Srednjovekovna srpska država je raspolagala određenim školskim sistemom. Kako se uzdizala i jačala sve više je rastao broj pismenih i obrazovanih ljudi koji su joj bili potrebni. U pobožnoj pravoslavnoj Srbiji, crkve i manastiri bivali su sve brojniji, pa shodno svojoj uhodanosti u ustrojstvu, a posebno od vremena Svetog Save, bili su rasadnici pismenosti i školovanja dece. Ali nisu bili jedini. Na srpskom dvoru i u kućama velikih vlastelina, deca su se učila raznim veštinama: pisanju, čitanju, (živopisanju), ukrašavanju, tkanju, trgovini, zanatima…sve do borilačkih veština. Padom Srbije pod tursko ropstvo, sve se izmenilo. Za generaciju ili dve nestalo je srpske vlastele, čitavog rasadnika pismenosti i učenosti. Ono što je kod Srba bilo progresivno, Turci su svesno i sistematski gušili i uništavali.[3][nije u datom izvoru] Posle pada srpske srednjovekovne države srpski narod se nije razvijao na jednom zajedničkom prostoru i pod istim političkim, verskim i kulturnim uticajima.
U 18. i 19. veku većina srpskog naroda živi pod turskom i austrougarskom vlašću. Razvitak školstva kod Srba u Habzburškoj monarhiji u 18. veku odvijao se u nekoliko karakterističnih etapa:
srpsko-slovenska etapa od 1690-1726. godine; Škole veroispovednog obeležja počinju se osnivati odmah nakon dolaska Srba u Austriju. Škole su nosile naziv "trivijalne škole" jer su bile organizovane po uzoru na slične grčke škole u Carigradskoj patrijaršiji.
rusko slovenska etapa od 1726-1749. godine;
vreme mitropolita Pavla Nenadovića 1749-1768 godine
period prosvećenosti koji je bio praćen terzijanskim i jozefinskim reformama.[4]
Osim očiglednih izmena u obrazovnom sistemu, istorijski sistem je rangirao učenike prema stručnoj spremi. Učenici koji su završili prva četiri razreda osnovne škole bili su nekvalifikovani radnici (NKV), a oni koji su završili svih osam polukvalifikovani radnici (PKV). Za završetak trogodišnje zanatske škole, postajalo se kvalifikovan radnik (KV, srednja stručna sprema, SSS), kao i za četvorogodišnju stručnu školu. Specijalizacijom na osnovu stručnog srednjeg obrazovanja, postajalo se visokokvalifikovani radnik (VKV).[10] Za završetak više škole, dobijala se viša stručna sprema (VŠ, VŠS). Za osnovne fakultetske studije, dobijala se visoka stručna sprema (VSS), daljim studiranjem magistar (MR) i doktor (DR).[11]
Ovaj članak ili jedan njegov deo nije ažuriran. Ažurirajte ovaj članak kako bi prikazao nedavne događaje ili najnovije dostupne informacije. Pogledajte stranicu za razgovor za više informacija.
Predškolsko se pohađa u godini upisa prvog razreda osnovne škole. Traje bar četiri sata dnevno i bar šest meseci. Nakon njega, učenici pohađaju test sposobnosti za upis u osnovnu školu.[12] Školska godina za osnovne i srednje škole traje devet i po meseci, sem za učenike osmog razreda osnovne škole i završnog razreda (trećeg ili četvrtog) srednje škole, kojima traje jednu nedelju kraće. Ona počinje prvog radnog dana septembra, a završava se petka druge pune nedelje juna.[13] Školska godina je podeljena na dva polugodišta, a polugodišta na ukupno četiri tromesečja (klasifikacioni period u srednjoj školi).[13]
Tokom školske godine, učenici osnovnih i srednjih škola imaju pet raspusta, perioda kada ne idu u školu, namenjenih za odmor: novembarski (tromesečje; traje 3 dana), januarski (polugodište/Nova godina/Božić; traje 10 dana), februarski (Dan državnosti; traje 2 nedelje), aprilski (tromesečje/Uskrs; traje 5 dana) i majski raspust (Praznik rada; traje dva dana). Dešava se da se raspusti poklope, pa je, na primer, školske 2012/13. godine, aprilski raspust potpuno asimilovao majski.[13]
Između školskih godina, đaci idu na letnji raspust, koji traje dva i po meseca, odnosno tri za učenike koji upisuju srednju školu, a četiri za one koji upisuju fakultet. Dakle, učenici neprelaznih godina imaju 85 radnih dana u prvom polugodištu, a 95 u drugom, tj. 180 radnih dana tokom školske godine.[13] Tokom školske godine, u osnovnim i srednjim školama se održavaju dva obavezna krosa — jedan jesenji,[traži se izvor] a drugi prolećni.[14] Školska godina studentima počinje mesec dana kasnije, u oktobru. Podeljena je na dva semestra, koja počinju oko mesec dana kasnije nego osnovnoškolska i srednjoškolska polugodišta, a podeljena su na ispitne rokove, koji se održavaju u zavisnosti od fakulteta.[15][16][17]
Učenici su podeljeni u odeljenja od minimum petoro đaka za predškolsko, a petnaest za osnovne i srednje škole. Određeni broj škola ima đački parlament i/ili vršnjački tim. Đački parlament predlaže poboljšanja i školske događaje direktoru škole,[18] dok vršnjački tim, uz pomoć školskog psihologa, pomaže učenicima u rešavanju školskih problema, prvenstveno kada je u pitanju nasilje,[19] i to unutar Unicefovog programa Škola bez nasilja.[traži se izvor] U školama bez vršnjačkog tima, ceo posao je na psihologu i organima škole. Srednje škole umesto psihologa imaju pedagoga. Roditelji se organizuju u savet roditelja, koji predlaže ekskurzije, nadgleda radnje u bliskoj vezi sa učeničkim finansijama, i razgovara i donosi zaključke o događajima bitnim za školu.[20] On takođe preuzima u odgovornosti đačkog parlamenta, ako on nije prisutan u određenoj školi.[18]
Svaki predmet, sem fizičkog, ima svoj udžbenik. Đaci nabavljaju udžbenike u skladu sa odabirom predmetnog nastavnika. Kupuju ih u knjižarama, mada je kupovina polovnih knjiga od onih koji su određeni razred završili uobičajena. Od školske 2009/10. godine, svi osnovci koji polaze u prvi razred dobijaju besplatne knjige koje moraju da vrate na kraju školske godine.[21] Iako je prvobitno planirano da se oštećene knjige naplaćuju, ministar Žarko Obradović je potvrdio da se i takve knjige prihvataju i ne naplaćuju.[21] Besplatne knjige su u prošlosti bile dostupne samo učenicima koji nisu bili u mogućnosti da ih nabave. Međutim, od školske 2010/11. godine, besplatne knjige su dobili i beogradski drugaci i petaci, a od školske 2011/12. godine, svi učenici osnovnih škola na teritoriji Grada Beograda dobijaju besplatne udžbenike pod istim uslovima.[22]
Sistem ocenjivanja učenika u Srbiji je brojni, a sadrži ocene od 1, za najmanje znanje, do 10, za najveće znanje. U osnovnim i srednjim školama, ocene su od 1 do 5:[23]
Nedovoljan (1) — ocena koja zahteva popravljanje, jer nije prolazna
Dovoljan (2) — ocena za osnovno znanje uz instrukcije predavača
Dobar (3) — ocena za ispravno reprodukovanje naučenog sadržaja
Vrlodobar (4) — ocena za jasno objašnjavanje i upoređivanje gradiva
Odličan (5) — ocena za stvaranje sistema znanja i logičko povezivanje sadržaja
Više škole i univerziteti učenike ocenjuju ocenama od 5 do 10, gde je 6 najmanja prolazna ocena, koju studenti moraju dobiti za nastavak školovanja. Sem toga, ocene za prvi razred osnovne škole su opisne — predavači u đačke knjižice upisuju svoja zapažanja u vezi sa određenim učenikom, kao i predloge za dalji napredak.
Završetkom obrazovnog ciklusa, učenik koji na kraju školske godine ima zaključene najviše ocene (petice) iz svih predmeta od petog do osmog razreda osnovne odnosno tokom trajanja srednje škole, kao i učešće na makar jednom takmičenju okružnog nivoa, kao nagradu dobija diplomu „Vuk Stefanović Karadžić“, kraće Vukovu diplomu, koja se dodeljuje od 1966. godine. Ranije su postojala i druga priznanja, kao što je diploma „Mihailo Petrović Alas“ (Alasova diploma) za izuzetna postignuća iz prirodnih predmeta.[24]
Strani državljani i lica bez državljanstva se upisuju u škole na isti način kao i državljani Republike Srbije. Jedina razlika je, sem nabavljanja određenih dokumenata, ta da imaju mogućnost pohađanja besplatnih časova srpskog jezika pred polazak u školu, za slučaj da ga već ne znaju, kako bi mogli da razumeju predavanja u školi. Dodatno, ako je učenik iz evropske zemlje, on ima pravo da pohađa časove svog maternjeg jezika i kulture, besplatno ili uz doplatu.[25]
Sa obrazovanjem dece se počinje u predškolskim ustanovama koje se održavaju u lokalnom vrtiću, te je ono prvi deo obrazovanja. Ono je obavezno od školske 2006/07. godine. Traje bar 4 sata dnevno bar 6 meseci u godini upisa u prvi razred, za decu od pet ili šest godina, a cilj mu je upoznavanje učenika sa obrazovnim sistemom i priprema za osnovnu školu.[12]
Deca se upisuju u osnovnu školu sa šest ili sedam godina. Kao i predškolsko, i osnovno obrazovanje je obavezno. Osnovna škola traje osam godina i podeljena je na dva perioda:[26]
prvi ciklus osnovnog obrazovanja (od 1. do 4. razreda)
drugi ciklus osnovnog obrazovanja (od 5. do 8. razreda)
U nižim razredima, đaci su nasumično podeljeni u odeljenja, i imaju samo jednog predavača — učitelja ili učiteljicu i jednu učionicu za sve predmete. Jedini izuzetak su časovi engleskog jezika i veronauke, za koje učenici imaju posebne nastavnike. Krajem prvog ciklusa, đaci dobijaju i nastavnika ili nastavnicu fizičkog. Đaci imaju sledeće predmete:
U višim razredima, đaci dobijaju posebne nastavnike i nastavnice za svaki predmet, a nastava se održava u predmetnim kabinetima. Dobijaju se i sledeći novi predmeti:
Kada učenik završi osmi razred, može da bira da li želi da nastavi obrazovanje. Međutim, Nacionalna strategija razvoja obrazovanja do 2020. godine (sačinjena 2011) predviđa obavezno srednje obrazovanje, a tadašnji ministar obrazovanja Žarko Obradović je rekao da, iako će strategija biti primenjivana u budućnosti, njena primena zahteva ustavne promene.[27]Završni ispit za učenike osnovnih škola je obavezan od školske 2011/12. godine. On se sastoji od testa iz matematike, srpskog i kombinovanog testa gde svaki zadatak nosi po 20 bodova, što se množi sa 0,5. Učenici dobijaju i bodove iz osnovne škole, koji se obrađuju tako što se prosečne ocene ne kraju šestog razreda množe sa 4, a na kraju sedmog i osmog razreda množe sa 5. Tako je moguće dobiti najviše 70 bodova na osnovu uspeha u osnovnoj školi.
Srednja škola predstavlja treći deo obrazovanja uopšteno i prvi deo neobaveznog obrazovanja u Srbiji.[30] Postoje dve vrste srednjih škola — gimnazije i stručne škole. U oba slučaja, đaci dobijaju učionice u kojima imaju predmete za koje nije potrebna nastavna oprema, dok za ostala predmete imaju kabinete i radne prostorije — laboratorija iz hemije, eksperimentalna prostorija iz fizike i radna prostorija iz biologije, na primer.[18]
Stručne škole specijalizuju učenike u određenim poljima i nagrađuju ih stručnom diplomom. Postoje dve vrste stručnih smerova — četvorogodišnji (relativno široko obrazovanje sa mogućnošću daljeg nastavka) i trogodišnji (skoro pa sasvim usmereno obrazovanje bez velikih mogućnosti daljeg nastavka).
Učenici u realnim gimnazijama biraju smer koji određuje obim gradiva iz određenih predmeta. Većina gimnazija ima prirodno-matematički[31] i društveno-jezički smer.[32] Međutim, postoji još smerova, kao što su opšti tip,[33]informatički smer,[34]filološki smer,[35] i mnogi drugi. Novi predmet u gimnazijama je treći strani jezik — latinski jezik tradicionalnog izgovora zapadnog stila, dok filološke gimnazije nude i starogrčki ili kineski jezik.[18]
U trogodišnjim stručnim školama, moguća je promena zanimanja. Naime, učenici pred upis u srednju školu popunjavaju liste želja kojima redom pišu šta žele da upišu (najviše 20 različitih smerova). Na osnovu broja bodova, učenici se raspoređuju u srednje škole. U završnoj godini, oni učenici trogodišnjih stručnih škola koji žele da dobiju diplomu različitu onoj za koju su učili, mogu to uraditi prekvalifikacijom.[36][37][38] Na primer, ako učenik položi završni ispit kojim dobija diplomu automehaničara, a u međuvremenu nađe posao bravara u Rusiji, polaganjem testa razlike smerova on dobija diplomu bravara umesto auto-mehaničara.[39] Slični proces je i dokvalifikacija — proširivanje znanja kroz razne obuke, koja zahvata već zaposlene ljude koji su završili srednje stručne škole, ali i one koji su završili fakultete.[36][38]
Visokoškolske ustanove u Srbiji upisuju studente na osnovu uspeha u srednjoj školi i rezultatima prijemnog ispita za određeni fakultet. Postoje tri vrste visokoškolskih ustanova.[40]
Viša škola[b] traje tri godine, a nalik je zanatskim univerzitetima pristnim u ostatku sveta. Zanatski univerziteti traju 3-8 godina, kao i svi ostali fakulteti, te nude i uobičajene visokoškolske diplome — bakalaureat, magistratura i doktorat. Razlika je ta što srpske više škole traju samo tri godine i nude posebne višeškolske diplome. Međutim, Srbija je potpisala Bolonjsku deklaraciju 2003, pa bi više škole trebalo da budu reformisane u ustanove identične univerzitetima.
Akademija strukovnih studija u obavljanju delatnosti objedinjuje obrazovni, istraživački, stručni i umetnički rad. Akademija strukovnih studija može ostvarivati osnovne strukovne studije i specijalističke strukovne studije. Visokoškolska ustanova ima status akademije strukovnih studija ako ostvaruje najmanje pet akreditovanih studijskih programa strukovnih studija iz najmanje tri polja.
Osnovne škole mogu imati i kuhinje, koje najjeftinije obezbeđuju đacima obroke. Obična ponuda su peciva, obično sa punjenjem, ali neke škole imaju i pljeskavice, pomfrit i slično. Neke škole nude čak i kuvane obroke, ali za veću cenu.[41]Ekskurzije su takođe jedne od vannastavnih sadržaja koje škole organizuju, i to su obično jednodnevne ili dvodnevne posete mestima širom Srbije, a u poslednjim razredima srednje škole i u ostatku Evrope. Njih organizuje škola, i to isključivo osnovne i srednje škole.[42] Dodatna nastava se organizuje za učenike sa željom da uče više o određenoj temi, učestvuju u takmičenjima, dobiju stipendije, i spreme se za dalje obrazovanje.[43] Dopunska nastava se organizuje prvenstveno za učenike sa lošim ocenama. Njeni ciljevi su pomaganje učenicima u „sustizanju“ gradiva, uz učenje lekcije ne samo za predstojeći test, već i pamćenje glavnog dela lekcije za duže vreme. Na nju takođe mogu ići i učenici sa višim ocenama, posebna kao priprema za test ili uvežbavanje gradiva.[43] Osnovne i srednje škole organizuju i sekcije, prvenstveno novinarsku, likovnu i dramsku sekciju, i horove.[43]
Posebno obrazovanje u Srbiji uključuje: specijalno obrazovanje (obrazovanje osoba sa invaliditetom, slabijeg socijalno-ekonomskog statusa, ili decu sa mentalnim poremećajima), dvojezičko obrazovanje (obrazovanje na srpskom i još jednom jeziku), celodnevnu nastavu (nastavu koja, uz pauze, traje od ujutru do uveče) i obrazovanje odraslih. Na teritoriji deluje i šezdesetak privatnih škola.
Od školske 2009/10. godine, učenici viših razreda pojedinih osnovnih škola i učenici pojedinih srednjih škola mogu biti organizovani u posebna odeljenja, bazirana na dvojezičkoj, odnosno bilingvalnoj nastavi. Nastava se najviše odvija na srpskom, sa 35-45%.[44] nastave na engleskom, francuskom ili italijanskom jeziku.[45][46]
Od školske 2009/10. godine, održava se i celodnevna nastava. Osmišljena je za decu sa roditeljima koji provode dosta vremena na poslu, ili su na neki drugi način zauzeti, ali samo za učenike nižih razreda osnovne škole. Organizacija nastave je sledeća: prepodnevni časovi, popodnevni časovi, kao i odmori za igru, domaće zadatke i pauza za ručak. Različiti učitelji predaju prepodne i popodne. Cilj celodnevne nastave je mogućnost učenika da ostaju u školi veći deo dana sa svojim drugarima, uz to završavajući domaći i ostale školske obaveze u školi, kao i rasterećenje roditelja.[47][48]
Celodnevna nastava je produžetak produženog boravka već prisutnog u srpskom školskom sistemu, koji omogućava učenicima koji idu u prepodnevni smenu (koja se završava oko podne) da ostaju u školi do povratka njihovih roditelja sa posla (obično od 15 do 17 časova). Škole koje nude celodnevnu nastavu, nude i produženi boravak.[48][49]
Od školske 2011/12. godine, projekat pod nazivom Druga šansa pokrenut je s ciljem uvođenja obrazovanja odraslih u srpske škole. Svrha projekta je obrazovanje ljudi koji nisu završili osnovnu školu, uz veće šanse za zapošljavanje. Čak polovina polaznika školske 2011/12. godine bili su Romi. Od polaznika iste godine, 72% bilo je nezaposleno.[50][51][52][53]
Na teritoriji Republike Srbije u skladu sa zakonima o obrazovanju, deluje oko šezdeset privatnih škola, od čega je petnaest osnovnih. Pohađa ih nekoliko hiljada đaka. Za razliku od državnih škola sa minimumom od petnaestoro dece, u privatnima odeljenja imaju i po osmoro, duplo manje. Đaci u njih putuju školskim minibusom, knjige i pribor čuvaju u školi, imaju veći broj sekcija i vannastavnih aktivnosti i duže ostaju u školi, jer sem časova imaju i više pauza za obroke i izradu domaćih zadataka. Svedočanstva i diplome koje učenici dobijaju akreditovani su od relevantnog ministarstva.[54]
Uslovi rada su isti kao i za državne škole, s tim što osnivač, da bi dobio potvrdno rešenje, mora da napiše elaborat i pošalje ga uz bankarsku garanciju po ciklusu školovanja. Privatne škole, kao i državne, moraju imati nastavni plan i program, biblioteku, fiskulturnu salu, kuhinju, prostoriju za ručavanje i dvorište dovoljno prostorno i opremljeno za svu decu. Kao mane ovakvih škola navodi se visoka cena (4000 do 9500 evra godišnje), izolovanost đaka od ostatka generacije i „školovanje pod staklenim zvonom“. Prva privatna osnovna škola počela je sa radom školske 2005/06. godine.[55] Neke od privatnih visokoškolskih institucija u Srbiji jesu Megatrend, Singidunum, Alfa, Metropolitan, Union.