Pređi na sadržaj

Operacija Ke

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

{{Infokutija Vojni sukob | bitka = Operacija „Ke“ | slika = I1Sub.jpg | veličina_slike = 300p | opis_slike = Posada američkog torpednog čamca PT-65, vrši inspekciju ostatka japanske podmornice I-1, potopljene 29. januara 1943. godine kod Gvadalkanala. | sukob = Drugi svetski rat | datum = 14. januar7. februar 1943. | lokacija = Gvadalkanal—Solomonova ostrva | rezultat = Japansko uspešno povlačenje | strana1 = SAD
Australija Australija
Novi Zeland Novi Zeland | strana2 = Japan | zapovednik1 = Vilijam Helsi
Obri Fič
Aleksander Peč
Neitan F. Tvining
Frensisi P. Malkehi
Dž. Loton Kolins | zapovednik2 = Isoroku Jamamoto
Guniči Mikava
Hitoši Imamura
Džiniči Kusaka
Šintaro Hašimoto
Harukiči Hjakutake | gubici1 = 1 krstarica potopljena
1 razarač potopljen
3 torpedna čamca potopljena
1 razarač oštećen
53 aviona uništena[1] | gubici2 = 1 razarač potopljen
1 podmornica potopljena
3 razarača teže oštećena
56 aviona uništena[2]</ref>Greška kod citiranja: Zatvara </ref> koji nedostaje <ref> oznaci

Koristeći japansko iznenađenje, savezničke desantne snage su, već u suton 8. avgusta 1942. godine, završile svoje početne ciljeve osiguranja Tulagija i susednih malih ostrvca, kao i izvesnog aerodroma u izgradnji na Lunga Pointu na Gvadalkanalu. Saveznici su kasnije dali ime aerodromu, „Hendersenovo polje“, po majoru Loftonu Hendersenu, mornaričkom pilotu koji je poginuo u bici za Midvej. Saveznički avioni koji su operisali sa aerodroma „Hendersenovo polje“ nazvani su „Kaktus vazdušne snage“ po savezničkom kodnom imenu za Gvadalkanal.[3][4]</ref>[5][6][7]Greška kod citiranja: Zatvara </ref> koji nedostaje <ref> oznaci[8]

Odluka o povlačenju[uredi | uredi izvor]

Takuširo Hatori, štabni oficir u japanskom generalštabu.

Tokom novembra 1943. godine japanski armijski vojni vrh u Tokiju je nastavio da daje podršku daljim pokušajima preotimanja Gvadalkanala. Međutim, u to vreme niže rangirani štabni oficiri započinju opreznu diskusiju o napuštanju ostrva. Takuširo Hatori i Masanobu Cuđi, koji su nedavno posetili Gvadalkanal, su rekli svojim kolegama u štabu da bi bilo koji dalji pokušaj za preuzimanje ostrva bio uzaludan. Rjuzo Seđima je izvestio da je opadanje otpornosti japanskih trupa na Gvadalkanalu bilo neočekivano veliko, i da bi buduće operacije koštale previše žrtava. Dana 11. decembra, dva štabna oficira — kapetan korvete Juđi Jamamoto i major Takahiko Hajaši, vraćaju se u Tokio iz Rabaula i predaju Seđimine, Hatorijeve i Cuđijeve izveštaje. Oni dodaju i to, da većina japanski armijskih i mornaričkih oficira u Rabaulu predlaže napuštanje Gvadalkanala. Približno u isto vreme japanski ministar rata informiše Generalšatab da Japan nema dovoljan broj trgovačkih brodova koji bi u isto vreme prebacivali pojačanja na Gvadalkanal ili prenosili strategijske sirovine do Japana, radi održavanja ekonomske i vojne moći.[9]</ref>[10]Greška kod citiranja: Zatvara </ref> koji nedostaje <ref> oznaciGreška kod citiranja: Zatvara </ref> koji nedostaje <ref> oznaciGreška kod citiranja: Zatvara </ref> koji nedostaje <ref> oznaci[11]

Plan i snage[uredi | uredi izvor]

Dana, 3. januara 1943. godine, imperijalni generalštab informiše 8. armijsku oblast i Kombinovanu flotu o odluci da se napusti Gvadalkanal. Od 9. januara, štabovi Kombinovane flote i 8. armijske oblast su zajednički izradili plan, službeno nazvan „operacija Ke“, po jednom tonu u japanskom Kana rečniku, za izvršenje evakuacije.[12][13][14][15][16][17][18]

Plan je predviđao da se jedan bataljon pešadije prebaci razaračima do Gvadalkanala, oko 14. januara, sa zadatkom da pruži zaštitu tokom evakuacije. Japanska 17. armija bu započela sa povlačenjem ka zapadnom kraju ostrva, 25. ili 26. januara, a vazdušna kampanja u oblasti južnih Solomona bi otpočela 28. januara. Ljudstvo 17. armije bi bilo prebačena na tri put razaračima, tokom prve nedelje februara, a završetak operacije je bio predviđen za 10. februar. U isto vreme, japanske vazdušne i mornaričke aktivnosti bi postale upadljivije, sa manjim napadima u oblasti Nove Gvineje i Maršalskih ostrva, kao i lažni radio promet, kojim bi trbalo zbuniti saveznike oko stvarnih japanskih namera.[19]</ref>Greška kod citiranja: Zatvara </ref> koji nedostaje <ref> oznaci[20]

Za vazdušnu podršku prilikom izvođenja operacije bile su zadužene naizmenično, mornarička 11. vazdušna flota i armijska 6. vazdušna divizija, koje su bazirale u Rabaulu, sa 212, odnosno 100 aviona. Dopunski, 64 aviona sa nosač aviona Zuikaku su privremeno pridodati vazdušnim snagama u Rabaulu. Takođe, i 60 hidroaviona iz japanskih pomorskih snaga „R“ oblasti, su se nalazili u Rabaulu, na Bugenvilu i Šortlendskim ostrvima, što znači, da su Japanci za obezbeđenje operacije „Ke“, sakupuli ukupno 436 aviona. Sjedinjavanjem japanskih ratnih brodova i mornaričkih vazdušnih jedinica u ovoj oblasti, formirana je flota jugoistočne oblasti, pod komandom Džiniči Kusake u Rabaulu.[21]

Za suprotstavljanje japanskim brodovima, pod komandom viceadmirala Vilijama Helsija, komandanta savezničkih snaga na južnom Pacifiku, bila su na raspolaganju 2 nosača aviona - (Enterprajs i Saratoga), 6 eskortnih nosača aviona, 3 nova brza bojna broda, 4 stara bojna broda, 13 krstarica i 45 razarača. U vazduhu, 13. vazdušna armija, koja je brojala 92 lovca i bombardera, pod komnadom brigadnog generala Neitana F. Tvininga i „Kaktus vazdušne snage“ na Gvadalkanalu, sa 81 aviona, pod komandom brigadnog generala marinaca Frensisa P. Malkehija. Kontraadmiral Obri Fič je bio glavni vazduhoplovni komandant na južnom Pacifiku. Broj aviona na flotnim i eskortnim nosačima aviona je iznosio 339 aviona. Pored toga, 30 teških bombardera je bilo stacionirano na Novoj Gvineji, sa dovoljno velikim radijusom dejstva da dostignu do južnih Solomonovih ostrva. Ukupno, saveznici su raspolagali sa 539 aviona, sposobnih da se suprotstave operaciji „Ke."[22]

Do prvog vikenda januara, bolest, izgladnelost i borbe su smanjile broj Hjakutakijevih vojnika na 14.000, a i među njima je bio veliki broj umornih i izgladnelih vojnika koji nisu bili sposobni za borbu. Japanska 17. armija je raspolagala sa svega tri ispravna topa i nekoliko projektila za njih. Sa druge strane, saveznički komandant ostrva, američki general-major Aleksander Peč, raspolagao je kombinovanim snagama američkih marinaca i kopnene vojske, svrstanih u 14-ti korpus, sa ukupno 50.666 vojnika. Peč je bio opremljen sa 167 artiljerijskih oruđa, uključujući topove i haubice od 75 mm, 105 mm, i 155 mm, sa obilnom količinom municije za njih.[23]

Operacija[uredi | uredi izvor]

Priprema[uredi | uredi izvor]

Od 1. januara 1943. godine, japanska vojska je promenila svoje radio komunikacione kodove, koristivši nove, još teže za savezničke dešifrante, koji su uspeli da prethodne delimično probiju, te su na taj način otkrivali japanske namere i pokrete. Dok je januar odmicao, saveznički izviđači i radio prisluškivači su primetili povećanje broja brodova i aviona u bazama Truk i Rabaul, kao i na Šortlendskim ostrvima. Saveznički analitičari uviđaju da je povećani radio sabraćaj na Maršalskim ostrvima bio obmana, koja treba da im odvuče pažnju od izvesne operacije u oblasti Nove Gvineje ili Solomonovih ostrva. Međutim, saveznički obaveštajci su pogrešno protumačili svrhu ove operacije. Dana, 26. januara 1943. godine, obaveštajno odeljenje pri savezničkoj pacifičkoj komandi, obaveštava savezničke snage na Pacifiku da se Japanci spremaju za novu ofanzivu, pod imenom „Ke“, na prostoru Nove Gvineje ili Solomonovih ostrva.[24]

Dana, 14. januara, jedna „Tokio ekspres“ misija sa 9 razarača prebacuje bataljon „Jano“ na Gvadalkanal, čiji je zadatak bio da vrši stražu na kopnu za vreme operacije „Ke“. Bataljonom je komandovao major Keiđi Jano, i brojao je 750 vojnika, plus baterija brdskih topova sa 100 članova posluge. Sa bataljonom je stigao i potpukovnik Kumao Imoto, predstavnik 8. armijske oblasti, koji je bio određen da preda Hjakutakeu naređenje i plan za evakuaciju. Iz bezbednosnih razloga, 17. armije nije ranije obaveštena o odluci za povlačenje sa Gvadalkanala. „Kaktus vazdušne snage“ i 13. vazdušna armija su napale 9 japanskih razarača tokom njihovog povratnog puta, i oštetile razarače Araši i Tanikaze, a oborile su i 8 japanskih lovaca koji eskortovali konvoj japanskih razarača. U ovom napadu, američke snage su ostale bez 5 aviona.[25][26][27][15][28][29]

„Ovo je jedan vrlo težak zadatak, da se armija povuče pod postojećim okolnostima. Međutim, naređenja Armijske oblasti, nastala na osnovu carevih naređenja, moraju biti izvršena ma koliko da koštaju. Ja ne mogu garantovati da će ona biti u potpunosti izvršena."
Harukiči Hjakutake, 16. januar 1943.[30]

Kasnije, 15. januara, Imoto stiže do štaba 17. armije kod Kokumbona, i informiše Hjakutakea i njegov štab o odluci da se izvrši povlačenje sa ostrva. Prihvativši preko svoje volje naređenje 16. januara, štab 17. armije saopštava tek 18. januara svojim vojnicima plan za evakuaciju sa ostrva. Plan je predviđao da se 38. pešadijska divizija, koja se trenutno branila od jedne američke ofanzive po grebenima i brdima u unutrašnjosti ostrva, oslobodi i povuče ka rtu Esperans na zapadnom kraju Gvadalkanala, počevši od 20. januara. Povlačenje 38. pešadijske divizije, štitila bi 2. pešadijska divizija, koja se nalazila na Gvadalkanalu od oktobra 1942. godine, i bataljon „Jano“, a zatim bi se i obe ove jedinice povukle u zapadnom pravcu. Svaki vojnik koji nije bio sposoban za kretanje, podstican je na samoubistvo „dobijajući na taj način poštovanje od carske armije“.[31][32][33][34][35][36]

Povlačenje ka zapadu[uredi | uredi izvor]

Aleksander Peč otpočinje jednu novu ofanzivu, upravo kad je japanska 38. pešadijska divizija otočela sa povlačenjem sa udaljenih grebena i bregova koji su još uvek bili u njihovim rukama. Dana, 20. januara, američka 25. pešadijska divizuja, napada nekoliko brega, koji su od Amerikanaca nazvani; breg 87, breg 88 i breg 89, a formirali su jedan greben, koji je dominirao iznad Kokumbona. Nailazeći na mnogo manji otpor nego što su predviđali, Amerikanci osvajaju sva tri brega do jutra 22. januara. Pomerajući snage i iskoristivši iznenadni prodor, Loton Kolins brzo nastavlja napredovanje i zauzima pred sam suton sledeća dva brega; breg 90 i breg 91, postavljajući Amerikance u poziciju da izoluju i osvoje Kokumbonu, te na taj način uhvate u klopku celu japansku 2. pešadijsku diviziju.[37][38][39]

Američke snage osvajaju Kokumbonu i otpočinju napad ka zapadu, u periode od 23. do 25. januara.

Reagujući brzo na nastalu situaciju, Japanci su hitno evakusali Kokumbonu i naredili svojoj 2. pešadijskoj diviziji da se dmah udalji ka zapadu. Amerikamci osvajaju 23. januara Kokumbonu. Iako je nekoliko japanskih jedinica uhvaćeno u klopku između američkih snaga i uništeno, veći deo 2. japanske pešadijske diviziji je uspeo da se izvuče.[40][41][42]

Još uvek plašeći se nove i pojačane japanske ofanzive, Peč angažuje snage u jačini od samo jednog puka za vreme napada na japanske snage zapadno od Kokumbona, zadržavajući ostale snage u blizini Lunga Pointa kao zaštitu aerodroma. Teren zapadno od Kokumbona, bio je dobar za Japance koji su pokušavali da zadrže američke snage, dok je ostatak 17. armije nastavio da se povlači ka rtu Esperans. Američko napredovanje je bilo duž ivice jednog prolaza svega 270 do 550 metara širokog, između guste džungle na kopnu i strmih koralnih grebena. Grebeni, su se prostirali vertikalno duž obale, uporedno sa mnogobrojnim potocima i zalivima koji presecaju prolaz sa „rebrastom tačnošću."[43][44][45]</ref>Greška kod citiranja: Zatvara </ref> koji nedostaje <ref> oznaci[46]

Japanska odbrana na reci Bonegi je uspela da zaustavi američko napredovanje za skoro tri dana. Tek uz pomoć granatiranja Japanaca sa američkih razarača Vilson i Anderson, 1. februara, Amerikanci su uspešno prešli reku, ali nisu odmah žurili sa napredovanjem ka zapadu.[47][48][49][50]

Vazdušna kampanja[uredi | uredi izvor]

Vazdušna kampanja u sklopu operacije „Ke“ otpočela je sredinom januara noćnim napadima na aerodrom „Hendersenovo polje“ sa po 3 do 10 aviona, pričinjavajući beznačajne štete. Dana 20. januara 1943. godine, jedan usamljeni Kavaniši H8K bombarduje Espiritu Santo. Pet dana kasnije, 25. januara, 58 mornaričkih lovaca Zero izvode dnevni prepad na Gvadalkanal. Kao odgovor „Kaktus vazdušne snage“ šalju u odbranu 8 lovca Graman F4F vajldket i 6 lovca P-38 Lajting, koji obaraju 4 Zeroa bez sopstvenih gubitaka.[51]

Drugi veći vazdušni prepad je izvršen 27. januara, sa 9 lakih bombardera Kavasaki Ki-48, koji su bili praćeni sa 74 lovca Nakadžima Ki-43 iz mornaričke 6. vazdušne divizije bazirane u Rabaulu. Saveznici su sakupili iznad Gvadalkanala 12 lovca Graman F4F, 6 lovca P-38 Lajting i 10 lovca P-40, koji su uzleteli sa aerodroma „Hendersenovo polje“. U nastaloj vazdušnoj bici, Japanci su izgubili 6 lovca, a „Kaktus vazdušne snage“; 1 lovac F4F, 4 lovca P-40 i 2 lovca P-38. Bombarderi Kavasaki su izbacili bombe na američke pozicije u okolini reke Matanikau, prouzrokujući male štete.[52]

Bitka kod ostrva Renel[uredi | uredi izvor]

Verujući da se Japanci spremaju za jednu novu veliku ofanzivu u oblasti južnih Solomona, sa ciljem povratka aerodroma „Hendersenovo polje“, admiral Helsi počevši od 29. januara, sprema i šalje prema južnoj oblasti Solomonovih ostrva pet grupa ratnih brodova sa zadatkom da zaštite konvoj sa trupama, i uvuku u borbu bilo koje japanske mornaričke snage koje bi došle u njihov domet. U ovih pet grupa se nalazilo: 2 nosača aviona, 2 eskortna nosača aviona, 3 bojna broda, 12 krstarica i 25 razarača.[53]

Gifenova operativna eskadra TF 18 na putu ka Gvadalkanalu, 29. januara 1943. godine.

Bliža zaštita konvoja bila je dužnost operativne eskadre TF 18 (Task Force 18 - TF 18), pod komandom kontraadmirala Roberta Gifena, sastavljena od teških krstarica Vičita, Čikago i Luisvil; lakih krstarica Monpelje, Klivlend i Kolumbija; eskortnih nosača aviona Čenango i Suvan; i 8 razarača. Grupa u kojoj je bio nosač aviona Američki nosač aviona Enterprajs, nalazila se 250 nautičkih milja iza TF 18.[54][55]</ref>[56]Greška kod citiranja: Zatvara </ref> koji nedostaje <ref> oznaci[57]

Američki transportni konvoj stiže do Gvadalkanala i uspešno istovaruje svoj teret tokom 30. i 31. januara. Ostatak Helsijevih ratnih brodova ostaju stacionirano u Koralnom moru, južno od Solomonovih ostrva, očekujući pojavu japanskih pomorskih snaga, pošto su saveznici verovali da predstoji jedna nova japanska ofanziva. Odlazak operativne eskadre TF 18 iz oblasti Gvadalkanala, otklonio je jedinu moguću opasnost po operaciju „Ke“.[58]

Takođe, 29. januara, dve korvete iz sastava pomorskih snaga Novog Zelanda, Moa i Kivi, otkrivaju japansku podmornicu I-1, koja je pokušavala da dostavi snabdevanja kod Kamimboa na Gvadalkanalu. Nakon 90 minuta borbe, dve korvete uspevaju da potope podmornicu I-1.[59]

Prva evakuaciona plovidba[uredi | uredi izvor]

Ostavljajući svoje krstarice kod Kavijenga, Mikava okuplja svih 21 njegovih razararača u pomorskoj bazi na Šortlendskim ostrvima, odakle kreće 31. januara na prvu evakuacionu misiju. Kontraadmiral Šintaro Hašimoto je bio na čelo ove grupe razarača, nazvane „jedinica za osiguranje“. Šezdeset hidroaviona iz sastava japanskih pomorskih snaga „R“ oblasti, su korišćeni kao izviđači za „jedinicu za osiguranje“, a ujedno su služili i kao odbrana od napada američkih torpednih čamaca tokom noćnog evakuacionog puta. Saveznički bombarderi B-17 leteće tvrđave, izvode napad na japansku pomorsku bazu na Šortlendskim ostrvima, ujutru 1. februara, ali pričinjavaju jako malo štete, uz gubitak od četiri bombardera. Istog dana, japanska 6. vazdušna divizija izvodi napada na aerodrom „Hendersenovo polje“, sa 23 lovca Nakadžima Ki-43 i 6 bombardera Kavasaki Ki-48, ali ni oni ne postižu neke značajnije rezultate, uz gubitak od jednog lovca.[60]

Karta završne faze Gvadalkanalske kampanje, 26. januar – 9. februar, prikazuje američko napredovanje i japanske odbrambene pozicije, kao i evakuacione tačke.

Verujući da se japanske snage povlače ka južnoj obali Gvadalkanala, ujutru 1. februara, Peč iskrcava jedan ojačani armijski bataljon i marince, oko 1500 ljudi, pod komandom pukovnika Aleksander Džordža, kod Verahue na Gvadalkanalskoj južnoj obali. Američka vojska je prevežena do mesta iskrcavanja pomoću mornaričkih transportnih snaga, koje su se sastojale od 6 desantnih tenkonosaca i jednog transportnog razarača (Strejngem), eskortovani od četiri razarača, koji je trebalo tri dana ranije da se sastanu sa operativnom eskadrom TF 18. Jedan japanski izviđački avion je uočio ove američke pomorske snage. Smatrajući da ove snage prdstavljaju opasnost za noćnu evakuacionu misiju, Japanci šalju u napad sa aerodroma kod Buina – Bugenvil, 13 obrušavajućih bombardera, u pratlji 40 lovca Zero.[61][62][63][64][65]

Smatrajući japanske avione za prijateljske, američki razarači ne otvaraju protiv-avionsku paljbu sve dok obrušavajući bombarderi nisu otpočeli obrušavajući napad. Počevši od 14:53 sati, razarač De Heivn biva pogođen sa tri bombe i tone veoma brzo na oko 2 nautičke milje južno od ostrva Savo, zajedno sa 167 članova posade, uključujući i zapovednika broda. Razarač Nikolas je oštećen od eksplozija bombi, koje su pale u njegovoj blizini. Pet obrušavajućih bombardera i tri lovca Zero su oborena usled dejstva protiv-avionske vatre, i lovca iz “Kaktus vazdušnih snaga“. U ovoj borbi, američke „Kaktus vazdušne snage“ gube tri lovca Graman F4F.[66][67][68][69]

Hašimoto napusta pomorsku bazu na Šortlendskim ostrvima 1. februara u 11:30 sati, zajedno sa 20 razarača, i polazi na prvu evakuacionu misiju. Dvanaest razarača su bila predviđena za transport, a osam je vršilo ulogu njihove zaštite. Japanski razarači su napadnuti tokom popodneva u blizini ostrva Vangunu, od 92 aviona „Kaktus vazdušnih snaga“, u dva talasa. Jedna bomba pada u blizini zastavnog broda Hašimota, razarača Makinami, i teško ga oštećuje. Hašimoto prelazi na razarač Širajuki, a odvaja razarač Fumizuki da uzme u vuču razarač Makinami, i vrate se zajedno u bazu. U ovim napadima, „Kaktus vazdušne snage“ gube 4 aviona.[70][71][72]

Jedanaest američkih torpednih čamaca je čekalo Hašimotove razarače između ostrva Savo i Gvadalkanala. Počevši od 22:45 sati, Hašimotovi razarači i američki torpedni čamci vode seriju bitaka tokom sledeća tri sata. Japanski brodovi uz pomoć avijacije “R“ oblasti, potapaju tri američka torpedna čamca.[73][74][75][76]

U međuvremenu, transportni razarači stižu naizmenično do dve odabrane lokacije kod Rta Esperans i Kamimboa, u 22:40 i 24:00 sati. Japanski mornari prebacuju trupe sa obale do razarača u barkama i desantnim čamcima. Kontraadmiral Tomiđi Kojanagi, drugi po činu u „Jedinici za osiguranje“, ovako opisuje evakuisane vojnike: "Njihova odela su zaparavo bili ostaci odeće, koja je bila jako prljava, a njihova fizička dotrajalost je bila dovedena do krajnjih granica. Verovatno su bili srećni, ali nisu pokazivali to po izrazu lica. Njihovi digestivni organi su bili toliko uništeni, da smo im mi od hrane mogli dati, jedino ovsenu kašu."[73] Jedan drugi oficir je dodao, "Njihove stražnjice su bile toliko omršavele, da su im čmarevi bili potpuno nezaštićeni, a na razaračima koji su ih prevozili, oni su patili od konstantne i neobuzdane diareje."[77]

Nakon što su ukrcali 4.935 vojnika, većinom iz 38. pešadijska divizije, transportni razarači prekidaju dalja ukrcavanja u 01:58 sati, i pripremaju se za povratni put ka Šortlendskim ostrvima. U isto vreme, na Makigumu, jednom od zaštitnh razarača, odjeknula je silna eksplozija, najverovatnije od pogotka torpeda sa nekog američkog torpednog čamca, ili usled udara u podvodnu minu. Kad je Hašimoto informisan o šteti na razaraču Makigumo, on naređuje njegovo napustanje i potapanje. Tokom povratnog puta, „Jedinica za osiguranje“ je napadnuta oko 08:00 sati od aviona iz sastava „Kaktus vazdušnih snaga“, ali prolazi bez oštećenja i stiže 2. februara 1943. godine u 12:00 sati, u bazu na Šortlendskim ostrvima.[78][79][74][80][81]

Druga i treća evakuaciona plovidba[uredi | uredi izvor]

Dana, 4. februara, Peč naređuje 161. pešadijskom puku da zameni 147. pešadijski puk na frontu i nastavi napredovanje ka zapadu. Jano bataljon se povlači na nove pozicije kod reke Segilau, a deo trupa je poslat da zaustavi napredovanje Džordžovih snaga duž južne obale. U međuvremenu, Helsijeve operativne eskadre nosača aviona i bojnih brodova su napadnute od japanskih aviona, na oko 300 nautičkih milja južno od Gvadalkanala.[82][83][84]

Japanski razarač Asagumo

Kondo šalje dva svoja razarača, Asagumo i Samidare, ka Šortlendu, gde je trebalo da zamene dva izgubljena razarača iz prve evakuacione misije. Hašimoto predvodi drugu evakuacionu misiju sa 20 razarača, koji kreću 4. februara u 11:30 sati na jug ka Gvadalkanalu. „Kaktus vazdušne snage“ napadaju Hašimotove brodove u dva talasa, počešvši od 15:50 sati, sa ukupno 74 aviona. Bomba koja je pala u blizini razarača Maikaze, teško ga oštećuje, i Hašimoto određuje razarač Nagacuki da ga uzme u vuču, i vrate se zajedno ka Šortlendu. U ovim napadima „Kaktus vazdušne snage“ gube 11 aviona, dok su Japanci izgubili samo jedan lovac Zero.[85][86][87][88]

Američki torpedni čamci nisu izveli napad tokom noći na Hašimotove snage, koje su neometano nastavile sa plovidbom. „Jedinica za osiguranje“ ukrcava Hjakutakea, njegov štab, i 3.921 vojnika, većinom iz 2. pešadijske divizije, i odlazi ka Bugenvilu, gde stiže 5. februara u 12:50 sati, bez ikakvih problema na putu. „Kaktus vazdušne snage“ su probale da izvedu jedan vazdušni napad, ali ne uspevaju da lociraju Hašimotove snage.[78][89][90]

Varujući da su japanske misije od 1. i 4. februara bile misije za dotur pojačanja, a ne evakuacione misije, američke snage na Gvadalkanalu su napredovale polako i oprezno, prelazeći svakog dana po približno 800 metara. Džordžove snage su odmarale do 6. februara, nakon što su napredovale do mesta Titi na južnoj obali. Na severnoj obali, 161. pešadijski puk započinje 6. februara u 10:00 sati napad u pravcu zapada, i stiže do reke Umasani, još istog dana. U isto vreme, Japanci povlače 2.000 preostalih vojnika ka Kamimbou.[91][92][93]

Dana, 7. februara 1943. godine, američki 161. pešadijski puk prelazi reku Umasani i stiže do Bunina, na oko 9 nautičkih milja od rta Esperans. Džordžove snage, sada pod komandom Džordža F. Ferija, napreduje od sela Titi ka Marovovou i ukopava se tokom noći na oko 1.800 metara severno od sela.[94][95]</ref>Greška kod citiranja: Zatvara </ref> koji nedostaje <ref> oznaci[96][97]

Doplovivši do Kamimboa, Hašimotove snage počinju da ukrcavaju 1.972 vojnika, od 00:03 sati, 8. februara, neometano od Američke mornarice. Za svega jedan i po sat, posade razarača, veslajući svojim čamcima prebacuju sve vojnike do brodova. U 01:32 sati, „jedinica za osiguranje“ napusta Gvadalkanal, i odlazi ka Bugenvilu, gde stiže bez incidenta, kompletirajući operaciju.[98][99][100][101][102]

Posledice[uredi | uredi izvor]

U zoru, 8. februara, američke snage na obe obale nastavljaju svoje napredovanje, sukobljavajući se samo sa pojedinim bolesnim i umurujućim japanskim vojnicima. Peč tada shvata da su Tokio ekspres misije poslednjeg vikenda bile evakuacija, a ne misije za dotur pojačanja. U 16:50 sati, obe američke jedinice se sastaju na zapadnoj obali, kod sela Tenaro. Peč šalje jednu poruku Helsiju, izjavljujući, "Totalno i potpuno poražene japanske snage na Gvadalkanalu, postignuto danas u 16:25 sati.... Tokio ekspres više nema stanicu na Gvadalkanalu."[94][103][104]</ref>Greška kod citiranja: Zatvara </ref> koji nedostaje <ref> oznaci[105]

Većina istoričara nalaze mane Amerikancima, naročito Peču i Helsiju, zbog nekorišćenje njihove kopnene, vazdušne, i mornaričke superirnisti, u sprečavanju uspešne japanske evakuacije većine njihovih preživelih snaga sa Gvadalkanala. Čester Nimic, komandant savezničkih snaga na Pacifiku, izjavio je o uspešnosti operacije „Ke“, „Do poslednjeg trenutka se činilo da Japanci pokušavaju izvršiti još jednu misiju za dotur pojačanja. Umešnost prikrivanja njihovog plana i velika brzina dejstva, omogućile su Japancima da povuku preostale snage sa Gvadalkanala. Sve do 8. februara, kada je operacija završena, mi nismo shvatili svrhu njihovog vazdušnog i pomorskog angažovanja."[98][106]</ref>[107]<ref>Miler, str. 348–350

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Frenk, str. 595–596.
  2. ^ Cimerman, str. 164.
  3. ^ Morison, str. 14–15.
  4. ^ Miler, str. 143.
  5. ^ Frenk, str. 338
  6. ^ Šo, str. 18 Kao odgovor na savezničko iskrcavanje na Gvadalkanal, japanski carski generalštab je odredio 17. japansku armiju veličine korpusa, čiji se štab nalazio u Rabaulu pod komandom general-potpukovnika Harukiči Hajakutakea, da preotme Gvadalkanal od savezničkih snaga. Zbog pretnje od američkih „Kaktus vazdušnih snaga“ japanska mornarica za prebacivanje trupa i snabdevanja do Gvadalkanala, nije smela da upotrebljava velike, ali spore transportne brodove. Iz tog razloga za prebacivanje pojačanja do Gvadalkanala korišćeni su brzi ratni brodovi iz baza Rabaul i Šortlend. Japanski ratni brodovi, uglavnom lake krstarice i razarači iz Osme flote pod komandom viceadmirala Guniči Mikave, su bili obično sposobni da za jednu noć prođu kroz „Procep“ do Gvadalkanala i vrate se nazad te na taj način smanje njihovo izlaganje vazdušnim napadima „Kaktus vazdušnih snaga“. Te brze noćne transporte ratnim brodovima do Gvadalkanala koji su trajali sve do kraja Gvadalkanalske kampanje, saveznički vojnici su nazvali „Tokio ekspres“, a Japanci „Glupi prevoz“ ili „Prevoz pacova“.
  7. ^ Morison, str. 81, 113–114
    Oblast Solomonovih ostrva u južnom Pacifiku. Japanska baza Rabaul na Novoj Britaniji se nalazi levo-gore. Gvadalkanal (desno-dole) leži na jugoistočnom kraju „Procepa“.

    Koristeći snage koje su stigle na Gvadakanal, japanska armija je tri puta probala da povrati aerodrom „Hendersenovo polje“, ali je sva tri puta bila poražena. Nakon trećeg neuspeha, Japanci su pokušali da pod zaštitom većih ratnih brodova prebace ostatak 38. japanske pešadijske divizije i teško naoružanje, ali je, od 12. do 15. novembra, došlo do pomorske bitke poznate kao „Pomorska bitka za Gvadalkanal“, u kojoj su japanske snage pretrpele poraz. Zbog tog neuspeha, Japanci su otkazali sledeći planirani napad na aerodrom „Hendersenovo polje“.

  8. ^ Toland, str. 424.
  9. ^ Hajaši, str. 62.
  10. ^ Grifit, str. 268
  11. ^ Toland, str. 426. Tokom konferencije sa Sugijamom i Naganom, Car je upitao Nagana, „Kako su Amerikanci uspeli samo za nekoliko dana da naprave avio bazu a Japanci nisu mogli za mesec i više?" (Japanske snage su u početku zauzele Gvadalkanal i započele izgradnju aerodroma). Nagano se izvinio i odgovorio, da su Amerikanci koristili mašine, dok su se Japanci oslanjali isključivo na ručni rad. (Toland. pp. 426.)
  12. ^ Miler, str. 338.
  13. ^ Frenk, str. 540–541.
  14. ^ Morison, str. 333–334.
  15. ^ a b Rotman, str. 64
  16. ^ Grifit, str. 269.
  17. ^ Džerzi, str. 384
  18. ^ Hajaši, str. 64. Imamura i Džiniči Kusaka, mornarički komandant u Rabaulu, prvobitno su se bunili protiv naredbe za povlačenje, ali su ga prihvatili nakon carevog odobrenja.
  19. ^ Frenk, str. 541.
  20. ^ Džerzi, str. 392–393. U brojku od 21-nog razarača, nisu uključeni razarači Suzukaze i Hacukaze, koji su bili oštećeni tokom misija „Tokio ekspresa“ do Gvadalkanala, 2. i 10. januara. Suzukaze je oštećen u „Procepu“ od eksplozija bombi koje su pale u njegovoj neposrednoj blizini, a Hacukaze je oštećen prilikom napada američkih torpednih čamaca, između Doma Kuve i Tasafaronoge na Gvadalkanalu. U obe misije “Tokio ekspresa“, uspešno je prebačeno na Gvadalkanal oko 80 tona snabdevanja, što je bila značajna dopuna za iscrpljenu 17 armiju. Kondine snage su bile sačinjene od nosača aviona Zuiho i Džunjo, bojnih krstaša Kongo i Haruna, teških krstarica Atago, Takao, Mjoko i Haguro, lakih krstarica Džincu, Agano i Nagara, razarača Kagero, Asagumo, Šigure, Suzumaze (?), Samidare, Ošio, Hacujuki, Šikinami, Arašio i Araši, i brodova za popunu Nipon Maru i Kenio Maru.
  21. ^ Frenk, str. 543.
  22. ^ Frenk, str. 542–543. Četiri stara bojna broda u Helsijevoj floti su bili: Merilend, Kolorado, Novi Meksiko i Misisipi (Frenk. pp. 751). Pedeseti pet B-17 Leteća tvrđava i 60 B-24 Liberator teških bombardera, sa doletom do Gvadalkanal, se nalazilo u sastavu Pete vazdušne armije na Novoj Gvineji, ali svega 30 je bilo borbeno sposobnih u to vreme (Frenk. pp. 752).
  23. ^ Frenk, str. 543–544, Rotman. pp. 64. U broj američkih topova nisu uključeni protiv-avionski i obalni topovi. (Frenk. pp. 752). U to vreme, japanska 2. pešadijska divizija je imala svega 3.700 preživelih vojnika od 12.000, koliko ih je stiglo na Gvadalkanal.
  24. ^ Frenk, str. 545–546; Morison. pp. 340, 351, D'Albas. pp. 237.
  25. ^ Grifit, str. 279.
  26. ^ Frenk, str. 559–560.
  27. ^ Morison, str. 339.
  28. ^ Džerzi, str. 386–388
  29. ^ Toland, str. 427. Ljudstvo „Jano“ bataljona je sastavljeno od osoblja koje je prvobitno bilo namenjeno da zameni 230. pešadijski puk, 38. pešadijske divizije, koji je već bio na Gvadalkanalu. Većina njih su bili neobučeni rezervisti starih oko 30 godina. Takođe je dobijeno za ovu misiji i oko 150 stručnjaka za vezu iz 8. armijske oblasti, koji je trebalo da pomognu pri koordiniranju operacije. Prvi vazdušni napad na konvoj „Tokio ekspresa“ od 15. januara 1943. godine, izvode 15 obrušavajućih bombardera Daglas SBD, praćeni od 7 lovca Graman F4F i 6 lovca Bel P-39 Erakobra. Dva SBD, jedan F4F i dva P-39 su oborena u ovom napadu, ali su i Japanci izgubili 3 lovca Zero iz mornaričke 6. vazdušne divizije. (Frenk. pp. 754). U drugom, nešto kasnijem vazdušnom napadu, učestvovalo je 9 bombardera Boing B-17, verovatno iz 13. vazdušne armije i 14 lovaca, verovatno iz „Kaktus vazdušnih snaga“. U ovom napadu saveznici ne trpe nikakve gubitke, a uspevaju da obore 5 od 10 japanskih hidroaviona Micubiši F1M2, koji su pripadali vazdušnim snagama „R“ oblasti, i štitili su konvoj. Araši odlazi u bazu na atolu Truk, gde je na brzinu remontovan i uvršten u Kondine zaštitne snage. Zapovednik razarača Tanikaze, Kapetan korvete Motoi Kacumi, je poginuo u ovim vazdušnim napadima (Nevit, CombinedFleet.com).
  30. ^ Frenk, str. 561.
  31. ^ Frenk, str. 541, 560–562.
  32. ^ Miler, str. 349.
  33. ^ Džerzi, str. 368, 388–389.
  34. ^ Grifit, str. 279–284.
  35. ^ Rotman, str. 64
  36. ^ Toland, str. 428–429. Napredujući ka Kokumbonu, Imoto je kasnije govorio, da je on prošao pored mnogih ne-sahranjenih tela, i bolesnih i omršavljenih japanskih vojnika. Kod prvog saopštavanja naređenja o povlačenju, Hjakutake, njegov načelnik štaba, general-major Šuiči Mijazaki, i pretpostavljeni štabni oficir, pukovnik Norio Konuma, su hteli da odbiju naređenje i žrtvuju kompletnu 17. armiju u jednom finalnom napadu na savezničke snage. Hjakutake konačno prihvata naređenje oko ponoći 16. januara. Kašnjenje sa obaveštavanjem potčinjenih jedinicama 17. armije, je bilo delom zbog toga, što je Konuma prenosio naređenje pešačeći prvo do 38. divizije, a zatim i do 2. divizije.
  37. ^ Hog, str. 367–368.
  38. ^ Frenk, str. 568–570.
  39. ^ {{harvnb|Miler||pp=319–329; Morison. pp. 342–343. U ovoj ofanzivi, 2. divizija marinaca je potiskivala japansku 2. pešadijsku diviziju ka obali, dok je 25. pešadijska divizija, koristeći dva svoja puka, 27-mi i 161-vi, napadala od mora. Prvobitni zadatak američkog 161-vog puka je bio zauzimanje tri obližnja brega; breg X, breg Y, i breg Z, ali ja zadatak promenjen u podršku 27-mom puku, nakon što je osvojen breg 87, mnogo brže nego što se predviđalo.
  40. ^ Frenk, str. 570.
  41. ^ Miler, str. 329–332
  42. ^ Morison, str. 343. Morison navodi da je približno 600 japanskih vojnika poginulo prilikom povlačenja od Kokumbona.
  43. ^ Grifit, str. 284–285.
  44. ^ Frenk, str. 570–572.
  45. ^ Hog, str. 369–371.
  46. ^ Šo, str. 50–51. U to vreme Kombinovana armijsko-marinska divizija je bila sastavljena od jedinica iz 6-og marinskog puka i armijskog 147. pešadijskog puka. Po rečima Džerzija, takođe su u odbrani kod reke Bonegi sudelovale trupe iz 229. puka.
  47. ^ Frenk, str. 572.
  48. ^ Morison, str. 343–344.
  49. ^ Džerzi, str. 373–374, 381
  50. ^ Miler, str. 341–342. Između 10. i 31. januara, Amerikancu su imali 189 ubijenih vojnika i marinaca. Tačni japanski gubici u operacijama između reka Marmura i Bonegi nisu poznati, ali japanski podaci opisuju njihove gubitke kao „teške“. Tokom tog vremena, Amerikanci zarobljavaju 102 japanska vojnika, 240 automata, 42 poljska topa, 10 protiv-avionska topa, 9 protiv-tenkovska topa, 142 minobacača, 323 puške, 18 radio uređaja, 1 radar, 13 kamiona, 6 vučna traktora i 1 štabni auto, a sem toga i velike količine municije, kopnenih mina, bacača plamena i hrpu dokumenata. (Miler. pp. 342).
  51. ^ Frenk, str. 573–574, 756; Morison. pp. 340, 347. Pored četiri oborena lovca Zero, šest ili više ih je oštećeno. Jedan bombarder Micubiši G4M, koji je poslat kao mamac, nije se vratio nazad u bazu. Dva bombardera Micubiši G4M su izgubljena tokom noćnih prepada. Jedan Zero je izgubljen 20. januara, prilikom napada na Port Moresbi. Čester Nimic i sekretar mornarice Frenk Knoks su posetili 20. januara Espiritu Santo, a 21. januara Gvadalkanal, ali prolaze bez ikakvih posledica od bombarderskih napada.
  52. ^ Frenk, str. 574, 756; Morison. pp. 347–348. Komandant ovog japanskog vazdušnog prepada, bio je potpukovnik Šuiči Okamoto. Dva aviona Micubiši Ki-46 iz 76. samostalne eskadrile (76. Chutai) su takođe prudružena prepadu. Bombarderi Kavasaki su bili iz 45. grupe (45. Sentai). Tridesetšest lovca Nakadžima je bilo iz 1. grupe (1. Sentai), 33 iz 11. grupe (11. Sentai), a 5 su bili iz štaba 12. vazdušnog puka.
  53. ^ Morison, str. 351–352; Frenk. pp. 577. Konvoj sa pojačanjima se sastojao od četiri transportna broda, eskortovan od četiri razarača, i nosio je oznaku — operativna grupa 62.8 (TG 62.8).
  54. ^ Frenk, str. 577–578.
  55. ^ Krinšo, str. 62.
  56. ^ Morison, str. 352–353 Da bi zaštitio konvoj sa trupama, TF 18 je bio zadužen za sastanak sa grupom od 4 američka razarača, stacioniranih kod Tulagija, u 21:00 29. januara, kako bi izvršili operaciju čišćenje „Procepa“, severno od Gvadalkanala sledećeg dana, i zaštitili iskrcavanje trupa na Gvadakanal. Međutim, prateći eskortni nosači aviona, pod komandom komodora Bena Vajta, bili su suviše spori (18 čvora) i onemogućavali Gifenove snage da se sastanu u određeno vreme, zato Gifen ostavlja eskortne nosače aviona sa dva razarača u 14:00 sati, i nastavlja dalje brzinom od 24 čvora. Gifenove snage bile su praćene od strane japanskih podmornica, koje su javljale Gifenovu lokaciju i pokrete svom mornaričkom štabu. Oko podneva, na osnovu podmorničkih izveštaja, 32 bombardera Micubiši G4M – „Beti“ stacioniranih na aerodromima kod Munde i na ostrvo Buka na Solomonovim ostrvima, a verovatno, i sa aerodroma u Rabaulu, uzletela su noseći torpeda kako bi napali Gifenove snage, koje su locirane između ostrva Renel i Gvadalkanala. Torpedni bombarderi napadaju Gifenove brodove u dva talasa, između 19:00 i 20:00 sati. Dva torpeda pogađaju tešku krstaricu Čikago, proizrokujući teška oštećenja, koja dovode do potpunog zaustavljanja broda. Tri japanska bombardera Micubiši su oborena protiv-avionskom vatrom sa Gifenovih brodova. Admiral Helsi šalje jedan remorker da uzme u vuču krstaricu Čikago, i naređuje Gifenovoj operativnoj eskadri da se vrati u bazu sledećeg dana. Šest razarača je ostalo da eskortuje krstaricu Čikago i remorker.
  57. ^ Krinšo, str. 64–65. Jedan drugi Micubiši G4M, koji se nalazio u izviđačkoj misiji, oboren je od lovaca sa Enterprajsa, nešto pre finalnog napada na krstaricu Čikago.
  58. ^ Morison, str. 363, Grifit, s 285. Nakon uspešnog iskrcavanja, transportni brodovi evakuiši sa ostrva 2-gi puk marinaca, koji se nalazio na Gvadalkanalu od početka kampanje.
  59. ^ Frenk, str. 574–576, Heket i Kingsep HIJMS Submarine I-1 : Tabular Record of Movement, Morison. pp. 348–350; Džerzi. pp. 372. Moa i Kivi su se nalazile u bati Tulagi, zajedno sa još dve korvete iz zastava pomorskih snaga Novog Zelanda, Matai i Tui. Komandant korvete Moa bio je poručnik bojnog broda (Lieutenant Commander) Peter Fips. Japanskom podmornicom I-1, komandovao je poručnik bojnog broda Eiiči Sakamoto. Između 47 i 55 članova posade japanske podmornice je preživelo njeno potapanje, ali je Sakamoto poginuo, zajedno sa 26 ostalih članova posade. Podmornički navigator je zarobljen od članova posade korvete Moa. Podmornica I-1 je potonula u plitkoj vodi, na dubini od oko 12 metara, pod uglom od 45 stepena. U noći 2. februara, nekoliko preživelih članova podmornice, zajedno sa nekoliko vojnika, neuspešno je izvela napad, radi uništenja olupine podmornice I-1. Dana, 10. februara, Japanci izvode vazdušni napad sa 8 obrušavajućih bombardera Aiči D3A i 28 lovca Zero, i oštećuju olupinu još više. Japanska podmornica I-2, je neuspešno probala 13. i 15. februara da locira olupinu podmornice I-1, i dovrši njeno uništenje. Sveznički ronioci su kasnije izvukli oko 200.000 strana raznih dokumenata sa japanske podmornice, koji su opomogli njihovim dešifrantima u razbijanju japanskog JN-25 komunikacionog koda.
  60. ^ Frenk, str. 582–583, 757–758. „Jedinica za osiguranje“ je uključivala 10. flotilu razarača. Japanska 10. flotila razarača je bila pod komandom kontraadmirala Susumi Kimure, ali je Kimura bio povređen kada je američka podmornica Nautilus torpedovala i oštetila njegov zastavni brod, razarač Akizuki, 19. januara 1943. godine, u blizini Šortlenda (Nevit,IJN Akizuki: Tabular Record of Movement). Kimuru zamenjuje kontraadmiral Timiđi Kojanagi, koji ujedno postaje i komandant „jedinice za osiguranje“, ali za vreme operacije „Ke“, komandu nad „jedinicom za osugaranje“, preuzima kontraadmiral Hašimoto. U noći 28. januara, 6 razarača iz „jedinice za osiguranje“; Tomicukaze, Kurošio, Širajuki, Urakaze, Hamakaze i Kavakaze, iskrcavaju 328 vojnika na Raselova ostrva, pošto su ova ostrva bila neophodna kao jedna postaja i oblast za podršku tokom evakuacije. „Kaktus vazdušne snage“, vrše vazdušni prepad na ove vojnike, i ranjavaju njih 17. Vazdušne snage „R“ oblasti, sastojale su se 1. februara od; 12 aviona Aiči E13A, 12 aviona Nakadžima A6M2 i 36 aviona Micubiši F1M, koji su dejstvovali sa nosača ahidroaviona Kamikava Maru, Kunikava Maru i Sanjo Maru. Frenk navodi da se na krstaricama Sendaj i Suzuja nalazilo još 6 hidroaviona Aiči E16A, međutim, u to vreme, krstarica Suzuja se nalazila u Japanu (Heket i Kingsep, HIJMS SUZUYA: Tabular Record of Movement), ali se zato krstarica Kumano nazalila u bazi Kavijeng. Japanski 204-ti, 253-ći i 582-gi vazdušni puk, kao i vazdušna grupa sa nosač aviona Zuikaku, stacionirali su svoje aviona Zero i Aiči D3A na aerodromima kod Buina, radi učestvovanja u operaciji „Ke“, dok se 252-puk nalazio na Šortlendskom aerodromu. U borbu protiv bombardera B-17, koji su izveli vazdušni napad 1. februara, poslato je 48 lovca Zero; 5 iz 253-ćeg puka, 12 iz 204-og puka, 14 iz 582-og puka i 17 iz 252-gog puka.
  61. ^ Džerzi, str. 376–378.
  62. ^ Frenk, str. 583.
  63. ^ Morison, str. 364–365.
  64. ^ Miler, str. 343–345
  65. ^ Cimerman, str. 162. Snage koje su iskcane na južnu obalu Gvadalkanala bile su; 2-gi bataljon, 132-gi pešadijski puk, 132-ga protiv-tenkovska četa, jedna ojačana četa marinaca (četa „M“), jedan vod marinaca iz čete „K“, baterija marinaca „F“, sa haubicama od 75 mm (sve jedinice marinaca su bile iz sastav 10-og puka marinaca), jedan vod iz 65-te čete inženjerije, delovi iz 101-vog medicinskog puka, 26-ta signalna četa, i kadrovsko osoblje. Japanski obrušavajući bombarderi su bili iz 582 vazduhoplovnog puka, eskortovani od 21 lovca Zero iz 582 vazduhoplovnog puka i 19 lovca zero iz vazdušne grupe nosač aviona Zuikaku.
  66. ^ Frenk, str. 584–585.
  67. ^ Morison, str. 366.
  68. ^ Braun, str. 81
  69. ^ Džerzi, str. 377. Uz dva razarača, nalazili su se desantni tenkonosci LCT 63 i LCT 181, koji su svojim mitraljezima pomagali u borbi protiv japanskih aviona. Razarač Nikolas, i ostali brodovi, uspeli su da spasu 146 članova posade potonulog razarača De Heivn. Zapovednik razarača De Heivn, je bio kapetan Čarls E. Tolman. Dva člana posade razarača Nikolas su poginula u ovom napadu. U vreme napada, američki razarači Redford i Flečer, su još uvek bili u blizini Verahue, zajedno sa još dva druga tenkonosca. Sva četiri američka razarača su pripadala 21-voj diviziji razarača, kojom je komandovao kapetan Robert Brisko. Džerzi navodi da su desantni tenkonosci, koji su učestvovali u ovoj akciji, nosili oznake LCT 58, LCT 60, LCT 62, LCT 156 i LCT 158.
  70. ^ Frenk, str. 585–586, 758.
  71. ^ Morison, str. 366
  72. ^ Džerzi, str. 392–393. Razarači koji su se koristili kao transporteri, bili su: Kazagumo, Makigumo, Jugumo, Akigumi, Tanikaze, Urakaze, Hamakaze, Isokaze, Tokicukaze, Jukikaze, Ošio, i Arašio, dok su zaštitu pružali razarači Makinami, Maikaze, Kavakaze, Kurošio, Širajuki, Fumizuki, Sacuki i Nagacuki. Jedan obalni osmatrač kod Vela Lavele, Henri Džozelin ili Džon Kinan (Erik Felt, The Coast Watchers, Penguin Books, 1991. (1946). pp. 241.), opaža razarače u 13:20 sati, i o tome obaveštava savezničke snage na Gvadalkanalu. „Kaktus vazdušne snage“, tvrde da su oborili 17 lovca Zero, koji su eskortovali razarače, ali stvarni japanski gubici su nepoznati. Nakon napada, razaračima Makigumo i Jugumo je promenjena uloga u zaštitne, pošto su se razarači Makinami i Fumizuki vratili u bazu. Razarač Makinami, odlazi u Japan na remont, koji je završen septembra 1943. godine. (Nevit, CombinedFleet.com)
  73. ^ a b Frenk, str. 587–588.
  74. ^ a b Morison, str. 367–368
  75. ^ Džerzi, str. 393–395
  76. ^ Toland, str. 429–430. Torpedni čamac PT 111 je potopljen vatrom sa razarača Kavakaze, u 22:54 sati – poginula 2 člana posade; Torpedni čamac PT 37 je potopljen od japanskih razarača nešto kasnije – poginula 9 člana posade; Torpedni čamac PT 123 je potopljen od japanskih aviona „R“ oblasti – poginula 4 člana posade.
  77. ^ Džerzi, str. 391–392; Frenk. pp. 588. Mornari iz 4. Maizuru specijalne desantne jedinice, pod komandom Nahimire Sasakave, pomagali su prilikom ukrcavanja. Sasakava je kontrolisao ukrcavanje kod rta Esperans, a Tamao Šinohara je kontrolisao ukrcavanje kod Kamimboa.
  78. ^ a b Grifit, str. 285
  79. ^ Frenk, str. 588.
  80. ^ Braun, str. 81
  81. ^ Dul, str. 268. Od oko 5.000 evakuisanih vojnika te noći, 2.316 su bili iz 38. pešadijske divizije, a to su ujedno bili i svi preživeli vojnici te divizije, koja je brojala 8.000 vojnika, iskrcanih na Gvadalkanalu. Američki razarači-minopolagaći Treisi, Montgomeri i Prebl, su nešto ranije položili mine između zaliva Doma i rta Esperans, i najverovatnije da je razarač Makigumo udario u jednu od njih. Pet člana posade razarača Makigumo je poginula, a 237 je spašeno (Nevit, CombinedFleet.com). Osam bombardera Micubiši G4M iz 11. vazdušne flote je napalo aerodrom „Hendersenovo polje“ tokom noći, ali je pričinjena šteta bila beznačajna. Šest obrušavajućih bombardera Daglas SBD je napalo Hašimotove snage dok su ukrcavali trupe, ali ni oni nisu postigli nikakav uspeh. Među evakuisanim te noći bio je i Tadajoši Sani, komandant japanske 38. pešadijske divizije.
  82. ^ Frenk, str. 589–590.
  83. ^ Džerzi, str. 378–380, 383, 400–401
  84. ^ Miler, str. 342–343, 346. Japanci su saznali približnu jačinu Džordžovih snaga nakon izvučenih informacija od dvojice američkih vojnika, zarobljenih u jednom sukobu, u blizini Titija na južnoj obali. Odmah po završenom ispitivanju, dvojica američkih zarobljenika su ubijena. Jano bataljon, koji je nakon borbenih gubitaka smanjen u to vrema na oko 350 ljudi, dobio je kao pojačanje, 60 vojnika iz 124-og i 28-og pešadijskog puka. Dana, 3. februara, Japanci gube 5 bombardera Micubiši G4M, prilikom jedog neuspešnog napada na Helsijevu flotu. U jednom od izgubljenih aviona se nalazio i komandant 705-og vazduhoplovnog puka, poručnik bojnog broda Geniči Mihara, Američki 161. pešadijski puk, u to vreme je bio pod komandom pukovnika Džejmsa Daltona II (Miller. pp. 346).
  85. ^ Frenk, str. 590–591.
  86. ^ Morison, str. 369–370.
  87. ^ Džerzi, str. 395
  88. ^ Dul, str. 268. Američki gubici aviona su bili; 4 TBF avendžer, 3 SBD dontlis, 3 Graman F4F i 1 Kertis P-40. Japanski razarač Maikaze se vraća u Japan radi remonta koji je završen jula 1943. godine.(Nevit, CombinedFleet.com).
  89. ^ Frenk, str. 591
  90. ^ Morison, str. 370. Među evakuisanim se nalazio i Masao Marujama, komandant japanske 2. pešadijske divizije. Japanski avioni su nadletali aerodrom „Hendersenovo polje“, a jedna Katalina i pet obrušavajućih bombardera Daglas SBD iz sastava „Kaktus vazdušnih snaga“ su pokušali da izvedu napad na Hašimotove snage tokom povratnog puta, ali ih nisu otkrile.
  91. ^ Džerzi, str. 391, 394.
  92. ^ Frenk, str. 592–591
  93. ^ Miler, str. 345–346. Japanska zaštita je bila pod komandom pukovnika Jutake Macude.
  94. ^ a b Džerzi, str. 383
  95. ^ Frenk, str. 593–594.
  96. ^ Džerzi, str. 396
  97. ^ Dul, str. 268. U napadu „Kaktus vazdušnih snaga“ je ušestvovalo 15 obrušavajućih bombardera Daglas SBD, 20 lovca Graman F4F i 1 Lajting. Lajting i jedan od 49 lovca Zero su oboreni u ovom napadu. Deset članova posade razarača Isokaze je poginulo prilikom napada američkih aviona, i on odlazi u bazu Truk radi remonta, koji je završen marta 1943. godine.(Nevit, CombinedFleet.com).
  98. ^ a b Grifit, str. 285–286
  99. ^ Frenk, str. 595.
  100. ^ Greška kod citiranja: Nevažeća oznaka <ref>; nema teksta za reference pod imenom automatski generisano8.
  101. ^ Džerzi, str. 396–400
  102. ^ Dul, str. 268. Po rečima Džerzija, Jano bataljon je izgubio 101. vojnika, prilikom obezbeđenja povlačenja. Razarači Jugumo i Akigumo, sakupljaju japanske trupe sa Raselovih ostrva.
  103. ^ Frenk, str. 596–597
  104. ^ Morison, str. 371.
  105. ^ Hajaši, str. 65–66. Morison i D Albas navode da je broj evakuisanih bio 11.706, dok Hajaši navodi 11.083. Većina novijih istoričara navode da je broj spašenih japanskih vojnika bio 10.652. Među poslednjim evakuisanim vojnicima, bilo je 264 ljudi iz 28-mog pešadijskog puka, a to su ujedno bili i svi preživeli vojnici te jedinice, koja je brojala 1.945 ljudi, a prebačeni su na Gvadalkanal od avgusta do septembra 1942. godine. Od približno 4.000 ljudi, 35. pešadijske brigade, prebačenih avgusta i septembra na Gvadalkana, svega 618 ih je evakuisano tokom operacije „Ke“. Džerzi navodi da je na „stotine“ japanskih vojnika i dalje ostalo na Gvadalkanal. Japanska 51. pešadijska divizija je gotovo u potpunosti uništena na putu za Novu Gvineju, tokom bitke u Bizmarkovom moru, marta 1943. godine.
  106. ^ Frenk, str. 597.
  107. ^ Cimerman, str. 162 I pored toga, uspešna kampanja za oslobođenje Gvadalkanala od Japanaca je bila važna strategijska pobeda za Amerikance i njihove saveznike. Nakon pobede na Gvadalkanali, saveznici nastavljaju svoju kampanju protiv Japana, do konačnog poraza Japana i završetka Drugog svetskog rata.

Greška kod citiranja: <ref> tag sa imenom „FOOTNOTEGrifit96–99” definisan u <references> nije upotrebljen u prethodnom tekstu.
Greška kod citiranja: <ref> tag sa imenom „FOOTNOTEDul225” definisan u <references> nije upotrebljen u prethodnom tekstu.
Greška kod citiranja: <ref> tag sa imenom „FOOTNOTEMiler137–138” definisan u <references> nije upotrebljen u prethodnom tekstu.
Greška kod citiranja: <ref> tag sa imenom „FOOTNOTEFrenk202, 210–211” definisan u <references> nije upotrebljen u prethodnom tekstu.
Greška kod citiranja: <ref> tag sa imenom „FOOTNOTEFrenk141–158, 218–246, 337–367” definisan u <references> nije upotrebljen u prethodnom tekstu.
Greška kod citiranja: <ref> tag sa imenom „FOOTNOTEFrenk428–492” definisan u <references> nije upotrebljen u prethodnom tekstu.
Greška kod citiranja: <ref> tag sa imenom „FOOTNOTEFrenk534–536” definisan u <references> nije upotrebljen u prethodnom tekstu.
Greška kod citiranja: <ref> tag sa imenom „FOOTNOTEFrenk578” definisan u <references> nije upotrebljen u prethodnom tekstu.
Greška kod citiranja: <ref> tag sa imenom „FOOTNOTEMorison354” definisan u <references> nije upotrebljen u prethodnom tekstu.
Greška kod citiranja: <ref> tag sa imenom „FOOTNOTEMorison354–355” definisan u <references> nije upotrebljen u prethodnom tekstu.
Greška kod citiranja: <ref> tag sa imenom „FOOTNOTEKrinšo62–63” definisan u <references> nije upotrebljen u prethodnom tekstu.
Greška kod citiranja: <ref> tag sa imenom „FOOTNOTEMorison355–359” definisan u <references> nije upotrebljen u prethodnom tekstu.
Greška kod citiranja: <ref> tag sa imenom „FOOTNOTEFrenk597” definisan u <references> nije upotrebljen u prethodnom tekstu.

Greška kod citiranja: <ref> tag sa imenom „FOOTNOTERotman64” definisan u <references> nije upotrebljen u prethodnom tekstu.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]