Орао рибар

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Orao ribar
Orao ribar u letu
Podvrsta orla ribara iz Nacionalnog parka Nagarhol
Naučna klasifikacija uredi
Domen: Eukaryota
Carstvo: Animalia
Tip: Chordata
Klasa: Aves
Red: Accipitriformes
Porodica: Pandionidae
Rod: Pandion
Vrsta:
P. haliaetus
Binomno ime
Pandion haliaetus
Mapa globalne rasprostranjenosti
Sinonimi

Falco haliaetus Linnaeus, 1758

Orao ribar (lat. Pandion haliaetus), takođe poznat i pod nazivima koji potiču iz engleskog jezika morski jastreb, rečni jastreb, ospri (osprey) i jastreb ribar, je dnevna ptica grabljivica koja se hrani ribom. Spada u veće ptice grabljivice – dugačka je više od 60 cm, a raspon krila je do 180 cm. Leđa i gornja površina krila su uglavnom braon boje, dok su grudi i glava uglavnom sivksati.

Orao ribar nastanjuje širok spektar staništa, i gnezdi se na bilo kojoj lokaciji koja se nalazi u blizini veće vodene površine koja će mu obezbediti hranu. Nastanjuje sve kontinente Zemlje sem Antarktika, mada se u Južnoj Americi sreće samo kao ptica selica i tamo se ne gnezdi.

Kako mu samo ime kaže, orao ribar hrani se skoro isključivo ribom. Poseduje specijalizovane fizičke osobine i jedinstvenu taktiku pri hvatanju ribe. Zbog ovih jedinstvenih odlika, stvoren je poseban taksonomski rodPandion, i porodicaPandionidae. Obično se u ovu porodicu ubrajaju četiri podvrste, od kojih je jedna nedavno zvanično dobila status vrste. Iako se orao ribar uvek gnezdi u blizini veće vodene površine, ne svrstava se u morske orlove.

Taksonomija i sistematika[uredi | uredi izvor]

Ospri je bio jedna od mnogih vrsta koje je opisao Karl Line u njegovom delu iz 18. veka sa naslovomo Systema Naturae. On je ovu vrstu nazvao Falco haliaeetus.[2] Rod Pandion je jedini član familije Pandionidae, i sadržao je samo jednu vrstu, osprija (P. haliaetus). Rod Pandion je opisao francuski zoolog Mari Žil Sezar Savinji 1809. godine.[3][4]

Opis[uredi | uredi izvor]

Orao ribar uglavnom ima masu od 0,9–2,1 kg, dužine je između 50–66 cm i raspon krila mu je 127–180 cm. Sa ovim dimenzijama, orao ribar je veličinom sličan najvećim pripadnicima rodova Buteo (latinski naziv za običnog jastreba) i Soko. Podvrste su uglavnom sličnih dimenzija, prosečna masa ptice je oko 1,53 kg, kod podvrste P. h. carolinensis iznosi 1,7 kg, dok kod P. h. cristatus iznosi 1,25 kg. Širina krila je 38 do 52 cm, repa 16,5 do 24 cm, dok je donji deo noge ptice (tarsus) 5,2–6,6 cm.[5][6] Gornje površine ptice su tamne, sjajno braon boje, dok su grudi bele, ponekad prošarane braon perjem. Deo oko nogu je čisto bele boje. Glava je bela, sa tamnom maskom preko očiju, koja se proteže sa obe strane vrata.[7] Dužice očiju su zlatne ili braon boje, dok su zaštitni kapci oka bledoplave boje. Kljun je crne boje, dok su noge ptice bele sa crnim kandžama.[8] Kratak rep i duga, uska krila sa četiri veoma izražena pera na vrhovima, i petim malo kraćim, daju ptici prepoznatljiv izgled.[9]

Muške i ženske jedinke su dosta slične, ali se odrasli mužjak ipak može razlikovati od ženke po vitkijem telu i užim krilima. Polove je lako razlikovati kada se obe jedinke nalaze u gnezdu sa jajima ili mladuncima, ali je daleko teže kada se neka jedinka posmatra zasebno.[9]

Rasprostranjenost i stanište[uredi | uredi izvor]

Orao ribar je druga najrasprostranjenija ptica grabljivica u svetu, nakon sivog sokola. Sreće se u celom svetu, od ekvatorijalnih oblasti sa tropskom klimom pa sve do oblasti sa polarnom klimom, uz izuzetak Antarktika. U Severnoj Americi, orao ribar se gnezdi od Aljaske i Njufaundlenda na severu pa sve do priobalnog pojasa oko Meksičkog zaliva i Floride, a zimske mesece provodi u južnim predelima severnoameričkog kontinenta i u Južnoj Americi, sve do Argentine.[10] U letnjem periodu može se sresti širom Evrope, i gnezdi se severno sve do Irske, Skandinavije, Finske, Škotske, Engleske i Velsa, ali ne i na Islandu. Zimske mesece provodi u severnoj Africi.[11] U Australiji orao ribar se većinom gnezdi u pribalnim pojasevima, i retko se seli. Povremeno posećuje istočnu Viktoriju i Tasmaniju.[12] Između najzapadnijih staništa u Južnoj Australiji i najbližih gnezda u Zapadanoj Australiji postoji „rupa“ širine 1.000 km, koja se poklapa sa ravnicom Nularbor.[13] Nastanjuje i neka od pacifičkih ostrva – Bizmarkov arhipelag, Solomonova Ostrva i Novu Kaledoniju, dok su fosilni ostaci odraslih jedinki i mladunaca pronađeni na Tongi gde je najverovatnije istrebljen od strane ljudskih doseljenika.[14] Moguće je da je u prošlosti naseljavao i ostrva Fidži i Vanuatu. Zimi posećuje i južnu Aziju[15], i jugoistočnu Aziju od Mjanmara do Indokine i južne Kine, Indonezije, Malezije i Filipina.[16]

Status i konzervacija[uredi | uredi izvor]

Orao ribar nastanjuje ogromno prostranstvo – 9.670.000 km² samo u Africi i Amerikama, i procenjuje se da je broj jedinki u svetu oko 460.000. Mada se broj jedinki u svetu ne prati, smatra se da orao ribar nije blizu granice crvene liste po IUCN (odnosno, broj jedinki nije opao za više od 30% u roku od deset godina, ili tri generacije), i zbog toga je svrstan u kategoriju nižeg stepena opasnosti.[1] Postoje dokazi da broj jedinki opada u pojedinim regionima, kao na primer u južnoj Australiji, gde su lokacije oko zaliva Spenser i duž obala reke Mari napuštene već više decenija.[13]

Krajem 19. i početkom 20. veka, glavna pretnja po populaciju orlova ribara bili su sakupljači jaja i lovci na odrasle jedinke koji su takođe masovno lovili i ostale ptice grabljivice.[17][18] Populacija jedinki orlova ribara drastično se smanjila tokom 1950-ih i 1960-ih, a smatra se da je broj jedinki drastično opao zbog uticaja na reproduktivni proces ptica toksičnih materija u insekticidima koji su se prekomerno upotrebljavali, poput DDT-a.[19] Pesticid je uticao na kalcijum u metabolizmu ptica, i zbog toga su ljuske jaja bile veoma tanke, krhke, a jaja su često bila neoplođena.[10] Zbog zabrane upotrebe DDT-a i drugih toksičnih insekticida u poljoprivredi 1970-ih, kao i zbog znatno smanjenog lova, broj orlova ribara, kao i ostalih ptica grabljivica čiji je broj počeo da opada, značajno se uvećao.[20] U južnoj Australiji, lokacije na kojima se gnezde orlovi ribari su ugrožene neregulisanom izgradnjom i mestima za rekreaciju.[13]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b BirdLife International (2019). Pandion haliaetus. IUCN Red List of Threatened Species. Version 2020.3. International Union for Conservation of Nature. Pristupljeno 24. 3. 2021. 
  2. ^ Linnaeus 1758
  3. ^ Pandion haliaetus. Integrated Taxonomic Information System. Pristupljeno 5. 9. 2007. 
  4. ^ Graves 1955, str. 320–323
  5. ^ Ferguson-Lees & Christie 2001.
  6. ^ History- Osprey P. h. carolinensis Arhivirano na sajtu Wayback Machine (11. mart 2016). All About Birds
  7. ^ „Osprey” (PDF). Connecticut Department of Environmental Protection. 1999. Arhivirano iz originala 09. 12. 2012. g. Pristupljeno 30. 9. 2007. 
  8. ^ Terres 1980, str. 644–646
  9. ^ a b Forsman 2008, str. 21–25
  10. ^ a b Bull & Farrand 1987, str. 469
  11. ^ Hume 2002.
  12. ^ Simpson, Day & Trusler 1993, str. 66.
  13. ^ a b v Dennis, TE (2007). „Distribution and status of the Osprey (Pandion haliaetus) in South Australia”. Emu. 107 (4): 294—299. doi:10.1071/MU07009. 
  14. ^ D, Steadman (2006). Extinction and Biogeography in Tropical Pacific Birds. University of Chicago Press. ISBN 978-0-226-77142-7. 
  15. ^ Rasmussen & Anderton 2005.
  16. ^ Strange 2000, str. 70.
  17. ^ Kirschbaum, K.; P, Watkins. Pandion haliaetus. University of Michigan Museum of Zoology. Pristupljeno 3. 1. 2008. 
  18. ^ Cocker & Mabey 2005, str. 136–141
  19. ^ Ames, P. (1966). „DDT Residues in the eggs of the Osprey in the North-eastern United States and their relation to nesting success”. J. Appl. Ecol. British Ecological Society. 3 ((Suppl.)): 87—97. JSTOR 2401447. doi:10.2307/2401447. 
  20. ^ DL, Evans (1982). „Status Reports on Twelve Raptors:Special Scientific Report Wildl. No. 238”. U.S. Dept. Interior, Fish and Wildl. Serv. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]