Ohos del Salado

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ohos del Salado.

Ohos del Salado (španski: Ojos del Salado) je stratovulkan koji se nalazi na granici Argentine i Čilea. Pripada andskom planinskom lancu. Ohos del Salado je najviša vulkanska planina na Zemlji[a] sa najvišom tačkom na 6 893 m nadmorske visine, odnosno druga po visini planina na zapadnoj i južnoj hemisferi.[2] Nalazi se oko 600 km severno od Akonkagve, najviše planine na zapadnoj hemisferi.

Planina je locirana u blizini pustinje Atakame, zbog čega ima suve klimatske uslove sa snežnim kapama koje obično ostaju na vrhu samo tokom zime. I pored toga, jake letnje oluje mogu da pokriju područje sa nekoliko metara snega. Uprkos ovim generalno suvim uslovima koji vladaju u tom području, na istočnoj strani planine postoji stalno kratersko jezero prečnika oko 100 m na nadmorskoj visini od 6 390 m.[3]

Geografske odlike[uredi | uredi izvor]

Ohos del Salado je deo Visokih Anda[4] i uzdiže se sa južnog kraja Puna de Atakame[5], visoravni sa prosečnom nadmorskom visinom od 4 000 m koja se nalazi uz Atakamu.[6] Granica Argentine i Čilea vodi preko vrha planine u pravcu istok-zapad.[4] Argentinski deo planine pripada provinciji Katamarka[7], a čileanski je u provinciji Kopijapo,[8] u regionu Atakama.[9] Autoput Ruta 31, koji vodi preko čileanskog Kopijapa, zapadno od vulkana, i Paso San Franciska[b] do Argentine,[4] leži oko 20 kilometara severno od vulkana, što Ohos del Salado čini pristupačnijim od ostalih vulkana u regionu.[13] Region je nenaseljen sa oskudnim vodnim resursima, a do mnogih njegovih delova vode samo zemljani putevi.[14]

Ohos del Salado nije jednostavan kupasti vrh, već masivan/kompleksan vulkan[13][15] formiran preklapanjem manjih vulkana,[16] sa više od 20 kratera.[17] Dve strukture, ne šire od 2,5 km, sa istočne i zapadne strane utvrđuju 1,3 sa 0,5 km široki krater na vrhu.[18] Na obodu kratera, koji je niži na severnoj strani, izbijaju bazalt, šljunak, plovućac i skorija.[19] Drugi krater širine 300–400 m leži zapadno od pomenutog kratera.[17] Navodno, vrh je odvojen dubokim jazom na dva posebna dela.[20] Masivni kratki tokovi dacitske lave čine jezgro vulkanske oblasti koje je dimenzija 13x12 km, ali piroklastični materijal pokriva veći deo oblasti vrha.[21]

Masiv se uzdiže oko 2 km iznad okolnog terena i pokriva ovalnu površinu od oko 70 km2[13], odnosno 160 km2[22] terena sa kupolama od lave, lavičnim tokovima,[23] piroklastičnim kupama i vulkanskim kraterima. Pokazuje odlike zatrpane kaldere,[24] odnosno 2,5 km široke depresije.[25] Takođe je zabeležena pojava strukture nalik riftu sa brojnim malim kraterima.[26] Vulkanske kupe na zapadnom boku zauzimaju pravac pružanja sever-severoistok.[27] Sero Solo i Fraile prestavljaju velike lavične kupole koje se nalaze bokovima Ohos del Salada,[23] karakteristične po piroklastičnim tokovima.[28]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ U odnosu na nivo mora.[1]
  2. ^ Paso San Francisko jedan je od najvažnijih prelaza preko Anda,[10] sa preko 8 100 ljudi koji su prešli tokom 2018. godine,[11] kada je put asfaltiran.[12]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Siebert, Simkin & Kimberly 2019, str. 12.
  2. ^ Baker, Gonzalez-Ferrán & Rex 1987, str. 85.
  3. ^ Šablon:Navedena mrežna stranica
  4. ^ a b v Gspurning, Lazar & Sulzer 2006, str. 60.
  5. ^ Nüsser & Dame 2015, str. 68.
  6. ^ Nagy et al. 2019, str. 4.
  7. ^ González & Würschmidt 2008, str. 48.
  8. ^ Informacíon turística 2021.
  9. ^ Alvaro, Bertin & Orozco 2012, str. 7.
  10. ^ Subsecretaría de Turismo 2019, str. 6.
  11. ^ Subsecretaría de Turismo 2019, str. 16.
  12. ^ Nagy et al. 2023, str. 28.
  13. ^ a b v OSE 2021.
  14. ^ Nüsser & Dame 2015, str. 67.
  15. ^ Kaufmann 1998, str. 63.
  16. ^ Kay, Coira & Mpodozis 2008, str. 167.
  17. ^ a b Naranjo et al. 2019, str. 26.
  18. ^ Kay, Coira & Mpodozis 2008, str. 169.
  19. ^ Carter 1957, str. 90.
  20. ^ Carter 1957, str. 91.
  21. ^ Kay, Coira & Mpodozis 2008, str. 168.
  22. ^ Moreno & Gibbons 2007, str. 154.
  23. ^ a b Mpodozis et al. 1996, str. 545.
  24. ^ GVP 2021, General Information.
  25. ^ Gonzalez-Ferran, Baker & Rex 1985, str. 436.
  26. ^ Kay, Coira & Mpodozis 2008, str. 168–169.
  27. ^ Mpodozis et al. 1996, str. 546.

Izvori[uredi | uredi izvor]

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

  • Biggar, John (2005). The Andes: A Guide for Climbers (na jeziku: engleski). Andes. ISBN 978-0-9536087-2-0. 
  • Radehose, Eckehard (2002). Traumberge Amerikas: von Alaska bis Feuerland (na jeziku: nemački). Bergverlag Rother GmbH. ISBN 978-3-7633-3006-5.