Mčadi
 | |
| Vrsta jela | hleb |
|---|---|
| Regije ili država | Gruzija |
| Deo nacionalne kuhinje | Gruzijska kuhinja |
| Glavni sastojci | voda, kukuruzno brašno |
 Mediji: Mčadi | |
Mčadi (gruz. მჭადი — je tradicionalna gruzijska kukuruzna proja, koja se koristi u zapadnoj Gruziji kao hleb[1][2][3] . Može da se koristi i kao samostalno jelo. Naziva se još i čadi (gruz. ჭადი).
Opis[uredi | uredi izvor]
Mčadi je suva i čvrsta proja. Prilikom jedenja lomi se rukama. Pravi se od kukuruznog brašna i vode. Može sadržati i dodatke: imeretski sir ili kuvani pasulj sa dodatkom luka ili korijandera i peršuna. U Svanetiji najčešći je mčadi sa sirom, ukoliko je neslan, dodaje se so prilikom pravljenja testa. U gornjoj Svanetiji takav mčadi se naziva čvištari, a u Donjoj Svanetiji — luknari. Tradicionalno se peče (na ulju) u glinenom sudu koji se naziva keci. U današnje doba najčešće se priprema u metalnim sudovima, ili na pločama za pečenje u pećnici. Prema starom gruzijskom običaju, majke su deci, koja odlaze na put, pravile mčadi sa otiskom svoje ruke na kori «dedis heli» (majčina ruka).
Mčadi u književnosti[uredi | uredi izvor]
Mčadi se sreće u različitim delima gruzijske književnosti. Gruzijski pisac Nodar Dumbadze u svom romanu «Vidim suncegruz. მე ვხედავ მზეს (რომანი)» opisuje proces spremanja mčadija, i upoređuje ga sa suncem, mesecom, i vodeničkim kamenom. Pesnik Važa Pšavela u svom delu «Božićna priča» (gruz. საშობაო ამბავი) govori kako se gladan čovek raduje mčadiju.