Pređi na sadržaj

Mirko Filipović (sportista)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Mirko Filipović
Mirko Filipović
Lični podaci
Puno imeMirko Filipović
Datum rođenja(1974-09-10)10. septembar 1974.(49 god.)
Mesto rođenjaVinkovci, Jugoslavija SFRJ
DržavljanstvoHrvatska
Visina188 cm
Sportske informacije
SportKik-boks, Boks, Tekvondo
Nagrade i medalje
Osvojene medalje
Predstavljajući  HRV
Boks
Zvanični veb-sajt
www.mirkofilipovic.com

Mirko Filipović (Vinkovci, 10. septembar 1974) bivši je hrvatski kikbokser, bokser, borac u K-1, UFC borac, i Prajd FC borac poznatiji kao Cro Cop.

Visok je 188 cm i težak 106 kg. Poznat je po sjajnoj borbi nogama, pogotovo svom levom haj kiku kojim često nokautira suparnike. Smatra se za jednog od najboljih kikboksera i MMA boraca svih vremena. Bavio se i fudbalom, igrajući za nekada hrvatskog fudbalskog prvoligaša Cibaliju iz rodnih Vinkovaca.

Živi sa ženom i sinovima u Zagrebu.

Nadimak[uredi | uredi izvor]

Svoju kik-boks karijeru započeo je 1996. nasleđujući Branka Cikatića. U to vreme radio je u hrvatskom antiterorističkom udruženju Alfa u Lučkom kraj Zagreba. Odatle mu i nadimak Cro Cop (hrv. policajac). Pre tog naziva borio se par puta i pod imenom „Tigar“.

Borilačka karijera[uredi | uredi izvor]

Boks[uredi | uredi izvor]

Mirko Filipović se prvo uspešno borio u amaterskom boksu, ostvarivši izvrstan količnik pobeda i poraza.

K-1[uredi | uredi izvor]

Godine 1996, 21-godišnji Mirko Filipović nastupio je na K-1 Grand Pri turniru. Prvo je pobedio finalista godinu ranije, Džerom le Banera, ali zatim biva poražen od poznatog Ernesta Husta. Ponovno se vratio tri godine kasnije porazivši Britanca Riki „Tenk“ Nikolsona, ali onda je izgubio od švajcarca Ćavi Bajramija. Nakon toga dobio je pozivnicu za međunarodni turnir gde je iznenadio celi svet porazivši K-1 borca Majka Bernarda u jednoj od najboljih K-1 borbi dotad. Nakon Bernarda, Mirko je porazio i japansku zvezdu Musašija i australijskog karate borca Sem Greka, dok ga iste večeri nije opet porazio Ernesto Hust. Jedan od uzroka tog poraza je slomljeno rebro iz prethodnih borbi.

Nakon toga je nastavio sa pobedama na K-1 turnirima. Pobeđivao je poznate borce kao što su Piter Aerts, Mark Hunt i Remi Bonjaski. Postao je prvi borac koji je nokautom (nakon 86 sekundi) pobedio gorostasnog Bob Sapa zvanog Zver. Godine 2000. je pobedio karate borca Glaube Fajtosu i boksera Hiromi Amadu kako bi se plasirao u finale Nagoja Grand Pri turnira. Tamo mu se osvetio Majk Bernardo, a Mirko je opet u tu borbu ušao povređen; šepajući je ušao u ring. Bernardo je, naravno, ciljao upravo tu nogu. Zbog tog poteza postao je obožavan u Japanu. Kao finalista je odmah nastupio među najboljih 8 na Grand Pri turniru 2000. ali opet ga je pobedio Hust. Godine 2001. iznenadio ga je nokautirao Kanađanin Majkl Makdonald već u prvoj rundi. Nakon toga krenuo je u Prajd turnire.

Prajd[uredi | uredi izvor]

Godine 2001. Cro Cop je prešao u Prajd, nezadovoljan svojom platom kao K-1 borac. Godinu kasnije je napustio posao policajca kako bi se koncentrisao na Prajd turnire. Od tada beleži sjajne pobede nad Markom Huntom, marta 2002. jednoglasnom odlukom sudija, Remijem Bonjaskim jula iste godine, i nad Bob Sapom aprila 2003. nokautom u prvoj rundi.

Silne pobede dovele su ga do šanse da se za naslov prvaka obračuna sa poznatim „Minotaurom“ novembra 2003. U toj borbi prvu rundu bio je na nogama i time, jasno, bio bolji protivnik. Ipak, protivnik ga je pobedio u drugoj rundi nakon poluge na ruci. Nakon te borbe je priznao da je bio previše samouveren u sebe protiv Minotaura.

Godine 2004. Mirko je angažovao Fabricija Verduma (bivšeg svetskog prvaka u džijudžicuu) kao trenera, ne bi li se unapredio u ležećoj borbi. Na Prajdovom turniru 2004. iznenađujuće ga je nokautirao Kevin Randleman.

Filipović je u međuvremenu uporno tražio od Prajda da mu dopuste borbu sa prvakom Fjodorom Jemeljanenkom. Nakon Randelmana je ostvario 6 pobeda za redom, uključujući nokaut nad Aleksandrom Jemeljanenko, bratom prvaka Fedora, pa je dobio priliku da se suprotstavi ruskom borcu. Protiv Fedora se borio 28. avgusta 2005. Nakon tri runde Mirko je ipak izgubio jednoglasnom odlukom sudija. Po mnogima, najbolji borac na svetu ikad, Fedor Emejlijanenko, izjavio je kako mu je Filipović bio do tada najteži protivnik. Filipović je za poraz okrivio vremensku razliku i probleme sa spavanjem.

Već 23. oktobra 2005. Mirko je bio u ringu, ovaj put sa Džošom Barnetom. Nakon tri runde, pobedio je jednoglasnom odlukom sudija.

Filipović je 31. decembra 2005. poražen je od Marka Hunta odlukom sudija, koji su samoanskog borca smatrali agresivnijim. Ovaj meč obeležilo je i Mirkovo nošenje patika, što je bio presedan, budući da se on uvek borio bos. Dovelo je to do verovanja da je zadobio povredu stopala pre borbe. Mirko to nije nikad priznao.

Dana 5. maja 2006. Mirko je opet nastupio na Prajd turnirima. Prva borba bila je sa Ikuhisa Minovom, profesionalnim rvačem i majstorom mnogih borilačkih veština. Mirko ga je, ipak, porazio nakon 70 sekundi. Dana 1. jula 1992. porazio je osvajača zlatne medalje u džudu na olimpijskim igrama 1992, Hidehiko Jošidu. Hrvatski borac porazio ga je snažnim udarcima nogom od kojih Japanac više nije mogao stajati na nogama.

Mirko je 10. septembra 2006. osvojio Grand Pri turnir brutalno nokautirajući Vanderleija Silvu, najomraženijeg protivnika, sa kojim je već dugo na ratnoj nozi, i u finalu i Džoša Barneta.

Politička karijera[uredi | uredi izvor]

Novembra 2003. Filipović se kandidovao za sabor kao član SDP-a, u čemu je i uspeo. Borio se za veće finansiranje policije, ali, uskoro je istupio iz politike. Kasnije je tvrdio kako nije imao dovoljno veza unutar političkih krugova, pa je njegov trud bio uzaludan.

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]