Testiranje stvarnosti
Testiranje stvarnosti je psihoterapijska metoda pomoću koje posmatrač reflektuje i vrednuje objektivni ili stvarni svet i njegov odnos prema njemu. Ovaj proces razlikovanja unutrašnjeg sveta misli i osećanja od spoljnog sveta je tehnika koja se obično koristi u psihoanalizi i bihejvioralnoj terapiji, a prvobitno je osmislio Sigmund Frojd.[1]
Svrha[uredi | uredi izvor]
U okviru psihoterapije i savetovanja, praktičari koriste testiranje stvarnosti kako bi uticali na pacijenta ili klijenta da prepoznaju svoje negativne misli, procene misli logički, a ne emocionalno, a zatim utvrde da li su misli ispravne (tj. interno dosledne i utemeljene u stvarnosti). Fokus testiranja stvarnosti nije nužno koncentrisan na izvor ponašanja ili misli, već na činjenicu da se trenutne misli pojavljuju i utiču na ponašanje ovde i sada. Nakon podvrgavanja ovoj tehnici, pacijent ili klijent često može videti da misli koje doživljava nisu validne, ili zasnovane na stvarnosti, pa ih stoga ne treba koristiti kao osnovu za životne odluke.[2] Testiranje stvarnosti može se koristiti na ovaj način kako bi se olakšalo korektivno emocionalno iskustvo tako što će se potvrditi i izmeniti prethodno držana negativna ili nerealna očekivanja u korist prilagodljivijih funkcija.[3] Psihoterapijske metode, poput racionalne emocionalne terapije ponašanja i kognitivno-bihejvioralne terapije, uveliko se oslanjaju na sposobnost klijenta da često sam pregleda unutrašnje misli i proceni njihov prethodni uticaj na percepcije, sudove i ponašanje. Kontinuirano testiranje stvarnosti koje vode terapeuti može pomoći klijentima da nauče kako da uobičajeno ispitaju sopstvene misaone obrasce i ponašanje bez stalne potrebe za terapeutom. Stalna i produžena izloženost mnoštvu korektivnih iskustava može dovesti do toga da klijenti formiraju sopstvene unutrašnje i trajne promene u mislima, očekivanjima, osećanjima i ponašanju.[4] Testiranje stvarnosti je takođe identifikovano kao kurativni faktor kada se sprovodi u okviru grupne terapije. U grupnom savetovanju, klijenti mogu da koriste perspektive drugih članova grupe kao osnovu za testiranje stvarnosti i da dobiju trenutne povratne informacije kroz grupne diskusije, igranje uloga i druge grupne aktivnosti.[5]
Karakteristike[uredi | uredi izvor]
Terapeuti koji koriste tehnike testiranja stvarnosti obično se oslanjaju na klijentove mentalne procese pažnje, percepcije, pamćenja i prosuđivanja kako bi im pomogli da dođu do formiranja logičkih zaključaka o tome kako su njihova unutrašnja iskustva povezana sa spoljnom stvarnošću.[6] Ograničene mogućnosti testiranja stvarnosti ponekad mogu biti funkcija mentalnog poremećaja. Takvim ljudima može da nedostaje uvid i sposobnost da razlikuju spoljašnji i unutrašnji svet kao faktor psihoze. Na primer, halucinacije i zablude često se uzimaju kao znaci neuspeha testiranja stvarnosti.[7] Testiranje stvarnosti je identifikovano kao jedan od uobičajenih terapijskih principa promene.[4][8] Principe promene dele sva teorijska usmerenja terapije i uključuju strategije kao što su: promovisanje uverenja klijenta u efikasnost terapije, stvaranje i održavanje terapijskog saveza sa klijentom, proširivanje svesti klijenta o faktorima koji utiču na njegove probleme i podsticanje klijenta da se uključi u korektivna iskustva.
Isticanje tekućeg testiranja stvarnosti u životu klijenta pokazalo se kao jedan od principa promene koji se može koristiti za objašnjenje temeljne efikasnosti tehnika terapijskog savetovanja, bez obzira na teorijske ideale. Iz tog razloga, aspekti testiranja stvarnosti mogu biti uključeni u različite planove terapijskog tretmana.[4]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Freud, S. (1911). Formulations regarding the two principles in mental functioning. Collected papers, 4, 13-21.
- ^ Landa, Y., Silverstein, S. M., Schwartz, F., & Savitz, A. (2006). Group cognitive behavioral therapy for delusions: helping patients improve reality testing. Journal of Contemporary Psychotherapy, 36, 9-17.
- ^ Alexander, F. G. (1980). Psychoanalytic therapy: Principles and application. University of Nebraska Press.
- ^ a b v Pachankis, J. E., & Goldfried, M. R. (2007). An integrative, principle-based approach to psychotherapy: the art and science of psychotherapy, 49-68.
- ^ Yalom, I.D. and Leszcz, M. (2005) The Theory & Practice of Group Psychotherapy (5th ed.). New York: Basic Books.
- ^ Hurvich, M. (1970). On the concept of reality testing. The International Journal of Psychoanalysis, 51, 299-312.
- ^ Bentall, R. P., Baker, G. A., & Havers, S. (1991). Reality monitoring and psychotic hallucinations. British Journal of Clinical Psychology, 30, 213-222.
- ^ Goldfried, M. R. (1980). Toward the delineation of therapeutic change principles. American Psychologist, 35, 991-999.