Pređi na sadržaj

Plan Savov—Nerezov

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Autori plana: general Mihail Savov (lijevo) i pukovnik Stefan Nerezov (desno).

Plan Savov—Nerezov je bugarski operativni plan za vojna dejstva protiv Srbije i Grčke, sačinjen uoči Drugog balkanskog rata 1913. godine. Ime nosi po svojim autorima — pomoćniku glavnokomandujućeg generalu Mihailu Savovu i načelniku operativnog odjeljenja u Generalštabu pukovniku Stefanu Nerezovu.[1]

Preduslov i sadržaj[uredi | uredi izvor]

Plan je predstavljen vrhovnoj komandi i od nje odobren 18. maja 1913. godine — dan nakon završetka rata sa Turskom, kada je sukob članica Balkanskog saveza oko nekadašnjih evropskih posjeda Turska u Makedoniji već bio jasan, odbijanjem zemalja da demobilišu svoje armije i prihvate arbitražu velikih sila.[2] Bugarska komanda je protiv srpskih trupa rasporedila četiri do pet armija kojim je raspolagala. S obzirom na gomilanje glavnine srpskih snaga u Makedoniji, bugarska komanda se nadala da će relativno lako presjeći njihovu glavnu liniju snabdijevanja sa Beogradom preko Niša, Vranja i Kumanova.[3] U tu svrhu, bugarska 1. armija morala je preko Knjaževca da napreduje dolinom Timoka i da zajedno sa 3. armijom zauzme utvrđeni Pirot i Belu Palanku. Uspjeh ovih operacija trebalo je da otvori put ka Vranju za obje armije. Tako bi srpske trupe, koja djeluju kod Ovče polja, bile pritisnute sa sjevera istovremenim napadnute sa juga od bugarske 4. armije, koja je morala da pređe Bregalnicu kod Štipa, i bugarske 5. armije, koja je djelovala sjeverno od Osogova preko Krive Palanke. Protiv grčkih trupa između donjeg toka Vardara i Strume, plan je odredio relativno slabu 2. armiju. Njen zadatak je bio da zadrži svoje položaje na prilazu Solunu do prvih uspjeha protiv srpskih trupa, što bi omogućilo 4. armiji da izdvoji pojačanje (četiri pješadijske brigade) za odlučno napredovanje na taj grad.[4]

Pripreme[uredi | uredi izvor]

Karta položaja bugarskih trupa pred izbijanje Drugog balkanskog rata.

Prema zamisli Svova, odmah nakon potpisivanja Londonskog mirvnog sporazuma, sve bugarske trupe (sa vrlom malim izuzecima) bile su preusmjerene iz istočne Trakije protiv još uvijek formalnih saveznika Bugarske i za manje od mjesec dana stigle su i zauzele položaje u širokom luku između Dunava, Vardara i Egejskog mora, i to:[5]

  • 1. armija, koja se sastojala od dvije pješadijske divizije (5. i 9.), u rejonu Vidin—Berkovica;
  • 2. armija, koja se sastojala od 3. i 11. pješadijske divizije, 1, brigade 10. pejšadijske divizije, Sjarske i Dramske brigade, po liniji Dojran—Orfano—Kavala;
  • 3. armija, koja se sastojala od 1. i 13. pješadijske i konjičke divizije, između Slivnice, Caribroda i Trna;
  • 4. armija, koja je bila najjača, sastojala se od 2, 7. i 8. pješadijske divizije, dvije brigade iz 3. i 4. divizije i Makedonsko-jedrenskog opočelnstva, u trouglu Radoviš—Štip—Kočani;
  • 5. armija, koja se sastojala od 4. i 12. pješadijske divizije, Jedrenske brigade i drugih jedinica u okolini Ćustendila i Radomira;
  • Šesta pješadijska divizija u Strumici, koja je bila strateška rezerva na raspolaganju glavnoj komandi.

Kritika[uredi | uredi izvor]

Čim je plan predstavljen, dobio je kritike načelnika štaba aktivnog sastava. General Ivan Fičev je upozorio da se trupe raspoređuju bez potrebne koncentracije za odlučujuće udare i da će postavljanje baze dvije divizije (1. armija) sjeverno od Stare planine, odvući ih predaleko od Makedonije, smanjujući njihov uticaj na glavno poprište borbenih dejstava.[1] Ovo mišljenje potkrepljuje i kasnije istorijske studije, u kojima se napominje da Savov i Nerezov nisu adekvatno procijenili udaljenost, karakteristike terena i vrijeme potrebno za njihovo savladavanje.[3] Kao slabost plana ističe se i potcjenjivanje borbene sposobnosti grčke vojske, što protiv srpskih trupa ostavlja nesigurnu pozadinu. Fičev preporučuje koncentrisanje glavno udara na grčke trupe, prije nego što krene u ofanzivu na srpski front.[1] Savov je nametnuo suprotan redoslijed djelovanja, uzevši kao prioritet poraz jačeg protivnika — srpske vojske. Rasipanje bugarske vojske prije početka operacije, oslanjalo se na skrivanje od srpske komande pravca glavnog udara preko Timoka i Južne Morave.[3]

Uprkos teritorijalnim pretenzijama Turske (na Jedrene) i Rumunije (na južnu Dobrudžu), plan Savov—Nerezov ostavlja granice sa ove dvije zemlje slabo čuvane (16 pješadijskih i opolčenskih družina i neke manje jedinice).[6] Prijedlog Savova da bi očekivani brzi uspjeh protiv Srbije (ulazak u Niš četiri dana poslije početka rata i opkoljavanje trupe u Makedoniji poslije još pet)[3] obeshrabrio i odvratio Istanbul i Bukurešt od miješanja u vojna dejstva, u istoriografiji se odbacuje kao nerazumno.[1]

Sprovođenje[uredi | uredi izvor]

Sprovođenje plana je odloženo pet dana nakon izbijanja borbenih dejstava u Makedoniji 17. juna zbog protivljenja kabineta Stojana Daneva. I dalje se nadajući povoljnoj ruskoj arbitraži spora, vlada je pokušala da izbjegne eskalaciju rata i odbila je zahtjev Savova za napredovanje u Pomoravlju.[7] Bugarske 1. i 3. armija su dobile dozvolu da napreduju ka Pirotu i Vranju tek 22. juna, pošto je 2. armiju potukla grčka vojska kod Kukuša i Lahne.[8] Uprkos početnim uspjesima, tri dana kasnije dvije armije su zaustavljene i vraćene na početne položaje po naređenju novog glavnokomandujućeg generala Radka Dimitrieva, kako bi dio njih bio prebačen na bugarsko-grčki front.[9]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g Markov 1991, str. 17—18.
  2. ^ Markov 1991, str. 13—16.
  3. ^ a b v g Filipov 1941, str. 180—181.
  4. ^ Filipov 1941, str. 182.
  5. ^ Dъrvingov 1925, str. 601—602; Hristov 1922, str. 33—34, 57—58.
  6. ^ Hristov 1922, str. 33—34, 57—58.
  7. ^ Markov 1991, str. 86.
  8. ^ Markov 1991, str. 95.
  9. ^ Markov 1991, str. 110.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Dъrvingov, Petъr (1925). Istoriя na Makedono-odrinskoto opъlčenie (PDF) (na jeziku: bugarski). II. Sofiя: Pečatnica „Novъ životъ“. Pristupljeno 1. 1. 2023. 
  • Markov, Georgi (1991). Bъlgarskoto krušenie 1913 (na jeziku: bugarski). Sofiя: Bъlgarska akademiя na naukite. 
  • Filipov, I. (1941). Voйnata meždu Bъlgariя i drugite balkanski dъržavi prez 1913 g. (na jeziku: bugarski). I. Sofiя: Dъržavna pečatnica. 
  • Hristov, A. (1922). Istoričeski pregled na voйnata na Bъlgariя sreщu vsički balkanski dъržavi – 1913 g. (na jeziku: bugarski). Sofiя: Pečatnica na Armeйskiя Voennoizdatelski fond. 
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=План_Савов—Нерезов&oldid=26975018”