Pređi na sadržaj

Leon Žuo

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Leon Žuo
Leon Žuo
Datum rođenja(1879-07-01)1. jul 1879.
Mesto rođenjaPanten Francuska
Datum smrti28. april 1954.(1954-04-28) (74 god.)
Mesto smrtiParizFrancuska
RoditeljiAdolf Žuo

Leon Žuo (fr. Léon Jouhaux; Panten, 1. jul 1879Pariz, 28. april 1954) bio je francuski sindikalni vođa koji je dobio Nobelovu nagradu za mir 1951.[1]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je 1. jul 1879. u Pantenu. Otac mu je radio u fabrici šibica, u Oberviliju. Srednje školovanje završio je kada je štrajkom zaustavljena zarada njegovog oca. Zaposlio se u fabrici sa šesnaest godina i odmah je postao važan deo sindikata. Godine 1900, pridružio se štrajku protiv upotrebe belog fosfora koji je zaslepio njegovog oca. Tada je otpušten i radio je razne poslove dok ga sindikalni uticaj nije vratio.

Godine 1906, lokalni sindikat ga je izabrao za predstavnika u Opštoj konfederaciji rada, gde su njegove sposobnosti bile primećene i brzo je napredovao kroz redovni organizovani rad. Do 1909. postao je privremeni blagajnik, a nedugo zatim generalni sekretar organizacije, do 1947. Njegovi ciljevi kao sindikalca bili su poznati ranom radničkom pokretu — osmosatni radni dan, pravo na sindikalno zastupanje i kolektivno pregovaranje i plaćeni praznici. Tokom Narodnog fronta, sporazum iz Matignona iz 1936, čiji je potpisnik bio, dodelio je mnoga od ovih prava francuskim radnicima.

U godinama pre Drugog svetskog rata, organizovao je nekoliko masovnih protesta, a organizacija koju je vodio protestvovala je protiv rata. Međutim, čim je rat počeo, Žuo je podržao svoju zemlju i verovao da će pobeda nacističke Nemačke dovesti do uništenja demokratije u Evropi. Tokom rata uhapšen je i zatvoren u koncentracioni logor Buhenvald.

Posle rata, formirao je socijaldemokratske radničke snage. Godine 1951. dobio je Nobelovu nagradu za mir.[1]

U međunarodnom kontekstu, njegov rad je imao ključnu ulogu u uspostavljanju Međunarodne organizacije rada i bio je izabran na visoke položaje u međunarodnim sindikalnim telima, uključujući Međunarodnu federaciju sindikata i Svetsku federaciju trgovine Sindikati, dok se to telo nije podelilo.

Umro je 28. aprila 1954, u Parizu. Sahranjen je na pariskom groblju Per Lašez.

Nasleđe[uredi | uredi izvor]

Ulice u Eks an Provansu, Grenoblu, Lionu, Genasu, Vilfranš sir Saonu i Parizu nazvane su po njemu.[2][3][4][5][6][7]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]