Stevan Zdravković

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Stevan Zdravković
General Stevan Zdravković
Lični podaci
NadimakČiča
Datum rođenja(1835-04-16)16. april 1835.
Mesto rođenjaŽivica, kod Požarevca, Kneževina Srbija
Datum smrti4. avgust 1900.(1900-08-04) (65 god.)
Mesto smrtiBeograd, Kraljevina Srbija
ObrazovanjeArtiljerijska škola
Viša inžinjerijska škola (Pariz)
Vojna karijera
Služba18511896.
VojskaKraljevina Srbija
Čin General
Učešće u ratovimaPrvi srpsko-turski rat
Drugi srpsko-turski rat
Srpsko-bugarski rat
OdlikovanjaOrden Miloša Velikog
Orden Belog orla
Orden Takovskog krsta sa mačevima
Orden Takovskog krsta
Orden Svetog Save

Stevan Zdravković (Živica, kod Požarevca, 16. april 1835Beograd, 4. avgust 1900) bio je srpski general. Pored svoje vojničke karijere bio je dugogodišnji profesor i upravnik Vojne akademije, ministar građevina u pet vlada tokom tri mandata, zastupnik ministra finansija, državni savetnik i akademik.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je 16. aprila 1835. godine u selu Živici, kod Požarevca, od oca Zdravka i majke Milje, zemljoradnika. Osnovnu školu je završio u Požarevcu, a četiri razreda gimnazije završio je u Beogradu. U vojsku je stupio kao pitomac 2. klase Artiljerijske škole (2. u rangu), 1851. Kaplar je postao 3. marta 1851, podnarednik 1. marta 1853. a narednik 8. avgusta 1854. godine. Školovanje je završio septembra 1856, kao drugi u rangu od petnaest pitomaca. Odmah po završetku Artiljerijske škole, kao državni pitomac, poslat je u Pariz, gde je u toku naredne dve godine pohađao politehničke nauke, završivši Višu inžinjersku školu za izgradnju mostova i puteva (fr. École Nationale des Ponts et Chaussées).[1]

Oženio se Jelisavetom Nikolić iz sela Glogovca, okrug Požarevački. Imali su osmoro dece: sinove Miloja, Milivoja, Ljubišu, Mirka i Zdravka, te kćerke Milevu, Ružu i Ljubicu. Sin Ljubiša nastavio je tradiciju oficirskog poziva, dok je unuk Koča Popović takođe bio oficir, u činu general-pukovnika i ministar inostranih poslova za vreme SFRJ.[1][2]

Aktivna služba[uredi | uredi izvor]

Po završetku Artiljerijske škole, unapređen je u čin inžinjerijskog potporučnika i određen je za vodnika inžinjerije pri Stajaćoj vojsci. Zbog odlaska u Pariz, na ovoj dužnosti je proveo svega nekoliko dana. Nakon povratka iz inostranstva, početkom jula 1861. postavljen je za okružnog inženjera 4. klase u okrugu Kragujevačkom. Pored ostalih stručnih poslova koje je obavljao, trasirao je i izradio okružni put KragujevacDivostinKutlovoBare. Ovaj put je smatran za to doba kao jedan od najboljih srpskih drumova.

Nakon dužnosti inženjera Kragujevačkog okruga, u decembru 1865. postavljen je za profesora u Artiljerijskoj školi. S kraćim prekidima, do novembra 1887. predavao je: matematiku, nižu i višu, premeravanje, geodeziju i mehaniku. U Artiljerijskoj školi, Vojnoj akademiji, Zdravković je obavljao i druge dužnosti. U tri navrata bio je vršilac dužnosti upravnika i upravnik ove ustanove (od 1. oktobra 1879. do 9. juna 1880, zatim od 1. novembra 1880. do 1. marta 1886. i od 23. marta 1886. do 23. oktobra 1887).[1]

Istovremeno sa prevavanjima i upravom nad Vojnom akademijom, obavljao je i druge dužnosti. Godinu dana 18721873, bio je komandant inžinjerijskog bataljona, a početkom aprila 1873. dodeljena mu je dužnost inspektora inžinjerijskih trupa. Na toj dužnost nalazio se i od 25. aprila 1876. a zatim ponovo od novembra iste godine. Inspektor inžinjerije Zdravković je bio i od septembra 1893. Delatnosti u inžinjerijskom rodu vojske obavljao je i kroz komisije i komitete koje je formiralo Ministarstvo vojno. Njihov predsednik bio je u nekoliko navrata: od 6. oktobra 1878, od 24. marta 1882, od 1. marta 1886. i od 30. aprila 1888. Pored inžinjerijskih, bio je član komiteta za Organizaciju i nastavu vojske, a od januara 1889. određeno mu je članstvo i u komisiji za Novu formaciju vojske. Predsednik i sudija Vojnokasacionog suda bio je takođe više puta. Najpre 1883, a zatim 1888, 1891. i 1893. godine. U ispitnim komisijama za niže i više oficire, godine 1881, 1885. i 1888. bio je član i predsednik.[1]

U ratovima Srbije aktivno je učestvovao. U Prvom srpsko-turskom ratu 1876. bio je komandant Krajinske brigade 1. klase. Na čelu ove jedinice učestvovao je u borbama kod Zaječara i Kule. U ratu 1877-1878. bio je komandant Crnorečke vojske. Sa te dužnosti, februara 1878. premešten je na mesto komandanta grada Niša i komandanta rezervne divizije. Početak srpsko-bugarskog sukoba zatekao ga je kao našeg izaslanika na manevrima u Francuskoj. Odatle se hitno vratio i dobio dužnost komandanta rezerve i zapovednika Moravske divizijske oblasti. Na tom položaju ostao je do kraja neprijateljstva. Dve godine posle rata, 1887-1888, bio je na dužnosti komandanta Beogradske tvrđave.[1]

U pet srpskih vlada Zdravković je, tokom tri mandanta, nosio portfelj ministra građevina. U kabinetu Ljubomira Kaljevića bio je ministar od septembra 1875. do kraja aprila naredne godine, kada je stavljen na raspolaganje. Rekonstrukcijom kabineta od 14. aprila 1880. postao je zastupnik ministra građevina, a ponovnom rekonstrukcijom od 5. juna, u kabinetu Jovana Ristića, ministar. Na toj dužnosti bio je do oktobra iste godine. Treći put, u kabinetima Đorđa Simića, Svetomira Nikolajevića i Nikole Hristića od 12. januara 1894. do 25. juna sledeće godine. Po ostavci, na treći po redu ministarski portfelj, stavljen je na respolaganje a potom, u martu 1896, na svoj lični zahtev penzionisan. Istovremeno sa penzionisanjem i stavljanjem u rezervu, došlo je i do unapređenja na položaj državnog savetnika. Na ovom položaju ostao je do 1898. godine. U periodu od 1897. do 1899. Zdravković je proveo i na drugim položajima. Kao penzionisani oficir bio je 1897—1899. predsednik Društva Crvenog krsta, kao i kratko vreme, od avgusta 1898. do februara 1899, predsednik Invalidskog suda.[1]

Zahvaljujući svom velikom obrazovanju i plodnom stručnom radu, 1871. izabran je za redovnog člana Srpskog učenog društva. Zatim 1892. godine dobio je i počasnu titulu člana Srpske kraljevske akademije.[1]

Preminuo je u 4. avgusta 1900. godine u Beogradu. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.

Unapređenje u činove[uredi | uredi izvor]

Pitomac Kaplar Pitomac Podnarednik Pitomac Narednik Potporučnik Poručnik[a] Kapetan Druge klase[b]
3. mart 1852. 1. mart 1853. 8. avgust 1854. 6. novembar 1856. Nije unapređen Nije unapređen
Kapetan Prve klase Major Potpukovnik Pukovnik General
24. avgust 1867. 1. januar 1872. 20. januar 1875. 5. novembar 1876. 26. april 1893.

Odlikovanja[uredi | uredi izvor]

Domaća odlikovanja[uredi | uredi izvor]

Odlikovanja Generala Stevana Zdravkovića [v]
Orden Takovskog krsta Orden Svetog Save
Orden Miloša Velikog Orden Takovskog krsta sa mačevima Orden Belog orla Orden Franca Jozefa
Orden Franca Jozefa Orden Osmanlije Orden Rumunske Zvezde Orden Legije časti

Inostrana odlikovanja[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Čin nije imao jer je premešten u civilnu službu i bio je u rezervi.
  2. ^ Ni ovaj čin nije imao jer je bio u civilnoj službi iz koje je ponovo aktiviran u sledećem činu.
  3. ^ Spomenice i medalje nisu uključene.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e Milićević & Popović 2003, str. 103-107.
  2. ^ Čkrebić 2012, str. 19.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Milićević, Milić; Popović, Ljubodrag (2003). Generali Vojske Kneževine i Kraljevine Srbije. Vojnoizdavački zavod. ISBN 978-86-335-0142-2.  Pronađeni su suvišni parametri: |author= i |last= (pomoć)
  • Čkrebić, Dušan (2012). Koča Popović — Duboka ljudska tajna. Beograd: Službeni glasnik. ISBN 978-86-519-1616-1. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]