Rune

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Runske azbuke su nizovi povezanih alfabeta koji koriste slova poznata kao rune. Pre su ih koristili germanski jezici, najviše u Skandinaviji i Britanskim ostrvima, kao i u Danskoj, Holandiji, Austriji, Italiji jer su se tuda kretali Germani. O njihovom poreklu malo se zna. Stara germanska reč runa ima dva značenja prvo je „šaputati” a drugo je „tajna”. Reč bliska runi je raunen i ne zna se koja je od koje potekla. Slovni znak rune je veoma jednostavan jer se sastoji od pravih linija koje se naglo prekidaju i na određenom mestu lome.

Istorija i upotreba[uredi | uredi izvor]

Natpis koji koristi šifre runa, stariji futark i mlađi futark, na runskom kamenu Rek iz 9. veka u Švedskoj
Natpis u mlađem futarku na runskom kamenu Vaksala iz 12. veka u Švedskoj

Rune su bile u upotrebi među germanskim narodima od 1. ili 2. veka nove ere.[2] Ovaj period lingvistički odgovara kasnoj opštegermanskoj fazi, sa kontinuumom dijalekata koji još nisu jasno razdvojeni u tri grane kasnijih vekova: severnogermanski, zapadnogermanski i istočnogermanski.

U sačuvanim runskim natpisima se ne pravi razlika između dugih i kratkih samoglasnika, iako je takva razlika svakako fonološki bila prisutna u govornim jezicima tog vremena. Slično, nema znakova za labiovelare u starom futarku (takvi znakovi su uvedeni i u anglosaksonskom futorku i u gotskom alfabetu kao varijante p; pogledajte peorð.)

Poreklo[uredi | uredi izvor]

Formiranje starijeg futarka završeno je početkom 5. veka, pri čemu je Kilverov kamen bio prvi dokaz o uređenju futarka kao i o p runi.

Konkretno, retičko pismo Bolcana se često promoviše kao kandidat za poreklo runa, sa samo pet runa starijeg futarka ( e, ï, j, ŋ, p) koje nemaju pandan u alfabetu iz Bolcana.[3] Skandinavski naučnici imaju tendenciju da favorizuju izvođenje iz samog latiničnog pisma u odnosu na retičke kandidate.[4][5][6] Tezu „severnoetrurske“ potkrepljuje natpis na Negau šlemu koji datira iz 2. veka pre nove ere.[7] Ovo je na severnom etrurskom alfabetu, ali ima germansko ime, Harigast. Đulijano i Larisa Bonfante sugerišu da rune potiču od nekog severnoitalskog pisma, posebno venetskog: ali pošto su Rimljani osvojili Veneto posle 200. godine p. n. e, a zatim je latinsko pismo postalo istaknuto a venetska kultura smanjila značaj, germanski narod je mogao da usvoji venetski alfabet unutar 3. veka p. n. e. ili čak i ranije.[8]

Stari Futhark[uredi | uredi izvor]

Rune Engleska

transliteracija

IPA Proto-germansko

ime

Značenje
f | f /f/ *fehu bogatstvo, stoka
u | u /u(ː)/ ?*uruz tur (ili „voda“?)
th,þ | þ /θ/, /ð/ ?*turisaz bog Tor, div
a | a /a(ː)/ *Ansuz jedan od (bogova) Aesira
r | r /r/ *reido jahanje, putovanje
k | k /k/ ?*kenaz baklja
g | g /g/ *gebo dar
w | w /w/ *vunjo radost
h h | h /h/ *hagalaz živeo
|
n /n/ *naudiz potreba
i | i /i(ː)/ *isaz led
j | j /j/ *jera- godina, dobra godina, žetva
ï,ei |
ï (or æ)
/æː/(?) *eihvaz Jigdrasil drvo
p | p /p/ ?*pert nejasnog značenja, možda „drvo jabuke“.
z | z /z/ ?*algiz nejasno, možda „irvas“.
s s| s /s/ *sovilo Sunce
t | t /t/ *tivaz/*tejvaz bog Tivaz
b | b /b/ *berkanan breza
e | e /e(ː)/ *ejvaz konj
m | m /m/ *manaz Čovek
|
l /l/ *laguz voda, jezero
ŋ ŋ ŋ | ŋ /ŋ/ *ingvaz bog Ingvaz
o | o /o(ː)/ *odal nasleđe, svojina, posedovanje
|
d /d/ *dagaz dan

Anglosaksonske rune[uredi | uredi izvor]

Slovenske rune[uredi | uredi izvor]

Slovenske rune ili runica je prehrišćansko slovensko pismo koje je postojalo u vremenima pre pokrštavanja Slovena i osmišljavanja glagoljice i ćirilice (vidi članak: Prehrišćansko slovensko pismo).

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Stoklund 2003, str. 173.
  2. ^ The oldest known runic inscription dates to around AD 150 and is found on a comb discovered in the bog of Vimose, Funen, Denmark.[1] The inscription reads harja; a disputed candidate for a 1st-century inscription is on the Meldorf fibula in southern Jutland.
  3. ^ Mees 2000.
  4. ^ Odenstedt 1990.
  5. ^ Williams 1996.
  6. ^ Dictionary of the Middle Ages (under preparation), Oxford University Press, Arhivirano iz originala 2007-06-23. g. .
  7. ^ Markey 2001.
  8. ^ G. Bonfante, L. Bonfante, The Etruscan Language p. 119

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]