Pređi na sadržaj

Huana II od Navare

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Huana II od Navare
Huana II od Navare
Lični podaci
Datum rođenja(1312-01-28)28. januar 1312.
Mesto rođenjaŠaranton le Pon, Kraljevstvo Francuska
Datum smrti6. oktobar 1349.(1349-10-06) (37 god.)
Mesto smrtiŠaranton le Pon, Kraljevstvo Francuska
GrobBazilika Sen Deni
Porodica
SupružnikFilip III od Navare
PotomstvoMaria of Navarre, Blanka od Navare, Karlo II od Navare, Philip, Count of Longueville, Louis, Duke of Durazzo, Jeanne de Navarre, Agnès de Navarre
RoditeljiLuj X
Margareta Burgundska, kraljica Francuske
DinastijaKapeta
kraljica Navare
Period1328 - 1349.
PrethodnikŠarl IV
NaslednikKarlo II od Navare

Huana II od Navare ili Jovanka II od Navare (fr. Jeanne[1]; 28. januar 1312, Šaranton le Pon - 6. oktobar 1349, Šaranton le Pon) je bila francuska princeza i kraljica Navare[2][3] (1328—1349) iz dinastije Kapeta.[3]

Bila je kćerka francuskog kralja Luj X[2][3] i njegove supruge Margarete Burgundske.

Otac joj je umro 1316. godine, ostavivši iza sebe samo Huanu i njenu trudnu maćehu. Dok su svi nestrpljivo očekivali da vide da li su Kapeti još uvek dovoljno sposobni da produže svoju mušku lozu, vlast je u svojstvu namesnika preuzeo Huanin stric Filip. Posle nekog vremena kraljeva udovica je rodila sina, ali on je ubrzo umro. Francuska se suočila se pitanjem koje se nikad ranije nije pred nju postavilo - da li žena može naslediti presto? Prema opšte prihvaćenim feudalnim običajima tog vremena, kćerka je mogla da nasledi očev posed i mnogi su tvrdili da se isto pravilo može primeniti na krunu. Drugi su držali da je kraljevsko dostojanstvo naročita svetinja koje nijedna žena nije bila dostojna. Svađe su bile žestoke i potezani su jaki argumenti, ali, kao što se moglo očekivati, pobedilo je mišljenje onog ko je već bio na vlasti. Tako je Filip krunisan za kralja Francuske [2], a Huana je dobila kao apanaž grofovije Morten i Angulem .[4]

Godine 1328. smrću Huaninog drugog strica Šarla [2] [3], koji nije imao muškog naslednika, izumrla je muška linija starije loze kuće Kapeta. Huana je tada dobila kraljevinu Navaru, koju je njen deda stekao pravom braka. Ona se udala za svog rođaka Filipa, grofa Evrea, i rodila sina koji će još mnogo godina zadavati muke naslednicima njenog suparnika. Time je otvoreno još jedno pitanje na koje nije bilo odgovora. Čak i ako jedna žena ne može da ponese krunu, znači li to da ne može ni da je prenese na svog naslednika.[2]

Umrla je 16. oktobra 1349. godine u Šaranton le Ponu. Na navarskom prestolu ju je nasledio sin Karlo Loši.[5]

Porodično stablo[uredi | uredi izvor]

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
16. Luj IX (=14)
 
 
 
 
 
 
 
8. Filip III
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
17. Margareta od Provanse (=15)
 
 
 
 
 
 
 
4. Filip IV
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
18. Đaume I od Aragona
 
 
 
 
 
 
 
9. Izabela Aragonska
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
19. Jolanda od Ugarske
 
 
 
 
 
 
 
2. Luj X
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
20. Teobald I od Navare
 
 
 
 
 
 
 
10. Enrike I od Navare
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
21. Margareta od Burbona
 
 
 
 
 
 
 
5. Huana I od Navare
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
22. Robert I od Artoa
 
 
 
 
 
 
 
11. Blanš od Artoa
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
23. Matilda od Brabanta
 
 
 
 
 
 
 
1. Huana II od Navare
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
24. Odo III od Burgundije
 
 
 
 
 
 
 
12. Igo IV od Burgundije
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
25. Alice of Vergy
 
 
 
 
 
 
 
6. Robert II od Burgundije
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
26. Robert III od Drea
 
 
 
 
 
 
 
13. Jolanda od Drea, vojvotkinja Burgundije
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
27. Aénor of Saint-Valery
 
 
 
 
 
 
 
3. Margareta Burgundska, kraljica Francuske
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
28. Luj VIII
 
 
 
 
 
 
 
14. Luj IX (=16)
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
29. Blanka od Kastilje
 
 
 
 
 
 
 
7. Agnesa od Francuske
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
30. Ramon Berenger IV od Provanse
 
 
 
 
 
 
 
15. Margareta od Provanse (=17)
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
31. Beatriče Savojska
 
 
 
 
 
 

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Pejnter 1997, str. 573.
  2. ^ a b v g d Pejnter 1997, str. 374.
  3. ^ a b v g Pejnter 1997, str. 552.
  4. ^ Pejnter 1997, str. 293.
  5. ^ Pejnter 1997, str. 387.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Pejnter, Sidni (1997). Istorija srednjeg veka (284—1500). Beograd: Clio. 
  • Udaljcov, A. D.; Kosminski, J. A.; Vajnštajn, O. L. (1950). Istorija srednjeg veka II. Beograd. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]