Maksim Baćović

Maksim Baćović
Datum rođenja	1850.
Mesto rođenja	Klenak
Datum smrti	1876.
Mesto smrti	Gluva Smokva

Maksim Baćović (Klenak, 1850 — Banjani, 8. januar (po julijanskom kalnedaru) 1876) bio je crnogorsko-hercegovački vojvoda, sin Jovana Baćovića. Rođen je u Klenku u Hercegovini (u dijelu danas poznatom kao Stara Hercegovina na teritoriji Crne Gore).

Školovanje

Počeo je da se školuje u manastiru Kosijerevo, tadašnjem ne samo duhovnom, već i kulturnom i političkom centru. Osnovnu školu je završio na Cetinju o trošku države Crne Gore, a na preporuku knjaza Nikole i vojvode Petra Vukotića čiji je bio miljenik. Po kazivanju Lazara Ćukovića, Maksim je pri školovanju u Risnu, boravio kod njega.

Vojna karijera

Bio je pisar i saradnik njegovog strica, banjskog vojvode Sima Baćovića. Imenovan je za vojvodu u Banjanima 1872. po nalogu knjaza Nikole i postao jedan od najmlađih crnogorsko-hercegovačkih vojvoda.

Pokrenuo je, 1873. zajedno sa Stevanom Zimonjićem, Hercegovce na ustanak. Bio je posrednik između knjaza Nikole i hercegovačkih prvaka. Pregovarao je sa turskim pašama u Mostaru i Sarajevu i odigrao je značajnu ulogu kod kajmakama u Bileći.

Tokom Nevesinjske puške Maksim se pokazao kao izuzetno hrabar. Učestvovao je u mnogim bitkama kao što su: na Mosku kod Trebinja, Glavskom dolu, Popovom polju, Muratovici u Pivi. Bio je predvodnik Banjana i Rudina tokom ustaničkih akcija u Bijeljanima, Korićkom gradu, Gacku, Zvijerini. Kao član Glavnog štaba dobio je zadatak da spriječi nadiranje turskih snaga na putu od Trebinja ka Dubrovniku. Tokom ustanka sarađivao je sa vojvodom Pekom Pavlovićem. Bio je zagovornik ujedinjenja Crne Gore i Hercegovine.

Poginuo je u bici između Radovan ždrijela i Gluve smokve, o čemu su pisali i brojni evropski listovi tog doba. Pogrebna kolona išla je od Dubrovnika, preko Konavala, Sutorine, Herceg Novog i Risna do Grahova gdje je i sahranjen. Njegovi posmrtni ostaci i spomenik prenijeti su 1970. u rodno mjesto.

O njegovoj pogibiji postoji mnogo nedoumica. Naime, ne zna se tačno od koga je poginuo. Jedna verzija je da je poginuo od Turaka, a druga je da je poginuo po naređenju Petra Vukotića u sadejstvu sa Pekom Pavlovićem, jer nije prihvatio da dvor knjaza Nikole kontroliše hercegovački ustanak.

Opjevan je u mnogim pjesmama, a Đura Jakšić mu je posvetio sliku na kojoj je prikazana njegova smrt. Odlikovan je najznačajnijim crnogorskim odlikovanjima.

Glas Crnogorca o vojvodi Maksimu

Glas Crnogorca je početkom 1876. godine objavio članke o pogibiji i sahrani vojvode Maksima. Navodi se podatak da ga je pogodio metak u čelo. Hrabri drugovi su mu iznijeli tijelo iz boja i prenijeli u Dubrovnik, gdje mu je tijelo opojano i u srijedu 14/26. januara je sahranjen u Banjanima. Rodoljubivi Dubrovčani su mu ukazali najveće počasti. Na sprovodu su bile hiljade ljudi. Tijelo je preneseno do Sutorine i Tople, gdje je bilo opelo i pucanje iz prangija. Zatim je tijelo morem odvezeno u Risan. Po tom izvještaju, Maksim je poginuo sa 26 godina. Opisan je kao lijepa muška slika, visok, krupan, širokih i razvijenih prsa. Svojim rukama je sjekao Turke. Otac Jovan mu je poginuo u ratu 1862. godine i Maksim postaje vojvoda sa 11 godina. Pokojnikovo tijelo u Dubrovniku je ležalo u crkvi Svetog Mihajla. Za pokojnikom je išao nepregledan broj ljudi, bez razlike staleža i vjere. Izvještaču iz Kotora je posebno palo u oči, veliko i neobično saučestvovanje Dubrovčanki. To djelo Dubrovčana je dokazalo svijetu da jedna misao vlada cijelim našim narodom.

Lazar Ćuković o vojvodi Maksimu

Lazar Tomanović je putujući s Lazarom Ćukovićem u manastir Kosijerevo 1885. godine, u Grahovskom polju vidio dvije stare crkve, Sv. Đurđa i drugu za koju nije siguran da li je posvećena Sv. Nikoli, na velikom groblju. Pored crkve je vidio lijepu visoku grobnicu vojvode Jakova Dakovića i do nje sličnu vojvode Jovana i vojvode Maksima, oca i sina Baćevića. Kada je čuo da je tu grob Maksimov, zaustavio je konja i oči su mu se napunile suzama. Žalio je što je na tom groblju mladi vojvoda Maksim u cvijetu mladosti morao da trune pod zemljom. Misleno mu se obratio mrtvome, rekavši u sebi, gdje je sada da vidi Crnu Goru proširenu i poštovanu u svijetu, da vidi gospodara u Nikšiću i Podgorici, da vidi more crnogorsko. Poginuo je na Radovan-ždrijelu. Pošto je njihov saputnik Duka bio svjedok boja u kojem je Maksim poginuo, ispičao im je o tome događaju. Zrno ga je pogodilo u srce, a u tom trenutku ga je vojvoda Peko pitao: Poginu li, Maksime? A on se nasmija i u taj čas mrtav pade. Lazar Ćuković je dodao nekoliko riječi o njegovoj sahrani, u kojoj je bio jedan od prisutnih. Ukazana mu je velika čast na sprovodu. Nakon Dubrovnika i Herceg Novog, morem je prevezen u Risan, gdje ga je 12 srpskih pravoslavnih sveštenika dočekalo i opojalo. Odatle su ga lijepom pratnjom dovezli do Grahova, gdje su ga sahranili. Po Tomanoviću, Maksim je bio najljepša i najviša žrtva u cijelom posljednjem ustanku i ratu za oslobođenje Hercegovine. Mita Popović je pokušao da opjeva vojvodu Maksima u Svetlim danima, ali Tomanović je mišljenja da bi ljepše bilo da te pjesme nema. Popović je olako htio da opjeva takvog junaka, što mu se, po Tomanoviću ne može oprostiti. Lazar Ćatović je još ispričao Tomanoviću da je gledao kako slijepi đed nejakog Maksima rukama svega piplje, pa nahodeći ga rasna i snažna radosno je klicao: Evo mi Jovana!, jer je i Jovan mlad poginuo kao junak. Maksim je pri školovanju u Risnu, živio kod Lazara Ćukovića, koji je kasnije išao i na Čevo da isprosi za njega djevojku iz slavne porodice Vukotića. Bio mu je kum u svatovima, i dva Maksimova muška djeteta je držao na krštenju.

Galerija: Maksim Jovanov Baćović

• 
  Opis fotografije:
  Maksim J. Baćović (1848—1876), vojvoda banjanski (iz Knjaževine Crne Gore: 1852—1910) i knjaz Petar A. Karađorđević (1844—1921).
• 
  Fotografija Maksima Baćovića
• 
  Maksim Baćević

Vidi još

• manastir Kosijerevo
• Banjani
• Jovan Baćović

Literatura

• Srpska porodična enciklopedija, Narodna knjiga 2006.
• Marko Vujačić: Znameniti crnogorski i hercegovački junaci, NIO Pobjeda, Titograd, 1990.
• Tomanović, Lazar (2007). Putopisna proza. Gradska biblioteka i čitaonica Herceg Novi.