Čikli
شكلي | |
---|---|
Geografija | |
Lokacija | Tunisko jezero |
Površina | 0,035 km2 |
Visina | 2 m |
Administracija | |
Rezervat prirode |
Čikli (arap. شكلي ) je malo nenastanjeno ostrvo (0,035 km²) u severnom delu Tuniskog jezara, poznato po tvrđavi Santijago Čikli, bivšem rimskom utvrđenju, koje je rekonstruisao Luis Pérez de Vargas, španski guverner Golete (Golette), između 1546. i 1550; potpuno je napušteno 1830. i ruinirano. Ostrvo je gotovo ravno, sa prosečnom nadmorskom visinom od 2 m, sa niskim nasipima drenažnog materijala i malim depresijama. Uski put-prevlaka do ostrva duga je preko 8,5 km.
Status[uredi | uredi izvor]
Vlada Republike Tunis je ostrvo 1993. godine proglasila rezervatom prirode, u skladu sa članovima 218 i 219 Šumarskog zakona. Značajne promene 2005. i 2009. postavile su nove standarde zaštite za ovaj rezervat prirode i preporučila izradu planova upravljanja. Severni deo Tuniskog jezera smatra se važnim područjem za ptice (Important Bird Area, IBA) u okviru programa Birdlife International program. Od 2014. godine na osnovu Ramsarske konvencije proglašeno je močvarnim područjem od međunarodnog značaja, pored toga što je rezervat prirode IUCN kategorije IV.
Klima[uredi | uredi izvor]
Grad Tunis, od čijeg centra je ostrvo udaljuno oko 3,5 km u vazdušnoj liniji, odlikuje se mediteranskom klimom, sa vrućim, suvim letima i blagim, relativno kišovitim zimama, sa godišnjom količinom padavina od 465,5 mm, srednjom minimalnom temperaturom od 13,3 °C i srednjom maksimalnom temperaturom od 23,5 °C. Dominantni vetrovi su iz pravca severa i zapada sa udarima od 83,5 km/h.[1]
Vegetacija[uredi | uredi izvor]
Vegetacija se uglavnom sastoji od zeljastih halofita kao što su sukulente iz porodice Chenopodiacae. Suaeda maritima je jedina drvenasta biljka na ostrvu; dominira depresijama koje se zimi pune vodom. Ostale vrste uključuju Halocnemum strobilaceum i Tecticornia indica. U istraživanjima iz 1999. pominju su 4 vrste (Galactites mutabilis, Limoniun boitardii, Marrubium aschersonii i Silene barrattei), 2 podvrste (Hippocrepis minor subsp. brevipetala i Onopordon nervosum subsp. platylepis) i jedan endemski varijetet Koeleria pubescens subsp. villosa var. doumeti.[2]
-
Suaeda maritima -
Halocnemum strobilaceum -
Tecticornia indica
Ornitofauna[uredi | uredi izvor]
Najveću prirodnu vrednost ostrvu daju vodene ptice, sa 57 vrsta kojima ovo ostrvo predstavlja zimovalište. U njemu se nalazi 6% zimujuće populacije flaminga (Phoenicopterus roseus) iz regiona zapadnog Palearktika, sa 8.000-10.000 parova. Brojne su i populacije zimujućih kormorana (Phalacrocorax carbo), čaplje kašikare (Platalea leucorodia), vlastelice (Himantopus himantopus), šiljkana (Anas acuta) i plovke kašikare (Anas clypeata). Druge vrste formiraju kolonije za razmnožavanje: mala bela čaplja (Egretta garzetta), a na ostrvu se, pored ostalih, gnezde i žutonogi galeb (Larus michahellis), šarena utva (Tadorna tadorna) i ćubasti gnjurac (Podiceps cristatus).[3]
-
Phoenicopterus roseus -
Phalacrocorax carbo -
Platalea leucorodia -
Himantopus himantopus -
Anas acuta -
Anas clypeata -
Egretta garzetta -
Larus michahellis
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Banque Mondiale (2011): Adaptation au changement climatique et aux désastres naturels des villes côtières d’Afrique du nord.
- ^ Neffati, M., Ghrabi, N., Akrimi, N., Henchi, B. (1999): Les plantes endémiques de la Tunisie. in Flora Mediterrànea, nº 9, 163-174
- ^ Viñals, M.J., Planelles, M., Alonso-Monasterio, P., Morant, M. (2016) Recreational Carrying Capacity on Small Mediterranean Islands. Cuadernos de Turismo, nº 37: 437-463