Manastir Rakovac

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Manastir Rakovac
Osnovni podaci
JurisdikcijaSPC
EparhijaEparhija sremska
Osnivanje15. vek
OsnivačRaka Milošević
Upravnikjeromonah Evgenije Pilipović
MestoRakovac
Država Srbija

Manastir Rakovac pripada Eparhiji sremskoj Srpske pravoslavne crkve. Nalazi se na severnoj strani Fruške gore u Rakovcu, 10 km od Novog Sada. Manastirska crkva posvećena je sv. Kozmi i Damjanu.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Na osnovu legende sačuvane u jednom starom spisu, Rakovac je osnovao krajem 15. veka Raka Milošević, veliki komornik despota Jovana Brankovića, koji je na tom mestu ubio jelena. Kako se jelen u hrišćanstvu smatra simbolom samoće i čistote monaškog poziva, Raka je obećao da će svoj greh iskupiti, tako što će na tom mestu izgraditi manastir. Međutim prvi zvanični dokument o manastiru Rakovac datira iz 1546. godine kada su Turci izvršili popis Srema, radi ubiranja poreza.[1] Tokom svog postojanja manastir je nekoliko puta bio manje ili više oštećen, međutim najveću štetu pretrpeo je u Prvom svetskom ratu kada je opljačkan, i u Drugom svetskom ratu. Ratu kada je minirana crkva i zvonik jer je u njemu otkrivena partizanska štamparija.

Jeromonah rakovački i "moler" Silvestar ostavio je rukopis svog putopisa u Svetu Zemlju i Jerusalim. Kaluđer je boravio na tom pokloničkom putu između 15. jula 1745. godine i 3. aprila 1746. godine.[2] Pored dvojice sabraće kaluđera rakovičkih u društvu se deo puta (do Soluna) našao i zograf Hristifor Žefarović.

Barokni zvonik podignut je 1735, trostrani konak 1771. Ikonostas crkve oslikao je Vasilije Ostojić iz Novog Sada.[1]

Pominju se 1817. godine pretplatnici zabavne knjige Milovana Vidakovića, kaluđeri rakovački: iguman Prokopije Bolić arhimandrit, Sinesije Kosanić namesnik, jeromonah Bogomil Kovačević.[3]

U zidu kapele manastira Rakovca, 1893. godine, pohranjene su kosti mitropolita beogradsko-karlovačkog Vićentija Jovanovića, zaslugom tadašnjeg mitropolita karlovačkog i patrijarha srpskog Georgija Brankovića.[4]

Uprava manastira je pred Drugi svetski rat poklonila zemljište za dečije oporavilište, čije je podizanje planiralo učiteljsko udruženje staropazovačkog sreza.[5]

Crkva Manastira je tokom 90-ih godina većim delom obnovljena, a 2003. godine, zahvaljujući donacijama, započeta je izgradnja i obnova konaka.

Starešine manastira[uredi | uredi izvor]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Grlica, Mirko, ur. (2010). Koliko se poznajemo: iz istorije nacionalnih zajednica u Vojvodini. Novi Sad: Izvršno veće APV. str. 5. 
  2. ^ "Glasnik Istorijskog društva u Novom Sadu", Novi Sad 1930.
  3. ^ Milovan Vidaković: "Ljubomir u Elisijumu...", Budim 1817.
  4. ^ O manastiru na sajtu Manastiri-crkve
  5. ^ "Politika", 12. mart 1941
  6. ^ „Episkop Vasilije nad odrom mati Gavrile: Trudom i ljubavlju pred Gospoda”. Televizija Hram (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2022-04-10. 
  7. ^ „SVETA ARHIJEREJSKA LITURGIJA U HRAMU SVETE PETKE U NIŠU NA DAN OBRETENjA MOŠTIJU SVETOG NEKTARIJA EGINSKOG”. Pravoslavna Eparhija niška (na jeziku: srpski). Arhivirano iz originala 12. 04. 2022. g. Pristupljeno 2022-04-10. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]