Opolje
Opolje je jedna od župa u Srbiji koja se nalazi u okolini Prizrena, uz Sredačku župu, Sirinićku župu, Goru i Prizrenski Podgor. Ivan Jastrebov je dosta pisao o Opolju. U njegovo vrijeme tu ima 985 kuća. Svi su muslimani arnautskog jezika. Ne spori da među njima ima neznatan broj pravih, ako se tako može reći, Arnauta, tj. poarnaućenih prije nekoliko stoljeća i ovamo preseljenih iz gora Mata [en] i Dukađina, ali većina žitelja se poarnautila tek nedavno.
Blizu sela Zaplužja se vide ostaci starih cigala za kojesu žitelji tvrdili da je tu bila velika crkva. O njoj nema pomena u Dušanovoj hrisovulji. U selu Bljač su tri mahale. U Popovoj mahali (Mahala priftaj) su se i tada vidjeli ostaci male (seoske) porušene crkve. Opoljci su mu sami potvrdili da nisu starosjedioci. Jedni su doselili iz Podrimlja (npr. mještani sela Zrce i Zaplužja), drugi iz Ljume i Tetovskog okruga. Zato nisu sačuvali nazive ni potoka ni gora planine Šare, za razliku od žitelja Sredačke župe. O opoljskom vlastelinu Mehmed Kukli-begu su sačuvane najmračnije priče. Njegov dvorac je srušio 1793. Mahmud-paša Bušatlija. Nadimak Kukli je dobio po selu Kukli[1] pored kojeg je sebi sagradio dvorac, na deset inuta hoda od sela Brodosana. Žitelji su Jastrebovu govorili da je on rodom iz Male Azije a da je te posjede dobio od sultana zbog pokoravanja Tetova i Prizrena. Njegove dvije džamije u Prizrenu i selu Brodosan služe kao njegov uvjerljivi spomenik. Muslimani ga ubrajaju u svece. Njegov posljednji potomak, Malić-beg, je ubijen na rijeci Morači u ratu protiv Crne Gore. Opoljci, pored muslimanskih praznika, nisu se odrekli da praznuju dan Svetog Đorđa (Hureles), Svetog Dimitrija (Kasim) i Svetog Nikole 9. maja i to po pravoslavnom, a ne rimokatoličkom kalendaru. Opoljci su pričali Jastrebovu da su do prije 30 godina palili badnjake (palibožić). Po njemu nema sumnje da su se Opoljci poturčili u vrijeme Kukli-bega početkom 16. vijeka. Poturčivši se, promijenili su i jezik. Arnaućenju Opoljaca umnogome su pomogli kolonisti Arnauti koji su u vrijeme Kukli-bega zauzeli mjesta hrišćana koji su bježali od zuluma. Hrišćani koji su ostali su pored vjere promijenili i jezik.[2]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Gugl mape, Kuklibeg.
- ^ Jastrebov, Ivan (2018). Stara Srbija i Albanija, pp. 181. - 199. Beograd: Službeni glasnik.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Ivanović, Milan (2013). Metohija: spomenici i razaranja. Novi Sad; Beograd: Prometej; Službeni glasnik.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
.svg){kind=small} | Ovaj članak vezan za Republiku Srbiju je klica. Možete doprineti Vikipediji tako što ćete ga proširiti. |