Умирући детектив

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Umirući detektiv
Ilustracija iz 1913.
Nastanak i sadržaj
Orig. naslovThe Adventure of the Dying Detective
AutorArtur Konan Dojl
ZemljaUjedinjeno Kraljevstvo
Jezikengleski
Izdavanje
Datum1913.
Hronologija
PrethodnikBrus-Partingtonovi planovi
NaslednikNestanak ledi Frensis Karfaks

„Umirući detektiv” (engl. The Adventure of the Dying Detective) je jedna od 56 pripovedaka o Šerloku Holmsu koje je napisao Artur Konan Dojl. Prvobitno je objavljena u časopisu Collier's u Sjedinjenim Državama 22. novembra 1913, kao i u časopisu The Strand Magazine u Ujedinjenom Kraljevstvu mesec dana kasnije. Zajedno sa još sedam priča, sakupljena je u zbirku pripovedaka Njegov poslednji podvig, koja je objavljena 1917. godine.

Radnja[uredi | uredi izvor]

Doktor Votson je pozvan da neguje Šerloka Holmsa, koji naizgled umire od retke tropske bolesti, Tapanuli groznice, koju je zakačio dok je bio na slučaju. Votson je šokiran, jer nije čuo za bolest svog prijatelja. Gospođa Hadson kaže da Holms tri dana nije ništa ni jeo ni pio.

Holms upućuje Votsona da mu ne prilazi, jer je bolest veoma zarazna. U stvari, on gnusno odbija da ga Votson leči i vređa njegove sposobnosti, zaprepašćujući i povređujući doktora. Iako Votson želi da sam pregleda Holmsa ili pozove specijaliste, Holms zahteva da Votson sačeka nekoliko sati pre nego što zatraži pomoć. Dok Votson čeka, on ispituje nekoliko predmeta u Holmsovoj sobi. Holms se naljuti kada Votson dodirne njegove predmete objašnjavajući da ne voli da mu se stvari dodiruju.

Ilustracija iz 1913. godine

U šest sati, Holms kaže Votsonu da upali gasno svetlo, ali samo do pola. Zatim nalaže Votsonu da dovede gospodina Kalvertona Smita iz Ulice Louer Berk 13 da vidi Holmsa, ali da se uveri da se Votson vrati u Ulicu Bejker 221b pre nego što Smit stigne.

Votson odlazi na Smitovu adresu. Iako Smit odbija da vidi bilo koga, Votson na silu ulazi u njegov dom. Kada Votson objasni svoj zadatak u ime Šerloka Holmsa, Smitov stav se drastično menja. Smit pristaje da dođe u Ulicu Bejker u roku od pola sata. Votson se izvinjava rekavši da ima još jedan sastanak i vraća se u Ulicu Bejker pre Smitovog dolaska.

Verujući da su sami, Smit je iskren sa Holmsom. Ispada, na užas skrivenog Votsona, da Holmsa muči ista bolest koja je ubila Smitovog nećaka Viktora Sevidža. Smit tada vidi malu kutiju od slonovače, koju je poštom poslao Holmsu, a u kojoj se nalazi oštra opruga zaražena bolešću. Smit je stavlja u džep, uklanjajući dokaze svog zločina. Zatim odlučuje da ostane tamo i gleda kako Holms umire.

Holms traži od Smita da pojača gas, što Smit i čini. Smit zatim pita Holmsa da li bi želeo još nešto, na šta Holms odgovara – više ne glasom čoveka blizu smrti – „šibicu i cigaretu”. Zatim ulazi inspektor Morton − puna gasna lampa je bila signal za ulazak. Holms kaže Mortonu da uhapsi Kalvertona Smita zbog ubistva svog nećaka, a možda i zbog pokušaja ubistva Šerloka Holmsa. Smit ističe da je njegova reč dobra kao i Holmsova na sudu, ali Holms tada poziva Votsona da izađe iza paravana, kako bi se predstavio kao još jedan svedok razgovora.

Holms objašnjava da je odglumio svoju bolest kako bi naveo Smita da prizna ubistvo svog nećaka. Holmsa nije zarazila mala kutija; ima dovoljno neprijatelja da bi znao da uvek mora pažljivo da pregleda svoju poštu pre nego što je otvori. Izgladnjivanje tri dana i tvrdnja o zaraznoj prirodi „bolesti” trebalo je da spreče Votsona da ga pregleda i otkrije prevaru, pošto, kako pojašnjava, ima puno poštovanje prema lekarskim veštinama svog prijatelja.

Istorijski detalji[uredi | uredi izvor]

U priči, motiv Kalvertona Smita za ubistvo svog rođaka, Viktora Sevidža, pominje se u Holmesovoj nesvesnoj opasci da je Sevidž stajao između „ovog čudovišta [Smita] i reverzije”. Novi anotirani Šerlok Holms ima belešku za ovu tvrdnju:

U ovom slučaju, „reverzija” se odnosi na deo imovine koji nije otuđen, a za koju se pretpostavlja da će pasti u posed prvobitnog davaoca ili njegovog zastupnika. Imajte na umu da se u priči „Zamak Šoskomb” istoimena rezidencija vraća bratu pokojnog ser Džejmsa Faldera nakon smrti ser Džejmsove udovice, ledi Beatris.[1]

Datum radnje može se zaključiti iz Votsonovog pominjanja da je to „druga godina mog braka”, a prva je bila 1889. Inspektor Morton se pominje na poznat način, ali ovo je njegovo jedino pojavljivanje u kanonu. Proučavalac kanona, Lesli S. Klinger, zapitao se da li je Morton pratilac inspektora Brauna u Znaku četvorice.[2]

Specijalista za tropske bolesti Vilijam A. Sodeman mlađi, predložio je da je „Tapanuli groznica” melioidoza,[3] što je zaključak koji podržava lekar Setu K. Vora.[4] Vora je naveo mogućnost da je Konan Dojl pročitao prvi izveštaj o melioidozi objavljen 1912. pre nego što je napisao svoju kratku priču 1913. godine.

Istorija objavljivanja[uredi | uredi izvor]

Pripovetka je objavljena u američkom časopisu Collier's 22. novembra 1913. i u britanskom časopisu The Strand Magazine u decembru iste godine.[5] Priča je objavljena sa tri ilustracije Frederika Dora Stila u časopisu Collier's i sa četiri ilustracije Voltera Padžeta (brata Sidni Padžeta) u časopisu The Strand.[6] Priča je uključena u zbirku kratkih priča Njegov poslednji podvig[ 6] koja je objavljena u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD u oktobru 1917. godine.[7]

Adaptacije[uredi | uredi izvor]

Film i televizija[uredi | uredi izvor]

  • Kratkometražna filmska adaptacija iz 1921. objavljena je u filmskom serijalu u kome je Eje Norvud glumio Holmsa.[8]
  • Jedna epizoda serije Šerlok Holms iz 1951. adaptirana je iz ove priče, sa Alanom Vitlijem u ulozi Holmsa, Rejmondom Frensisom kao dr Votsonom i Bilom Ovenom kao inspektorom Lestradom.[9] Epizoda se danas smatra izgubljenom.
  • Epizoda serije Avanture Šerloka Holmsa iz 1994. sa Džeremijem Bretom u ulozi Holmsa, Edvardom Hardvikom kao Votsonom i Džonatanom Hajdom u ulozi Kalvertona Smita adaptirana je iz ove priče.[10] Ova verzija je verna originalnoj pripoveci, ali je znatno proširena. Sadrži mnogo više detalja o Smitovom nećaku, koji je umesto toga prikazan kao Smitov rođak, i zamenjuje zaraženu oprugu sa parom eksera.[11]
  • Priča je 1999. adaptirana kao epizoda animirane televizijske serije Šerlok Holms u 22. veku pod nazivom „Avantura poremećenog detektiva”.[12]
  • Epizoda serije Elementarno iz 2012. sa Džonijem Li Milerom u ulozi Holmsa odražava mnoge elemente iz priče, iako je Holms jednostavno bolestan od konvencionalnije bolesti koja na taj način ograničava njegovu sposobnost da obavlja terenski rad.[13]
  • Epizoda serije Šerlok iz 2017. uključuje lik Kalvertona Smita, kojeg tumači Tobi Džouns. Naslov epizode, „Lažljivi detektiv”, je igra reči na naslov originalne priče.[14] Za razliku od originalne priče, u kojoj se sugeriše da je Kalverton Smit počinio samo jedno ubistvo, epizoda ga predstavlja kao bogatog filantropa koji je uredio da određena soba u bolnici koju sponzoriše ima tajni prolaz koji može da iskoristi za šunjanje i ubijanje svakog ko se u njoj leči. Upozoren na Smitovu pravu prirodu od strane njegove naizgled psihotične ćerke kao deo nepoznatog plana, Šerlok koristi ovo kao priliku da stvori opasnu situaciju od koje Džon Votson može da ga spase da bi ispunio poslednji zahtev Meri Votson da spase Džona od njegove tuge nakon njene smrti, namerno padajući iz vagona i vraćajući se staroj navici droge kako bi se mogao smatrati jednostavno obmanjivim, napao je Kalvertona i optužio ga da je serijski ubica, tako da bi bio poslat u Smitovu bolnicu. Ovo daje Šerloku priliku da čuje Kalvertonovo priznanje preko uređaja za snimanje skrivenog u Džonovom starom štapu, za koji je predvideo da će Džon otići sa njim nakon što bude poslat u bolnicu. Iako je prvobitno priznanje proglašeno neprihvatljivim jer ga je Šerlok u suštini stekao u zamci, Kalverton naknadno voljno priznaje svoje zločine Lestradu, radosno razmišljajući da će sada biti još poznatiji.

Radio[uredi | uredi izvor]

  • Edit Mejzer je adaptirala ovu pripovetku kao epizodu američke radio-serije Avanture Šerloka Holmsa. U epizodi, koja je emitovana 1931. godine, glumili su Ričard Gordon kao Šerlok Holms i Li Lovel kao dr Votson.[15] Druge produkcije priče emitovane su 1935. sa Luisom Hektorom kao Holmsom i Lovelom kao Votsonom,[16] i 1936. sa Gordonom kao Holmsom i Harijem Vestom kao Votsonom.[17]
  • Epizoda pod nazivom „Zagonetka umirućeg detektiva” emitovana je 1939. u američkoj radio-seriji Nove avanture Šerloka Holmsa, sa Bejzilom Ratbonom kao Holmsom i Najdželom Brusom kao Votsonom.[18] Još jedna epizoda pod nazivom „Avantura umirućeg detektiva” emitovana je 1943. godine.[19] Priča je takođe adaptirana u epizodu radio-serije iz 1947. sa Tomom Konvejem kao Holmsom i Brusom kao Votsonom.[20][21] Ova verzija prikazuje inspektora Lestrada umesto inspektora Mortona.
  • Radio adaptacija iz 1954. sa Džonom Gilgudom kao Holmsom i Ralfom Ričardsonom kao Votsonom emitovana je na BBC Light programu. Hju Mening je igrao inspektora Mortona. Zajedno sa drugim radio adaptacijama Šerloka Holmsa sa Gilgudom i Ričardsonom, produkcija je emitovana na radiju NBC 1955. godine.[22]
  • Priču je za BBC radio 1967. adaptirao Majkl Hardvik, kao deo radio serije iz 1952–1969, u kojoj su glumili Karlton Hobs kao Holms i Norman Šeli kao Votson.[23]
  • Adaptacija stanice BBC Radio 4 iz 1994, koju je dramatizovao Robert Forest, emitovana je kao deo radio-serije iz 1989–1998. sa Klajvom Merisonom u ulozi Holmsa i Majklom Vilijamsom kao Votsonom. Pored njih su se pojavili Edvard Piterbridž kao Kalverton Smit i Aleks Dženings kao Sevidž.[24]
  • Godine 2010, priča je adaptirana kao epizoda Klasičnih avantura Šerloka Holmsa, serije u američkoj radio-emisiji Imagination Theatre, sa Džonom Patrikom Lourijem kao Holmsom i Lorensom Albertom kao Votsonom.[25]

Reference[uredi | uredi izvor]

Napomene
  1. ^ Doyle, Arthur Conan (5. 11. 2007). The New Annotated Sherlock Holmes: The Complete Short Stories: The Return of Sherlock Holmes, His Last Bow and The Case-Book of Sherlock Holmes. 2. W. W. Norton. str. 1360. ISBN 978-0-393-24182-2. 
  2. ^ Klinger, Leslie S., ur. (2005). The New Annotated Sherlock Holmes, Vol. II. New York: W. W. Norton. ISBN 978-0-39305-916-8. 
  3. ^ Sodeman, W. A. (januar 1994). „Sherlock Holmes and tropical medicine: a centennial appraisal”. Am. J. Trop. Med. Hyg. 50 (1): 99—101. PMID 8304578. doi:10.4269/ajtmh.1994.50.99. 
  4. ^ Vora, S. K. (februar 2002). „Sherlock Holmes and a biological weapon”. J R Soc Med. 95 (2): 101—103. PMC 1279324Slobodan pristup. PMID 11823558. doi:10.1258/jrsm.95.2.101. 
  5. ^ Smith 2014, str. 179
  6. ^ Cawthorne 2011, str. 145
  7. ^ Cawthorne 2011, str. 151
  8. ^ Barnes, Alan (2011). Sherlock Holmes on Screen. Titan Books. str. 13. ISBN 9780857687760. 
  9. ^ Barnes, Alan (2011). Sherlock Holmes on Screen. Titan Books. str. 296. ISBN 9780857687760. 
  10. ^ Barnes, Alan (2011). Sherlock Holmes on Screen. Titan Books. str. 114. ISBN 9780857687760. 
  11. ^ Barnes, Alan (2011). Sherlock Holmes on Screen. Titan Books. str. 114—116. ISBN 9780857687760. 
  12. ^ Barnes, Alan (2011). Sherlock Holmes on Screen. Titan Books. str. 225. ISBN 9780857687760. 
  13. ^ Broyles, Britney. „Crime and culture : a thematic reading of Sherlock Holmes and his adaptations”. University of Louisiana. Pristupljeno 9. 12. 2018. 
  14. ^ Shoemaker, Allison (9. 1. 2018). „Sherlock observes, but doesn't see, in a thrilling but overcrowded episode”. Pristupljeno 9. 12. 2018. 
  15. ^ Dickerson 2019, str. 39
  16. ^ Dickerson 2019, str. 63
  17. ^ Dickerson 2019, str. 73
  18. ^ Dickerson 2019, str. 89
  19. ^ Dickerson 2019, str. 130
  20. ^ „The Dying Detective - Sherlock Holmes - Tom Conway & Nigel Bruce Radio Shows”. Classic Radio World "Blog Archive". 10. 3. 2011. Pristupljeno 2. 2. 2013. [mrtva veza]
  21. ^ Dickerson 2019, str. 221
  22. ^ Dickerson 2019, str. 285
  23. ^ De Waal, Ronald Burt (1974). The World Bibliography of Sherlock Holmes. Bramhall House. str. 392. ISBN 0-517-217597. 
  24. ^ Coules, Bert. „His Last Bow”. The BBC complete audio Sherlock Holmes. Pristupljeno 12. 12. 2016. 
  25. ^ Wright, Stewart (30. 4. 2019). „The Classic Adventures of Sherlock Holmes: Broadcast Log” (PDF). Old-Time Radio. Pristupljeno 11. 6. 2020. 
Izvori

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]