Pobratimstvo

Pobratimstvo ili bratimljenje je stari indoevropski običaj svojstven ratničkim staležima. Nastao je iz praktične potrebe da u borbama, ratnik ima nekoga ko će mu pomoći u slučaju nevolje, ranjavanja. U mirnodopskim uslovima praktikovano je i između pojedinaca koji su na suprostavljenim stranama, da bi imali zaštitu u slučaju hapšenja. U srpskom narodu je taj običaj bio veoma čest, a u ranijim vremenima se obavljao i u sklopu crkvenog obreda. U samom činu bratimljenja krv je imala bitnu ulogu, jer takvim činom osoba koja nije u krvnom srodstvu sa osobom sa kojom se bratimi, dobija takav, i čak povlašteniji status od rođene braće i sestara.

Antički primjeri pobratimstva

Ahil, glavni junak Ilijade, ubio je u dvoboju Hektora, princa Troje, zato što mu je ovaj, prije toga, ubio najboljeg prijatelja, Patrokla.

Priča o povezanosti Davida i Jonatana je mnoge interpretatore, koji nisu upoznati sa običajem bratimljenja, dovodila u zabludu, pa su im pripisivali homoseksualnu vezu. Istorijski kontekst opovrgava takve navode.

Strani putopisci koji su pisali o pobratimstvu na Balkanu

Gotovo svi putopisci koji su obilazili južne srpske krajeve (Brda, Hercegovinu, Crnu Goru...) su ponešto zabilježili i o pobratimstvu. Što je sredina kulturološki tradicionalnija (pežorativno: zaostalija) bolje su očuvane stare tradicije, a Crna Gora i kraj oko nje je idealno mjesto za pronalazak očuvanih starih indoevropskih običaja. Vijekovima izolovan zbog turske okupacije, južni Balkan se pokazao kao etnološki zanimljiv kraj za mnoge zapadnoevropske naučnike i putopisce. Tako Jozef Holeček konstatuje da je „Idealno prijateljstvo dvije osobe istog pola, koje je kod nas već potpuno zboravljeno, u Crnoj Gori predstavlja čestu pojavu." U svoje dvije posjete Crnoj Gori konstatovao je i činjenicu da su gusle na Cetinju gotovo zamrle, kao da ih se stide, a na njihovo mjesto je došao evropski profinjeni zvuk violine. I mnogi drugi običaji, koji su sasvim iskorijenjeni u današnjoj Crnoj Gori, kao odsijecanje glave neprijatelju i sl., i u 21. vijeku su česta pojava u tradicionalnijim sredinama Azije (Pakistan, Avganistan, Iran). Viala de Somijer, na početku 19. vijeka u knjizi '"Istorijsko i političko putovanje u Crnu Goru"', zapaža da je sat u Crnoj Goru u upotrebi tek od prije sedam–osam godina, i to u onom dijelu koji se graniči sa Dalmacijom (Bokom). Dalje zapaža: "U ostalom dijelu zemlje tako malo ljudi zna za časovnik da su u događajima oko Herceg Novog i Dubrovnika, Crnogorci, koji su našim zarobljenicima oduzimali dugmad... bili vrlo iznenađeni kada bi naišli na časovnik sa lancem. Zećani, naročito, nijesu imali nikakvu predstavu o njemu, pa ga je za vrijeme opsade Dubrovnika jedan od njih bacio uplašeno kada je čuo kako kuca. Vjerovao je da se u njemu krije zao duh i razbio ga je kamenom." (str.83.).

U takvom ozračju, pobratimstvo nije bila stvar neke nove tradicije, već je živo narodno predanje iz najstarijih vremena.

Evlija Čelebija

Evlija Čelebija, osmanski putopisac iz 17. vijeka je opisao kako je jedan musliman spasio život pobratimu hrišćaninu u Bosni, u knjizi "Putopis", objavljenoj u prevodu na srpskohrvatski u Sarajevu 1967. g., na 146. i 147. str.:

"...Jedan krajiški gazija, međutim, bio je sakrio jednog kršćanina – haramiju u kožu. Kad su toga junaka i onog nevjernika, koga je on čuvao, prijavili paši, paša se rasrdio i naredio: - Odmah mi dovedite toga čovjeka i zarobljenika kojeg je sakrio. Kad su obojica došli na stratište i kad je paša naredio: - Odmah krvnika! – ovaj se junak savio oko vrata svoga zarobljenika, te pomažući i plačući reče: - Aman, veliki veziru, ja sam se s ovim zarobljenikom pobratio na bojištu, mi smo jedan drugom dali vjeru. Ako njega pogubiš, on će s mojom vjerom otići u raj i to će za mene, jadnika, biti šteta, a ako ja umrem, pri meni će ostati vjera ovog zarobljenika, i nije ustajao s njega. Kad je odvažni paša upitao: - Hej, gazije, šta je ovome čovjeku? Serhatske gazije mu odgovore: - Kad naši junaci na ovoj našoj krajini padnu u kršćansko ropstvo i tom prilikom jedu i piju za stolom, oni se pobrate s kršćaninom i zakunu mu se na vjernost. Kršćanin da vjeru muslimanu da će ga u slučaju potrebe izbaviti iz nevjerničkog ropstva, a musliman, opet, (zada vjeru kršćaninu) i rekne: - Ako ti padneš nama u ropstvo, i ja ću tebe izbaviti od Turaka. I tako dadu jedan drugom čvrstu vjeru rekav: - Tvoja je vjera moja, a moja je vjera opet tvoja. –Je li? – Jest. –Zatim laznu međusobno krvi. Tako se pobrati musliman s kršćaninom. Eto u ovom slučaju ovaj nevjernik je pobratim ovoga gazije. On je nekada izbavio iz ropstva ovoga muslimana. Sada je, eto, taj nevjernik što je u rukama ovih ljudi postao sužanj. Ako ga (njegov pobratim) sakrije i ako se on spase, onda je on ispunio svoju zadanu riječ i vjeru. Zatim bi od njega uzeo svoju vjeru, a njemu vratio njegovu vjeru. A ako sada ovaj kršćanin bude ubijen, on ide u raj, a ovaj (musliman) ide u pakao s vjerom nevjernika. Premda ovo nema ni u muslimanskoj ni u kršćanskoj (svetoj) knjizi, to je ipak ovakav običaj na ovoj krajini čest. Kad su to sve kazali paši, on je rekao: - Oslobađam ih obojicu. Na to obojica nokat u ledinu i iščezoše. Svi mi, međutim, ostali smo zapanjeni pred ovim razgovorom.“

Mis Paulina Irbi

Mis Paulina Irbi u knjizi „Putovanje po slovenskim zemljama Turske u Evropi", prevod na srpski, Beograd, 1868., na 483. strani piše:

„U Crnoj je Gori još jednako u punoj sili pobratimstvo. Dva čoveka obvežu se svečanom zakletvom da će se jedan drugom u nevolji naći, da će se ljubiti i jedan drugom verni biti: njihova je sveza jača i svetija no sveza krvna. Zamisao ovakvog odnošaja nije crnogorska, ona je čovečanska i stara kao i svet, mi imamo po celome svetu čuveno pobratimstvo Ahila i Patrokla, i posle Davida i Jonatana. Što je kao karakteristično u Južnih Slovena to je što i žene stupaju u takvu svezu kao posestrime i posestrimstvo njihovo crkva svečano blagosilje, pa onda žena može stojati u takvome odnošaju i prema čoveku nekom kao posestrima, i kažu da još nema primera da je bratinski karakter ovakve sveze izopačen.“

Na 486. str. iste knjige, piše: „...pa tu se nešto poverljivo razgovaraše sa Bošnjakom. Razgovor se vodio o ratu koji će da bude i Andrija mu predloži da se pobratime i da se u boju jedan pored drugog biju. Uzajamna je obveznost ovake braće ovo ako se ko od njih lako rani, onda ga pobratim njegov iznosi iz boja, ako li se rani teško pa nema izgleda da će se spasiti od neprijatelja, onda je njegov pobratim taj koji valja da mu odseče glavu.“

Jozef Holeček

Češki patriota i putopisac Jozef Holeček u knjizi iz 1877., „Crna Gora“, u prevodu na srpski, CID Podgorica 1995., navodi radosni običaj pucanja, prilikom rođenja sina, svadbe, dolaska prijatelja ili pobratima (str.30.). „Crnogorac kod Turčina poštuje junaštvo i kad u svom protivniku prepozna dobroga junaka, rado s njim stupa u odnos pobratimstva.“ (str.70.). Opisujući mirenje krvnika i osvetnika piše: „Nakon ovoga se sa obadvije strane izdvoje po 24 muškarca, koji se bratime. Kada se pobratime, svi okupljeni posjedaju za trpezu na čijem čelu stoje dvojica, najstariji glavari iz bratstva.“ (str.91.). „U vile vjeruju sve do danas... od tada mu vila postaje posestrima, a on njen pobratim. Vila svojim pobratimima daje čarobno bilje koje im pomaže da ih niko ne može prevariti.“ (str.104)

U knjizi je i posebno poglavlje (str.108.-110.) na ovu temu, pod naslovom „Pobratimstvo i posestrimstvo“. Tu se opisuje i crkveni obred bratimljenja:

„Idealno prijateljstvo dvije osobe istog pola, koje je kod nas već potpuno zboravljeno, u Crnoj Gori predstavlja čestu pojavu. Dva muškarca se sretnu, donekle se upoznaju, pa jedan osjeti prijateljsku naklonost. Tada, bez odlaganja, iznese prijedlog da mu, uz boga i sv.Jovana, bude brat. Drugi prihvata prijateljski prijedlog, pa obojica zajedno idu kod popa da nad njima izvrši uobičajeni obred i blagoslovi njihovu vezu. Prvo se ispovijede, nakon čega kleknu pred popom, koji nad njima izgovara određenu molitvu. Nakon ovoga se pričešćuju, prvo iz kaleža, i to tako što oba zajedno prislone usta na kalež i zajedno srknu vino, nakon čega založe komadić prijesnog hljeba. Ovo se ponovi tri puta uzastopce. Po pričešću ljube krst, jevanđelje, ikone, a potom se i oni izljube tri puta. Onaj koji nudi pobratimstvo, nakon obreda ugošćuje onog koga je izabrao i daruje ga prema mogućnostima. Pobratimi se vole kao rođena braća, pa možda čak i više. Jedan stoji iza drugoga, jedan drugome pomaže u bijedi i nesreći, a posebno u boju. Ovo pobratimstvo najviše obavezuje, zato što je sklopljeno na stolu Gospodnjem (časnoj trpezi), po čemu se naziva „pričesno“.

Pobratimstvo se moglo sklopiti i sa Turčinom, ali, zato što se Turčin ne može podvrći crkvenom obredu, ovo pobratimstvo, zapečaćeno samo poljupcima i razmjenom darova, nema dugo trajanje. Pravi razlog ovome je najčešće tursko vjerolomstvo. Neki se Čevljanin, pobratimio sa Turčinom iz Onogošta. Isti Čevljanin je, da bi se okoristio, jednom prilikom vodio četu. Četovao je šest dana, a još nije imao plijena u rukama, kada se odjednom pojavi pobratim iz Onogošta sa cijelim stadom ovaca. Čevljanin se obradova da će mu pobratim dati bar da se najede, pa ga zovnu: "Dobro jutro, Uso, pobratime! Vjerolomni Turčin pravi se da ga ne poznaje. "Ko te zove pobratima? Tako se s mrtvom glavom bratimio!" Na ti će Čevljanin: "Ne zanovijetaj, Uso pobratime! Niko drugi, doli tvoj pravi pobratim, padaj, za tu našu pobratimsku ljubav, jednog ovna za večeru, jer smo ti u ovijem siromaškim krajevima evo već šesti dan, cijeli tain iz torbica potrošismo, a niđe ništa da se oplijeni." Prije nego što je Turčin odbio: "Ne, ne, ne dam ništa, i ne mišlju na to pobratimstvo dok nosim ovu pušku na ramenu!", još je jednom Čevljanin molio: "Ej, Uso, daj jednog ovna da ti ne moram silom uzimati. Predomislimo li se, nećeš bez tog jednog ovna ostat, već bez cijelog stada, tvrdu ti vjeru dajem!" Turčin je, umjesto odgovora, skinuo pušku sa ramena i nanišanio na pobratima. To je razljutilo Čevljanina, pa podviknu: "A, Crnogorci, obraz vi ne pocrnio, udrimo nanj", kad neće, kad zlo ne hoće za boga da zna i za ljudsku nevolju!" Nevjernog Turčina ubiše, kao i one koji bjehu sa njim.

Druga vrsta pobratimstva je iz nužde. Kad Crnogorca pritisne nevolja, pa ne zna što da čini, zamoli nekoga od koga se nada pomoći: "Pomozi mi, tako ti boga i sv.Jovana, uzimam te za bogom brata!" Poljube se, pobratim pomogne u onom što može, i od tada se uzajamno pomažu. Treća vrsta je tzv. "malo pobratimstvo", kojem ne prethodi nikakav događaj, i ono se sklapa samo sa tri poljupca u lice. Ovo se pobratimstvo može smatrati za privremeno, kada se ukaže prilika, stupa se u čvrsto pobratimstvo.

Kada se desi slična veza između dvije žene ili djevojke, naziva se posestrimstvo. Posestrimstava ima istih vrsta i formi. I muškarac može zamoliti ženu da mu bude posestrima, ali se to rijetko dešava, iz tog razloga što se muškarac nerado obraća ženi za pomoć. Muškarci se takođe mogu uzeti za oca i posiniti, žene, pak pomajčiti, značaj ovoga leži u bijelim danima.“

Paralela sa običajem usinovljenja postoji sa događajem opisanim u Jevanđelju po Jovanu (19.25-27). Kada je Isus Hristos bio razapet na krstu, pošto uskoro umire, a brine za svoju majku, svome učeniku Jovanu "pomajčuje" svoju majku i majci usinovljuje svog učenika, rekavši: "Ženo, eto ti sina! Potom reče učeniku: Evo ti majke! I od onoga časa uze je učenik k sebi."

I u drugoj knjizi o Crnoj Gori „Crna Gora u miru“ (1883—1884), Holeček piše (str.45.): "U sječama su ustanici štedjeli vojnike koji su ih na srpskom nazivali "Bogom pobratime" i molili ih da im "daruju glavu". Naime, da bi im glavu, koja je trebalo da bude plijen handžara, ostavili na ramenima. Na ovaj način se, navodno, mnogo vojnika pobratimilo, susrijetali su se na vodi, pomagali jedni drugima da se natoči i nosi voda, i to skoro do samog logora... Krivošijani, sakriveni na svojim stjenovitim položajima, zvali su ih da se predstave, da bi saznali ima li među njima njihovih pobratima: "O, Jovane! - O, Pavle! - O, Matija! - jesi li to ti?" AKo bi bio pobratim, ništa mu se ne bi desilo. Ako nije, bilo bi drugačije."

"Zakleli su se na oštricu noža i glave mrtvijeh, da drug druga ni u jednoj nevolji neće napustiti... te da sve što se umjesto krštenja obrezuje - može klati i ubijati. Donekle se nijesu usaglasili oko toga treba li da ubijaju i nezaštićene žene i nevinu djecu." (str.62.)

Ivan Jastrebov

Ivan Jastrebov je opisao pobratimstvo u oblasti Donji Dukađin (Donji Pilot). Ono je imalo za cilj udruživanje sa silnima, da bi imali zaštitu u nevolji. Pri pobratimstvu dva prijatelja piju krv jedan drugome i postaju braća do smrti, a dužni su jedan za drugoga da daju i život, ako zatreba. Otuda i želja za osvetom jer krv nije voda. Isto i posestrime. Pobratim voli pobratima više nego brata. Kod Srba je pobratimstvo nekada i crkva osveštavala, postojao je poseban obred.

Pavle Rovinski

Pavle Rovinski je u svojoj Etnografiji Crne Gore opisao obred bratimljenja kod Crnogoraca. Krv iz prsta bi u čaši pomiješali sa vinom i to bi popili. Taj obred se ranije obavljao u crkvi.

Ostali primjeri pobratimstva u srpskom narodu kroz istoriju

Matija Nenadović u Memoarima navodi podatak kako se njegov otac Aleksa Nenadović pobratimio sa jednim bimbašom iz Vidina. Oni su došli da otmu Beograd Mustafa-paši, i savladani od srpske vojske koja je branila Mustafa-pašu, zatvorio se u crkvu odakle se branio. To bratimljenje mu je spasilo život i Aleksa mu je pomogao da se vrati u Vidin. Događaj se desio krajem 18. vijeka. Asan-aga Srebrenički i Valjevski je naredio izvršiti atentat na Aleksu Nenadovića. Kako nije uspjeo, a stvar se pročula, pozvan je od vezira u Beograd. Uplašio se i pobratimio se s Aleksom rekavši: Da si mi po Bogu brat Aleksa, što u i kud ću sad? Aleksa je svom neprijatelju koji mu je pripremao smrt i kasnijem pobratimu, pomogao da pobjegne u Bosnu, a kasnije je aga postao i paša.

Godine 1853. pobratimili su se šestorica ljudi iz katoličkog plemena Šestani sa pravoslavnim Plamencima iz Crmnice. Crnogorski godišnjak "Orlić" za 1866. godinu na 40. strani donosi pjesmu sa naslovom: "ZBOGOM na odlazak put Crne Gore popu Jovanu Sundečiću od pobratima M. Pavlinovića". Spiridon Gopčević, dokazujući da su Makedonci Srbi a ne Bugari, pored jezika, krsne slave... navodi i pobratimstvo kao jedan od dokaza. Bugari (Prabugari) kao izvorno turkijski narod, identično osmanskom putopiscu Evliji Čelebiji ovaj običaj posmatraju kao strani. Mihovil Pavlinović je u Podgori 1865. godine napisao tekst Iz povjesti Crnogorske Arbanaske koji je objavljen 1866. godine u crnogorskom godišnjaku Orlić. U tekstu piše da su Srbi i Skipetari braća kojima su krv i jezik dosta izmiješani, a da ih veže znamen časnoga krsta. Jedini i drugi znaju za vile posestrime, pobratimstvo, zajednička je izreka Krv nije voda... Kastriotić se rodio od Vojsave Srbkinje. U poetskom opisu sloge, Pavlinović navodi da su Jure i Stefan Crnojević, pa za njima i sve vojvode i knezovi srbski i skipetarski razmjenili oružje u znak pobratimstva.

Najstarije srpsko groblje u Americi u Džeksonu, Kalifornija, na jednom spomeniku ima epitaf u kojem se pominje pobratim: "Ovaj spomen podiže mu brat i pobratim M. Popivoda."

Savremeni primjeri pobratimstva

Ovaj običaj uzajamne povezanosti i saradnje prelazi i na gradove, tako da je u svijetu običaj da dva ili više gradova budu međusobno partneri, gradovi pobratimi. Takva veza se ogleda u kulturnoj ili humanitarnoj saradnji dva grada.

Djeca u Slavoniji (osamedesetih godina 20. vijeka, dakako i ranije) su se u igri bratimila tako što bi se iglom uboli u prst, a potom stavili prst na prst, da se krv dotakne i to je bio "obred" bratimljenja. U hrvatskoj seriji Čista ljubav (2017.) je prikazana scena bratimljenja dva dječaka.

Vidi još

• Posestrimstvo ili sestrimljenje

Literatura

• Apolonovič Rovinski, Pavel (1998). Etnografija Crne Gore, tom I. CID - Podgorica.