Firovski rejon
Firovski rejon Firovskiй raйon | |
---|---|
Država | Rusija |
Federalni okrug | Centralni |
Administrativni subjekt | Tverska oblast |
Admin. centar | Firovo |
Status | opštinski rejon |
Osnivanje | 1935. |
Površina | 1.747 km2 |
Stanovništvo | 2014. |
— broj st. | 8.736 |
— gustina st. | 5 st./km2 |
Vremenska zona | UTC+3 |
Registarske tablice | 69 |
Zvanični veb-sajt |
Firovski rejon (rus. Фировский район) administrativno-teritorijalna je jedinica drugog nivoa i opštinski rejon u severnom delu Tverske oblasti, na severozapadu evropskog dela Ruske Federacije.
Administrativni centar rejona je varošica Firovo. Prema procenama nacionalne statističke službe Rusije za 2014. na teritoriji rejona je živelo 8.736 stanovnika ili u proseku oko 5,0 st/km².
Geografija[uredi | uredi izvor]
Firovski rejon se nalazi u severnom delu Tverske oblasti, na području Valdajskog pobrđa i obuhvata teritoriju površine 1.747 km². Graniči se sa Bologovskim rejonom i ZATO gradom Ozjorni na severu i severozapadu, na istoku je Višnjevoločki, a na jugu Kuvšinovski rejon. Na zapadu je teritorija Ostaškovskog rejona, dok su na severu rejoni Novgorodske oblasti (Demjanski i Valdajski).
Gotovo celokupna rejonska teritorija pripada basenu reke Mste preko koje je povezana sa slivom reke Neve i Baltičkog mora. Najvažnije reke u severnom delu rejona su Šlina i njena najvažnija pritoka Graničnaja, dok je najznačajniji vodotok na jugu reka Cna. I Cna i Šlina su leve pritoke reke Mste. Jedan mali deo rejonske teritorije na krajnjem jugoistoku pripada basenu reke Tverce (deo basena Volge).
Rejon je poznat po brojnim jezerima od kojih su najveća Šlino (34 km²), Seremo (19,6 km²), Graničnoje (6,9 km²) i Tihmenj (5,44 km²). Pod šumama je oko polovina ukupne rejonske teritorije.
Istorija[uredi | uredi izvor]
Preteča sadašnjeg rejona bila je Firovska parohija Valdajskog okruga koja je postojala od 1924. do 1929. godine. Godine 1929. Firovska parohija ulazi u granice Bologovskog rejona.
Kao samostalan rejon u granicama kalinjinske (danas Tverske) oblasti formiran je 1935. godine. Međutim Firovski rejon je ponovo raspušten 1963. godine, a njegova teritorija postala delom Višnjevoločkog rejona. Ponovo je uspostavljen 1972. godine.
Demografija i administrativna podela[uredi | uredi izvor]
Prema podacima popisa stanovništva iz 2010. na teritoriji rejona je živelo ukupno 9.396 stanovnika,[1] dok je prema proceni iz 2014. tu živelo 8.736 stanovnika, ili u proseku 5,0 st/km².[2]
1959. | 1970. | 1979. | 1989. | 2002. | 2010. | 2014. |
---|---|---|---|---|---|---|
22.464 | --- | 15.649 | 14.282[3] | 11.919[4] | 9.396[1] | 8.736* |
Napomena: * Prema proceni nacionalne statističke službe
Na području rejona postoji ukupno 108 naseljenih mesta podeljenih na ukupno 5 opština (3 seoske i 2 urbane). Status urbanih naselja imaju varošice Firovo koja je ujedno i administrativni centar rejona i Velikooktjabrski.
Saobraćaj[uredi | uredi izvor]
Preko teritorije Firovskog rejona prolazi železnica na relaciji Bologoje—Soblago—Velikije Luki i drumski pravac Firovo–Višnji Voločok.
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b "Всероссийская перепись населения 2010 года. Том 1". Архивирано на сајту Wayback Machine (15. март 2013)
- ^ Оценка численности постоянного населения Тверской области на 1 января 2014 года Архивирано на сајту Wayback Machine (23. мај 2014)
- ^ „Vsesoюznaя perepisь naseleniя 1989 g. Čislennostь naličnogo naseleniя soюznыh i avtonomnыh respublik, avtonomnыh oblasteй i okrugov, kraёv, oblasteй, raйonov, gorodskih poseleniй i sёl-raйcentrov.”. Vsesoюznaя perepisь naseleniя 1989 goda (na jeziku: ruski). Demoscope Weekly. 1989. Pristupljeno 4. 9. 2012.
- ^ Federalьnaя služba gosudarstvennoй statistiki (21. 5. 2004). „Čislennostь naseleniя Rossii, subъektov Rossiйskoй Federacii v sostave federalьnыh okrugov, raйonov, gorodskih poseleniй, selьskih naselёnnыh punktov – raйonnыh centrov i selьskih naselёnnыh punktov s naseleniem 3 tыsяči i bolee čelovek”. Vserossiйskaя perepisь naseleniя 2002 goda (na jeziku: ruski). Federalni zavod za statistiku. Pristupljeno 4. 9. 2012.