Pancer II

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Pancer II


Osnovne karakteristike
Brzina na putu 40 km/h
Dimenzije i masa
Dužina 4,81 m
Širina 2,24 m
Visina 1,98 m
Težina 9,5 t
Oprema
Glavno naoružanje top kalibra 20 mm KwK 30 ili 38
Sporedno naoružanje jedan spregnuti mitraljez MG 34, 7.92 mm
Oklop verzija A, B i C, 30 mm

verzija F, 35 mm mm

Motor Maybach HL 62 TR
Snaga (KS) 130 KS
Posada
Posada 3

Pancer II (nem. PzKpfw II) je bio nemački laki tenk koji je proizveden u velikom broju tokom Drugog svetskog rata. Iako je zbog lošeg oklopa i male vatrene moći pred kraj 1942. godine povučen iz borbene upotrebe, njegova šasija poslužila je kao osnova za izradu samohodnih artiljerijskih oruđa koja su ostala u upotrebi do kraja rata.

Istorijat[uredi | uredi izvor]

Pancer II je proizveden na osnovu specifikacije nemačke armije iz 1934. god. Guderijan je u svojoj knjizi Oklopni vođa (nem. Panzer leader) otkrio kako je zapravo nastao tenk Pancer II. S obzirom na značajno kašnjenje u razvoju i proizvodnji tenkova Pancer III i Pancer IV general Luc se odlučio za razvoj prelaznog modela tenka kako bi se upotpunila praznina u nemačkim oklopnim divizijama izazvana ovim kašnjenjem. Između više ponuđenih konstrukcija izabran je model fabrike MAN naoružan topom kalibra 2 cm. Napravljeno je nekoliko prototipova od kojih su neki poslati u Španiju gde su testirani u borbenim uslovima u Španskom građanskom ratu. Prvi serijski model isporučen je 1935. godine ali je masovna proizvodnja kasnila 18 meseci zbog brojnih izmena i prepravki. Povećana je oklopna zaštita, naročito sa prednje strane, a određene izmene je pretrpelo i vešanje. Masa tenka povećana je za skoro 2.000 kg zbog čega su učinjeni pokušaji da se iz postojećeg motora izvuče što više konjskih snaga. Dodatnih 10 KS dobijeno je tako što su na postojećem motoru Majbah cilindri izbušeni na veću specijalu.

Prve tri verzije A, B i C su bile međusobno veoma slične osim manjih razlika u dimenzijama. Model C pojavio se 1937. godine i imao je deblji frontalni oklop što je povećalo ukupnu težinu na konačnih 9.500 kg. 1937. godine počeo je da stiže u jedinice i do 1939. godine više od 1.000 tenkova Pancer II učestvovalo je u invaziji na Poljsku. Proizvodnja je trajala do početka 1943. godine kada je tenk već bio uveliko zastareo.

Nemački tenk Pancer II, deo stalne postavke Vojnog muzeja u Beogradu.

Telo tenka Pancer II bilo je sačinjeno od zavarenih oklopnih ploča koje su na prednjem delu bile debele 30 mm dok je na bokovima i na zadnjem delu njihova debljina bila 10 mm. Kupola je bila napravljena na isti način od oklopnih ploča debljine 30 mm na prednjem delu i 16 mm na bokovima i zadnjem delu kupole. Motor je bio smešten u zadnjem odeljku. Menjač je imao 6 brzina i rikverc. Vozač je bio smešten u prednjem delu sa leve strane. Naoružanje je predstavljalo poboljšanje u odnosu na Mark I (PzKpfw I) ali je i dalje bilo slabo u poređenju sa tenkovima koji su se u to vreme nalazili u naoružanju drugih zemalja; top kalibra 20 mm imao je domet od 600 m i koristio je samo protivoklopnu municiju. Borbeni komplet je bio sačinjen od 180 granata kalibra 20 mm i 1.425 zrna kalibra 7,92 mm za mitraljez. Međutim, probojna moć granata kalibra 20 mm nije bila impresivna. Vešanje je bilo sačinjeno od pet oslonih točkova na eliptičnim oprugama sa prednjim pogonskim točkovima i lenjivcima odignutim od tla. Ovakvo vešanje se pokazalo kao veoma efikasno i omogućavalo je, u granicama mogućnosti motora, prilično dobru pokretljivost i upravljivost.

Uprkos svojim ograničenjima Pancer II je činio kičmu nemačkih oklopnih divizija tako da se aprila 1942. godine u operativnoj upotrebi još uvek nalazilo 860 tenkova ovog tipa. Pred kraj 1940. godine učinjen je pokušaj da se poprave karakteristike ovog tenka i uskoro je u proizvodnju ušla verzija F. Prednja i bočna oklopna zaštita su pojačane i ugrađen je novi top, ali je kalibar ostao isti. Međutim, ove izmene su malo učinile da se poveća borbena vrednost tenka, ali je zato njegova masa povećana za još 1.000 kg. Šasija tenka Pancer II upotreljena je kao osnova za izradu nekoliko specijalizovanih vozila uključujući i verziju naoružanu bacačem plamena koja je bila sposobna za 80 hitaca dužine 2-3 sekunde.

Varijante tenka Pancer II[uredi | uredi izvor]

Pancer II Ausf a1, a2, a3[uredi | uredi izvor]

Krajem 1935. godine napravljeno je prvih deset tenkova, koji su dobili armijsku oznaku 2 cm MG Panzerwagen (nem. MG - Maschinengewehr - mitraljez). Tenkovi su imali benzinske motore Maybach HL57 TR od 130 KS sa kojima su postizali maksimalnu brzinu od 40 km/sat a radijus dejstva po putu 210 km. Oklop se kretao od 5 do 14,5 milimetara. Oružje tenka bio je brzometni top KVK (KWK) 20mm (tenkovska varijanta topa Flak 30) i mitraljeza 7,92mm MG 34. Po novouvedenom sistemu obeležavanja borbenih i transportnih vozila Vermahta, novi tenk je dobio službenu oznaku Sd. Kfz.121. Takođe je uvedena i nova armijska oznaka, po kojoj su tih 10 tenkova dobila oznaku PzKpfw II Ausf a1. Sledećih 15 tenkova - Ausf a2, imalo je malih izmena u sistemu hlađenja motora i ventilaciji borbenog odeljenja. Na svih 50 tenkova verzije Ausf a3 postavljena je pregrada kod motora, a u dnu korpusa otvor kako bi posadi bili dostupni uljni filter i pumpa za gorivo.

Pancer II Ausf b[uredi | uredi izvor]

Firme Man i Daimler-Benc proizvele su februara i marta 1937. godine 25 tenka Pancer II Ausf b. Kod ove varijante, potporni točkovi bili su širi a napravljeno je i nekoliko izmena u konstrukciji delova vešanja i pogonskog točka. Jedina krupnija promena bio je novi motor Maybach HL62 TR od 140 KS.

Pancer II Ausf c[uredi | uredi izvor]

Ispitivanjem varijanti Ausf a2/a3 i Ausf b uočeni su veliki nedostaci u konstrukciji hodnog dela. Stoga je 1937. godine napravljen novi tip šasije za tenkove Pancer II. Hodni deo je imao umesto 6 malih potpornih točkova, 5 srednje veličine. Broj točkova nosača gusenice povećan je sa 3 na 4, a takođe je modernizovan i pogonski točak. Modernizacijom hodnog dela, tenkovi Pancer II Ausf c postali su pokretljiviji po putu i van njega. Sa promenom šasije, došlo je i do povećanja gabarita i težine tenka: dužina - 4810mm, širina - 2223mm, visina - 1990mm, masa 8,9 tona. Sve ukupno napravljeno je 200 tenka varijante Ausf c.

Pancer II Ausf A[uredi | uredi izvor]

U 1937. godini pristupilo se masovnijoj proizvodnji tenkova Pancer II. Prve tenkove varijante Ausf A proizvela je marta 1937. godine firma Henšel iz Kasela, a kasnije se u proizvodnji uključila i firma Alket iz Berlina. Varijanta Ausf A imala je sinhronizovani menjač ZF Aphon SSG46 i motor Maybach HL62 TRM od 140 KS. Imala je i novi osmatrački prorez sa oklopnim zaklonom za vozača. Novina je bila i ultrakratkotalasna radio-stanica (ranije varijante imale su kretkotalasne).

Pancer II Ausf B[uredi | uredi izvor]

Tenkovi Pancer II Ausf B nisu imali nikakvih razlika u odnosu na varijantu Ausf A. Jedina izmena bila je tehnološkog karaktera, uprošćena serijska proizvodnja. Proizvedeno je ukupno 913 tenka u varijantama A, B i C.

Pancer II Ausf C[uredi | uredi izvor]

Na tenkove varijante Ausf C poboljšan je sistem hlađenja motora i postavljena na blok oklopna ploča 50 mm (kod varijante A i B - 12 mm). Tempo proizvodnje tenkova Pancer II Ausf C bio je krajnje nizak. Jula 1939. godine napravljeno je 9 tenka, avgusta - 7, septembra - 5, oktobra - 8, a u novembru svega 2 tenka. Proizvodnja tekna Pancer II Ausf C prestala je aprila 1940. godine. Malu mesečnu proizvodnju možemo objasniti po tome što je i pre okončanja proizvodnje, već počela modernizacija tenkova te varijante, paralelno sa varijantama c, A i B. Takođe na malu proizvodnju uticalo je i to što su Nemci do tog vremena (leto 1939.), već izvršili analizu Španskog građanskog rata. U tom ratu učestvovalo je nekoliko lakih tenkova Pancer I, na strani Frankista. Mada tenkovi Pancer II nisu učesvovali u Španskom građanskom ratu, upoređujući ih sa sovjetskim lakim tenkovima T-26 i BT-5, koji su ratovali na strani republikanaca, kao i verovatnim protivnikom (Franciska Reno R-35 i Hočkis H-35, Poljska 7TP), bili su slabije oklopljeni i naoružani. Naoružanje Nemci iz nekog razloga nisu modernizovali, pretpostavlja se da je to zbog malih dimenzija kupole. Realno kada bi se u kupolu tenka Pancer II ubacio top većeg kalibra, KVK (KWK) L/45 37 mm postavljenog kod tenka Pancer III, unutar kupole bilo je toliko tesno da za municiju nije imali mesta. Međutim top 37 mm je ipak korišćen u kupolama za tenkove Pancer II, ali samo na fortifikaciskim objektima, gde se problem sa municijom lakše rešavao. Pa čak i tada je morao da se ukloni mitraljez MG 34. Ipak potpuno je neshvatljivo zašto u kupoli nije montiran automatski top 20mm veće dužine cevi. U tom slučaju brzina pancirnog projektila bi se povećala od 780 na 835 m u sekundi, što bi povećalo probojnu moć topa. Pretpostavlja se da je presudan značaj imalo to što bi u tom slučaju cev topa izlazila iz gabarita tenka, što u to vreme nije bilo uobičajno. Iz toga se vidi zašto je cev topa KVK 30 bila kraća za 300mm od cevi topa Flak 30 (top KVK 30 je nastao od protovavionskog topa Flak 30). Posle poljske kampanje svi tenkovi Pancer II ranijih varijanti, dovedeni su na standard varijante Ausf C. Posedovali su i nova poboljšanja posebno u zaštiti kupole spreda i pozadi. Postavljeni su specijalni čelični limovi kao predzaštita od pogodaka projektila i gelera.

Novembra 1938. godine firma MAN počela je da razvija dizel-motor HWA1038G od 170 - 200 KS koji je trebalo da se ugradi u tenkove Pancer II C. Kako ispitivanja nisu dala željeni rezultat, od tog projekta se odustalo krajem 1940. godine.

Pancer II Ausf D/E[uredi | uredi izvor]

1938. godine firma Daimler-Benc napravila ja projekt brzog tenka (nem. Scnnellkampfwagen), namenjenog tenkovskim bataljonima lakih divizija. Po spoljnem izgledu bilo je očitih razlika u odnosu na ranije varijante tenkova Pancer II. Od varijante Ausf C uzeta je kupola sa naoružanjem, ali su hodni deo i šasija konstruisani iznova. U novom hodnom delu postavljena su 4 potporna točka većeg prečnika a napravljen je i novi pogonski točak. Šasija je bila ista kao i kod tenka Pancer III. Masa novog tenka dostigla je 10 tona. Motor Maybach HL62 TRM omogućavao je maksimalnu brzinu od 55 km/sat. Novi menjač Maybach Variorex VG 102128H imao je sedam brzina za kretanje unapred i tri za kretanje unazad. Pancer II Ausf E razlikovao se od varijante Ausf D, po pojačanom vešanju, novim gusenicama i izmeni u konstrukciji točka lenjivca.

Firme Daimler-Benc i MAN su tokom 1938. i 1939. godine napravile samo 43 tenka ovih varijanti (E i D).

Pancer II Ausf F[uredi | uredi izvor]

Pancer II Ausf F.

Dana 27. novembra 1939. godine doneto je rešenje o proizvodnji varijante Ausf F, poslednje varijante klasičnog tenka Pancer II. Razlog za nastavak proizvodnje već zastarelog tenka, bio je taj što se Vermaht usled stalnog formiranja novih oklopnih jedinica, nalazio u manjku sa tenkovima. Tenkovi varijante Ausf F imali su šasiju nove konstrukcije, a sa čeone strane postavljena je vertikalna čelična ploča po celoj širini. Oklopna zaštita je značajno povećana pa je prednja oklopna ploča na telu tenka bila debela 36 mm, vozačev vizir 31 mm, a ostatak šasije 20 mm. Debljina oklopa na kupoli je ostala ista kao kod prethodnih verzija, ali je prednja oklopna ploča pojačana na 32 mm. Pojačana oklopna zaštita za posledicu je imala povećanje težine tenka koja je prešla 10 tona.[1] Glavno naoružanje činio je novi top od 20mm KVK 38 (nastao od protivavionskog topova Flak 38), koji je imao neznatno dužu cev u odnosu na prethodni model, što je uticalo na povećanje početne brzine granate. U početku proizvodnja tenkova Pancer II Ausf F išla je jako sporo. Juna 1940. godine napravljena su 3 tenka, jula - 2, a od avgusta do decembra svega 4. U 1941. godini proizvodnja je porasla, tako da je te godine napravljeno 233 tenka varijante Ausf F. Sledeće godine proizvedeno je još 291 tenk, što je ukupno 533 tenka varijante Ausf F. Tenkove Pancer II Ausf F proizvodile su sledeće firme: FAMO iz Breslava (sada Vroclav), Vereinigten Mašinenverke u okupiranoj Varšavi, MAN i Daimler Benc.

Pancer II Ausf J - PzKpfw II, nA (VK 1601)[uredi | uredi izvor]

Dana 22. decembra 1939. godine nemačka armija sklopila je drugi ugovor sa MAN-om i Dajmler-Bencom o daljem razvoju i proizvodnji tenka Pancer II „sa naglaskom na povećanju oklopne zaštite“.[2] Nova mašina imala je oznaku "Pz Kw II, nA, verstärkt (VK 1601). Planirano je da isporuka prve proizvedene serije od 30 vozila startuje početkom decembra 1940. godine. Prva šasija proizvedena je 18. juna 1940. godine a prva kupola 19. juna iste godine. Nakon proizvodnje od 22 tenka, ugovor za isporuku prve serije od 100 vozila je otkazan. Ova vozila su takođe bila opremljena motorom Maybach HL 45, snage 150 KS koji je tenku težine 16-17 t omogućavao da razvije brzinu od 31 km/h. Širina gusenica bila je 235 cm. Frontalni oklop je bio debljine 80 mm dok je bočni oklop bio debljine 50 mm. Imao je posadu od tri čoveka i još uvek je bio naoružan protivtenkovskim topom kalibra 20 mm KVK 38 i jednim spregnutim mitraljezom MG 34 kalibra 7,92 mm.

Pancer II Ausf L „Ris“ - PzKpfw II Ausf L "Luchs" (Sd Kfz 123)[uredi | uredi izvor]

Pancer II Ausf L „Ris“.

Razvoj ove varijante započeo je 15. aprila 1939. godine. MAN je projektovao šasiju, a Dajmler-Benc telo i kupolu. Prvo vozilo proizvedeno je u aprilu 1942. godine. Prvih 100 vozila trebalo je da bude naoružano topom 2 cm KwK 38, a onda bi se umesto njega kao glavno naoružanje ugrađivao top 5 cm KwK 39. Međutim, zbog prekida u proizvodnji i nedostatka sirovina, proizvedeno je samo 100 tenkova ovog tipa i svi su bili naoružani topom kalibra 2 cm. Sporedno naoružanje činio je jedan mitraljez MG 34 kalibra 7,92 mm. Prednji oklop tela bio je 30 mm debeo, dok su bočne i zadnja strana bile 20 mm debele. Kupola je sa prednje strane bila debela 30 mm, sa bočnih i zadnje strane 20 mm, dok je krov bio 10 mm debeo. Blenda topa bila je 30 mm debela. Ukupna masa vozila iznosila je 13 tona, a brzina po putu 60 km/h.[3]

Ratna dejstva[uredi | uredi izvor]

Anšlus[uredi | uredi izvor]

Prva vojna upotreba tenkova Pancer II, bila je marta 1938. godine u operaciji prisjedinjenja Austrije, Rajhu, Anšlus. I pored toga što bojevih dejstva nije bilo, približno 30% tenkova Pancer II je izbačeno iz stroja zbog tehničkih problema sa hodnim delom. Usled loše organizacije remontno-evakuacione službe, većina tih tenkova jednostavno je ostavljena kraj puta. Tek nakon završetka okupacije, general Hajnc Guderijan komandant 2. oklopne divizije, postavio je pitanje o poboljšanju sistema evakuacije i remonta oklopnih vozila. Bez borbe je prošlo i pripajanje Sudetske oblasti Nemačkoj, oktobra 1938. godine. Da bi sačuvali ionako mali resurs hodnog dela tenkova Pancer II, Nemci su pribegli sledećoj taktici. Sa kamionima Faun L900 D560 (6h4) koji su vukli dvoosovinske prikolice Sd. Anh115, prevozili bi tenkove do većih naseljenih mesta. Kada bi prišli dovoljno blizu, tenkovi su skidani sa prikolica i demonstrativno prolazili kroz ta mesta. Sledeća upotreba tenkova Pancer II bila je tokom okupacija preostalog dela Češke i Moravske marta 1939. godine. Prvi tenkovi koji su 15. marta ušli u Prag, bili su Pancer II iz sastava 2. oklopne divizije.

Poljska[uredi | uredi izvor]

Uoči Poljske kampanje tenkovi Pancer II zajedno sa tenkovima Pancer I, činili su najveći broj borbenih vozila u oklopnim jedinicama Vermahta. 1. septembra 1939. godine, Nemačka vojska je raspolagala sa 1223 tenka Pancer II. Svaka četa lakih tenkova, obavezno je imala jedan vod (5 tenkova) Pancer II. Nemački oklopni pukovi imali su 69, a oklopni bataljoni 33 tenka. U 1. oklopnoj duviziji, koja je imala više tenkova Pancer III i Pancer IV nalazilo se svega 39 tenka Pancer II. Divizije sa dva oklopna puka u svom sastavu (2. oklopna, 4. oklopna, 5. oklopna), imale su do 140 tenkova, a sa jednim oklopnim pukom od 70 do 85 tenka Pancer II. 3. oklopna divizija je pored dva oklopna puka, imala u svom sastavu i školski bataljon (nem. Panzer Lehr Abteilung), tako da je raspolagala sa 175 tenkova Pancer II. Manji broj tih tenkova bili su u sastavu lakih divizija. Varijanta D/E nalazila se u sastavu 67. oklopnog bataljona 3. lake divizije i 33. oklopnog bataljona 4. lake divizije. Oklop tenkova Pancer II, bez problema su probijali 37 mm protivtenkovski top VZ36 (WZ36) i 75 mm poljski top sa kojim je bila naoružana Poljska vojska. Prilikom proboja jedne pozicije koju je branila konjička brigada, 1. oklopna divizija izgubila je 8 tenkova Pancer II, dok je na prilazima Varšavi 4. oklopna divizija izgubila čak 15 tenkova Pancer II. Od 1. septembra pa do 10. oktobra 1939. godine, Vermahtu je izbačeno iz borbe 259 tenkova Pancer II, od kojih su 83 bezpovratno uništena.

Danska i Norveška[uredi | uredi izvor]

Za napad na Dansku i Norvešku bio je formiran 40. bataljon posebno označen Panzer Abteilung z.b.V40, sastavljen od tri čete. Bataljon je bio naoružan lakim tenkovima Pancer I i Pancer II kao i komandnim vozilima Pz.Bef WG. Napad na Dansku počeo je 9. aprila 1940. godine. Danska vojska praktično nije ni pružila otpor, tako da su se borbena dejstva završila do podneva. Uskoro su tenkovi 1. i 2. čete 40. bataljona prodefilovali ulicama Kopenhagena. U isto vrema 3. četa poslata je za Norvešku. Još u toku puta prema Norveškioj četa je pretrpela gubitke. Noću 10. aprila transportni brod Antaris H torpedovala je britanska podmornica i on je potonuo zajedno sa 5 tenkova koji su se nalazili na njemu. Drugi brod Urundi naišao je na minu, ali on nije potonuo nego je uspeo da pristane u Oslu 17. aprila. Kao dopuna zbog gubitaka, bataljonu je pridodat vod teških tenkova Nb. Fz. Do 24. aprila na Skandinavsko poluostrvo stigle su i druge dve čete (1. i 2.). Brojno stanje bataljona iznosilo je 54 tenka; 3 Nb. Fz., 29 Pancer I, 18 Pancer II i 4 komandujućih. Tenkovi 40. bataljona uglavnom su se koristili kao podrška pešadiji u borbi protiv Britanaca i Francuza koji su iskrcani u Norvešku. Iako je njihova uloga u borbi bila ograničenog karaktera, bataljon je izgubio 11 tenkova od kojih 2 Pancer II Ausf C.

Francuska[uredi | uredi izvor]

Kada je krenula velika ofanziva na Zapad, 10. maja 1940. godine, oklopne snage Vermahta raspolagale su sa 1110 tenkova Pancer II, od kojih se 955 nazilo u borbenom sastavu. Raspored ovih tenkova po jedinicama isključivo je zavisio od pravca dejstva. Tako je 3. oklopna divizija koja se nalazila na krilu, imala 110, a 7. oklopna divizija generala Ervina Romela, koja je dejstvovala na glavnom pravcu svega 40 tenka Pancer II. Protiv dobro oklopljenih Frahcuskih lakih i srednjih tenkova, Pancer II je praktično bio nemoćan. Oni su mogli uništiti Francuski tenk jedino pogocima iz velike blizine i to u bok ili od pozadi. Generalno na Zapadnom frontu (1940) borbe između tenkova bilo je jako malo. Glavni teret borbe protiv Francuskih tenkova pao je na leđa avijaciji i artiljeriji. Kako su Nemci masovno koristili tenkove prilikom proboja, tako su i njihovi gubici bili veliki. Ukupno je na Zapadu izgubljeno 240 tenka Pancer II.

U leto 1940. godine, 52 tenka Pancer II iz sastava 2. oklopne divizije bili su preuređeni u plivajuće tenkove. Od njih su formirana dva bataljona 18. oklopnog puka 18. oklopne brigade (kasnije razvrstana kao divizija). Ta vozila, zajedno sa određenim brojem tenkova Pancer III i Pancer IV (takođe prepravljeni u plivajuće), trebalo je da učestvuju u operaciji Morski Lav - desant na obalu Engleske. Obuka posade za kretanje tenkova po vodi, vršena je na poligonu u Putlosu. Kad je otkazana operacija Morski Lav, svi prepravljeni tenkovi Pancer II prebačeni su na istok. U prvim časovima operacije Barbarosa (napad na SSSR) ti tenkovi su forsirali reku Zapadni Bug. Na dalje su ova vozila isključivo korišćena kao obični tenkovi.

Jugoslavija i Grčka[uredi | uredi izvor]

Tenkovi Pancer II iz sastava 5. i 11. oklopne divizije učestvovali su u napadu na Jugoslaviju i Grčku, aprila 1941. godine. Dva tenka su maja meseca poslata morem na Krit gde su pomagali Nemačkim padobrancima u borbi protiv Britanskih i Grčkih uporišta na tom ostrvu.

Marta 1941. godine 5. oklopni puk 5. lake divizije Nemačkog Afričkog korpusa, iskrcao se u Tripoliju (Libija). U svom sastavu imao je 45 tenka Pancer II, većinom varijante C. Novembra 1941. godine posle dolaska 15. oklopne divizije, broj tenkova Pancer II se povećao na 70. Početkom 1942. godine pristigla je još jedna partija tenkova, ali ovog puta varijante F-Tr (Tr-osposobljen za tropske uslove). Prisustvo ovih tenkova u Africi možemo objasniti verovatno zbog male mase i gabarita u odnosu na srednje tenkove. Jer Nemci nisu mogli da ne vide iz svojih izveštaja da su ti tenkovi u poređenju sa tenkovima 8. Britanske armije, beskorisni. Samo zahvaljujući malom gabaritu i velikoj brzini, oni su uspevali da umaknu pogocima Britanskih tenkova. Bez obzira na svoju nemoć, tenkovi Pancer II su na Afričkom ratištu ostali do 1943. godine.

Napad na SSSR[uredi | uredi izvor]

U naoružanju Nemačke armije, na dan 1. juna 1941. godine nalazilo se 1074 tenkova Pancer II, a još 45 tenkova je bilo na remontu. Kako se probližavao dan za operaciju Barbarosa, većina tenkova je prabečena na granici sa Sovjetskim Savezom. Do 22. juna 1941. godine, za napad je spremljeno 746 tenka Pancer II, što je činilo 21% od svih tenkova spremnih za predstojeću ofanzivu. Po tadašnjoj sistematizaciji u Nemačkoj vojsci, jedan vod u četi obavezno je morao da ima u naoružanju tenkove Pancer II. Međutim u praksi se toga nije pridržavlo, pa je broj tenkova u divizijama bio različit. 22. juna 1941. godine broj tenkova Pancer II u oklopnim divizijama spremljenih za napad na Sovjetski Savez bio je sledeći: 1. (43), 3. (58), 4. (44), 6. (47), 7. (33), 8. (49), 9. (32), 10. (45), 11. (44), 12. (33), 13. (45), 14. (45), 16. (45), 17. (44), 18. (50), 19. (35) i 20. (31). Pored tenkova u oklopnim divizijama, mali broj se nalazio u 100. i 101. bataljonu tenkova bacača plamena.

Tenkovi Pancer II su mogli bez mnogo muka da unište sovjetske tenkove T-40, kao i oklopne automobile svih tipova. Borba sa lakim tenkovima T-26 i tenkovima serije BT bila je mnogo teža. Da bi ih uništili svojim topom od 20 mm morali su da priđu što bliže, a samim tim ulazili u efikasan domet sovjetskih tenkovskih topova od 45 mm. Oklop tenkova Pancer II probijale su bez problema i sovjetske protivtenkovske puške. Do kraja 1941. godine Nemačka vojska je na Istočnom frontu izgubila 424 tenka Pancer II, što predstavlja 57% od ukupnog broja sa početka operacije Barbarosa (22. jun 1941). U 1942. godini Nemci su uspeli da prikupe određeni broj tenkova Pancer II u jedinicama Vermahta i SS-a. Istina u pojedinim jedinicama to je bilo čisto simbolično. Uoči Nemačke letnje ofanzive na Istočnom frontu, tenkovi Pancer II nalazili su se u sledećim oklopnim divizijama: 1. (2), 2. (22), 3. (25), 4. (13), 5. (26), 8. (1), 9. (22), 11. (15), 13. (15), 14. (14), 16. (13), 17. (17), 18. (11), 19. (6), 20. (8), 22. (28), 23. (27) i 24. (32). Pored ovih divizija tenkove Pancer II imale su i 3. (10), 16. (10), 29. (12) i 60. (17) motorizovana divizija, zatim divizija Grossdeutschland (12) kao i 5. SS Wiking (12) motorizovana divizija (kasnije oklopna). Tokom 1942. godine Nemci su u borbenim dejstvima izgubili 346 tenka Pancer II. U 1943. godini tenkovi Pancer II se ubrzano povlače sa fronta. Do kraja rata oni su samo vršili patrolne, izviđačke i protiv partizanske akcije. Mali su bili i gubici u 1943. godini, samo 84 tenka, što govori o retkom korišćenju u borbenim akcijama. Marta 1945. godina u operativnoj armiji bilo je još 15 tenkova, a u armijskoj rezervi oko 130 tenka Pancer II.

Pored Nemačke armije tenkove Pancer II koristili su i Slovaci, Rumuni i Bugari. Kraje četrdesetih nekoliko tenka borilo se i u Libanu (nabavljeni iz Rumunije). Na raznim fortifikacijskim objektima, kako na Zapadu tako i na Istoku, postavljene su kupole tenkova Pancer II. Od toga 100 sa topom 37 mm a 536 sa topom 20 mm.

Oklopna vozila bazirana na šasiji tenka Pancer II[uredi | uredi izvor]

Lovac na tenkove Marder II, baziran na šasiji tenka Pancer II.

S obzirom na to da su nemački tenkovi bili grupisani u oklopne divizije, nemačke pešadijske divizije su se u protivtenkovskoj ulozi oslanjale na topove kalibra 37, 50 i 75 mm. Međutim, ovo su bili vučni topovi tako da je brzina njihovog uvođenja u borbu na ugroženim sektorima fronta u velikoj meri zavisila od raspoloživih sredstava za vuču. Zbog toga je nemačka vojska odlučila da poboljša brzinu reakcije protivoklopne odbrane pešadijskih jedinica montiranjem protivtenkovskih topova na šasije do tada razvijenih oklopnih vozila. S obzirom na relativnu zastarelost i slabo naoružanje tenk Pancer II je bio jedan od logičnih kandidata za ovu vrstu konverzije.

Prvi pokušaj sastojao se u montiranju ruskog poljskog topa kalibra 7,62 cm na šasiju tenka Pancer II. Iako svako uvođenje protivničkog oružja u naoružanje predstavlja logistički problem Nemci su početkom napada na Rusiju zarobili velike količine ovogo oruđa koje je imalo odlične karakteristike kao i velike količine odgovarajuće municije. Novo oklopno vozilo koje je nazvano Marder II (SdKfz 132) bilo je teško 11,2 t i imalo je četiri člana posade. Kako se Marder II pokazao kao dobra konverzija odlučeno je da se nove verzije ovog vozila naoružaju protivtenkovskim topom 7,5 cm Pak 40/2. Novo vozilo je imalo tri člana posade i težilo je 10,8 t. Uprkos tome što je Marder II imao otvoren borbeni odeljak dobro se pokazao u protivtenkovskoj ulozi naročito na ruskom frontu.

Samohodna haubica 105 mm „Osa“, bazirana na šasiji tenka Pancer II.

Šasija tenka Pancer II poslužila je i kao osnova za konstruisanje jednog od najpoznatijih nemačkih vozila samohodne artiljerije nazvanog "Wespe" (Osa). Vozilo je bilo naoružano nemačkom haubicom kalibra 10,5 cm, bilo je teško 11,480 kg i imalo je pet članova posade. Ukupno je proizvedeno 682 vozila ovog tipa.[4] Takođe, proizvedeno je i 158 nosača municije. Ova vozila su bila slične konstrukcije kao Osa ali nisu imala montirano glavno naoružanje. Imala su tri člana posade i mogla su da ponesu 90 granata kalibra 105 mm. Poučeni pozitivnim iskustvom koji su imali sa Osom nemački konstruktori odlučili su da ugrade top većeg kalibra na šasiju tenka Pancer II. Za glavno naoružanje izabran je nemački teški pešadijski top sIG 33 kalibra 15 cm. Kako se radilo o prilično velikom oruđu šasija tenka je produžena i dodat je šesti noseći točak. Masa vozila bila je 12 t, a posadu je činilo 5 članova. Uspešno je korišćen na frontovima u Severnoj Africi i Rusiji.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Leichte Panzers in Action, Uwe Feist, Squadron/Signal Publications Inc. (1974). str. 39.
  2. ^ Chamberlain, Doyle & Jentz 1978, str. 35.
  3. ^ Chemberlain, Doyle & Jentz 1978, str. 36.
  4. ^ Engelmann 1980, str. 9.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]