Pređi na sadržaj

Nemačka 21. oklopna divizija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Amblem nemačke 21. oklopne divizije.

Nemačka 21. oklopna divizija je bila nemačka oklopna divizija koja je bila zapažena po svojoj ulozi u Severno-afričkoj kampanji 1941—1943. godine tokom Drugog svetskog rata.

Nastanak[uredi | uredi izvor]

Ova nemačka oklopna divizija je prvobitno formirana početkom 1941. godine u Africi kao 5. laka divizija ili 5. laka divizija „Afrika“. Bila je sačinjena od različitih manjih jedinica koje su na brzinu upućene u severnu Afriku kako bi pomogle italijanskim saveznicima.

Jedinice koje su činile ovu diviziju bile su prvobitno namenjene za formiranje 3. oklopne divizije koja je trebalo da bude upućena severnu Afriku u leto 1940. godine. Prva jedinica koja je ušla u sastav divizije bio je 39. protiv-tenkovski bataljon. Radilo se o motorizovanoj jedinici koja je bila opremljena poluguseničarima i kamionima za vuču teške opreme, uključujući i 9 protiv-tenkovskih topova PaK 36 kalibra 37 mm i dva protiv-tenkovska topa PaK 50 kalibra 50 mm. Oklopnu komponentu divizije činio je 5. oklopni puk koji je izuzet iz 3. oklopne divizije. 5. oklopni puk bio je naoružan sa 20 tenkova Pancer IV, 75 tenkova Pancer III, 45 tenkova Pancer II i 25 tenkova Pancer I model B među kojima se nalazio i značajan broj komandnih vozila – uprkos impozantnom broju tenkova puk nije bio u punom sastavu. Pešadijsku komponentu činio je 200. streljački puk, dok je artiljeriju divizije činio 75. artiljerijski puk. Štabno osoblje je u potpunosti preuzeto od 3. oklopne divizije, uključujući i načelnika štaba majora Hauzera i obaveštajnog oficira hauptmana fon Klugea.

Formacija je zvanično proizvedena u diviziju 18. februara 1941. godine, a njen prvi komandant je bio nosilac Viteškog krsta genaral-major Štreih, koji je uspešno komandovao 15. oklopnim pukom tokom Francuske kampanje 1940. godine. Do tada je većina jedinica iz sastava divizije već bila prebačena u Tripoli ali su poslednji tenkovi stigli severnu Afriku tek 11. marta, zbog čega nisu bili angažovani u prvim okršajima sa Britancima.

Na početku borbenih dejstava u Severnoj Africi 5. laka divizija nije imala predviđeni broj tenkova. Divizija je imala ukupno 150 tenkova od kojih je samo 130 imalo borbenu vrednost dok su ostatak uglavnom činili komandni i izviđački tenkovi.

Uprkos sporom prikupljanju snaga, zbog toga što su sva pojačanja Vermahta bila upućivana na Istočni front, 5. laka divizija je do septembra 1941. godine kompletirana do punog sastava divizije i preimenovana je u 21. oklopnu diviziju.

Severna Afrika[uredi | uredi izvor]

1941.[uredi | uredi izvor]

39. bataljon lovaca tenkova, 21. oklopne divizije, na maršu. Severna Afrika, 1942.

Još uvek pod imenom 5. laka divizija, jedinica nije imala puno sreće u prvim okršajima sa Britanskom armijom. Britanske jedinice su 21. januara 1941. godine zauzele Tobruk što je dovelo britanskog generala O'Konora u situaciju da odseče i uništi italijanske snage na Kirenajki i nastavi sa nastupanjem ka Tripoliju, koji je predstavljao glavnu bazu snabdevanja Sila Osovine, a čiji gubitak bi značio kraj njihovog prisustva u Severnoj Africi.

Potupni poraz snaga Sila Osovine u Severnoj Africi izbegnut je samo zahvaljujući tome što je britanski glavnokomandujući Arčibald Vejvel naredio O'Konoru da zaustavi svoje snage zbog odmora i popune zbog čega je dalje nastupanje odloženo za dve nedelje. Britanci su nastavili sa daljim nastupanjem 4. februara, a Bengazi i Beda From su uprkos odlučnom otporu nemačke 21. oklopne divizije pali 7. februara. 8. februara pala je i El Ageila. Međutim, britanski napori da s severna Afrika očisti od nemačkih i italijanskih snaga bili su ometeni delovanjem britanske vlade koja je odgovarajući na molbu Grčke vlade za pomoć, povukla značajan deo pustinjskih snaga i uputila ih u Grčku zbog čega su obustavljene dalje britanske operacije u Libiji. Privremeno zatišje na frontu u Severnoj Africi omogućilo je nemačkim i italijanskim snagama da konsoliduju svoje radove i da se pripreme za nastavak sukoba.

Dana 2. marta 1941. godine severnu Afriku su stigle prve nemačke jedinice opremljene čuvenim protiv-avionskim topovima kalibra 88 mm čime je vatrena moć prešla na stranu Nemaca.

Iako je komandant Nemačkog Afričkog korpusa, Ervin Romel imao izričito naređenje da njegove jedinice moraju biti u defanzivi, odvažni nemački komandant odlučio se za napad. 31. marta 5. laka divizija prešla je u ofanzivu postigavši neverovatan uspeh i nateravši Britance na povlačenje koje će se u aprilu okončati na egipatskoj granici nakon pređenih 600 mi (970 km).

Rasulo u Britankoj armiji prouzrokovano je promenama u lancu komandovanja. Generala O'Konora zamenio je general Filip Nim (nosilav Viktorijinog krsta), oficir odlične reputacije, ali bez iskustva u pustinjskom ratovanju. Takođe, prekaljena britanska 7. oklopna divizija zamenjena je novoformiranom 2. oklopnom divizijom.

Nakon što je zvanično preimenovana u 21. oklopnu diviziju, jedinica nije imala naročitog uspeha do kraja rata. Britanci su pokrenuli Operaciju Krusejder i uspeli da isteraju Romela iz El Agejle i ponovo okupiraju Kirenajku. Tokom ovih borbi, 29. novembra pripadnici novozelandske 2. pešadijske divizije zarobili su komandanta nemačke 21. oklopne divizije generala Ravenštajna. Bio je to prvi nemački general koji je zarobljen u Drugom svetskom ratu. Iako joj se nakon povlačenja na početne položaje pridružila nemačka 90. laka divizija, formirana od raznih manjih jedinica, nemačke snage na ovom ratištu su i dalje bile prilično slabe.

1942.[uredi | uredi izvor]

U prvim mesecima 1942. godine logistička situacija sila Osovine se znatno popravila. Zahvaljujući stalnim vazdušnim napadima na Maltu, sve veći broj nemačkih i italijanskih transportnih brodova uspevao je da se probije d severno Afrike.

Britanska operacija Akrobat je trebalo da potisne Nemački Afrički korpus sve do Tripolija, ali je iznenadna Romelova ofanziva zatekle Britance nespremnim i potisnula ih sa Kirenajke. Nemačke jedinice su 3. februara izbile pred Dernu, a 21. oklopna divizija je predvodila napad. Samo nekoliko dana ranije 30. januara 1942. godine imenovan je novi komandant divizije general-major Georg fon Bizmark. Usledili su novi uspesi. 5. juna osvojena je Gazala, a tokom teških borbi 20-21. juna 21. oklopna divizija je, zajedno sa 90. lakom divizijom i tek pristiglom 15. oklopnom divizijom probila cenar britanske odbrane oko Tobruka i zarobila skoro 35.000 britanskih vojnika. Nakon ovog poraza britanska armija počela je sa odstupanjem. Teške borbe imale su veliku cenu. Nemačka 15. i 21. oklopna divizija su spale na 44 borbeno sposobna tenka, a 4/5 transportnih vozila je zarobljeno tokom prelaska u Egipat.

Britanci su pripremili novu odbrambenu liniju kod Mersa Matruha, ali je Romel 26. juna angažovao 21. oklopnu diviziju koja je probila britansku odbranu i potisnula Britance sve do El Alamejna.

Dana 3. jula snažan britanski otpor zaustavio je dalje Romelovo napredovanje. 31. jula britanci su odbili snažan bočni napad 21. oklopne divizije u bici kod Alam Halfe. Tokom čitavog niza okršaja u ovom rejonu, u avgustu 1942. godine od minobacačke vatre poginuo je komandant divizije fon Bizmark. Komandu nad divizijom preuzeo je pukovnik C. H. Lungerhausen sve do dolaska general-majora Hajnca fon Randova koji je stigao 18. septembra.

El Alamejn je bio početak kraja nemačkog uspeha u Severnoj Africi. Nemačke snage koje više nisu mogle da računaju na nova pojačanja upustile su se u iscrpljujući rat koji nisu imale šanse da dobiju. Britanci su sada bili opremljeni novim tenkovima američke proizvodnje M4 Šerman koji su imali topove kalibra 75 mm koji su bili u stanju da probiju oklop bilo kog nemačkog tenka.

Dana 23. oktobra počela je nova britanska ofanziva poznatija kao druga bitka kod El Alamejna. Nemci su nadvladani, a 21. oklopna divizija je do novembra spala na samo 7 tenkova. Tokom povlačenja u Tunis, 21. oklopna divizija štitila je odstupnicu nemačkim snagama.

Dana 21. decembra pognuo je tadašnji komandant divizije, general-major fon Randov.

1943.[uredi | uredi izvor]

Po prispeću u Tunis, 21. oklopna divizija prestala je da postoji kao samostalna jedinica i podeljena je u borbene grupe Fajfer i Grun. Imena borbenih grupa su kasnije promenjena u Stenkof i Šute.

Poslednji operativni uspeh u Africi bio je u februaru 1943. kada su postigle uspeh u sukobu sa američkim jedinicama kod Kaserinskog prolaza.

General-major fon Hulsen predao se sa ostacima divizije 13. maja 1943. god.

Ponovno formiranje[uredi | uredi izvor]

Divizija je ponovo formirana u Francuskoj 15. jula 1943. godine gde je ostala na rehabilitaciji i garnizonskim dužnostima sve do savezničkog iskrcavanja u Normandiji gde je bila jedina nemačka oklopna divizija koja je stupila u borbu prvog dana invazije. Novi komandant divizije bio je general-major Edgar Fihtinger. Fihtinger je pre postavljenja na čelo divizije proveo 14 meseci na Istočnom frontu komandujući 227. artiljerijskim pukom (sa konjskom vučom) i nije imao nikakvo iskustvo u komandovanju oklopnim jedinicama. Imenovanje za komandanta 21. oklopne divizije mogao je da zahvali samo svojim odličnim vezama u nacističkoj partiji.

Formirana uglavnom od okupacionih jedinica, kao brzo pokretna divizija sposobna da se suprotstavi brzo pokretnoj invazionoj armiji, zbog čega je bila poznata i pod nazivom Brza divizija „Zapad“, bila je opremljena tenkovima, polu-guseničarima, samohodnom artiljerijom i kamionima.

Jedina jedinica koja je bila specijalno formirana za diviziju bio je 305. armijski protiv-avionski puk. 1. bataljon ove jedinice bio je sačinjen od četiri čete u potpunosti opremljene samohodnim protiv-avionskim topovima kalibra 88 mm i dve čete naoružane protiv-avionskim topovima kalibra 20 mm, takođe postavljenim na polu-guseničare. 2. i 3. bataljon bili su opremljeni samohodnim haubicama tipa Humel kalibra 150 mm. Tenkovsko naoružanje uglavnom su činili zarobljeni francuski i češki tenkovi (čitav jedan tenkovski bataljon bio je naoružan sa 80 zastarelih tenkova češke proizvodenj) koji je trebalo da budu zamenjeni sa tri čete od po 22 tenka Pancer III, po bataljonu i jednom četom od 22 tenka Pancer IV. Ovaj transfer nije izvrešn sve do početka maja 1944. godine a i tada su diviziji stavljeni na raspolaganje samo 17 tenkova Pancer III i 14 tenkova Pancer IV.

Kao i u Severnoj Africi, divizija je i u Normandiji bila pod komandom feldmaršala Ervina Romela, koji je bio odgovoran za odbranu francuske i holandske obale.

Normandija[uredi | uredi izvor]

1944.[uredi | uredi izvor]

Feldmaršal Romel vrši smotru jedinica 21. oklopne divizije u Francuskoj, maj 1944.

Nemački feldmaršal Romel je verovao da invazija mora da bude zaustavljena na samoj obali, ali se njegov pretpostavljeni fon Rundštet i Hajnc Guderijan nisu slagali sa njegovim stanovištem. Hitler je posredovao u ovom sukobu što je dovelo do kompromisa. Oklopne divizije pozicionirane su nedovoljno blizu obale, kao što je Romel zahtevao, ali i nedovoljno duboko u kopnu, kako je fon Rundštet predlagao. U skladu sa tim, 21. oklopna divizija pozicionirana je u blizini Kaena, u britanskoj zoni iskrcavanja.

Prvi dan savezničkog iskrcavanja 21. oklopna divizija dočekala je bez svog komandanta kojeg je iskrcavanje zateklo u jeftinom bordelu u Parizu. Po povratku u jedinicu Fihtinger je odbio zahtev general-pukovnika Vilhelma Rihtera da pritekne u pomoć njegovoj 716. pešadijskoj diviziji koja je vodila teške borbe sa britanskim i kanadskim snagama na obali. Fihtinger je smatrao da bez izričitog naređenja vrhovne komande ne sme preduzeti ni jedan korak. Kada se konačno odlučio za napad, Fihtinger je svoju 21. oklopnu diviziju angažovao u borbi protiv britanske 6. padobranske divizije koja je izvršila vazdušni desant u oblasti udaljenoj od zone iskrcavanja, umesto da je pokušao da suzbije saveznički mostobran na obali Lamanša. General Marks je preuzeo komandu nad dizijom tek oko tri sada popodne i otpočeo je napad angažujući 100. oklopni i 192. oklopno-grenadirski puk. Međutim, pre nego što je napad počeo 100. oklopni puk je već izgubio 50 tenkova koji su uništeni u napadu iz vazduha. Još 16 tenkova uništeno je pre nego što je puk stupio u borbu sa britanskim snagama. Uvidevši da je situacija beznadežna, komandant puka, Herman fon Opeln-Bronikovski opozvao je napad već nakon 15 minuta.

Divizija je dobila naređenje da zaustavi napredovanje britanskih i kanadskih snaga koje su nastupale u pravcu Kaena. Divizija je izvršila napad na spoju između britanske 3. i kanadske 3. divizije i izbila je na obalu Lamanša, u rejonu Lion-sur-Mera ali je zbog snažnih napada iz vazduha bila primorana da se povuče.

Romel koji je 6. juna bio na odsustvu u Nemačkoj, preuzeo je 9. juna komandu nad nemačkim snagama u Normandiji. Divizija je grupisana sa nekoliko SS jedinica i stavljena je pod komandu Sepa Ditriha. Zadatak ove grupe bio je da izvrši kontra-napad u pravcu severozapada i da povrati Baje ali se od plana odustalo kada je kompletan štab divizije poginuo u vazdušnom napadu.

Poslednja ozbiljna akcija 21. oklopne divizije na Zapadnom frontu bio je snažan otpor britanskoj gardijskoj oklopnoj diviziji tokom Operacije Blukoat, 1. avgusta 1944. god.

Preostali delovi 21. oklopne divizije uglavnom su uništeni u džepu kod Faleza, a delovi koji su se izvukli iz okruženja pridruženi su 16. Luftvafe poljskoj diviziji.

U septembru 1944. godine divizija je ponovo formirana proširenjem 112. oklopne brigade sa 100. oklopnim pukom koji je bio opremljen sa dve čete tenkova Panter i dve čete tenkova Pancer IV. Oslabljena divizija povlačila se sa ostatkom nemačkih snaga ka nemačkoj granici gde je vodila značajne odbrambene bitke kod Epinala, Nansija i Meca u Sarskoj oblasti. Zatim je povučena na odmor i popunu u Kajzerslautern.

Istočni front[uredi | uredi izvor]

1945.[uredi | uredi izvor]

Dana 25. januara 1945. godine divizija je reformisana u znatno oslabljenu oklopnu diviziju. Njen poslednji komandant bio je pukovnik Helmut Zolenkopf. Divizija je bila sačinjena od samo jednog bataljona čiju osnovu je činio 22. oklopnu puk. Bio je sačiljen od jedne protiv-avionske čete, dve tenkovske čete naoružane tenkovima Panter kao i dve čete naoružane tenkovima Pancer IV. Poslednje zabeleženo pojačanje divizija je dobila 9. februara 1945. godine kada je upućena na Istočni front. Borila se sa nastupajućom Crvenom armijom u rejonu Gorlica, Slastka, Kotbusa, nanoseći joj teške gubitke. Iscrpljena i bez borbeno sposobnih tenkova predala se Sovjetima 29. aprila 1945. godine, dan pre nego što će Hitler izvršiti samoubistvo u bunkeru u Berlinu.

Sastav 21. oklopne divizije (Jun 1944)[uredi | uredi izvor]

Komandant: general-pukovnik Edvard Fihtinger

  • 22. oklopni puk (pukovnik fon Opeln-Bronikovski)
    • 1. oklopni bataljon
    • 2. oklopni bataljon
  • 125. oklopno-grenadirski puk (major fon Luk)
    • 1. oklopno-grenadirski bataljon
    • 2. oklopno-grenadirski bataljon
  • 193. oklopno-grenadirski puk (potpukovnik Rauh)
    • 1. oklopno-grenadirski bataljon
    • 2. oklopno-grenadirski bataljon
  • 155. oklopni artiljerijski puk (pukovnik Huhen)
    • 1. oklopni artiljerijski bataljon
    • 2. oklopni artiljerijski bataljon
    • 3. oklopni artiljerijski bataljon
  • 21. oklopni izviđački bataljom (major Valdov)
  • 200. bataljon jurišnih topova (major Beker)
  • 200. protiv-tenkovski bataljon
  • 200. oklopnoi signalni bataljon
  • 220. oklopni inženjerijski bataljon (major Hoegl)
  • 305. protiv-avionski bataljon (major Ohlend)

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]