Pređi na sadržaj

Pijezoelektrični efekt

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Pijezoelektrični efekt. Mehanički pritisak na kristal stvara napon na njegovim krajevima.

Pijezoelektrični efekt je pojava stvaranja električnog napona na krajevima pijezoelektričnog kristala pri mehaničkom pritisku na njega. Suprotan slučaj je kad se na kristal dovede spoljni napon — tada dolazi do njegove mehaničke deformacije.

Postojanje pijezoelektričnog efekta otkrili su Žak i Pjer Kiri 1880. godine. Tipični predstavnici pijezoelektričnih kristala su kvarc, turmalin, i Rošelova so.

Upotreba[uredi | uredi izvor]

Svojstvo pijezoelektričnih kristala našlo je široku upotrebu u mnogim granama tehnike, posebno u elektronici za izradu preciznih oscilatora visoko stabilnih frekvencija. Za upotrebu u te svrhe, pločice kristala se sijeku pod određenim uglovima (ose rezanja), glačaju, stavljaju među metalne elektrode, i zatvaraju u kućište.

Primenom pijezoelektričnih kristala u elektronskim oscilatorima digitalnih i analognih uređaja, postiže se preciznost reda milionitog dela herca, dok se običnim oscilatornim kolima postiže samo oko 10 hiljaditih delova herca. Dodatna stabilnost se postiže ugradnjom pijezoelektričnih kristala u termostate. Uz to, široka primena pijezoelektričnih efekta i kristala je i u elektroakustici, za izradu mikrofona, slušalica, detektora ultrazvuka i raznih ultrazvučnih pretvarača.

Pijezoelektrični efekat takođe ima primenu kod merenja mehaničkih veličina. Najviše se koristi kod akcelerometara (davači ubrzanja), davača sile i davača pritiska.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]