Olovo

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Olovo
Opšta svojstva
Ime, simbololovo, Pb
Izgledmetalično siv
U periodnom sistemu
Vodonik Helijum
Litijum Berilijum Bor Ugljenik Azot Kiseonik Fluor Neon
Natrijum Magnezijum Aluminijum Silicijum Fosfor Sumpor Hlor Argon
Kalijum Kalcijum Skandijum Titanijum Vanadijum Hrom Mangan Gvožđe Kobalt Nikl Bakar Cink Galijum Germanijum Arsen Selen Brom Kripton
Rubidijum Stroncijum Itrijum Cirkonijum Niobijum Molibden Tehnecijum Rutenijum Rodijum Paladijum Srebro Kadmijum Indijum Kalaj Antimon Telur Jod Ksenon
Cezijum Barijum Lantan Cerijum Prazeodijum Neodijum Prometijum Samarijum Evropijum Gadolinijum Terbijum Disprozijum Holmijum Erbijum Tulijum Iterbijum Lutecijum Hafnijum Tantal Volfram Renijum Osmijum Iridijum Platina Zlato Živa Talijum Olovo Bizmut Polonijum Astat Radon
Francijum Radijum Aktinijum Torijum Protaktinijum Uranijum Neptunijum Plutonijum Americijum Kirijum Berklijum Kalifornijum Ajnštajnijum Fermijum Mendeljevijum Nobelijum Lorencijum Raderfordijum Dubnijum Siborgijum Borijum Hasijum Majtnerijum Darmštatijum Rendgenijum Kopernicijum Nihonijum Flerovijum Moskovijum Livermorijum Tenesin Oganeson
Sn

Pb

Fl
talijumolovobizmut
Atomski broj (Z)82
Grupa, periodagrupa 14 (ugljenikova grupa), perioda 6
Blokp-blok
Kategorija  postprelazni metal
Rel. at. masa (Ar)207,2(1)[1]
El. konfiguracija
po ljuskama
2, 8, 18, 32, 18, 4
Fizička svojstva
Tačka topljenja600,61 K ​(327,46 °‍C, ​621,43 °F)
Tačka ključanja2022 K ​(1749 °‍C, ​3180 °F)
Gustina pri s.t.11,34 g/cm3
tečno st., na t.t.10,66 g/cm3
Toplota fuzije4,77 kJ/mol
Toplota isparavanja179,5 kJ/mol
Mol. topl. kapacitet26,650 J/(mol·K)
Napon pare
P (Pa) 100 101 102
na T (K) 978 1088 1229
P (Pa) 103 104 105
na T (K) 1412 1660 2027
Atomska svojstva
Elektronegativnost1,87 (+2)
Energije jonizacije1: 715,6 kJ/mol
2: 1450,5 kJ/mol
3: 3081,5 kJ/mol
Atomski radijus175 pm
Kovalentni radijus146±5 pm
Valsov radijus202 pm
Linije boje u spektralnom rasponu
Spektralne linije
Ostalo
Kristalna strukturapostraničnocentr. kubična (FCC)
Postraničnocentr. kubična (FCC) kristalna struktura za olovo
Brzina zvuka tanak štap1190 m/s (na s.t.)
Topl. širenje28,9 µm/(m·K) (na 25 °‍C)
Topl. vodljivost35.3 W/(m·K)
Električna otpornost208 nΩ·m (na 20 °‍C)
Magnetni rasporeddijamagnetik
Magnetna susceptibilnost (χmol)−23,0×10−6 cm3/mol (na 298 K)[2]
Jangov modul16 GPa
Modul smicanja5,6 GPa
Modul stišljivosti46 GPa
Poasonov koeficijent0,44
Mosova tvrdoća1,5
Brinelova tvrdoća38–50 MPa
CAS broj7439-92-1
Istorija
Otkrićena Bliskom istoku (7000. p. n. e.)
Glavni izotopi
izotop rasp. pž. (t1/2) TR PR
204Pb 1,4% stabilni
206Pb 24,1% stabilni
207Pb 22,1% stabilni
208Pb 52,4% stabilni
Izotopska zastupljenost uveliko se razlikuje zavisno o uzorku
referenceVikipodaci
Ruda olova

U prirodi, olovo se najčešće javlja u vidu sulfida, PbS, kao ruda galenit.

Element olovo Pb

Prženjem se ruda prevodi u oksid čijom redukcijom nastaje sirovo olovo.[3] Sirovo olovo sadrži: bakar, antimon, arsen, bizmut, cink, sumpor, kalaj, srebro i zlato. Prečišćavanjem sirovog olova (najčešće elektrolitičkim putem) dobija se čisto olovo plavičastobele boje, samo na svežem preseku je metalnog sjaja, no brzo potamni od stvorenog sloja oksida i baznog olovo(II) karbonata Pb(OH)2*2PbCO3, koji ga štite od dalje oksidacije. To je mek metal, velike gustine i niske temperature topljenja.[4]

Olovo se u destilovanoj vodi ne rastvara, dok se rastvara u kiselinama sa oksidacionim dejstvom (npr. azotna kiselina). Pri dejstvu razblažene sumporne kiseline stvara se zaštitni sloj olovo- sulfata PbSO4 te rastvaranje prestaje. Alkalije ne deluju na olovo. Na vazduhu se fino sprašeno olovo tzv. piroforno olovo pali samo od sebe.

Olovo (II) oksid se koristi za glaziranje keramičkih proizvoda, za izradu minijuma, kao žuta boja u slikarstvu. Olovo se koristi za izradu limova, kanalizacionih i vodovodnih cevi ukoliko vode nisu kisele; njime se oblažu električni kablovi i prevlači posuđe. Olovo se koristi i u vojnoj industriji, industriji boja, za izradu olovnih akumulatora, za zaštitu od rendgenskog i radioaktivnog zračenja.

Prve mine za olovke pravile su se od olovnih ruda, ali ih je u savremenom dobu zamenio neotrovni grafit, koji se kombinuje sa drugim primesama.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Meija et al. 2016.
  2. ^ Weast, Astle & Beyer 1983, str. E110.
  3. ^ Parkes, G.D. & Phil, D. (1973). Melorova moderna neorganska hemija. Beograd: Naučna knjiga. 
  4. ^ Housecroft, C. E.; Sharpe, A. G. (2008). Inorganic Chemistry (3. izd.). Prentice Hall. ISBN 978-0-13-175553-6. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]