Papa Grgur IV
Grgur IV | |
---|---|
Lični podaci | |
Datum rođenja | oko 795. |
Mesto rođenja | Rim, Papska država |
Datum smrti | 25. januar 844. |
Mesto smrti | Rim, Papska država |
Papa | |
Pontifikat | oktobar 827—25. januar 844. |
Prethodnik | Valentin |
Naslednik | Sergije II |
Papa Grgur IV (lat. Gregorius IV; oko 795 - 25. januar 844) je bio 101. papa od oktobra 827. godine do svoje smrti[1].
Detinjstvo i mladost[uredi | uredi izvor]
Grgur je bio sin rimskog patricija Jovana[2][3]. U crkvenu službu stupio je tokom pontifikata pape Paskala I. Grgur je bio kardinal Bazilike Svetog Marka u Rimu[4]. Kao i njegov prethodnik, Grgur je izabran od strane plemstva. Jednoglasno je izabran kao najdostojniji da preuzme titulu episkopa Rima. Uprkos protivljenju, Grgur je postavljen za papu u Lateranskoj palati nakon održanih izbora oktobra 827. godine[5]. Osvećenje je, međutim, odloženo do 29. marta 828. godine kada je izbor Grgura za papu potvrđen od strane svetorimskog cara Luja II. Ovo odlaganje je u skladu sa dokumentom poznatim kao Constitutio romana koga je 817. godine doneo Lotar I[6]. U skladu sa ovim dokumentom, katolička crkva stavljena je u podređeni položaj u odnosu na Karolinško carstvo. Izbor pape nije mogao biti punovažan bez prisustva cara.
Pontifikat[uredi | uredi izvor]
Građanski rat u Karolinškom carstvu[uredi | uredi izvor]
Pontifikat pape Grgura poklapa se sa građanskim ratom u Karolinškom carstvu između unuka Karla Velikog (sinova Ludviga Pobožnog), Lotara I, Pipina I Akvitanskog i Ludviga I Nemačkog. Ludvigu se 823. godine rodio sin Karlo Ćelavi kome je 829. godine otac prepisao teritorije Alamaniju, Alzas, Reciju i deo Burgundije[7]. Ove teritorije bile su prepisane starijem Ludvigovom sinu Lotaru. Tako je izbio građanski rat. Grgur je kritikovao Karla Ćelavog zbog te odluke (829. godine)[8]. Sledeće godine je Grgur naložio Luju I da svoju ženu Juditu oslobodi zatočeništva u manastiru[9].
Građanski rat ponovo se rasplamsao na Uskrs 833. godine. Grgur je stao na stranu Lotara tražeči od njega da se izmiri sa ocem. Nameravao je da napusti Rim i lično se pridruži Lotaru nadajući se da će njegovo prisustvo dovesti do sklapanja mira[10]. Neki franački episkopi pobunili su se protiv pape i pretili su njegovim svrgavanjem[11][12]. Vojske Luja i Lotara srele su se u blizini Kolmara 24. juna 833. godine. Grgur je pokušao da pregovara, ali mu to nije uspelo. Luja su napustile njegove pristalice te je on primoran na bezuslovnu predaju[13]. Lotar je proglašen za cara, dok je Luj svrgnut i ponižen. Grgur se nakon ovih događaja vratio u Rim. Luj je povratio presto 834. godine[14]. Grgur je uspeo da ga ubedi da su njegove namere bile časne i da je pokušao da mirno reši sukob između Ludviga Pobožnog i njegovih sinova. Nakon ovog neuspeha, Grgur se do kraja svog pontifikata posvetio unutrašnjim crkvenim pitanjima[15][16]. Nekoliko puta je pokušavao da izmiri Ludvigove sinove sve do 843. godine kada je Verdenskim sporazumom postignut trajan mir.
Građevinski poduhvati i verska pitanja[uredi | uredi izvor]
Grgur je doprineo arhitektonskom razvoju Rima. Godine 833 potpuno je obnovio crkvu Svetog Marka u Rimu ukrasivši zidove mozaicima u vizantijskom stilu[17]. Obnovio je atrijum bazilike Svetog Petra i preneo je u nju telo pape Grgura I Velikog. Iz rimskih katakombi preneo je u novoizgrađene kapele tela Svetog Sevastijana, Tiburtija i Gorgonija[18]. Podigao je oltar u crkvi Svete Marije u Trasteveru i osnovao je manastir u blizini crkve[19]. Popravio je Trajanov akvadukt koji je oštećen tokom pontifikata pape Lava III[20]. Obnovio je delove luke Ostije oštećene prilikom napada Saracena i preimenovao ju je u Gregoriopolis[21][12].
Grgurov pontifikat poklapa se sa krajem Ikonoborstva u Vizantijskom carstvu[22]. Grgur je promovisao proslavu praznika Svih svetih u okviru Karolinškog carstva[23]. Postavio je Ansgara, "Apostola severa", na mesto hamburško-bremenskog arhiepiskopa 832. godine[24]. Poslao je 31. marta 837. godine palijum arhiepiskopu u Salcburgu.
Grgur je umro 25. januara 844. godine[6]. Sahranjen je u Bazilici Svetog Petra. Nasledio ga je papa Sergije II.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Catholic Encyclopedia. New York: Robert Appleton Company. 1913.
- ^ Mann 1906, str. 190.
- ^ DeCormenin 1857, str. 218.
- ^ Mann 1906, str. 189.
- ^ Hughes 1948, str. 183.
- ^ a b Levillain, str. 644
- ^ Karl F. Morrison, "The Gold Medallions of Louis the Pious and Lothaire I and the Synod of Paris (825)" Speculum 36.4 (October 1961:592–599)
- ^ Mann 1906, str. 194.
- ^ Mann 1906, str. 195–196
- ^ Mann 1906, str. 197–198
- ^ Mann, str. 199–200.
- ^ a b DeCormenin, str. 219.
- ^ Mann 1906, str. 202–203
- ^ DeCormenin, str. 220
- ^ Levillain, str. 644.
- ^ Mann, str. 204–205.
- ^ Mann 1906, str. 189–190
- ^ Goodson 2010, str. 278.
- ^ Mann 1906, str. 218.
- ^ Mann 1906, str. 217.
- ^ Mann, str. 216.
- ^ Mann 1906, str. 212–213
- ^ Mann 1906, str. 230.
- ^ Mann 1906, str. 219–220
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Goodson, Caroline (2010). The Rome of Pope Paschal I. str. 278.
- Hughes, Philip (1948). History of the Church. II. str. 183.
- Levillain, Philippe, The Papacy: Gaius-Proxies, Routledge (2002)
- Mann, Horace K. (1906). The Lives of the Popes in the Early Middle Ages, Vol. II: The Popes During the Carolingian Empire, 795-858.
- DeCormenin, Louis Marie; Gihon, James L., A Complete History of the Popes of Rome, from Saint Peter, the First Bishop to Pius the Ninth (1857)