Titije

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ticijan Večeli: Kažnjavanje Titija, 1548, Madrid

Titije je u grčkoj mitologiji bio gigant.

Etimologija[uredi | uredi izvor]

Njegovo ime je možda izvedeno od reči tisis i ima značenje „onaj koji trpi odmazdu“, što je u skladu sa mitom o njemu.[1]

Mitologija[uredi | uredi izvor]

Bio je sin Zevsa i Elare. Kako bi zaštitio svoju bremenitu ljubavnicu od gneva svoje ljubomorne supruge Here, Zevs ju je pod zemlju, gde je ona rodila Titija. Tu ga je Zemlja i othranila i iznela na svetlost dana.[2] U Homerovoj Odiseji, kao i prema još nekim autorima, Geja je zapravo njegova majka.[1] Bio je zastrašujuće veliki. Nastanio se na Eubeji ili u Fokidi. Kada je Leto na putu ka Delfima prolazila kroz Panopej, Titije ju je napao u nameri da je siluje i strgao veo sa glave. Apolon i Artemida su pritrčali svojoj majci u pomoć i ustrelili ga, što je Zevs, njegov otac, sa zadovoljstvom prihvatio. Međutim, time se njegova kazna nije završila; u Podzemlju (ili Tartaru) su ga klinovima prikovali za tlo, pokrivši njegovim telom devet jutara zemlje, a njegovu jetru su izjedala dva orla ili zmije, ali je ona stalno zaceljivala, uporedo sa Mesecom. Njegov grob je prikazivan u gradu gde je napao Letu, a u jednoj pećini na Eubeji, poštovan je kao heroj.[2][3] Njegova kćerka je bila Evropa.[1] Pindar ga navodi i kao Tasovog oca.[4]

Tumačenje[uredi | uredi izvor]

Neki izvori Titija poistovećuju sa Titirojem, što je inače ime iz Beotije koje označava satira koji svira flautu. U tom smislu on podseća na Apolonovog protivnika Marsiju, a neki delovi priče o njemu ukazuju na sličnost sa gigantom Orionom i titanom Prometejem.[1] Pokušaj silovanja boginje Lete je, prema nekim izvorima, simbolično prikazao pokušaj pobune stanovnika brdovitih oblasti Fokide protiv osvajača.[3]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g theoi.com: Tityos, Pristupljeno 25. 4. 2013.
  2. ^ a b Cermanović-Kuzmanović, A. & Srejović, D. 1992. Leksikon religija i mitova. Savremena administracija. Beograd.
  3. ^ a b Robert Grevs. 1995. Grčki mitovi. 6. izdanje. Nolit. Beograd.
  4. ^ Pindar: Pitijske ode IV, 46

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]