Hrvatski blok (1921)

Stjepan Radić

Hrvatski blok je bio skup tri hrvatske političke partije (HRSS, HZ, HSP) u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koji se, nakon donošenja Vidovdanskog ustava, zalagao za njegovu reviziju i preuređenje Kraljevine po federalističkom principu.

Nastanak

Centralistički politički kurs uspostavljen Vidovdanskim ustavom uzbunio je hrvatsku opoziciju. U državnopravnom provizorijumu bivše austrougarske zemlje zadržale su svoje posebne „zemaljske vlade“ i autonomni delokrug rada. Hrvatski političari istrajavali su u zahtevu za posebnim nacionalnim razvojem u svojoj zasebnoj državi ili jasno omeđenoj i uređenoj autonomiji. Konstitutivni akt od 1. decembra 1918. godine za hrvatske političare je imao ugovornu prirodu, što je poreknuto Vidovdanskim ustavom. Na tome su oni temeljili zahtev da hrvatske zemlje imaju sopstveni pravni status, pravni položaj i organizaciju vlasti. Vidovdanski ustav oni su označili samovlastim i protivpravnim kršenjem „prvobitnog ugovora“. Tražena je revizija ustava, a prećeno je povraćajem Hrvatske u položaj potpune države nezavisnosti. Direktna posledica donošenja Vidovdanskog ustava je osnivanje „Hrvatskog bloka“ (avgust 1921. godine) od strane predstavnika HRSS, Hrvatske zajednice i Hrvatske stranke prava. Program Hrvatskog bloka bio je izrazito federalistički. Vladina štampa, a naročito listovi oko Svetozara Pribićevića, napadali su Hrvatski blok zbog separatizma što nije bilo osnovano, jer se blok izjasnio za državnu zajednicu, ali federalističku, ne centralističku.

Memorandum Hrvatskog bloka povodom konferencije u Đenovi

Na proleće 1922. godine, na inicijativu Engleske, predstavnici Francuske, Italije, Belgije i Engleske sastali su se na međunarodnoj konferenciji u Đenovi kako bi se „osigurao mir u svetu“ i rešili aktuelni svetskopolitički problemi. Učestvovali su čak i predstavnici Sovjetskog Saveza. Saziv Đenovljanske konferencije dao je povoda Stjepanu Radiću da poradi na tome da i Hrvatska prisustvuje konferenciji i na njoj istakne hrvatsko pitanje. Hrvatski blok iskoristio je konferenciju u Đenovi kako bi hrvatskom pitanju dalo svetskopolitički karakter. Vođstvo Hrvatskog bloka uputilo je memorandum konferenciji. Memorandum je objavljen i u beogradskom dnevniku „Politika“. Hrvatski blok se memorandumom obratio inostranstvu za pomoć protiv centralizma Kraljevine SHS. Centralistički državni vrh optuživao je Hrvatski blok da se obraćanjem međunarodnoj konferenciji teži da se uvede strana intervencija u unutrašnja pitanja Kraljevine SHS. Italijanska vlada odmah je pokazala sklonost ka pokretanju akcije protiv Kraljevine SHS. Vođstvo Hrvatskog bloka ne priznaje ni nastanak Kraljevine SHS već za tu državu koristi naziv „međunarodno priznata teritorija Srba, Hrvata i Slovenaca“, nastala ugovorom. O vladi Kraljevine Hrvatski blok piše kao o fašističkoj predstavnici tadašnjeg režima u Beogradu. Pašićeva vlada odredila je za Đenovljansku konferenciju delegaciju na čelu sa Momčilom Ninčićem, ni ne pomišljajući da ispuni zahtev Hrvatskog bloka da u sklopu delegacije odredi posebno predstavništvo Hrvatske. Hrvatski blok obratio se povodom toga memorandumom samoj konferenciji. Vlada je odgovorila oštrim represalijama. Najpre je usledila uredba o „podeli zemlje na oblasti“ (1922).

Markov protokol

Glavni članak: Markov protokol

U prvim godinama nakon donošenja Vidovdanskog ustava, hrvatsko pitanje postalo je dominantni činilac unutrašnje politike. Uredba o podeli zemlje na 33 oblasti produbila je nepoverenje između Srba i Hrvata. Radikali su ostali najnepomirljiviji branioci Vidovdanskog ustava. Pašić je odbacivao svaku mogućnost promene ustava, a u tome je imao i podršku monarha. Za radikale je bilo važno zauzdati političku ofanzivu Stjepana Radića lažnim obećanjima koja će odložiti zahteve za revizijom ustava. Aprila 1923. godine Pašić je uputio u Zagreb Đivu Supila da privoli Radića na sporazum sa radikalima. Sporazum je nazvan „Markovim protokolom“ po predsedniku radikalskog poslaničkog kluba Marku Đuričiću. Vlada je obećala da neće sprovoditi podelu države na oblasti. Radić je ubrzo u jednom govoru u zagrebačkom predgrađu Borongaj pogazio sporazum tražeći suverenitet za Hrvate i izjavljujući da ne prihvata srpskog kralja za vladara. Projekat HRSS predviđao je da Hrvatska kao nezavisna država stupi u konfederaciju sa Srbijom. Pojavu projekta radikali su dočekali sa ogorčenjem i protestima. Nikola Pašić definitivno je napustio politiku pregovora.

Raspad

Za vreme svog boravka u Moskvi, Stjepan Radić učlanio je HRSS u Seljačku internacionalu (tada pod kontrolom komunističke Treće internacionale). To, kao i česti sukobi režima sa hrvatskim opozicionarima iz Hrvatskog bloka i „Hanao-a“ dovelo je do toga da se decembra 1924. godine Zakon o zaštiti države, donet kao sredstvo sa suzbijanje komunističke propagande, proširi i na HRSS. Usledila su hapšenja i progoni vođstva HRSS-a. Stjepan Radić dugo nije mogao biti pronađen, ali je pomoću razbijene mreže uhoda lociran i uhapšen 5. januara 1925. godine. Opozicioni blok oštro je ustao protiv ovakvog postupka režima. Na izborima od 8. februara pobedu je odneo „Nacionalni blok“. Izbori su sprovedeni uz velika vladina nasilja. Ljubomir Davidović prozvao ih je stamotom za državu. Nova Pašićeva vlada morala se sporazumevati sa sve nemirnijom opozicijom, pre svega sa Stjepanom Radićem. Obe strane vuku taktičke poteze; dolazi do smirivanja tenzija u skupštinskim govorima. Veliki pomak predstavlja govor potpredsednika HRSS Pavla Radića u Skupštini, u ime Stjepana Radića, koji je dao izjavu da HRSS prihvata tadašnje državno uređenje predviđeno Vidovdanskim ustavom. Branio se od optužbi vlade da je HRSS učlanjenjem u Seljačku internacionalu postala komunistička stranka. Rezultat smirivanja tenzija jeste „Narodni sporazum“, akt o sporazumu Radikalne stranke i HRSS. Obrazovana je juna 1925. godine nova vlada u koju ulazi Pavle Radić, a na dan obrazovanja vlade Stjepan Radić je pušten na slobodu. Zaplašen terorom režima, Stjepan se primirio i u telegramima kralju i predsedniku vlade obraća im se snishodljivo. Kralja naziva „našim čovekom“ i predstavnikom naroda.

Promena političkog kursa HRSS dovela je do raspada Hrvatskog bloka. Iz koalicije sa HRSS istupa Ante Trumbić i Hrvatska zajednica. Usledili su brojni sukobi u Skupštini između „zajedničara“ i HRSS-a, a Stjepan Radić nije štedeo na uvredama.

Izvori

• Ferdo Čulinović, Jugoslavija između dva rata, prva knjiga, JAZU, Zagreb, 1961