Portugalski jezik
Portugalski | |
---|---|
port. Português | |
Izgovor | [puɾtuˈɡeʃ] |
Govori se u | Angola Brazil Zelenortska Ostrva Istočni Timor Gvineja Bisao Makao Mozambik Namibija Sao Tome i Principe Portugalija |
Broj govornika | 215 miliona (nedostaje datum)[1] Totalno ( L1 plus L2): 250 miliona (2012)[2] |
Indo-European
| |
Raniji oblici | Srednjovekovni Galicijski
|
latinica (portugalski alfabet) Portugalska Brajeva azbuka | |
Ručno kodirani Portugalski | |
Zvanični status | |
Službeni jezik u |
Brojne međunarodne organizacije |
Reguliše | Međunarodni institut portugalskog jezika Brazilska akademija de Letras (Brazil) Academia das Ciências de Lisboa, Classe de Letras (Portugalija) CPLP |
Jezički kodovi | |
ISO 639-1 | pt |
ISO 639-2 | por |
ISO 639-3 | por |
Glotolog | port1283 [4] |
Lingosfera | 51-AAA-a |
Rasprostranjenost portugalskog jezika u svetu Maternji jezik
Službeni i administrativni jezik
Kulturni ili drugi jezik | |
Portugalski jezik (port. língua portuguesa- ili português) je iberijski romanski jezik. Službeni je jezik u Portugaliji, Brazilu, Angoli, Mozambiku, Gvineji Bisao, Zelenortskim Ostrvima, Sao Tome i Principe, Istočnom Timoru i Makau.[5] Osim toga govori se u Portugalskoj Indiji: Goa, Daman i Diju u današnjoj Indiji, i u portugalskoj dijaspori.[6]
Sa preko 200 miliona izvornih govornika, portugalski je šesti na listi jezika po broju govornika na svetu i drugi najrasprostranjeniji romanski jezik, iza španskog.[7]
Portugalski jezik se proširio svetom u 15. veku i 16 veku u doba kada je Portugal stvarao prvu i najdugovečniju evropsku kolonijalnu i trgovinsku imperiju koja se protezala od Brazila u Južnoj Americi, do Kine i Japana. Kao rezultat te ekspanzije portugalski je danas zvanični jezik u osam zemalja. Postoji još oko dvadeset kreolskih jezika koji su se razvili iz portugalskog. Portugalski je značajan manjinski jezik u Luksemburgu, Namibiji, Švajcarskoj i Južnoafričkoj Republici. Značajna dijaspora koja govori portugalskim postoji u gradovima širom sveta, kao na primer u Parizu u Francuskoj, Bostonu, Nju Džerziju i Majamiju u SAD te u Japanu.
Poređenje sa drugim jezicima[uredi | uredi izvor]
Najbliži rođak portugalskog jezika je galicijski jezik (regionalni jezik u Španiji).[8][9]
Portugalski jezik je po mnogim osobinama veoma blizak španskom jeziku, ali u izgovoru postoje znatne razlike. Portugalcima je moguće da, uz vežbu, nauče da razumeju španski i da vode osnovnu konverzaciju. Za ilustraciju, uporedite sledeće rečenice:
- Ela fecha sempre a janela antes de jantar. (portugalski)
- Ela pecha sempre a fiestra antes de cear. (galicijski)
- Ella cierra siempre la ventana antes de cenar. (španski)
Skoro sve upotrebljene reči se pojavljuju i u druga dva jezika, ali se u njima ređe koriste.
- Ela encerra sempre a janela antes de cear. (portugalski sa ređe korišćenim rečima)
(prevod: Ona uvek zatvara prozor pre večere.)
Postoji i određen broj reči koje nisu prepoznatljive govornicima bliskih romanskih jezika. Primeri:
srpski | španski | portugalski | brazilska verzija |
šunka | jamón (serrano) | presunto | presunto (cru) |
auto-mehaničarska radionica | taller | oficina | oficina |
kancelarija | oficina | escritório | escritório |
železnica | tren | comboio | trem |
Postoje regije u kojima se paralelno govore španski i portugalski.
Pravopis[uredi | uredi izvor]
Pravopis portugalskog jezika nije u potpunosti fonološki, iako je mnogo manje komplikovan od npr. francuskog ili engleskog pravopisa. Istim grafemom mogu biti predstavljeni različiti glasovi, a vredi i obratno, isti glas, može, u pisanju, biti predstavljen različitim grafemima. Postoje tri grafička naglaska: akut (á), cirkumfleks (â), gravis (à). Ostali dijakritički znaci su: tilda (ã) i dijereza (ü). Cirkumfleks (â) se koristi za označavanje zatvorenih samoglasnika (kao u esôfago 'jednjak'), nazalnih samoglasnika (kao u amêndoa 'badem') i nazaliziranih samoglasnika (kao u Amazônia 'Amazonija', câmera 'kamera'), a tilda (ã) samo za označavanje nazalnih samoglasnika (kao u tobogã 'tobogan', tchã 'čar, draž', cãibra 'grč'). Akut (á) se koristi za označavanje otvorenih (oralnih) samoglasnika (kao u xícara 'šoljica', jacaré 'kajman'), nazalnih samoglasnika (kao u íntimo 'blizak, intiman', neném 'beba', refém 'talac') i nazaliziranih samoglasnika (kao u único 'jedini'). Gravis (à) se javlja samo u stegnutim oblicima prijedloga a i određenog člana ženskog roda a(s) (a + a(s) = à(s)) ili pokazne zamjenice aquele(s), aquela(s), aquilo (a + aquel... = àquel...). Dijereza (ü) se koristi samo u skupovima güe, qüe, güi, qüi, označavajući da ovde u ima vrednost polusamoglasnika [w]). Od suglasničkih grafema, za portugalski jezik su karakteristični digrafi nh, lh i ch, te ç, koji, kao i u francuskom jeziku, ima vrednost glasa [s]. Oni se ne smatraju posebnim slovima, pa se, stoga, u rečnicima nhoque 'njoke' nalaze između névoa 'magla' i nicaragüense 'nikaragvanski'. Apostrof se retko koristi. (Ostao je u upotrebi samo u sintagmi d'água '(od) vode, vodeni, (s) vodom'). Upotreba zareza, uskličnika i upitnika se uglavnom poklapa s našom upotrebom.
Izgovor[uredi | uredi izvor]
Ovde je opisan neutralni izgovor koji se temelji na govoru glavnog grada Brazila, Brazilije. To je izgovor koji slede profesionalni govornici na brazilskoj televiziji Globo i na brazilskom državnom radiju Radiobrás. Mnogi gradovi brazilskog Jugoistoka (Belo Orizonte, Žuiz de Fora, Vitorija, Guarapari) imaju izgovor sličan ovome. U pregledu su korišteni simboli Međunarodnog fonetskog društva (IPA), uz neka manja odstupanja, iz praktičnih razloga (upotreba simbola č, ž, š, te korištenje [y] umesto [j]).
Samoglasnici[uredi | uredi izvor]
U portugalskom jeziku, baš kao i u standardnom italijanskom jeziku, postoji sedam fonemskih samoglasnika: a, i, u (koji se, uglavnom, izgovaraju kao u našem jeziku]), é (otvoreno e; broj 3 na shemi samoglasnika), ê (zatvoreno e; br.2), ó (otvoreno o; br. 7), i ô (zatvoreno o; br. 6). Otvoreno e (é) se izgovara kao samoglasnik između a i e (nameste se usta kao da će se izgovoriti e, a izgovori se a). Zatvoreno e (é) se izgovara kao samoglasnik između i i e (nameste se usta kao da će se izgovoriti i, a izgovori sr e). Slično vredi i za zatvoreno o (ô), koje se nalazi između o i u, te za otvoreno o (ó), koje se nalazi između o i a. Mnoge reči promenom timbra samoglasnika menjaju značenje (avó znači 'baka', a avô 'deda'; sede (ponekad se piše sêde) znači 'žeđ', a sede (ponekad se piše séde) 'sedište'). Otvorenost vokala u portugalskom jeziku ima mnogo veću važnost nego u italijanskom i nekim drugim jezicima, tako da ni nema regionalne redukcije fonemskog inventara na sastav od samo pet fonema.
Izgovor grafema A
- Nenaglašeno A na kraju reči može se izgovoriti kao otvoreno a [a] ili zatvorenije (br. 4a, 4b, 4c, 4d, 4e na shemi samoglasnika). Izgovor zavisi od raznih faktora, a neki govornici koriste više realizacija. Primeri: tia ['či(y)a] 'tetka', brasileira [brazi'lera] 'brazilka'.
- A ispred NH, te A ispred naglašenog M ili N se izgovara nazalizirano, tj. kao [ã]. Dolazi do nosnog izgovora A, no nazal koji mu slijedi (m, n, nh) takođe se izgovara. Primeri: cama ['kãma] 'krevet', banana [ba'nãna] 'banana', banho ['bãỹu] 'kupanje', piranha [pi'rãỹa] 'pirana', banheiro [bã'ỹeru] 'kupaonica'. U nekim rečima se svaki samoglasnik između nosnih suglasnika nazalizira: mamãe [mã'mãỹ] 'mama'.
- A ispred M ili N na kraju sloga ili reči se izgovara nazalno, tj. kao [ã]. Nazalni konsonant koji sledi (m, n) se ne izgovara. Primeri: cantar [kã'tah] 'pevati', santo ['sãtu] 'svetac', campo ['kãpu] 'polje', Ivan [i'vã] 'Ivan', tchan [čã] 'čar'. Jednaku vrednost ima i glas predstavljen grafemom Ã: rã [hã] 'žaba', Maracanã [maraka'nã] 'marakana', tchã [čã] 'čar' (alternativna grafija za tchan).
- U svim ostalim slučajevima se izgovara kao a [a]. Primeri: abacaxi [abaka'ši] 'ananas', abadá [aba'da] 'majica za karneval'.
Izgovor grafema I
- Nenaglašeno I na kraju reči koje dolazi iza samoglasnika se izgovara kao j [y] (primeri: papai [pa'pay] 'tata', rei [hey] 'kralj'), nezavisno od toga da li sledi iza njega -s: cais [kays] 'gat, mol'. Jednako tako, I između samoglasnikâ, te I ispred završnih samoglasnika A ili O se izgovara kao j [y]: maiô [ma'yo] 'kupaći kostim', cerimônia [seri'mõnya] 'ceremonija', Mário ['maryu] 'Mario'. I je [y] i ispred samoglasnika u nenaglašenom slogu koji nije na početku reči: internacional [ĩtehnasyo'naw] 'međunarodni'.
- I ispred NH, te ispred naglašenog M ili N se izgovara nazalizirano, tj. kao [ĩ]. Primeri: minha ['mĩỹa] 'moja', vinho ['vĩỹu] 'vino', mina ['mĩna] 'rudnik', lima ['lĩma] 'limeta'.
- I ispred M ili N na kraju sloga ili reči se izgovara nazalno, tj. kao [ĩ]. Nazalni konsonant koji sledi (m, n) se ne izgovara. Primeri: sim [sĩ] 'da', vinte ['vĩči] 'dvadeset', limpeza [lĩ'peza] 'čistoća, čišćenje'.
- I se u skupovima -EIR-, -AIX-, -EIX-, -EIJ- najčešće ne izgovara: capoeira [kapo'era] 'kapoera, brazilski borilački ples', ''cabeleireiro [kabele'reru] 'frizer', caixa ['kaša] 'kasa, kutija', peixe ['peši] 'riba', beijar [be'žah] 'poljubiti'. Slično se događa i s rečima quieto 'miran' i manteiga 'maslac' koje se često izgovaraju ['kεtu], odnosno [mã'tega].
- U ostalim slučajevima se I izgovara kao [i]: vi [vi] 'videh', aqui [a'ki] 'ovde'. Ponekad se, kod nekih govornika, javlja centralnija realizacija (slična kratkom i u engleskom; vidi vokal 1a na shemi samoglasnika), češća kod nenaglašenog i.
Izgovor grafema U
- Nenaglašeno U na kraju reči koje dolazi iza samoglasnika izgovara se kao englesko w [w] (primeri: mau [maw] 'zao', meu [mew] 'moj'), nezavisno od toga da mu sledi -s ili ne: seus [sews] 'tvoji'. Takođe, nenaglašeno U između samoglasnikâ, te U u skupovima -GUA-, -QUA-, kao i Ü (U s dijerezom) se izgovara kao [w]: euá [ew'a] 'afrobrazilska božica', quando ['kwãdu] 'kada', sangüíneo [sã'gwĩnyu] 'krvni'.
U nenaglašenom dočetku -UO, U se izgovara kao [w], koji se često ispušta: contínuo [kõ'čĩn(w)u] 'trajan, neprekinut'.
- U ispred NH, te ispred naglašenog M ili N se izgovara nazalizirano, tj. kao [ũ]. Primeri: junho ['žũỹu] 'juni', único ['ũniku] 'jedini'.
- U ispred M ili N na kraju sloga ili reči se izgovara nazalno, tj. kao [ũ]. Nazalni konsonant koji sledi (m, n) se ne izgovara. Primeri: baticum [bači'kũ] 'udaranje', bunda ['bũda] 'stražnjica', rum [hũ] 'rum'.
- U se u skupu -GUE-, -GUI-, -QUE-, -QUI- nikada ne izgovara: gueto ['getu] 'geto', guitarra [gi'taha] '(električna) gitara', aqui [a'ki] 'ovde'.
- U u digrafu OU najčešće se ispušta: vou [vo] 'idem', louco ['loku] 'lud'. Izuzetak su vlastita imena: Moscou [mos'kow] 'Moskva', Douglas ['dowglas] 'Douglas' itd.
- U ostalim slučajevima se U izgovara kao [u]: nu [nu] 'go, nag', urubu [uru'bu] 'crni sup'. Ponekad se, u nekih govornika, javlja centralniji alofon (sličan kratkom u u engleskom; vidi vokal 5a na shemi samoglasnika), češći kod nenaglašenog u.
Izgovor grafema E
- E s cirkumfleksom (ê) se izgovara kao zatvoreno [e]: pêsames ['pezamis] 'saučešće', nenê [ne'ne] 'beba'. Kad se ê nalazi ispred nazala (m, n, nh) poprima nosni izgovor [ẽ]: milênio [mi'lẽnyu] 'milenijum', têm [tẽỹ] 'imate, imaju', pêndulo ['pẽdulu] 'klatno'.
- 'E s akcentom (é) se izgovara kao otvoreno e [ε]: jacaré [žaka'rε] 'aligator', hélice ['εlisi] 'propeler'. Jedino se u dočecima -ÉM, -ÉNS izgovara kao zatvoren, nosni samoglasnik [ẽ]: ninguém [nĩ'gẽỹ] 'niko', nenéns [ne'nẽỹs] 'bebe'.
- E ispred naglašenog vokala se izgovara kao i [i] (ili kao j [y] u brzom govoru): passear [pasi'ah] šetati, teatro [či'atru] 'pozorište'.
- Nenaglašeno E na kraju reči izgovara se kao i [i] ili kao engl. kratko i (vidi samoglasnik br. 1a na vokalnom trapezu). [i] je karakteristika sporog, naglašavajućeg govora, a [br.1] je učestaliji u prirodnome, spontanom govoru. Primeri: telefone [tele'fõni] 'telefon', avalanche [ava'lãši] 'lavina'. Dodavanje pluralnog nastavka -s ne menja kvalitet samoglasnika: avalanches [ava'lãšis] 'lavine'. E se u sufiksima -TE, -DE u običnom govoru često ispušta: cidade [si'dadž(i)] 'grad', dente ['dẽč(i)] 'zub'. Isto vredi i za pluralne sufikse -TES, -DES: cidades [si'dads] 'gradovi', dente ['dẽts] 'zubi'.
- Veznik E (odgovara glasu i) se izgovara kao [i] ili kao zatvoreno [e].
- E se u prefiksima DE- i DES- izgovara kao [e] (u nekim rečima) i kao [i] (u ostalim rečima): depois [de'poys] 'posle, kasnije', demais [dži'mays] 'previše'. Predlog de 'od' se obično izgovara [dži], da bi se razlikovao od konjunktiva glagola dar - dê 'daj'. Izuzetak je sintagma de repente 'iznenada, najednom, iznebuha' u kojoj se de gotovo uvek izgovara kao [de]: [dehe'pẽč(i)].
- E ispred NH, te ispred naglašenog M ili N se izgovara nazalizirano, tj. kao [ẽ]. Primeri: senha ['sẽỹa] 'lozinka', senhor [sẽ'ỹoh] 'gospodin', veneno [ve'nẽnu] 'otrov', gema [žẽma] 'žumance'.
- E ispred M ili N na kraju sloga ili reči izgovara se nazalno, tj. kao [ẽ]. Nazalni konsonant (m, n) se ne izgovara (npr. tempo ['tẽpu] 'vreme' ), ili se svodi na nazalno j [ỹ] (npr. sem [sẽỹ] 'bez', hífen ['ĩfẽỹ] 'crtica'). Nazalno j [ỹ] je takođe vrednost grafema E iza à i Õ. Primeri: mamãe [mã'mãỹ] 'majka', ações [a'sõỹs] 'deonice'.
- E ispred završnog, nenaglašenog A(S) ili O(S) izgovara se kao j [y]: nívea ['nivya] 'snežna', simultâneo [simuw'tãnyu] 'simultan'.
- E se u nenaglašenim sufiksima -IE, IES obično ispušta: cárie ['kari] 'karijes', séries ['sεris] 'serije'.
- E na početku reči, nakon kojeg sledi S ili X te još jedan suglasnik, obično ima vrednost [i] (ili samoglasnika br. 1a s vokalnog trapeza): escova [is'kova] 'četka', estar [is'tah] 'biti', espiar [ispi'ah] '(po)gledati', expulso [is'puwsu] 'izbačen'.
- E u slogu ispred naglašenih zatvorenih samoglasnika (i, u ili ô), često, u mnogim rečima, može (osim [e]) poprimiti i vrednost [i]: menino [mi'nĩnu, me'nĩnu] 'dečak', seguro [si'guru, se-] 'siguran', perigo [pi'rigu, pe-] 'opasnost', senhor [sĩ'ỹoh, sẽ-] 'gospodin'.
- Naglašeno E, iza kojeg ne dolazi nosni samoglasnik izgovara se, zavisno od reči kao otvoreno e [ε] ili kao zatvoreno e [e]. Pravila nema, te se radi ortoepije mora posegnuti za kakvim boljim rečnikom. Primeri: ele ['eli] 'on', ela ['εla] 'ona', terno ['tεhnu] 'odelo'.
- U svim ostalim slučajevima E se izgovara kao zatvoreno e [e]: eletricidade [eletrisi'dadž(i)] 'elektricitet', parabenizar [parabeni'zah] 'čestitati', pererecar [perere'kah] 'teturati, gegati se, poskakivati', eletroterapia [eletrotera'pia] 'elektroterapija'.
Izgovor grafema O
- O s cirkumfleksom (ô) se izgovara kao zatvoreno o [o]: esôfago [e'zofagu] 'jednjak', vovô [vo'vo] 'ded(ic)a'. Kad se ô nađe ispred nazala (m, n, nh) poprima nosni izgovor [õ]: Verônica [ve'rõnika] 'Veronika', ômega ['õmega] 'omega'.
- O ispred NH, ili ispred naglašenog M ili N se izgovara nazalizirano, tj. kao [õ]. Primeri: sonhar [sõ'ỹah] 'sanjati, snivati', sonho ['sõỹu] 'san, snivanje', sono ['sõnu] 'san, spavanje'. O ispred M ili N na kraju sloga ili reči izgovara se nazalno, tj. kao [õ], pri čemu se nazalni konsonant (m, n) ne izgovara (npr. onda ['õda] 'talas', som [sõ] 'zvuk'). Jednako tako, svako o s tildom (õ) izgovara se kao zatvoreno, nazalno õ [õ]: relações [hela'sõỹs] 'odnosi', (você) põe [(vo'se] põỹ] 'staviš'. O iza nazalnog A (ã) se izgovara kao nazalni polusamoglasnik [w]. Primeri: pão 'kruh', mãos 'ruke' itd.
- Nenaglašeno O na kraju reči izgovara se kao engl. kratko u (vidi samoglasnik br. 5a na vokalnom trapezu). Ponekad se izgovara kao u [u], a u sporom, naglašavajućem govoru, ponekad i kao zatvoreno o [o]. Primeri: profundo [pro'fũdu] 'dubok', raso ['hazu] 'plitak', folgado [fow'gadu, -o] 'lenj'. Isto vredi i za O u nenaglašenom završetaku -OS: cachorros [ka'šohus] 'psi'.
- O s akutom (ó) se izgovara kao otvoreno o (između o i a; vidi samoglasnik broj 7 na vokalnom trapezu). Primeri: toró 'pljusak', gogó 'Adamova jabučica, ótimo 'odličan'.
- O ispred završnog, nenaglašenog A ili AS izgovara se kao [w]: mágoa ['magwa] 'tuga'.
- Naglašeno, zatvoreno O, u završetku -OA često se izgovara kao diftong [ou], odnosno [ow]: garoa [ga'ro(u)a, ga'ro(w)a] 'kišica', Lisboa [liz'boua, liz'bowa] 'Lisabon', pessoa [pe'soua, pe'sowa] 'osoba', boa ['boua, bowa] 'dobra'.
- O u slogu ispred naglašenih zatvorenih samoglasnika (i, u, ô, ê), može kadšto, u nekim rečima, (osim [o]) poprimiti i vrednost [u]: bonito [bo'nitu, bu'nitu] 'lep', chover [šo'veh, šu-] 'kišiti', dormir [doh'mih, du-] 'spavati'.
- Naglašeno O, iza kojeg ne dolazi nosni samoglasnik izgovara se, zavisno od reči kao otvoreno o (ó) ili kao zatvoreno o (ô) tj. [o]. Pravila nema, te se radi ortoepije mora posegnuti za rečnikom.
- U svim ostalim slučajevima O se izgovara kao zatvoreno o [o]: morar [mo'rah] 'stanovati', decorar [deko'rah] 'naučiti (napamet)', fotografia [fotogra'fia] 'fotografija', coloquial [koloki'aw, kolo'kjaw] 'razgovorni', morfologia [mohfolo'žia] 'morfologija' itd.
Suglasnici[uredi | uredi izvor]
Suglasnici b, f, p i v se izgovaraju kao u našem jeziku. H se nikada ne izgovara. J se uvek izgovara kao našem jeziku [ž], ç kao [с], ch kao [š], a q kao [k]. Izgovor grafema c, d, g i t zavisi od grafemima koji dolaze iza njih:
grafem | ispred a, o, u | ispred i ispred nenaglašenog e (kada se izgovara kao [ɪ]) |
ispred e u drugim položajima |
---|
Tekući suglasnici se izgovaraju kao što sledi:
likvida | na početku reči | na kraju sloga ili reči | nakon nazalnog vokala | dvostruka | u ostalim slučajevima |
---|
Dvoslov LH
se najčešće izgovara kao nespojeno l'j (dakle kao kombinacija l + j [y]), slično slovenskom lj: ilha ['ilya] 'ostrvo', filho ['filyu] 'sin'. Polusamoglasnik j [y] iz skupa l’j [ly] se najčešće ne izgovara, dakle LH je [l]:
- ispred otvorenog e [ε]: mulher [mu'l(y)εh] ‘žena’; Guilherme [gi'lεhmi] Guilherme;
- isped digrafa NH [ỹ]: filhinho [fi'lĩỹu] 'sinčić'; folhinha [fo'lĩỹa] 'kalendar'.
Grafem X
- na početku reči se izgovara kao [š] (kao npr. u xícara 'šoljica');
- na kraju reči se izgovara kao [ks] (kao u npr. tórax 'prsni koš, toraks');
- ispred suglasnika izgovara se kao [s] (kao npr. u explicar [espli'kah, ispli'kah] 'objasniti').
- između samoglasnika, može poprimiti vrednosti:
---[z] (kao u exame 'ispit'),
---[s] (kao u próximo 'blizak'),
---[š] (kao u vexame 'sramota'),
---[ks] (kao u táxi 'taksi').
Ne postoje pravila izgovaranja intervokalnog X, pa se valja poslužiti rečnikom.
Gramatika[uredi | uredi izvor]
Portugalski jezik je sačuvao konjugaciju iz latinskog jezika više nego drugi romanski jezici. Ovde su navedene osobine portugalske gramatike koje su izuzetak u odnosu na druge romanske jezike.
- Prezent perfekt ima značenje koje je jedinstveno među romanskim jezicima, a to je da označava akciju koja je počela u prošlosti, ali će se ponavljati u budućnosti. Na primer, rečenica: Tenho tentado falar com ela znači: „Pokušavao sam da govorim sa njom“, a ne: „Pokušao sam da govorim sa njom“.
- Budući konjunktiv, koji je nekada postojao u španskom, još se koristi u govornom portugalskom jeziku. Pojavljuje se u zavisnoj rečenici da bi označio uslov u budućnosti. Drugi romanski jezici upotrebljavaju sadašnje vreme u ovoj funkciji (futur drugi u srpskom).
- Se for eleito presidente, mudarei a lei.
- Ako budem izabran za predsednika, promeniću zakon.
- Lični infinitivi imaju nastavke u skladu sa licem i brojem. Primer: É melhor voltares, „Bolje je da se vratiš“.
Primeri[uredi | uredi izvor]
Član 1 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima
Todos os seres humanos nascem livres e iguais em dignidade e em direitos. Dotados de razão e de consciência, devem agir uns para com os outros em espírito de fraternidade.
- Olá - zdravo
- Bom dia - dobar dan
- Adeus - zbogom
- Sim - da
- Não - ne
- Obrigado (м)/Obrigada (ж) - hvala
- Direita - desno
- Esquerda - levo
- (Você) Fala sérvio? - Govoriš li srpski?
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ "Världens 100 största språk 2010" (The World's 100 Largest Languages in 2010), in Nationalencyklopedin
- ^ „Portuguese language”. University of Leicester. Arhivirano iz originala 26. 12. 2018. g. Pristupljeno 30. 6. 2014.
- ^ Government of the Republic of Equatorial Guinea. „Acts continue to mark Portuguese Language and Portuguese Culture Day”.
- ^ Hammarström, Harald; Forkel, Robert; Haspelmath, Martin; Bank, Sebastian, ur. (2016). „Portuguese”. Glottolog 2.7. Jena: Max Planck Institute for the Science of Human History.
- ^ „Estados-membros da CPLP” (na jeziku: Portuguese). 7. 2. 2017.
- ^ Swan, Michael; Smith, Bernard (2001). „Portuguese Speakers”. Learner English: a Teacher's Guide to Interference and Other Problems. Cambridge University Press.
- ^ „CIA World Factbook”. Arhivirano iz originala 05. 01. 2010. g. Pristupljeno 12. 6. 2015.
- ^ „The Origin and Formation of The Portuguese Language”. Judeo-Lusitanica. Arhivirano iz originala 10. 5. 2017. g. Pristupljeno 10. 6. 2017.
- ^ Bittencourt de Oliveira, João. „Breves considerações sobre o legado das línguas célticas”. filologia.org.br.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Swan, Michael; Smith, Bernard (2001). „Portuguese Speakers”. Learner English: a Teacher's Guide to Interference and Other Problems. Cambridge University Press.
- História da Lingua Portuguesa Instituto Camões Архивирано на сајту Wayback Machine (6. фебруар 2016)
- A Língua Portuguesa in Universidade Federal do Rio Grande do Norte, Brazil
- Ferreira, Maria Ema Tarracha (1998). Poesia e prosa medievais (3rd izd.). Ulisseia. ISBN 978-972-568-124-4.
- Bases Temáticas—Língua, Literatura e Cultura Portuguesa in Instituto Camões Архивирано на сајту Wayback Machine (5. јун 2014)
- Portuguese literature in The Catholic Encyclopedia
Fonologija, ortografija i gramatika[uredi | uredi izvor]
- Barbosa, Plínio A.; Albano, Eleonora C. (2004). „Brazilian Portuguese”. Journal of the International Phonetic Association. 34 (2): 227—232. S2CID 263734674. doi:10.1017/S0025100304001756.
- Bergström, Magnus & Reis, Neves Prontuário Ortográfico Editorial Notícias, 2004.
- Bisol, Leda (2005), Introdução a estudos de fonologia do português brasileiro (na jeziku: Portuguese), Porto Alegre – Rio Grande do Sul: EDIPUCRS, ISBN 978-85-7430-529-5
- Cruz-Ferreira, Madalena (1995). „European Portuguese”. Journal of the International Phonetic Association. 25 (2): 90—94. S2CID 249414876. doi:10.1017/S0025100300005223.
- Grønnum, Nina (2005), Fonetik og fonologi, Almen og Dansk (3rd izd.), Copenhagen: Akademisk Forlag, ISBN 978-87-500-3865-8
- Mateus, Maria Helena; d'Andrade, Ernesto (2000), The Phonology of Portuguese, Oxford University Press, ISBN 978-0-19-823581-1
- Rodrigues, Marisandra Costa (2012), Encontros Vocálicos Finais em Português: Descrição e Análise Otimalista (PDF) (thesis), Universidade Federal do Rio de Janeiro, Arhivirano iz originala (PDF) 11. 10. 2017. g., Pristupljeno 10. 06. 2017
- Thomas, Earl W. (1974), A Grammar of Spoken Brazilian Portuguese, Nashville, TN: Vanderbilt University Press, ISBN 978-0-8265-1197-3
- 2/index.html A pronúncia do português europeu—European Portuguese Pronunciation Архивирано на сајту Wayback Machine (31. октобар 2020)
- Dialects of Portuguese at the Instituto Camões Архивирано на сајту Wayback Machine (4. фебруар 2012)
- Audio samples of the dialects of Portugal Архивирано на сајту Wayback Machine (18. април 2017)
- Audio samples of the dialects from outside Europe Архивирано на сајту Wayback Machine (27. април 2015)
- Portuguese Grammar
Referentni rečnici[uredi | uredi izvor]
- Antônio Houaiss (2000), Dicionário Houaiss da Língua Portuguesa (228,500 entries).
- Aurélio Buarque de Holanda Ferreira, Novo Dicionário da Língua Portuguesa (1809pp)
- English–Portuguese–Chinese Dictionary (Freeware for Windows/Linux/Mac)
Lingvističke studije[uredi | uredi izvor]
- Cook, Manuela. Portuguese Pronouns and Other Forms of Address, from the Past into the Future – Structural, Semantic and Pragmatic Reflections, Ellipsis, vol. 11, APSA, www.portuguese-apsa.com/ellipsis, 2013
- Cook, Manuela (1997). „Uma Teoria de Interpretação das Formas de Tratamento na Língua Portuguesa”. Hispania. 80 (3): 451—464. JSTOR 345821. doi:10.2307/345821.
- Cook, Manuela. On the Portuguese Forms of Address: From Vossa Mercê to Você, Portuguese Studies Review 3.2, Durham: University of New Hampshire, 1995
- Lindley Cintra, Luís F. Nova Proposta de Classificação dos Dialectos Galego- Portugueses Архивирано на сајту Wayback Machine (9. новембар 2013) (PDF) Boletim de Filologia, Lisboa, Centro de Estudos Filológicos, 1971.