Stevan Zdravković
Stevan Zdravković | |
---|---|
Lični podaci | |
Nadimak | Čiča |
Datum rođenja | 16. april 1835. |
Mesto rođenja | Živica, kod Požarevca, Kneževina Srbija |
Datum smrti | 4. avgust 1900.65 god.) ( |
Mesto smrti | Beograd, Kraljevina Srbija |
Obrazovanje | Artiljerijska škola Viša inžinjerijska škola (Pariz) |
Vojna karijera | |
Služba | 1851 — 1896. |
Vojska | Kraljevina Srbija |
Čin | General |
Učešće u ratovima | Prvi srpsko-turski rat Drugi srpsko-turski rat Srpsko-bugarski rat |
Odlikovanja | Orden Miloša Velikog Orden Belog orla Orden Takovskog krsta sa mačevima Orden Takovskog krsta Orden Svetog Save |
Stevan Zdravković (Živica, kod Požarevca, 16. april 1835 — Beograd, 4. avgust 1900) bio je srpski general. Pored svoje vojničke karijere bio je dugogodišnji profesor i upravnik Vojne akademije, ministar građevina u pet vlada tokom tri mandata, zastupnik ministra finansija, državni savetnik i akademik.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Rođen je 16. aprila 1835. godine u selu Živici, kod Požarevca, od oca Zdravka i majke Milje, zemljoradnika. Osnovnu školu je završio u Požarevcu, a četiri razreda gimnazije završio je u Beogradu. U vojsku je stupio kao pitomac 2. klase Artiljerijske škole (2. u rangu), 1851. Kaplar je postao 3. marta 1851, podnarednik 1. marta 1853. a narednik 8. avgusta 1854. godine. Školovanje je završio septembra 1856, kao drugi u rangu od petnaest pitomaca. Odmah po završetku Artiljerijske škole, kao državni pitomac, poslat je u Pariz, gde je u toku naredne dve godine pohađao politehničke nauke, završivši Višu inžinjersku školu za izgradnju mostova i puteva (fr. École Nationale des Ponts et Chaussées).[1]
Oženio se Jelisavetom Nikolić iz sela Glogovca, okrug Požarevački. Imali su osmoro dece: sinove Miloja, Milivoja, Ljubišu, Mirka i Zdravka, te kćerke Milevu, Ružu i Ljubicu. Sin Ljubiša nastavio je tradiciju oficirskog poziva, dok je unuk Koča Popović takođe bio oficir, u činu general-pukovnika i ministar inostranih poslova za vreme SFRJ.[1][2]
Aktivna služba[uredi | uredi izvor]
Po završetku Artiljerijske škole, unapređen je u čin inžinjerijskog potporučnika i određen je za vodnika inžinjerije pri Stajaćoj vojsci. Zbog odlaska u Pariz, na ovoj dužnosti je proveo svega nekoliko dana. Nakon povratka iz inostranstva, početkom jula 1861. postavljen je za okružnog inženjera 4. klase u okrugu Kragujevačkom. Pored ostalih stručnih poslova koje je obavljao, trasirao je i izradio okružni put Kragujevac–Divostin–Kutlovo–Bare. Ovaj put je smatran za to doba kao jedan od najboljih srpskih drumova.
Nakon dužnosti inženjera Kragujevačkog okruga, u decembru 1865. postavljen je za profesora u Artiljerijskoj školi. S kraćim prekidima, do novembra 1887. predavao je: matematiku, nižu i višu, premeravanje, geodeziju i mehaniku. U Artiljerijskoj školi, Vojnoj akademiji, Zdravković je obavljao i druge dužnosti. U tri navrata bio je vršilac dužnosti upravnika i upravnik ove ustanove (od 1. oktobra 1879. do 9. juna 1880, zatim od 1. novembra 1880. do 1. marta 1886. i od 23. marta 1886. do 23. oktobra 1887).[1]
Istovremeno sa prevavanjima i upravom nad Vojnom akademijom, obavljao je i druge dužnosti. Godinu dana 1872—1873, bio je komandant inžinjerijskog bataljona, a početkom aprila 1873. dodeljena mu je dužnost inspektora inžinjerijskih trupa. Na toj dužnost nalazio se i od 25. aprila 1876. a zatim ponovo od novembra iste godine. Inspektor inžinjerije Zdravković je bio i od septembra 1893. Delatnosti u inžinjerijskom rodu vojske obavljao je i kroz komisije i komitete koje je formiralo Ministarstvo vojno. Njihov predsednik bio je u nekoliko navrata: od 6. oktobra 1878, od 24. marta 1882, od 1. marta 1886. i od 30. aprila 1888. Pored inžinjerijskih, bio je član komiteta za Organizaciju i nastavu vojske, a od januara 1889. određeno mu je članstvo i u komisiji za Novu formaciju vojske. Predsednik i sudija Vojnokasacionog suda bio je takođe više puta. Najpre 1883, a zatim 1888, 1891. i 1893. godine. U ispitnim komisijama za niže i više oficire, godine 1881, 1885. i 1888. bio je član i predsednik.[1]
U ratovima Srbije aktivno je učestvovao. U Prvom srpsko-turskom ratu 1876. bio je komandant Krajinske brigade 1. klase. Na čelu ove jedinice učestvovao je u borbama kod Zaječara i Kule. U ratu 1877-1878. bio je komandant Crnorečke vojske. Sa te dužnosti, februara 1878. premešten je na mesto komandanta grada Niša i komandanta rezervne divizije. Početak srpsko-bugarskog sukoba zatekao ga je kao našeg izaslanika na manevrima u Francuskoj. Odatle se hitno vratio i dobio dužnost komandanta rezerve i zapovednika Moravske divizijske oblasti. Na tom položaju ostao je do kraja neprijateljstva. Dve godine posle rata, 1887-1888, bio je na dužnosti komandanta Beogradske tvrđave.[1]
U pet srpskih vlada Zdravković je, tokom tri mandanta, nosio portfelj ministra građevina. U kabinetu Ljubomira Kaljevića bio je ministar od septembra 1875. do kraja aprila naredne godine, kada je stavljen na raspolaganje. Rekonstrukcijom kabineta od 14. aprila 1880. postao je zastupnik ministra građevina, a ponovnom rekonstrukcijom od 5. juna, u kabinetu Jovana Ristića, ministar. Na toj dužnosti bio je do oktobra iste godine. Treći put, u kabinetima Đorđa Simića, Svetomira Nikolajevića i Nikole Hristića od 12. januara 1894. do 25. juna sledeće godine. Po ostavci, na treći po redu ministarski portfelj, stavljen je na respolaganje a potom, u martu 1896, na svoj lični zahtev penzionisan. Istovremeno sa penzionisanjem i stavljanjem u rezervu, došlo je i do unapređenja na položaj državnog savetnika. Na ovom položaju ostao je do 1898. godine. U periodu od 1897. do 1899. Zdravković je proveo i na drugim položajima. Kao penzionisani oficir bio je 1897—1899. predsednik Društva Crvenog krsta, kao i kratko vreme, od avgusta 1898. do februara 1899, predsednik Invalidskog suda.[1]
Zahvaljujući svom velikom obrazovanju i plodnom stručnom radu, 1871. izabran je za redovnog člana Srpskog učenog društva. Zatim 1892. godine dobio je i počasnu titulu člana Srpske kraljevske akademije.[1]
Preminuo je u 4. avgusta 1900. godine u Beogradu. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.
Unapređenje u činove[uredi | uredi izvor]
Pitomac Kaplar | Pitomac Podnarednik | Pitomac Narednik | Potporučnik | Poručnik[a] | Kapetan Druge klase[b] |
---|---|---|---|---|---|
3. mart 1852. | 1. mart 1853. | 8. avgust 1854. | 6. novembar 1856. | Nije unapređen | Nije unapređen |
Kapetan Prve klase | Major | Potpukovnik | Pukovnik | General |
---|---|---|---|---|
24. avgust 1867. | 1. januar 1872. | 20. januar 1875. | 5. novembar 1876. | 26. april 1893. |
Odlikovanja[uredi | uredi izvor]
Domaća odlikovanja[uredi | uredi izvor]
Odlikovanja Generala Stevana Zdravkovića [v] | ||||
---|---|---|---|---|
- Orden Miloša Velikog 3. reda
- Orden Belog orla 4 i 5. reda
- Orden Takovskog krsta sa mačevima 3. reda
- Orden Takovskog krsta 1, 2, 3. i 5. reda
- Orden Svetog Save 2. reda
- Zlatna medalja za revnosnu službu
- Spomenice ratova 1876—1878
- Spomenica rata 1885—1886
Inostrana odlikovanja[uredi | uredi izvor]
- Orden Franca Jozefa 1. reda sa lentom, Austrougarska (dva puta)
- Orden Rumunske zvezde 3. reda, Kraljevina Rumunija
- Orden Osmanlije 1. reda, Osmansko carstvo
- Orden Legije časti 4. reda, Francuska
Napomene[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v g d đ e Milićević & Popović 2003, str. 103-107.
- ^ Čkrebić 2012, str. 19.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Milićević, Milić; Popović, Ljubodrag (2003). Generali Vojske Kneževine i Kraljevine Srbije. Vojnoizdavački zavod. ISBN 978-86-335-0142-2. Pronađeni su suvišni parametri:
|author=
i|last=
(pomoć) - Čkrebić, Dušan (2012). Koča Popović — Duboka ljudska tajna. Beograd: Službeni glasnik. ISBN 978-86-519-1616-1.