Pređi na sadržaj

Slobodan Jović

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
slobodan jović
Slobodan Jović
Lični podaci
Datum rođenja(1918-04-17)17. april 1918.
Mesto rođenjaKučevo, Kraljevina Srbija
Datum smrti29. jul 1944.(1944-07-29) (26 god.)
Mesto smrtiBeograd, Srbija
Profesijagrafički radnik
Delovanje
Član KPJ odpre rata
Učešće u ratovimaNarodnooslobodilačka borba
Heroj
Narodni heroj od30. aprila 1946.

Slobodan Jović (Kučevo, 17. april 1918Beograd, 29. jul 1944) bio je grafički radnik, učesnik Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije; zajedno sa Brankom Đonovićem radio u ilegaloj štampariji CK KPJ u okupiranom Beogradu od 1941. do 1944. godine.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je 17. aprila 1918. godine u Kučevu. Završio je osnovnu školu i tri razreda gimnazije. Četvrti razred gimnazije je napustio i prešao na grafički zanat.

Veoma rano se upoznao sa komunističkim pokretom, a član Komunističke partije Jugoslavije je postao pre rata. Juna 1941. godine, zajedno sa Brankom Đonovićem, narodnim herojem, radio je na osnivanju ilegalne štamparije CK KPJ na Banjičkom vencu broj 12.

Slobodan se prihvatio posla od uređenja prostorija i prenosa mašina do uvođenja elektroinstalacija, štampanja i rasturanja materijala. Slobodan Jović je neprestano boravio u ilegalnom skloništu štamparije. Njegovi povremeni izlasci bili su uglavnom zbog nabavke materijala za štampu. U vreme kada su policijski prepadi bili sve češći, Slobodan je naoružan pištoljem i bombama, pratio i štitio drugove koji su raznosili materijale, šaljući ih preko veza u sve krajeve Jugoslavije.

Ilegalna štamparija je radila od 1. avgusta 1941. do 31. avgusta 1943. godine. U tom periodu, u njoj je štampano: pet brojeva „Biltena Vrhovnog štaba“ ; sedam brojeva „Glasa“; „Proleter“ za 1942. godine; brošura sa zbirkom tekstova iz „Borbe“, koja je tada izlazila na slobodnoj teritoriji; proglas CK KPJ od 7. novembra 1942; proglasi PK KPJ za Srbiju od 1. jula i 7. septembra 1942, marta i 1. maja 1943. godine; proglas CK SKOJ-a od 7. novembra 1942; „Istorija SKP(b)“, „Osnovi Lenjinizma“, „Klasa proletarijata i partija proletarijata“ i drugi materijali, leci, radio-vesti i drugo. Sve je rađeno brzo, Bilo koja vest iz sveta, govor nekog državnika i drugo štampani su najkasnije za 24 časa. Beograd je bio zasut lecima ove štamparije; knjige, brošure, direktive, uputstva i drugo stizali su u sve krajeve zemlje. Iako su policija i Gestapo, uporno tragali, vršili prepade na druge legalne štamparije, tražeći u njima ilegalnu štampariju, ona je bila otkrivena tek pred kraj rata.

Prestala je da radi kada su Nemci, 31. avgusta 1943. godine, naredili da se u roku od 3 dana isele svi stanari Banjičkog venca 12 i susednih kuća, da bi se u te zgrade uselili njihovi oficiri. Izneta je mala štamparska mašina i nešto materijala, a drugo je ostalo u skladištu.

Krajem oktobra 1943. godine Slobodan i Branko i su iz privremenog skloništa, u kome je bio posle napuštanja štamparije, došli u Krajinsku ulicu broj 24, gde je na još početku okupacije bilo pripremljeno sklonište za potrebe štamparije. Krajem godine, nova štamparija je počela da radi, i radila je do 29. jula 1944. godine. Njen rad je takođe značajan za Narodnooslobodilački pokret, naročito u Beogradu i Srbiji.

Kada je došlo do provale štamparije, Gestapo i Specijalna policija su 29. jula 1944. godine opkolili kuću u Krajinskoj 24, a zatim su počeli pretres i hapšenje stanara koji su živeli u zgradi. Za to vreme su Slobodan i Branko uspeli da spale i unište dokumentaciju i arhivu štamparije. Kada su policajci krenuli u skladište, dočekani su bombama. Slobodan i Branko su izvršili samoubistvo pucavši jedan drugome u glavu. Posle oslobođenja Jugoslavije, njihovi posmrtni ostaci su preneseni i sahranjeni na Groblju oslobodilaca Beograda 1944.

Ukazom Prezidijuma Narodne skupštine FNR Jugoslavije broj 243/46, 30. aprila 1946. za osvedočenu hrabrost i herojsko držanje pred neprijateljem, zajedno sa Brankom Đonovićem, posthumno je odlikovan Ordenom narodnog heroja.[1]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ S. list 89/46 1946, str. 1118.

Literatura[uredi | uredi izvor]