Rimski ugovori (1941)

Ovaj članak je dobar. Kliknite ovde za više informacija.
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Rimski ugovori
Ugovor o određivanju granica između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije
Sporazum o pitanjima vojničkoga značaja, koja se odnose na jadransko primorsko područje
Ugovor o jamstvu i saradnji između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije
Tipugovori o granicama, vojsci, inostranoj politici i ekonomskoj saradnji
Kontekstpodjela teritorija nakon osovinske invazije na Jugoslaviju i uspostavljanje Nezavisne Države Hrvatske
Potpisan18. maj 1941. (1941-05-18)
MjestoRim, Italija
Istek10. septembar 1943. (1943-09-10)
Pregovarači
Potpisnici
Strane

Rimski ugovori (ital. Trattato di Roma) bili su niz ugovora koje su zaključili Fašistička Italija i marionetska Nezavisna Država Hrvatska (NDH) 18. maja 1941, nakon osovinske invazije na Jugoslaviju. Ugovorima su određene granice između Italije i NDH, ustupajući Italiji teritoriju koja je velikim dijelom bio organizovana u Guvernatorat Dalmaciju. Takođe, NDH je zabranjeno slanje pomorskih snaga u Jadransko more i ograničeno je kretanje njenih trupa u dijelu NDH pod italijanskom kontrolom.

Ostale odredbe ugovora u velikoj mjeri su potčinile NDH italijanskim interesima u pitanjima odbrane, inostrane politike i privrede i djelotvorno postavile NDH u položaj kvaziprotektorata, obavezujući NDH da sklapa dalje ugovore koje zahtjeva Italija. Konačno, ugovorima je utvrđeno da će ustaški režim u NDH, predvođen Antom Pavelićem, ponuditi položaj kralja Hrvatske pripadniku vladajuće italijanske dinastije Savoja, kojeg imenuje italijanski kralj Vitorio Emanuele III. Mesto kralja NDH je dobio Ajmone od Aoste, čiji pradeda je Vitorio Emanuele II, koji je bio deda aktuelnog kralja. Ajmone je vladao kao Tomislav II, ali nikad nije kročio na teritoriju NDH. Ugovore je Pavelić ukinuo nakon kapitulacije Italije 3. septembra 1943. godine.

Ugovori i na njima zasnovani dalji sporazumi, izazvali su negodovanje Hrvata, bez obzira na njihov stav prema režimu i doprinijeli su sve uspješnijem ustanku predvođen partizanima protiv osovinske okupaciju. Bezbjednosni aranžmani u italijanskim okupacionim zonama unutar NDH zahtijevali su od Italijana da koriste četnike kao pomoćne trupe u antipartizanskom ratu, jer su prostrane teritorije ostavljene bez stalnih garnizona. Ova politika je olakšala povlačenje partizana nakon poraza u Crnoj Gori i istočnoj Bosni i Hercegovini i uspostavljanje Bihaćke republike u novembru 1942. godine.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Planovi za razbijanje Jugoslavije[uredi | uredi izvor]

Vidi još: Aprilski rat i Okupatorska podela Jugoslavije u Drugom svetskom ratu
Podjela Jugoslavije nakon osovinske invazije u aprilu 1941. godine.
  •   Hrvatska (njemačka i italijanska okupacija)
  •   Srbija (njemačka okupacija)
  •   Banat (njemačka okupacija i mjesna njemačka uprava)
  •   Crna Gora (italijanska okupacija)
  •   Bugarska okupacija i aneksija
  •   Njemačka okupacija i aneksija
  •   Italijanska okupacija i aneksija
  •   Italijanska okupacija i aneksija (kao dio Albanije)
  •   Mađarska okupacija i aneksija

Tražeći osvetu zbog povlačenja Jugoslavije iz Trojnog pakta poslije vojnog puča u martu 1941, Adolf Hitler je pokušao da politički uništi Kraljevinu Jugoslaviju kroz parčanje teritorije.[1] Taj potez je podržao italijanski vođa Benito Musolini, koji je vjerovao da će parčanje olakšati Fašističkoj Italiji da proširi svoju teritoriju apsorbujući bivše jugoslovenske teritorije.[2] Musolini je posebno želio jugozapadne dijelove Slovenačkih zemalja, kao i neodređene oblasti Dalmacije i drugdje duž istočne obale Jadrana.[3]

U okviru Operacije 25, njemački planovi za raspad Jugoslavije uključivali su teritorijalno širenje Nacističke Njemačke; nagrade za njemačke saveznike Italiju, Mađarsku i Bugarsku; i politička obećanja Hrvatima, smišljena da iskoriste hrvatsko nezadovoljstvo jugoslovenskim režimom. U početku su planovi zahtijevali poseban politički tretman i kasniju autonomiju Hrvatske. Hitler je Mađarskoj ponudio mogućnost da apsorbuje Hrvatsku 27. marta 1941, očigledno misleći na teritorije koje su u velikoj mjeri odgovarale bivšoj Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Bosnu i Hercegovinu, kao i Dalmaciju i Crnu Goru, trebalo je prepustiti Italiji. Međutim, regent [en] Mikloš Horti je 29. marta odbio tu ponudu, a Njemačka se dva dana kasnije okrenula ideji uspostavljanja hrvatske države.[1]

Uspostavljanje Nezavisne Države Hrvatske[uredi | uredi izvor]

Filipo Anfuso presreo je Antu Pavelića u Karlovcu, kako bi izvukao pismenu podršku italijanskim tvrdnjama.

Njemačka se obratila Hrvatskoj seljačkoj stranci, najpopularnijoj hrvatskoj političkoj stranci u to vrijeme, da uspostavi nezavisnu državu. Predsjedniku stranke Vlatku Mačeku je ponuđena dužnost šefa države, ali je to Maček odbio.[4] Zbog odbijanja, istu ponudu je dobio Ustaša — Hrvatski revolucionarni pokret sa sjedištem u Torinu u Italiji i njihov vođa Ante Pavelić,[5] za kojeg se Njemačka plašila da je italijanski agent.[4] Musolini je, u međuvremenu, nastojao da iskoristi obećanja data u memorandumu iz 1927. koji su podnijeli Pavelić i Ivo Frank [hr], koji ne samo da je obećavao italijansku političku, ekonomsku i vojnu dominaciju u jadranskom regionu, već je obećavao i da Italiji ustupiti Boku kotorsku i dijelove Dalmacije koji su bili od strateškog značaja za Italiju. Zauzvrat, od Italije se samo tražila podrška hrvatskoj borbi protiv Jugoslavije.[6] Musolini se, međutim, plašio da su italijanski interesi ugroženi jer je Pavelić samo privatno rekao Musoliniju da će ustaški režim podržati italijanske pretenzije na istočnu obalu Jadrana. U to vrijeme, Pavelić je izbjegavao da daje bilo kakve pisane komentare za koje se plašio da će ga učiniti izdajnikom,[7] a Italijani su memorandum iz 1927. smatrali nedovoljno formalnim.[8]

Sile Osovine su napale Jugoslaviju 6. aprila 1941. i, pošto je Maček odbio ponovni njemački pritisak da preuzme vlast nad hrvatskom satelitskom državom, Nezavisna Država Hrvatska (NDH) je proglašena 10. aprila, dok se Vermaht približavao Zagrebu. Proglašenje je objavio Slavko Kvaternik na nagovor i uz podršku SS-pukovnika Edmunda Fezenmajera, koji je bio privržen Dienststelle Ribbentrop [de].[5]

Sljedećeg dana, Pavelić i njegovi sljedbenici okupili su se u italijanskom gradu Pistoji. Prije polaska vozom za Trst, a zatim putem prema Zagrebu, predate su im italijanske uniforme, autobusi, automobili i lako naoružanje. Međutim, kad su stigli u Karlovac 14. aprila, Musolini je avionom poslao Filipa Anfusa [en] da presretne Pavelića i dobije pismu, javnu potvrdu da će priznati italijanske pretenzije u Dalmaciji. Pavelić je poslušao, a Anfuso ga je ostavio da nastavi[7] i stigao je u Zagreb u rano jutro 15. aprila sa 195 ustaša u pratnji.[9] Jugoslavije se ubrzo predala, 17. aprila 1941. godine.[10]

Italijanska i njemačka kontrola[uredi | uredi izvor]

Pavelić je na početku pretpostavio da će NDH biti unutar italijanske sfere uticaja,[11] a Italija je NDH vidjela kao zavisnu teritoriju.[12] Njemačka je do 22. aprila postavila Edmunda Gleza fon Horstenaua za vojnog izaslanika u NDH i Zigfrida Kašea za ambasadora, dok je Italija poslala Rafaela Kazertana kao specijalnog predstavnika u Zagreb. Njemačko ministarstvo inostranih poslova poručilo je Kašeu da očekuje sukobljavanja Italije i NDH oko raznih pitanja i uputilo ga da, kada je to moguće, preduzme pristup bez neposrednog učešća, uz podršku Italiji u svakom trenutku.[13]

U međuvremenu, Hitler je poništio svoju prvobitnu odluku da Bosnu i Hercegovinu prepusti Italiji, a ministri inostranih poslova Joahim fon Ribentrop i Galeaco Ćano sastali su se u Beču 21—22. april kako bi odredili demarkacionu liniju, razdvajajući NDH otprilike po sredini od sjeverozapada do jugoistoka. Ova Bečka linija odvajala je njemačku okupacionu zonu na sjeveru od italijanske prema jugu,[14] a bila je postavljena tako da osigura njemačku kontrolu nad izvorima sirovina i linijama komunikacije između Austrije [en] i Grčke.[15] Ova odluka je bila i poništavanje obećanja da će njemačke trupe što prije napustiti NDH.[16]

Odredbe[uredi | uredi izvor]

Pregovori[uredi | uredi izvor]

Fotografija Ante Pavelića
Fotografija Galeacana Ćana
Ante Pavelić i Galeaco Ćano vodili su prvu rundu pregovora o ugovorima NDH i Italije iz 1941. godine.

Pavelić i Ćano su 25. aprila u Ljubljani održali prvu rundu pregovora za utvrđivanje granica između NDH i Italije. Ćano je u početku polagao pravo na pojas zemlje duž čitave jadranske obale, povezujući Slovenačke zemlje i Crnu Goru. Kada se Pavelić požalio da će ga to koštati položaja, Ćano je predstavio još jedna prijedlog, ovoga puta u velikoj mjeri ograničen na bivšu Kraljevinu Dalmaciju, praćen ugovorom kojim je NDH pravno pridružena Italiji na vojnoj, političkoj i ekonomskoj osnovi.[3] Pavelić je zatražio od Ćana da Split, Dubrovnik i nekoliko jadranskih ostrva prepusti NDH i da izbjegne uspostavljanje carinske unije. Sljedeće dana Musolini je pristao na Pavelićev zahtjev, osim onog vezanog za Split. Ćano se složio, smatrajući da je najkorisnije blisko vezati NDH za Italiju, nego neposredno anektirati veliku teritoriju sa neprijateljskim stanovništvom.[17]

Drugi krug pregovora održan je u Zagrebu između Pavelića i Kazertana, a 29. aprila je postignut sporazum o imenovanju princa Savojskog doma za kralja Hrvatske.[18] Kazertanu je naloženo da insistira na italijanskom posjedovanju Splita, ali samo ako to ne ugrozi uspješno sklapanje ugovora. Pavelić je, međutim, tražio samo određene garancije u pogledu gradske uprave, a nije insistirao na tome da grad ostane u sastavu NDH. Pavelić se sa Musolinijem i Ćanom sastao 7. maja u Monfalkoneu, gdje je Ćano insistirao na tome da se Italiji pridoda rodnom mjesto njegovog oca Bakar i na akviziciji Korčule.[19] Posebno je predviđeno da vlasti NDH omoguće otvaranje škola i upotrebu italijanskog jezika u primorskim područjima pod kontrolom NDH, dok je Italija obećala da će sklopiti dalje sporazume sa NDH o upravljanju Splitom i Korčulom.[20] Ova posljednja odredba nikada nije sprovedena. Potvrđeni su raniji dogovori i određeno je potpisivanje ugovora za 18. maj u Rimu.[18] Proces ratifikacije nije predviđen.[20]

Ugovor o određivanju granica[uredi | uredi izvor]

hrvatski Vikizvornik ima izvorni tekst povezan sa člankom:
Zadarska, Splitska i Kotorska provincija činile su Guvernatorat Dalmaciju.

Italijansko-hrvatski ugovor o granicama definisao je najveći dio granice između Italije i NDH. Previđeno je anektiranje 5380 km2 Italiji, a na tom prostoru je živjelo 380.000 ljudi. Obuhvatao je Dalmatinsku zagoru grada Zadra, kao i gradove Split i Šibenik, većinu jadranskih ostrva i pojas zemlje u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Ove zemlje označene su kao „Zona I” i uglavnom su bile organizovane kao Guvernatorat Dalmacija.[21]

Na sjeveru je povučena granica tako da su se u sastavu Italije našli gradovi: Kastav, Sušak, Fužine, Čabar, Bakar i dio Delničkog kotara. U središnjem dijelu istočne obale Jadrana, Italija je dobila teritoriju između rijeke Zrmanje i tačke južno od Splita, kao i Boku kotorsku na jugu. Italija je dobila i sva jadranska ostrva osim Paga, Brača i Hvara.[22] Musolini i Pavelić su potpisali ugovor 18. maja u Rimu, a teritorije pripojene prema ugovoru inkorporirane su u italijanski pravni sistem Kraljevskom uredbom 452, izdatom istog dana.[23]

Glavni ugovor su pratila dva dodatna ugovora o granici. Korekcija granice između NDH i Slovenačkih zemalja pod italijanskom kontrolom izvršena je 15. jula, dok je granica između NDH i Crne Gore pod italijanskom okupacijom utvrđena ugovorom zaključenim 27. oktobra.[21]

Sporazum o pitanjima vojničkoga značaja[uredi | uredi izvor]

hrvatski Vikizvornik ima izvorni tekst povezan sa člankom:
Italijanske okupacione zone u NDH 1941—1943.

NDH i Italija su 18. maja zaključile Sporazum o pitanjima vojničkoga značaja, koja se odnose na jadransko primorsko područje. Sporazumom su uspostavljena još dva područja unutar italijanske okupacione zone u NDH. Zona II je bila kopneni pojas koji se protezao duž cijele obale Jadranskog mora (ili Zona I, gdje prisutna) između Slovenije i Crne Gore, a Zona III se protezala između Zone II i Bečke linije. Sporazum je zabranio NDH da raspoređuje trupe u Zoni II, dozvoljavajući joj samo da uspostavi civilnu upravu.[21] Sporazum je takođe zabranio Mornarici NDH upućivanje na Jadran osim radi policijske i carinske kontrole, a utvrđeno je da će italijanskim trupama biti dozvoljeno da koriste puteve i željezničke pruge za tranzit kroz NDH u skladu sa budućim sporazumom o toj temi.[21]

Sporazum o jemstvu i saradnji[uredi | uredi izvor]

hrvatski Vikizvornik ima izvorni tekst povezan sa člankom:

Dalja pitanja bila su regulisana dvadesetpetogodišnjim Sporazumom o jemstvu i saradnji, u kojem je navedeno da Italija garantuje političku nezavisnost i nepovredivost granica NDH, utvrđenih međusobnim sporazumom. Sporazumom je NDH zabranjeno da sklapa međunarodne ugovore protivne duhu ovog sporazuma i zahtijevao je od NDH da se za razvoj svoje vojske osloni na Italiju. Konačno, ugovor je osnovao komisiju za proučavanje mogućnosti ekonomskog razvoja koje će se iskoristiti kako se okolnosti budu poboljšavale. Potpisnice su posebnim protokolom potvrdile sve sporazume zaključene između Jugoslavije i Italije.[24]

Imenovanje kralja[uredi | uredi izvor]

Hrvatska delegacija predvođena Antom Pavelićem uručuje Ajmoneu poziv da stupi na presto države. Uslikano 18. maja 1941.

Samo nekoliko časova prije potpisivanja sporazuma, Pavelić je formalno zatražio od italijanskog kralja Vitorija Emanuela III da imenuje člana Savojskog doma za kralja Hrvatske, kako ranije i dogovoreno. Italijanski kralj je odgovorio imenovanjem princa i vojvode od Spoleta Ajmonea od Savoja-Aoste na taj položaj.[25] Zbog toga, Rimski ugovori su potpisani u ime „Kraljevine Hrvatske”.[26] Ajmone je preuzeo vlast kao Tomislav II, po uzoru na kralja Tomislava Trpimirovića, a 1943. je svom novorođenom sinu Amedeu dao deveto ime Zvonimir. Uprkos tome što je bio kralj NDH, nikad nije kročio na njenu teritoriju, najviše zbog spora oko Dalmacije.[27]

Rodoslov kralja NDH Tomislava II:

Odgovor[uredi | uredi izvor]

Rimski ugovori predstavljali su materijalizaciju Musolinijeve ambicije širenja preko Jadrana. Ugovori su od NDH napravili italijanski kvaziprotektorat i potvrdili da je njena nezavisnost samo formalna. Ugovori su značili gubitak suverenih prava i velikog dijela teritorije, dok su stranog princa pozivali da postane hrvatske suveren. To je zauzvrat osiguralo da ustaški režim ne postane univerzalno prihvaćen čak ni među Hrvatima, niti da učvrsti svoju vlast širom NDH.[28]

Iako su njemački predstavnici u NDH isprva prepustili rješavanje unutrašnjih poslova Italijanima, ipak su se pitali o opravdanosti italijanskih teritorijalnih pretenzija koje nisu imale očiglednu etničku pozadinu. Ćano je objasnio da se tvrdnje zasnivaju i na istorijskim i kulturnim granicama, kao i na italijanskoj potrebi da se poboljšaju granice i proširi životni prostor. Vitorio Emanuel III je predvidio da će veličina italijanskih problema odgovarati veličini anektirane teritorije, ali je bio nemoćan da interveniše.[28]

Ugovori su naišli na krajnje nepovoljan prijem među hrvatskim stanovništvom, posebno među ljudima koji su živjeli duž jadranske obale. U februaru 1942. Glez fon Horstenau je primjetio da je narodno raspoloženje na tom prostoru takvo da stanovništvo željno čeka da Britanska armija izvrši invaziju i oslobodi je i da će mjesno stanovništvo ustati protiv sila Osovine. Čak i pojedine ustaše bile šokirane kada su saznale uslove sporazuma i bile su uvjerene da se služiti samo komunističkoj i partizanskoj propagandi.[29] Ugovori su stvorili prirodnu osnovu za partizanska regrutovanja među Hrvatima, naročito u Dalmaciji.[30]

Reokupacija Zona II i III[uredi | uredi izvor]

Ante Pavelić i Benito Musolini u Rimu 18. maja 1941. godine.

Iako su se italijanske snage povukle iz Zona II i III nakon potpisivanja Rimskih ugovora u maju, ova odluka je jednostrano poništena 22. avgusta. Odluka o reokupaciji NDH navodno je bila motivisana namjerom da se suprotstave partizanima, ako je takođe služila za odvraćanje njemačkog pristupa Jadranu.[31]

Reokupacija je formalizovana 7. septembra, kada je Italija preuzela vojnu i civilnu upravu nad Zonom II, kao i vojnu vlasti u Zoni III, čime je vlast NDH u Zoni III svedena na civilnu upravo pod italijanskim nadzorom. Punim preuzimanjem Zone III Italija je dobila kontrolu nad teritorijom koju je Ćano tražio tokom pregovora u Ljubljani u aprilu 1941. godine. NDH je bila pod pritiskom da snabdijeva hranom italijanske trupe u Zoni II i III i civilno stanovništvo u Zoni I.[32] Trupe NDH su u velikoj mjeri napustile zonu pod italijanskom okupacijom, a ono malo što je ostalo ili se vratilo nakon sporazuma od 19. juna 1942. stavljeno je pod italijansku komandu.[33]

U junu 1942. italijanske snage su povukle 70—80 bataljona od 200 stacioniranih u Zonama II i III, birajući da garnizone postavljaju samo u velike populacione centra i na glavne transportne rute. To je bilo motivisano događajima iz prethodne zime, kada su partizani uspjeli da odsjeku izolovane italijanske garnizone.[34] Povlačenje je navelo Italijane da se oslone na Dobrovoljačku antikomunističku miliciju, uglavnom sastavljenu od četnika, kao pomoćne jedinice za antipartizanski rat.[35] Kada su se italijanske trupe povukle nakon poraza u Crnogorskoj ofanzivi 1942. i u Operaciji Alfa, partizani su iskoristili povlačenje, ponovo zauzevši Bihać i okolne dijelove Zona II i III u novembru 1942. godine.[36] Ova oslobođena teritorija postala je poznata kao Bihaćka republika. Kasnije tog mjeseca, tu je osnovano Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) kao panjugoslovenska skupština pod kontrolom partizana.[37]

Raskid ugovora[uredi | uredi izvor]

Njemački vojnici skidaju partizansku zastavu u Splitu nakon što su zauzeli grad od partizana, koji su ga nakratko zauzeli poslije predaje Italije 1943. godine.

Nakon primirja u Kasibileu 3. septembra 1943. prije italijanske predaje, italijanske trupe u Jugoslaviji su dobile različite instrukcije da se vrate u Italiju, da obezbjede oružje i zalihe partizanima ili da se bore protiv Njemačke zajedno sa partizanima. Neke italijanske jedinice su Nijemci ubijedili da se priklone Italijanskoj Socijalnoj Republici.[38]

Skora italijanska predaja bila je opšteprihvaćena među hrvatskim stanovništvom. Oni koji su podržavali partizansku borbu na predaju su gledali kao na slom neprijateljske sile, dok su ustaše osjetile olakšanje prekidom italijanske dominacije. Pavelić je 10. septembra proglasio nevažećim Rimske ugovore i aneksiju Zone I.[39] Pavelić je u svom proglasu najavio i aneksiju područja koja si ranije bila izvan Jugoslavije; tačnije Zadar, Rijeka i dio Istre. Ovaj potez je blokirao Hitler, koji je uspostavio Operativnu zonu Jadransko primorje, koja je obuhvatala najsjeverniji dio nekadašnje Zone I, kao i Rijeku i Istru. NDH je takođe zabranjena aneksija Zadra i ostrva Lastovo.[40]

Kako su se italijanske trupe u okupacionim zonama raspale, partizani su pokušali da zaposjednu što je moguće više vojne opreme. NDH praktično nije imala trupe na tom području, a Nijemci su ih ograničili na zauzimanje italijanskih garnizona u Zagrebu i Karlovcu, dok su četnici angažovani u nastojanju da obezbjede kontrolu nad bivšim italijanskim okupacionim zonama.[41] Od primirja 1943, Italija je smatrala Rimske ugovore ništavnim i nevažećim, a mirovni sporazum iz 1947. između Italije i savezničkih sila uopšte ne pominje Rimske ugovore iz 1941. godine.[40]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Tomasevich 2001, str. 47–48.
  2. ^ Tomasevich 2001, str. 64.
  3. ^ a b Tomasevich 2001, str. 235.
  4. ^ a b Tomasevich 2001, str. 49–50.
  5. ^ a b Tomasevich 2001, str. 51–52.
  6. ^ Tomasevich 2001, str. 30–31.
  7. ^ a b Tomasevich 2001, str. 58–59.
  8. ^ Tomasevich 2001, p. 59, n. 31.
  9. ^ Degan 2008, str. 268.
  10. ^ Calic 2019, str. 125.
  11. ^ Tomasevich 2001, str. 58.
  12. ^ Tomasevich 2001, str. 234.
  13. ^ Tomasevich 2001, str. 60–61.
  14. ^ Tomasevich 2001, str. 49.
  15. ^ Tomasevich 2001, str. 233–234.
  16. ^ Tomasevich 2001, str. 242.
  17. ^ Degan 2008, str. 269–270.
  18. ^ a b Tomasevich 2001, str. 235–237.
  19. ^ Degan 2008, str. 270.
  20. ^ a b Degan 2008, str. 272.
  21. ^ a b v g Tomasevich 2001, str. 237.
  22. ^ Degan 2008, str. 272–273.
  23. ^ Verna 1990, str. 528–529.
  24. ^ Tomasevich 2001, str. 237–238.
  25. ^ „Il Duca di Spoleto Re di Croazia” [Vojvoda Spoleta kralj Hrvatske] (na jeziku: italijanski). La Stampa. 19. maj 1941. Pristupljeno 18. mart 2024. 
  26. ^ Tomasevich 2001, str. 238.
  27. ^ Veljko Miladinović (10. april 2022). „„Rođen sam kao prestolonaslednik Pavelićeve NDH, a Aleksandar Karađorđević mi je blizak rod“: Jedna od najneverovatnijih kraljevskih sudbina iz Drugog svetskog rata”. Nedeljnik. Pristupljeno 18. mart 2024. 
  28. ^ a b Tomasevich 2001, str. 239.
  29. ^ Hoare 2013, str. 28.
  30. ^ Banac 1988, str. 84–85.
  31. ^ Tomasevich 2001, str. 246.
  32. ^ Tomasevich 2001, str. 248.
  33. ^ Tomasevich 2001, str. 249–250.
  34. ^ Tomasevich 2001, str. 250.
  35. ^ Tomasevich 2001, str. 250–251.
  36. ^ Tomasevich 2001, str. 252.
  37. ^ Calic 2019, str. 138.
  38. ^ Tomasevich 2001, str. 298.
  39. ^ Tomasevich 2001, str. 299–300.
  40. ^ a b Degan 2008, str. 276.
  41. ^ Tomasevich 2001, str. 300–301.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Римски_уговори_(1941)&oldid=27721356”