Pređi na sadržaj

Provincija Noto

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Provincija Noto obeležena na mapi japanskih provincija 1868. godine.

Noto (jap. 能登国) je jedna od 66 istorijskih provincija Japana, koja je postojala od početka 8. veka (zakon Taiho iz 703. godine) do Mejdži reformi u drugoj polovini 19. veka. Noto je zauzimao istoimeno poluostrvo, na severnoj obali ostrva Honšu, u oblasti Hokurikudo.[1]

Carskim dekretom od 29. avgusta 1871. sve postojeće provincije zamenjene su prefekturama.[2]Teritorija provincije Noto odgovara severnom delu današnje prefekture Išikava.[3][4]

Geografija[uredi | uredi izvor]

Noto je zauzimao istoimeno poluostrvo, na severnoj obali ostrva Honšu, u oblasti Hokurikudo.[1] Noto se graničio sa provincijama Kaga i Eču na jugu, dok je sa severa, istoka i zapada bio okružen Japanskim morem.[5]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Tokom perioda Muromači (1333-1573) provincija Noto bila je pod upravom guvernera (šugo) iz porodice Hatekajama (rođaka šoguna Ašikaga), sa prestonicom u zamku Nanao. U anarhiji perioda Sengoku, vlast guvernera se urušila raspadom šogunata tokom 1550-1560, a uzdigle su se lokalne velikaške porodice Čo i Jusa, bivši vazali porodice Hatekajama, koje su se borile za prevlast u provinciji. Pošto je porodica Čo tokom 1570-ih tražila podršku Oda Nobunage (u to vreme gospodara Kjota i okolnih provincija), porodica Jusa okrenula se Nobunaginom neprijatelju Uesugi Kenšinu, gospodaru provincije Ečigo. Porodica Jusa pomogla je Kenšinovu invaziju provincije Noto 1576: 15. septembra 1577, dok su snage klana Uesugi opsedale Nanao, grupa zaverenika koju je predvodio Jusa Cugumicu pobila je sve članove porodice Čo u zamku i predala ga Kenšinu. Posle Kenšinove smrti (1578), provincija je pala pod vlast Oda Nobunage (1581), a svi članovi porodice Jusa, iako su se pokorili dobrovoljno, pobijeni su od preživelih članova porodice Čo koji su bili u Nobunaginoj službi.[6]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Hall, John Whitney (1988—1999). The Cambridge history of Japan (Volume 3). 耕造. 山村. Cambridge, UK: Cambridge University Press. str. xviii. ISBN 0-521-22352-0. OCLC 17483588. 
  2. ^ Hall, John Whitney (1988—1999). The Cambridge history of Japan (Volume 5). 耕造. 山村. Cambridge, UK: Cambridge University Press. str. 633. ISBN 0-521-22352-0. OCLC 17483588. 
  3. ^ Ōta, Gyūichi (2011). The chronicle of Lord Nobunaga. J. S. A. Elisonas, Jeroen Pieter Lamers. Leiden: Brill. str. 3. ISBN 978-90-04-20456-0. OCLC 743693801. 
  4. ^ Chaplin, Danny (2018). Sengoku Jidai. Nobunaga, Hideyoshi and Ieyasu: Three Unifiers of Japan. CreateSpace. str. 7—31. ISBN 978-1983450204. 
  5. ^ Hall, John Whitney (1988—1999). The Cambridge history of Japan (Volume 2). 耕造. 山村. Cambridge, UK: Cambridge University Press. str. xxiv. ISBN 0-521-22352-0. OCLC 17483588. 
  6. ^ Ōta, Gyūichi (2011). The chronicle of Lord Nobunaga. J. S. A. Elisonas, Jeroen Pieter Lamers. Leiden: Brill. str. 402—403. ISBN 978-90-04-20456-0. OCLC 743693801. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Hall, John Whitney (1988—1999). The Cambridge history of Japan. 耕造. 山村. Cambridge, UK: Cambridge University Press. str. XXIV. ISBN 0-521-22352-0. OCLC 17483588. 
  • Ōta, Gyūichi (2011). The chronicle of Lord Nobunaga. J. S. A. Elisonas, Jeroen Pieter Lamers. Leiden: Brill. str. 3. ISBN 978-90-04-20456-0. OCLC 743693801.