Pređi na sadržaj

Carcharhinus brachyurus

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Carcharhinus brachyurus
A bronze shark with a white belly and a triangular dorsal fin, viewed against the sunlit water surface
Naučna klasifikacija uredi
Domen: Eukaryota
Carstvo: Animalia
Tip: Chordata
Klasa: Chondrichthyes
Red: Carcharhiniformes
Porodica: Carcharhinidae
Rod: Carcharhinus
Vrsta:
C. brachyurus
Binomno ime
Carcharhinus brachyurus
(Ganter, 1870)
World map with dark blue shading in the western Mediterranean, off northwest and southern Africa, Argentina, northeast Asia and Japan, southern Australia, around New Zealand, around Baja California, and off Peru and northern Chile, and light blue shading in the eastern Mediterranean, the Gulf of Mexico, northern Australia, and further south along Chile
Vode koje nastanjuje ova vrsta[2]
Sinonimi

Carcharhinus acarenatus Moreno & Hojos, 1983
Carcharhinus improvisus SMit, 1952
Carcharhinus remotoides Deng, Ksiong & Zan, 1981
Carcharhinus rochensis Abela, 1972
Carcharias brachyurus Ganter, 1870
Carcharias lamiella Džordan & Žilbert, 1882
Carcharias remotus Dumeril, 1865
Eulamia ahenea Stid, 1938
Galeolamna greyi Oven, 1853

Carcharhinus brachyurus vrsta je ajkule iz porodice Carcharhinidae i jedini pripadnih njenog roda koji živi u vodama sa umerenom temperaturom. Rasprostranjen je u velikom broju zasebnih populacija u severoističnom i jugozapadnom Atlantskom okeanu oko Australije i Novog Zelanda. Ova vrsta se takođe može naći u ušću reka, plitkim uvala i lukama, kao i u priobalnim vodama dubokih do 100 m ili više, gde se veći deo godine nalaze ženke ove vrste i vrše sezonske migracije. Vrsta dostiže dužinu od 3,3 metara i teško ju je razlikovati od ostalih ajkula.

Ovu vrstu karakterišu uski gornji zubi u obliku kuke, nedostatak grbe između leđnih peraja i bronzana boja. Hrani se uglavnom glavonošcima i košljoribama, brzo pliva, lovi u skupinama, ali je veći deo života usamljena. U vodama Južne Afrike ova vrste često lovi sardine. Kao i druge ajkule, živahna je, a ženka embrinon neguje kroz posteljicu. Ženke svake druge godine izlegnu od 7 do 24 mladunaca uglavnom u rastinju, a nose i u stomaku 12, ponekada i 21 mesec. Carcharhinus brachyurus je izuzetno sporo rastući, mužjaci i ženke ne dostižu seksualnu zrelost od 13 do 19 odnosno od 19 do 20 godine.

Ova vrsta se izuzetno ceni u komercijalnom i rekreativnom ribolovu.[1] Veličina populacije nije poznata, ali Međunarodna unija za zaštitu prirode svrstala ju je u kategoriju pod pretnju po rizik, zbog niske rasta reproduktivne stope i zato što se veruje da je njen broj u nekim oblastima opao. Retko napadaju ljude, ali su na devetom mestu među ribljim svetom po napadu na njih.[3]

Taksonomija i evolucija[uredi | uredi izvor]

Zbog svog zakržljalog opsega Carcharhinus brachyurus je opisan nekoliko puta na različitim mestima. Najraniji validni opis smatra se izveštajem britanskog zoologa Alberta Gantera, koji se nalazi u katalogu riba u Britanskom muzeju iz 1870. godine.[4] Nekada se smatralo da je najranije ime ove vrste Carcharias remotus iz 1865. godine, a ona je otkrivena i u starijoj literaturi, gde se nazivala C. acronotus. Još ranije ime, Galeolamna greyi dao je ovoj vrsti Ričard Oven 1853. godine. Savremeni autori su ovu vrstu svrstali u rod Carcharhinus.[5][6]

Epitet brachyurus potiče od grčke reči koja znači „kratak” i oura koja ozvačava „rep”.[6] Naziv whaler na engleskom jezik potiče iz 19. veka, kada su viđene ajkule kako plivaju oko leševa kitova.[7] Ganter je svoj rad o ovoj vrsti prvobitno zasnovao na primerku Carcharhinus brachyurus sa Novog Zelanda i 2 primeraka iz Australije, za koje se kasnije otkrilo da su vrste C. leucas.[4][5] Džek Gerik je 1982. godine odredio ženku dugu 2,4 m uhvaćenu na Novom Zelandu kao novi primerak vrste.[8]

Zub ove vrste pronađen je u reci Pungo u Severnoj Kaliforniji, a on datira iz doba miocena.[8][9] [10] Zub ove ajkule pronađen je i u Toskani i datira iz miocena, kao i zub u Kosta Mesi u Kaliforniji, koji datira iz kasnog pelistocena (pre 126.000 do 12.000 godina).[11][12]

Stanište i vrsta[uredi | uredi izvor]

A school of small, slim-bodied, silvery fish
Carcharhinus brachyurus sa plenom.

Carcharhinus brachyurus jedini je član svog roda koji nastanjuje umerene, a ne tropske vode, na temperaturama iznad 12 °C.[13] Široko je rasprostranjena vrsta, ali odvojena kao regionalna populacija. U Atlantskom okeanu ova ajkula se pojavljuje na potezu od Sredozemnog mora do Maroka i Kanarskih ostrva, izvan Argentine, Namibije i Južne Afrike gde mogu postojati dve odvojene populacije. Primećena je u vodama Mauritanije, Gvinejskog zaliva, a veruje se da je ima i u Meksičkom zalivu.[14] U Indo-Pacifiku nalazi se od Istočnog kineskog mora do Japana (izuzev voda Hokaida) i južnih delova Rusije, u delovima južne Australije uglavnom između Sidneja i Perta, ali i severno od njih.

Takođe, ova vrsta je popisana i oko Novog Zelanda do Kermadeksih ostrva, a postoje i nepotvrđeni izveštaji da nastanjuje i vode Sejšela i Tajlandskog zaliva.[15] U istočnom delu Tihog okeana javlja se od severnog dela Čilea, od Meksika do Kalifornije, uljkučujući Kalifornijski zaliv.[1][16] Carcharhinus brachyurus uobičajena je u vodama Argentine, Južne Afrike, Australije i Novog Zelanda.[1][5] Ova vrsta može se naći malo dalje od zone surfovanja iznad kontinentalnog pasa, na otvorenom okeanu i to na dubinama na 100 m ili više. Često ulazi u plitke vode, uključujući uvale, plićake i luke, a takođe nastanjuje i stenovita i obalna područja.

Vrsta je tolerantna na niske i promenjive salinitete, a prijavljena je i u tokovima velikih reka. Mladi primerci nastanjuju obalne vode na 30 metara dubine tokom cele godine, dok se odrasle jedinke približavaju obali samo u proleće i leto.[1] Populacije Carcharhinus brachyurus na obe hemisfere vrše sezonske migracije kao odgovor na promene temperature, zbog reprodukcije ili dostupnosti plena. Kreću se podeljeni po starosti i polu. Ženke provode zimu u suptropskim predelima, a one koje nose mladunce se uglavnom kreću ka obali, kako bi čuvale mladunce u priobalnim rasadnicima.[1][6] Mužjaci ostaju u suptropskim predelima većinu godine, osim u kasnu zimu ili proleće kada se kreću kako bi se susreli i parili sa ženkama.[17] Tokom migracija zabeleženo je da su pojedinci preplivavali i do 1320 km.[1]

Opis i biologija[uredi | uredi izvor]

Carcharhinus brachyurus ima vitko telo sa blago zakrivljenim profilom odmah iza glave.[5][18] Njuška je prilično dugačka i šiljasta, a preko nosnica se nalaze pregibi kože. Okrugle, umereno velike oči opremljene su membranama. Usta imaju kratke i suptilne brazde na uglovima, a sadrže 29 do 35 gornjih i 29 do 33 donjih zuba.[5][19] Zubi su opšti, a gornji imaju karakterističan kukasti oblik i više su nagnuti prema vilici, dok su donji zubi uspravni.[5][6]

Peraja ove vrste su velika, šiljasta i srpasta.[20] Prvo leđno peraje je visoko sa šiljastim vrhom, dok je drugo leđno peraje malo, nisko i postavljeno nasuprot analnom peraju. Ova ajkula obično nema grbe između leđnih peraja, a kaudalna peraja imaju dobro razvijen donji režanj i duboki zarez blizu vrha gornjeg režnja. Ova ajkula je od bronzane do maslinasto sive boje, ponekad sa ružičastim delovima ka vrhovima i ivicama peraja.[5][7][19][21]

Nakon smrti boja ove ajkule brzo izbledi i ona bude siva ili smeđa. Donja strana ove ajkule je bela, a ona je dosta slična sa vrstama kao što su C. obscurus, jedina razlika je oblik gornjih zuba. Po nekim proračunima koji nisu potvrđeni, ova ajkula dostiže dužinu od 3,3 m i težinu od 305 kilograma.[22][23] Carcharhinus brachyurus je brza i aktivna vrsta, može se sresti sama ili u parovima.[1][16] U grupi ih može biti i više stotina, ranije se verovalo da se okupljaju zbog parenja, a zapravo takva okupljanja su vrlo česta i rade se kako bi lakše ulovili plen. Ova vrsta može postati plen morskih pasa ili kita ubica. Poznati paraziti ove vrste su Carcharhinus brachyurus[24] su Cathetocephalus australis, Dasyrhynchus pacificus, D. talismani, Floriceps minacanthus[25], Phoreiobothrium robertsoni[23], Pseudogrillotia spratti[26], Stibarobdella macrothela[27] i Otodistomum veliporum.[23][28][29]

Carcharhinus brachyurus se uglavnom hrani glavonišcima uključujući lignje, hobotnice, košljoribe, osliće, somove, australijskog lososa, tune i morske pse.[1][18] Za vrste ove ajkule preko 2 metara dužine, bitna hrana su Cephalopods, dok mlađi primerci konzumiraju uglavnom rakove i meduze. Ova ajkula ne napada morske sisare, mada je poznato da retko napada delfine koji su povređeni od ribarskih mreža. Dominantni plen ove vrste iznad Južne Afrike je Sardinops sagax i on čini 69—95% ishrane ove ajkule.[30][31][32] Veliki broj ovih primeraka lovi zajedno, a u Južnoj Africi ove vrsta navodno prati mreže ribarskih brodova.[33][6]

A school of small, slim-bodied, silvery fish

Kao i ostali članovi njene porodice, ova ajkula je živahna. Odrasle ženke imaju jedan funkcionalan jajnik sa desne strane i dve funkcionalne materice. Neposredno pre parenja mužjak ujeda ženku za telo ili škrge.[34] U južnoj hemisferi parenje se odvoja od oktobra do dcembra kada su oba pola migrirala u priobalne vode. Ženke rađaju u periodu od juna do januara, a vrhunac je u oktobru i novembru.[1][31][34] Ženke ove vrste koriste plitka priobalna staništa i tu neguju mladunce, oko rasadnika.[1][34] Ovi rasadnici pružaju obilnu hranu i smanjuju verovatnoću da će ih veće ribe napasti. Poznati rasadnici nalaze se oko Severnog ostrva, kod zaliva Bajmeva i Havke, oko zaliva Sent Vinsent i u zalivu Port Filip kod Japana. Takođe, rasadnici gde ženke čuvaju mladunce nalaze se u vodama Rodosa, Nice i Al Hoseimau Maroku za meditarnske vrste ove ajkule, kao i u Zapadnoj Sahari, Bunos Ajresu za ajkule jugozapadnog Atlantika, pored uvala Panta i Gunapae u Peruu, zalivu San Sebastijan i u zalivu San Dijego za Carcharhinus brachyurus koje nastanjuju istočni Paficik.[1]

Većina izvora procenjuje da period trudnoće kod ove vrste traje 12 meseci, mada neki podržavaju tumačenje da traje od 15 do 21 mesec. Ženke svake godine polažu jaja, a broj mladunaca se kreće od 7 do 24, a u proseku 15 ili 16. Ženke izvan Kalifornije i poluostrva Baja imaju tendeciju da nose manji broj mladih u odnosu na ženke u drugim delovima sveta. Novorođenčad su dugačka od 56 do 67 cm. Carcharhinus brachyurus spada u najsporije rastuće vrste Carcharhinus . Van Južne Afrike mužjaci dostižu polnu zrelost sa 2 do 2,4 m, odnosno sa 13, do 19 godina, dok ženke sazrevaju sa 2,3 do 2,5 m dužine odnosno sa 19 do 20 godina.[1][31][1][6] Ženke izvan Australije sazrevaju kada budu dugačke 2,5 m, dok ženke kod Argentine sazrevaju kada budu dužine od 2,2 m.[1][34] Maksimalni životni vek je 30 godina za mužjake i 25 godina za ženke.[14][14]

Kontakt sa ljudima i zaštita[uredi | uredi izvor]

Carcharhinus brachyurus retko napadaju ljude, ali je vrsta na devetom mestu napada na njih. Tokom perioda praćenja do 2013. godine, Univerzitet na Floridi je pripisao 20 napada na ljude ovoj vrsti. Iako je velika i snažna nije naročito agresivna prema ljudima, osim u prisustvu hrane. Poznato je da često napadaju ribarske mreže, kako bi došle do plena.[35] Usmrtile su plivače 1974. godine na Novom Zelandu i 2014. godine u Novom Južnom Velsu.[6][7] Tri od deset napada ajkula na ljude se pripisuje vrsti Carcharhinus brachyurus.[36][37][38]

Ova vrsta vrlo teško se prilagođava i opstaje u zatočeništvu. Komercijalni ribolov na ovu vrstu dozvoljen je od Novog Zelanda, Australije, Južne Afrike, Brazila, Urugvaja, Argentine, do Meksika i Kine. Takođe se lovi u mnogim drugim predelima širom sveta.[16] Ova vrsta uglavnom se lovi mrežama, u manjoj meri parangalom, a njeno meso se prodaje za ljudsku upotrebu. Ova ajkula popularna je i kod rekreativnih ribolovaca u Namibiji, na Novom Zelandu, u Australiji, Južnoj Africi, Argentini, Meksiku i Kaliforniji.[1] Program puštanja ulovljenih primeraka se praktikuje na Severnom ostrvu i u Namibiji.[39][1][6]

Međunarodna unija za zaštitu prirode ocenila je da je Carcharhinus brachyurus blizu pretnje da bude ugrožena. Iako je njena globalna populacija nepoznata, dugo vreme do sazrevanja i mala reproduktivna stopa doveli su do toga da je podložnija ugroženosti. Regionalno gledano, Međunarodna unija za zaštitu prirode navela je minimalnu zabrinutost za ove vrste u Australiji, na Novom Zelandu i u Južnoj Africi, gde se ribarstvom uglavnom bavi samo lokalna populacija ljudi. Prijavljeni ulov na Novom Zelandu 1995/96. godine bio je 40. tona ove vrste, dok je 2001/02. bio 20 tona. Nije poznato da li je ulov manji zbog manjeg interesovanja za ovu ribu ili zbog opadanja broja jedinki u ovim vodama.[1]

U istočnom delu Tihog okeana ova vrsta je retkost i po informacijama ribara retko je prisutna. Međutim, smanjen je ulov ove vrste, morskih pasa i rakova zbog velikih ulova u Kalifornijskom zalivu. U istočnom delu Azije Carcharhinus brachyurus ocenjena je kao ranjiva, iako podaci nisu dostupni, uočeno je smanjenje populacije ove vrste. Lov na ovu vrstu aktivno je trajao do 1970. godine, a dodatne pretnje uključuju degradaciju i uništavanje priobalskih rasadnika, zagađenje vode i smrtnost od mreža.[1] Odeljenje za zaštitu flore i faune Novog Zelanda kvalifikovalo je Carcharhinus brachyurus kao vrstu koja nije ugrožena, prema novozelandskom sistemu klasifikacije pretnji, ali sa kvalifikatorima očuvanja i malo podataka.[40]

Galerija[uredi | uredi izvor]

  • Vilica
    Vilica
  • Gornji zubi
    Gornji zubi
  • Donji zubi
    Donji zubi

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n nj o p „Carcharhinus brachyurus: Duffy, C. & Gordon, I. (SSG Australia & Oceania Regional Workshop, March 2003)”. 2003. doi:10.2305/IUCN.UK.2003.RLTS.T41741A10551730.en. 
  2. ^ Compagno, L.J.V.; M. Dando; S. Fowler (2005). Sharks of the World. Princeton University Press. str. 292–293. ISBN 978-0-691-12072-0.  Nepoznati parametar |name-list-style= ignorisan (pomoć)
  3. ^ „ISAF Statistics on Attacking Species of Shark”. Florida Museum of Natural History, University of Florida. Pristupljeno 6. 4. 2014. 
  4. ^ a b Günther, A.C.L.G. (1870). Catalogue of the Fishes in the British museum, Volume 8. The Trustees. str. 369. 
  5. ^ a b v g d đ e Compagno, L.J.V. (1984). Sharks of the World: An Annotated and Illustrated Catalogue of Shark Species Known to Date. Food and Agricultural Organization of the United Nations. str. 464—466. ISBN 978-92-5-101384-7. 
  6. ^ a b v g d đ e ž Ebert, D.A. (2003). Sharks, Rays, and Chimaeras of California. University of California Press. str. 149—152. ISBN 978-0-520-23484-0. 
  7. ^ a b v Ferrari, A.; A. Ferrari (2002). SharksNeophodna slobodna registracija. Firefly Books. str. 164–165. ISBN 978-1-55209-629-1. 
  8. ^ a b Garrick, J.A.f. (1982). Sharks of the genus Carcharhinus. NOAA Technical Report, NMFS Circ. 445: 1–194.
  9. ^ Compagno, L.J.V. (1988). Sharks of the Order Carcharhiniformes. Princeton University Press. str. 319–320. ISBN 978-0-691-08453-4. 
  10. ^ Heim, B. and J. Bourdon (January 27, 2009). Fossil species: Carcharhinus brachyurus. The Life and Times of Long Dead Sharks. Retrieved on April 11, 2010.
  11. ^ Long, D.J. (24. 5. 1993). „Preliminary list of the marine fishes and other vertebrate remains from the Late Pleistocene Palos Verdes Sand Formation at Costa Mesa, Orange County, California” (PDF). Paleobios. 15 (1–4): 9—13. 
  12. ^ Marsili, S. (mart 2007). „Revision of the teeth of the genus Carcharhinus (Elasmobranchii; Carcharhinidae) from the Pliocene of Tuscany, Italy”. Rivista Italiana di Paleontologia e Stratigrafia. 113 (1): 79—95. 
  13. ^ Smale M.J. (1991). „Occurrence and feeding of three shark species, Carcharhinus brachyurus, C. obscurus and Sphyrna zygaena, on the Eastern Cape coast of South Africa”. South African Journal of Marine Science. 11: 31—42. doi:10.2989/025776191784287808 Slobodan pristup. 
  14. ^ a b v Walter, J.P.; D.A. Ebert (1991). „Preliminary estimates of age of the bronze whaler Carcharhinus brachyurus (Chondrichthyes: Carcharhinidae) from southern Africa, with a review of some life history parameters”. South African Journal of Marine Science. 10: 37—44. doi:10.2989/02577619109504617 Slobodan pristup. 
  15. ^ Roberts, Clive; Stewart, A. L.; Struthers, Carl D.; Barker, Jeremy; Kortet, Salme; Freeborn, Michelle (2015). The fishes of New Zealand. 2. Wellington, New Zealand: Te Papa Press. str. 100. ISBN 9780994104168. OCLC 908128805. 
  16. ^ a b v Hennemann, R.M. (2001). Sharks & Rays: Elasmobranch Guide of the World. IKAN-Unterwasserarchiv. str. 133. ISBN 978-3-925919-33-6. 
  17. ^ Naylor, G.J.P. (1992). „The phylogenetic relationships among requiem and hammerhead sharks: inferring phylogeny when thousands of equally most parsimonious trees result” (PDF). Cladistics. 8 (4): 295—318. PMID 34929961. S2CID 39697113. doi:10.1111/j.1096-0031.1992.tb00073.x. hdl:2027.42/73088. 
  18. ^ a b Van der Elst, R. (1993). A Guide to the Common Sea Fishes of Southern Africa (third izd.). Struik. str. 35. ISBN 978-1-86825-394-4. [mrtva veza]
  19. ^ a b Last, P.R.; J.D. Stevens (2009). Sharks and Rays of Australia (second izd.). Harvard University Press. str. 254—255. ISBN 978-0-674-03411-2. 
  20. ^ Leask, A.; K. Campbell; A. Koubaridis (27. 2. 2013). „Shark Victim Named”. NZ Herald. Pristupljeno 10. 4. 2014.  Nepoznati parametar |name-list-style= ignorisan (pomoć)
  21. ^ Bray, Dianne J. (2011) Bronze Whaler, Carcharhinus brachyurus (Günther 1870). Fishes of Australia
  22. ^ Fishbase species Carcharhinus; species=brachyurus
  23. ^ a b v Press, M. Biological Profiles: Narrowtooth Shark Arhivirano na sajtu Wayback Machine (4. januar 2014). Florida Museum of Natural History Ichthyology Department. Retrieved on April 18, 2010.
  24. ^ Schmidt, G.D.; I. Beveridge (jun 1990). „Cathetocephalus australis n. sp. (Cestoidea: Cathetocephalidae) from Australia, with a Proposal for Cathetocephalidea n. ord”. The Journal of Parasitology. 76 (3): 337—339. JSTOR 3282661. doi:10.2307/3282661. 
  25. ^ Campbell, R.A.; I. Beveridge (1993). „New species of Grillotia and Pseudogrillotia (Cestoda: Trypanorhyncha) from Australian sharks, and definition of the family Grillotiidae Dollfus, 1969” (PDF). Transactions of the Royal Society of South Australia. 117 (1–2): 37—46. [mrtva veza]
  26. ^ Beveridge, I.; R.A. Campbell (februar 1993). „A revision of Dasyrhynchus Pintner (Cestoda: Trypanorhyncha), parasitic in elasmobranch and teleost fishes”. Systematic Parasitology. 24 (2): 129—157. S2CID 6769785. doi:10.1007/BF00009597. 
  27. ^ Richmond, C.; J.N. Caira (maj 1991). „Morphological investigations into Floriceps minacanthus (Trypanorhyncha: Lacistorhynchidae) with analysis of the systematic utility of scolex microtriches”. Systematic Parasitology. 19 (1): 25—32. S2CID 39242285. doi:10.1007/bf00010299. 
  28. ^ Soto, J.M.R. (novembar 2000). „Marine leech, Stibarobdella macrothela (Schmarda, 1861) (Hirudinea, Piscicolidae), parasitic on the whaler shark, Carcharhinus brachyurus (Gunther, 1870) (Chondrichthyes, Carcharhinidae), in southern Brazilian waters”. Revista Brasileira de Biologia. 60 (4): 713—714. PMID 11241973. doi:10.1590/S0034-71082000000400024 Slobodan pristup. 
  29. ^ Caira, J.N.; C. Richmond; J. Swanson (oktobar 2005). „A revision of Phoreiobothrium (Tetraphyllidea : Onchobothriidae) with descriptions of five new species”. Journal of Parasitology. 91 (5): 1153—1174. PMID 16419764. S2CID 1738426. doi:10.1645/GE-3459.1.  Nepoznati parametar |name-list-style= ignorisan (pomoć)
  30. ^ Pescak, T.P. (2005). Currents of Contrast: Life in Southern Africa's Two Oceans. Struik. str. 122. ISBN 978-1-77007-086-8. [mrtva veza]
  31. ^ a b v Cliff, G.; S.F.J. Dudley (1992). „Sharks caught in the protective gill nets off Natal, South Africa. 6. The copper shark Carcharhinus brachyurus (Günther)”. South African Journal of Marine Science. 12: 663—674. doi:10.2989/02577619209504731 Slobodan pristup. 
  32. ^ Heithaus, M.R. (januar 2001). „Predator-prey and competitive interactions between sharks (order Selachii) and dolphins (suborder Odontoceti): a review”. Journal of Zoology. 253: 53—68. CiteSeerX 10.1.1.404.130 Slobodan pristup. doi:10.1017/S0952836901000061. 
  33. ^ Lamberth, S.J. (novembar 2006). „White shark and other chondrichthyan interactions with the beach-seine (treknet) fishery in False Bay, South Africa”. African Journal of Marine Science. 28 (3–4): 723—727. Bibcode:2006AfJMS..28..723L. S2CID 85727412. doi:10.2989/18142320609504222. 
  34. ^ a b v g Lucifora, L.O.; R.C. Menni; A.H. Escalante (2005). „Reproduction and seasonal occurrence of the copper shark, Carcharhinus brachyurus, from north Patagonia, Argentina”. ICES Journal of Marine Science. 62 (1): 107—115. Bibcode:2005ICJMS..62..107L. doi:10.1016/j.icesjms.2004.09.003 Slobodan pristup.  Nepoznati parametar |name-list-style= ignorisan (pomoć)
  35. ^ „Shark Victim Named”. NZ Herald. „A DECADE OF SHARK ATTACKS IN NZ” 
  36. ^ Rickard, L. (5. 9. 2011). „Shark attack witness tells of mauling horror”. The Sydney Morning Herald. Pristupljeno 5. 9. 2011. 
  37. ^ Anna Leask; Kieran Campbell; Andrew Koubaridis (27. 2. 2013). „Shark victim named”. New Zealand Herald. „He spoke of the concern he held for his friends when he saw a large bronze whaler shark, assuming his wife was already safely ashore.” 
  38. ^ Burgess, George. „ISAF Statistics on Attacking Species of Shark”. International Shark Attack File Florida Museum of Natural History, University of Florida. Pristupljeno 12. 4. 2014. „Positive identification of attacking sharks is very difficult since victims rarely make adequate observations of the attacker during the "heat" of the interaction. Tooth remains are seldom found in wounds and diagnostic characters for many requiem sharks (family Carcharhinidae) are difficult to discern even by trained professionals. That said, this list must be used with caution because attacks involving easily identified species, such as white, tiger, sandtiger, hammerhead and nurse sharks, nearly always identify the attacking species, while cases involving difficult to identify species, such as requiem sharks of the genus Carcharhinus, seldom correctly identify the attacker. Thus the list is skewed to readily identified species.” 
  39. ^ „ISAF Statistics on Attacking Species of Shark”. International Shark Attack File Florida Museum of Natural History, University of Florida. Pristupljeno 12. 4. 2014. „A number of requiem sharks in the genus Carcharhinus likely are involved in many more attacks than they are credited in this list and, if the list could reflect that reality, Carcharhinus bites would push such species as the sandtiger, hammerhead and nurse sharks towards the bottom of the list.” 
  40. ^ Duffy, Clinton A. J.; Francis, Malcolm; Dunn, M. R.; Finucci, Brit; Ford, Richard; Hitchmough, Rod; Rolfe, Jeremy (2016). Conservation status of New Zealand chondrichthyans (chimaeras, sharks and rays), 2016 (PDF). Wellington, New Zealand: Department of Conservation. str. 9. ISBN 9781988514628. OCLC 1042901090. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Copper shark na Vikimedijinoj ostavi.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Carcharhinus_brachyurus&oldid=27676754”