkih grešaka, kao i stilsku obradu rečeničnih konstrukcija. Lekturu može da obavlja lektor, profesor srpskog jezika i lingvistike, osoba školovana i obučena za ovu vrstu posla, kao i stručnjaci sa višegodišnjim iskustvom u stilskoj lekturi i korekturi. Kod lekture tekstova se posebna pažnja obraća na gramatiku, interpunkciju, vokabular, kao i na samu organizaciju teksta. Obavlja se striktno prema pravilima srpskog jezika, koja su normirana Pravopisom srpskog jezika, uz upotrebu brojnih jezičkih priručnika, gramatika, rečnika i druge stručne literature. Razlikuju se tradicionalna metoda i alternativne metode.

Opšte odlike[uredi | uredi izvor]

Pomoćna sredstva za lekturu teksta

Uređivanje teksta i lektura su odvojeni jedan od drugog. U prošlosti su tekstovi često sadržali tipografske greške koje je uzrokovala mašina za slaganje sloga tokom postavljanja pogrešnih slova ili usled tehničkih nedostataka. Otuda potiče termin ,, tipo" koji se odnosi na pogrešno otkucano slovo ili zamenu slova u reči. Za reviziju teksta je često lakše da se prvo postavi rukopis i da se napravi kopija da bi mogla da se proveri greška i da bi se obezbedila oznaka za dokazivanje. Pritom je vrlo važno da se ne promeni značenje originalnog autorskog teksta.

Današnja lektura se obično odnosi na reviziju bilo kog teksta, bilo da je štampan ili da je u digitalnom obliku (na računaru) i na proveravanje grešaka. Korekcija se vrši uglavnom ispravljanjem pravopisa, interpunkcije ili gramatike. Profesionalna korektura takođe uključuje korekciju izražavanja. Stilske promene nisu napravljene. Lekturu koriste na primer studenti, firme ili autori književnih dela kada su u pitanju diplomski radovi, nastavni materijali ili razne publikacije. Ne treba mešati lekturu teksta sa korekturom, koja samo delimično uključuje zadatke lekture. U slučaju lekture se sadržaj i stilske promene takođe predlažu autoru ako mogu da posluže za razumevanje teksta.[1]

Automatizacija[uredi | uredi izvor]

Originalna funkcija lekture je u današnje vreme u velikoj meri zamenjena računarskim programima za proveru gramatike i pravopisa. Tolerancija ili nezainteresovanost za tipografske greške na istaknutim mestima se povećala. Na primer izdavačka kuća ,, Reklam" predstavlja svoja aktuelna izdanja Homerove ,, Ilijade” i ,, Odiseje” na prvoj stranici kao ,, prevod”. Računarski programi mogu u određenoj meri da proveravaju tekst za formalne greške (pravopis, interpunkciju, jednostavne gramatičke konstrukcije) pomoću elektronskih kataloga reči i termina (rečnik), a njihovo korišćenje se mora pratiti. Ipak, ovi programi ne mogu stilski i sadržajno da budu od koristi za lekturu.

Tradicionalna metoda[uredi | uredi izvor]

Dokaz predstavlja tipska verzija kopije ili stranica rukopisa. Često sadrži greške u pisanju koje su uvedene kroz ljudsku grešku. Tradicionalno lektor gleda prirast teksta na kopiji, a zatim ga upoređuje sa odgovarajućim tipom prirasta, a zatim obeležava sve greške (koje se nazivaju ponekad i ,, redakcije linija") koristeći standardne oznake lektora.[2] Za razliku od uređivanja kopija, procedura definisanja lekture je da radi direktno sa dva skupa informacija u isto vreme. Potvrde se zatim vraćaju u sertifikator za korekciju. Dokazi korektivnog ciklusa obično imaju jedan opisani pojam koji je jedinstven za odeljenje ili organizaciju i koji se koristi za jasnoću strogog isključivanja bilo kojeg drugog. Uobičajena je praksa da se sve takve korekcije, bez obzira na to koliko su one male, ponovo pošalju lektoru koji sve proverava  i parafira, čime se uspostavlja načelo veće odgovornosti za lektore u odnosu na njihove umetnike. Kada neka osoba radi lekturu za drugu osobu, ona takođe voli da prvo pročita tekst za sebe, a zatim i drugim ljudima kako bi i oni razumeli značenje. Lektura je kada osoba želi prvo da pročita ono što je napisano u novinama, dokumentaciji itd.

Alternativne metode[uredi | uredi izvor]

Postoje tri alternativne metode u lekturi, a to su: ,, zadržavanje kopije" (,, kopiranje čitanja"), ,, dvostruko čitanje" i ,, skeniranje".

Metod ,, zadržavanje kopije" (,, kopiranje čitanja") koristi dvoje čitalaca za dokaz. Prvi čita tekst bukvalno, obično ujednačeno, ali brzo. Drugi čitalac prati i označava svaku bitnu razliku između onoga što se čita i onoga što je slagano. Ovaj metod je pogodan za velike količine predložnih tekstova gde se pretpostavlja da će broj grešaka biti relativno mali. Iskusni nosioci kopija koriste različite kodove u verbalne prečice koje prate njihovo čitanje. Međusobno razumevanje je jedini vodeći princip, tako da kodovi evoluiraju kroz dozvole za prilike.

,, Dvostruko čitanje" podrazumeva da jedan lektor proverava dokaz na tradicionalan način, pa ga zatim prosleđuje drugom čitaocu koji ponavlja postupak. Treba imati na umu da je i kod ,, zadržavanja kopije" i kod ,, dvostrukog čitanja" odgovornost za dati dokaz podeljena na obe strane.

,, Skeniranje" je metod koja se koristi za proveru dokaza bez čitanja reč po reč. Ovaj metod je postao uobičajen kod kompjuterizacije slaganja sloga i popularizacije obrade teksta. Mnogi izdavači imaju sopstvene sisteme za slaganje sloga,[3] dok njihovi korisnici koriste komercijalne programe kao što je Majkrosoft vord. Pre nego što se podaci u Vordu mogu objaviti u jednoj datoteci, moraju se konvertovati u format koji koristi izdavač. Krajnji proizvod se obično naziva konverzija. Ako je korisnik već proverio sadržaj datoteke pre nego što je predao izdavaču, onda nema razloga da je drugi lektor ponovo pročita iz kopije (iako se ova dodatna usluga može tražiti i platiti). Umesto toga, izdavač je odgovoran samo za greške u formatiranju, kao što su font, širina stranice ili poravnanje kolona u tabelama. Isto važi i za greške u proizvodnji koje su nenamerno izbrisane (na primer tekst). Da bi se pojednostavilo dalje, datoj konverziji se obično dodeljuje određeni obrazac. S obzirom na dovoljan broj sertifikatora, iskusni lektori koji su upoznati sa radom svojih slagača mogu precizno skenirati svoje stranice bez čitanja teksta o greškama za koje nisu odgovorni ni oni ni njihovi slagači.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Stolarz, Lektorat; Stolarz, Mathias. „Lektorat Stolarz in Mainz”. www.lektorat-stolarz.de (na jeziku: nemački). Arhivirano iz originala 15. 02. 2019. g. Pristupljeno 13. 5. 2019. 
  2. ^ „Proofreaders' Marks”. web.archive.org. 16. 8. 2010. Arhivirano iz originala 16. 08. 2010. g. Pristupljeno 13. 5. 2019. 
  3. ^ „Company Timeline {{}} Bowne for Success”. web.archive.org. 29. 4. 2010. Arhivirano iz originala 29. 04. 2010. g. Pristupljeno 13. 5. 2019. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]