Privatni sektor
U ekonomiji, privatni sektor je deo privrede kojim rukovode privatni pojedinci ili grupe, obično kao način da se dođe do profita, a koji nije pod kontrolom države. Nasuprot tome, preduzeća koja su deo države pripadaju javnom sektoru, dok se privatne neprofitne organizacije smatraju delom volonterskog sektora.
Pravni status[uredi | uredi izvor]
Glavni tipovi poslovanja u privatnom sektoru su:
- Samostalni trgovac;
- Partnerstvo, bilo sa ograničenom ili neograničenom odgovornošću;
- Društvo sa ograničenom odgovornošću ili DOO, sa sopstvenim akcijama;
- Akcionarsko društvo - akcije preduzeća su otvorene za javnost. Dva primera za to su:
- Franšiza - vlasnik preduzeća plaća neku korporaciju da posluje preduzećem;
- Radnička zadruga - svi radnici imaju jednaku platu i zajednički donose poslovne odluke.
U zemljama gde je privatni sektor regulisan (od strane države) ili čak zabranjen, neke vrste privatnog poslovanja nastavljaju da deluju u okviru njih.
Privatni sektor se fokusira na potrebe akcionara.
Zaposlenje[uredi | uredi izvor]
Privatni sektor zapošljava većinu radne snage u pojedinim zemljama. Međutim, u nekim zemljama kao što je Narodna Republika Kina, javni sektor je taj koji zapošljava najviše radnika.[1]
Statističke organizacije[uredi | uredi izvor]
- Eurostat
- Statističko odeljenje Ujedinjenih nacija [1]
- UNESKO institut za statistiku [2] Arhivirano na sajtu Wayback Machine (29. septembar 2019)
- OECD odeljenje za statistiku [3]
- PARIS21 [4]
- Međunarodna asocijacija za zvaničnu statistiku (IAOS) [5], odeljenje Međunarodnog statističkog instituta [6]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Joe Zhang. „China’s private sector in shadow of the state”. ft.com. Pristupljeno 6. 7. 2007.