Pređi na sadržaj

Taeniura lymma

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Taeniura lymma
Photo of a flattened, disc-shaped fish with a greenish-yellow body covered in neon blue spots, and two neon blue stripes along the tail, lying on coral debris
Naučna klasifikacija uredi
Domen: Eukaryota
Carstvo: Animalia
Tip: Chordata
Klasa: Chondrichthyes
Red: Myliobatiformes
Porodica: Dasyatidae
Rod: Taeniura
Vrsta:
T. lymma
Binomno ime
Taeniura lymma
(Piter Forskaj, 1775)
World map with blue coloring all around the periphery of the Indian Ocean from South Africa to northern Australia, and through Southeast Asia including the Philippines and New Guinea
Rasprostranjenost vrste Taeniura lymma na mapi sveta
Sinonimi

Raja lymma Forskaj, 1775
Trygon ornatus Grej, 1830

Taeniura lymma je vrsta raže iz porodice Dasyatidae. Nastanjuje vode dubine od 30 m i uobičajena je vrsta u tropskim predelima Indijskog okeana i zapadnim vodama Tihog okeana, kao i u okolnim staništima povezanim sa koralnim grebenima. Ova vrsta naraste ne više od 35 cm, ima izbočene oči i relativno kratak i debeo rep. Može se lako razlikovati od drugih raža po plavim tačkama na telu, žutoplavoj boji i po pravim prugama na repu.[2]

Noću, tokom porasta plime Taeniura lymma je aktivna i ukopava se u peščano dno, a kada se voda povuče, ova vrsta se povlači u sklonište na grebene.[3] Ženka rađa do sedam potomaka. Ova vrsta može nauditi ljudima, ali je zabeleženo da je dosta plašljiva i da izbegava kontakt. Dosta je popularna u akvaristici.[4][5]

Međunarodna unija za zaštitu prirode je ovu vrstu označila kao malo ugroženu, jer se suočava sa degradacijom staništa i intezivnom pritisku ribolovaca širom područja koja nastanjuje.[6][7]

Taksonomija i i stanište[uredi | uredi izvor]

Ova vrsta prvi put je opisana kao Raja lymma od strane švedskog prirodnjaka Pitera Forsala 1775. godine u knjizi Descriptiones Animalium quae in itinere ad maris australis terras per annos 1772, 1773, et 1774 suscepto collegit, observavit, et delineavit .[8][9][10] Ipak Forsal nije odredio rod ove vrste. Nemački biolozi Miler i Henle stvorili su rod Taeniura za ovu vrstu, što je ujedno danas i sinonim za nju. Morfološko ispitivanje dokazalo je da je Taeniura lymma povezana sa vrstama H. pacifica i H. schmardae.[11][12]

Taeniura lymma široko je rasprostranjena u tropskim vodama indo-paficičkog regiona, a takođe nastanjuje vode oko Indijskog okeana do južne Afrike, preko Arapskog poluostrva do jugoistočne Azije, uključujući Madagaskar, Mauricijus, Zanzibar, Sejšele, Šri Lanku i Maldive.[13][14] Retka je u Persijskom i Omanskom zalivu.[15] U Tihom okeanu, ova vrsta se nalazi od Filipina do severne Australije, kao i oko brojnih malezijskih i polinezijskih ostrva, sve do istoka Solomonovih ostrva.[16][17] Retka je na dubinama većima od 30 m, a često živi na dnu i posećuje koralne grebene.[18] Takođe se susreće u intertidalnoj zoni i plićim delovima, a primećena je i u blizini predela gde ima dosta morske trave.[19][20][21]

Biologija i ekologija[uredi | uredi izvor]

Taeniura lymma jedna je od najzastupljenijih raža koja obitava na indo-pacifičkim grebenima, a dan provodi skrivena u pećinama ili unutar koralnih grebena, često i u olupinama brodova.[14][22] Noću se okuplja u grupe i pliva u plićim vodama kako našla izvor hrane.[1][6] Za razliku od drugih raža, ova često kopa rupe u pesku, u potrazi za mekušcima, crvima, škampima i pravim košljoribama. Razmnožavanje ove vrste događa se od kraja proleća do leta, mužjak se udvara tako što prati ženku i grize je. Mužjaci odraslih primeraka ove vrste okupljaju se u plitkoj vodi.[23][24]

Kao i ostale vrste raža, Taeniura lymma je prilično živahna i svoj plod održava žumancem, a kasnije se on hrani materičnim mlekom koje sadrži sluz, masti i proteine, koje proizvodi ženka.[25] Period gestacije je neizvestan, smatra se da traje između četiri i dvanaest meseci.[23] Ženke rode do sedam mladih, a svaki od potomaka nakon što se izlegne ima od 13 do 14 cm. Mužjaci dostižu polnu zrelost kada budu dužine od 20 do 21 cm, a nije poznato kada sazrevaju ženke.[23][26][27][28]

Ovom vrstom hrane se delfini i drugi veliki sisari. Poznati paraziti ove vrste su Aberrapex manjajiae, Anthobothrium taeniuri, Cephalobothrium taeniurai, Echinobothrium elegans, E. helmymohamedi, Kotorelliella jonesi, Polypocephalus saoudi, Rhinebothrium ghardaguensis, R. taeniuri, Decacotyle lymmae, Empruthotrema quindecima, Entobdella australis, Pseudohexabothrium taeniurae, Pedunculacetabulum ghardaguensis, Anaporrhutum albidum, Mawsonascaris australis, Sheina orri i Trypanosoma taeniurae.[28][29][30][31]

Kontakt sa ljudima[uredi | uredi izvor]

Ova vrsta može da povredi čoveka, ali je zbog male veličine uglavnom je bezopasna i popularna u trgovinama za akvaristiku.[24] U zatočeništvu teško opstaje, mnogi primerci odbijaju da jedu u akvarijumu, a neke naizgled zdrave jedinke često neobjašnjivo umiru.[32]

Javni akvarijumi postigli su većen stepen uzgoja za ovu vrstu, a uzgojni projekat koji održava Evropska asocijacija zoo vrtova i akvarija brine o ovoj vrsti. Takođe, Taeniura lymma je prisutna u javnim akvarijumima u Africi, jugoistočnoj Aziji i Australiji. Lovi se na mreže, parangal ili uz pomoć koplja.

Međunarodna unija za očuvanje prirode ocenila je da je ova vrsta blizu pretnje da postane ugrožena.[32] Iako je uobičajena i široko rasprostranjena, suočava se sa stalnom degradacijom staništa odnosno koralnih grebena širom svog opsega i masovnog ribolova, ponekad pomoću dinamita.[17][29][33] Populacija je pod velikim pritiskom zbog sportskog i komercijanog ribolova, kao i zbog lokalnog prikupljanja za trgovinu u akvaristici.[16][34][35]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Compagno, L.J.V. (2005). „Taeniura lymma”. Crveni spisak ugroženih vrsta IUCN. IUCN. 2005: e.T39412A10229354. doi:10.2305/IUCN.UK.2005.RLTS.T39412A10229354.en Slobodan pristup. 
  2. ^ Saoud, M.F.A. (1963). „On a new cestode, Anthobothrium taeniuri n. sp. (Tetraphyllidea) from the Red Sea Sting Ray and the relationship between Anthobothrium van Beneden, 1850, Rhodobothrium Linton, 1889 and Inermiphyllidium Riser, 1955”. Journal of Helminthology. 37 (1–2): 135—144. PMID 13976441. doi:10.1017/S0022149X00019696. 
  3. ^ Agrawal, N., L.A. Chisholm and I.D. Whittington (februar 1996). „Pseudohexabothrium taeniurae n. sp. (Monogenea: Hexabothriidae) from the gills of Taeniura lymma (Dasyatididae) from the Great Barrier Reef, Australia”. The Journal of Parasitology. 82 (1): 131—136. JSTOR 3284128. PMID 8627482. doi:10.2307/3284128. 
  4. ^ Saoud, M.F.A. & M.M. Ramadan (1984). „Two trematodes of genus Pedunculacetabulum Yamaguti, 1934 from Red Sea fishes”. Journal of the Egyptian Society of Parasitology. 14 (2): 321—328. PMID 6512282. 
  5. ^ Razarihelisoa, M. (1959). „Sur quelques trematodes digenes de poissons de Nossibe (Madagascar)”. Bulletin de la Société Zoologique de France. 84: 421—434. 
  6. ^ a b Ferrari, A. & A. Ferrari (2002). SharksNeophodna slobodna registracija. Firefly Books. str. 214–215. ISBN 978-1-55209-629-1. 
  7. ^ Sprent, J.F.A. (1990). „Some ascaridoid nematodes of fishes: Paranisakis and Mawsonascaris n. g”. Systematic Parasitology. 15 (1): 41—63. doi:10.1007/bf00009917. 
  8. ^ Bester, C. Biological Profiles: Bluespotted Ribbontail Ray Arhivirano na sajtu Wayback Machine (4. januar 2016). Florida Museum of Natural History Ichthyology Department. Retrieved on November 13, 2009.
  9. ^ Ferreira, A.S. (2013), Breeding and juvenile growth of the ribbontail stingray Taeniura lymma at Oceanário de Lisboa (PDF), University of Lisbon 
  10. ^ Michael, S.W. (1993). Reef Sharks and Rays of the World – A Guide To Their Identification, Behavior and Ecology. Sea Challengers. str. 107. ISBN 978-0-930118-18-1. 
  11. ^ Burreson, E.M. (1989). „Haematozoa of fishes from Heron I., Australia, with the description of two new species of Trypanosoma”. Australian Journal of Zoology. 37 (1): 15—23. doi:10.1071/ZO9890015. 
  12. ^ Kornicker, L.S. (1986). „Redescription of Sheina orri Harding, 1966, a myodocopid ostracode collected on fishes off Queensland, Australia”. Proceedings of the Biological Society of Washington. 99 (4): 639—646. 
  13. ^ Jensen, K. (jun 2006). „A new species of Aberrapex Jensen, 2001 (Cestoda: Lecanicephalidea) from Taeniura lymma (Forsskal) (Myliobatiformes: Dasyatidae) from off Sabah, Malaysia”. Systematic Parasitology. 64 (2): 117—123. PMID 16612652. doi:10.1007/s11230-005-9026-2. 
  14. ^ a b Heemstra, P. & E. Heemstra (2004). Coastal Fishes of Southern Africa. NISC and SAIAB. str. 84. ISBN 978-1-920033-01-9. 
  15. ^ Burgess, W.E., H.R. Axelrod and R.E. Hunziker (2000). Dr. Burgess's Atlas of Marine Aquarium Fishes (third izd.). T.F.H. Publications. str. 676. ISBN 978-0-7938-0575-4. 
  16. ^ a b Randall, J.E. & J.P. Hoover (1995). Coastal Fishes of Oman. University of Hawaii Press. str. 47. ISBN 978-0-8248-1808-1. 
  17. ^ a b Last, P.R. & L.J.V. Compagno (1999). „Myliobatiformes: Dasyatidae”. Ur.: Carpenter, K.E. and V.H. Niem. The Living Marine Resources of the Western Central Pacific (Volume 3). Rome: Food and Agricultural Organization of the United Nations. str. 1479—1505. ISBN 978-92-5-104302-8. 
  18. ^ Cribb, B.W.; Whittington, Ian D. (2004). „Anterior adhesive areas and adjacent secretions in the parasitic flatworms Decacotyle lymmae and D. tetrakordyle (Monogenea: Monocotylidae) from the gills of stingrays”. Invertebrate Biology. 123 (1): 68—77. doi:10.1111/j.1744-7410.2004.tb00142.x. 
  19. ^ Van Der Elst R.; D. King (2006). A Photographic Guide to Sea Fishes of Southern Africa. Struik. str. 17. ISBN 978-1-77007-345-6. 
  20. ^ Tyler, G.A. (II) (2006). „Tapeworms of elasmobranchs (part II) a monograph on the Diphyllidea (Platyhelminthes, Cestoda)”. Bulletin of the University of Nebraska State Museum. 20: i—viii, 1—142. 
  21. ^ Saoud, M.F.A., M.M. Ramadan and S.I. Hassan (1982). „On Echinobothrium helmymohamedi n. sp. (Cestoda: Diphyllidea): a parasite of the sting ray Taeniura lymma from the Red Sea”. Journal of the Egyptian Society of Parasitology. 12 (1): 199—207. PMID 7086222. 
  22. ^ Whittington, I.D. & B.W. Cribb (april 1998). „Glands associated with the anterior adhesive areas of the monogeneans, Entobdella sp. and Entobdella australis (Capsalidae) from the skin of Himantura fai and Taeniura lymma (Dasyatididae)”. International Journal for Parasitology. 28 (4): 653—665. PMID 9602390. doi:10.1016/S0020-7519(98)00016-2. 
  23. ^ a b v Taeniura lymma
  24. ^ a b Eschmeyer, W.N. and R. Fricke, eds. lymma, Raja Arhivirano 2012-02-21 na sajtu Wayback Machine. Catalog of Fishes electronic version (January 15, 2010). Retrieved on February 17, 2010.
  25. ^ Ramadan, M.M. (1986). „Cestodes of the genus Cephalobothrium Shipley and Hornel, 1906 (Lecanicephaliidae), with description of C. ghardagense n. sp. and C. taeniurai n. sp. from the Red Sea fishes”. Japanese Journal of Parasitology. 35 (1): 11—15. 
  26. ^ Eschmeyer, W.N. and R. Fricke, eds. Taeniura Arhivirano 2012-02-21 na sajtu Wayback Machine. Catalog of Fishes electronic version (January 15, 2010). Retrieved on February 17, 2010.
  27. ^ Lovejoy, N.R. (1996). „Systematics of myliobatoid elasmobranchs: with emphasis on the phylogeny and historical biogeography of neotropical freshwater stingrays (Potamotrygonidae: Rajiformes)” (PDF). Zoological Journal of the Linnean Society. 117 (3): 207—257. doi:10.1111/j.1096-3642.1996.tb02189.x. Архивирано из оригинала (PDF) 08. 03. 2012. г. Приступљено 21. 2. 2010. 
  28. ^ а б Last, P.R. & J.D. Stevens (2009). Sharks and Rays of Australia (second изд.). Harvard University Press. стр. 459–460. ISBN 978-0-674-03411-2. 
  29. ^ а б Miller, J. (2002). Taeniura lymma (On-line). Animal Diversity Web. Retrieved on November 13, 2009.
  30. ^ Hassan, S.H. (децембар 1982). „Polypocephalus saoudi n. sp. Lecanicephalidean cestode from Taeniura lymma in the Red Sea”. Journal of the Egyptian Society of Parasitology. 12 (2): 395—401. PMID 7153551. 
  31. ^ Ramadan, M.M. (1984). „A review of the cestode genus Rhinebothrium Linton, 1889 (Tetraphyllidae), with a description of two new species of the sting ray Taeniura lymma from the Red Sea”. Journal of the Egyptian Society of Parasitology. 14 (1): 85—94. PMID 6736718. 
  32. ^ а б Van der Elst, R. (1993). A Guide to the Common Sea Fishes of Southern Africa (third изд.). Struik. стр. 52. ISBN 978-1-86825-394-4. 
  33. ^ Mann, J. & B. Sargeant (2003). „Like mother, like calf: the ontogeny of foraging traditions in wild Indian Ocean bottlenose dolphins (Tursiops sp.)”. Ур.: Fragaszy, D.M. and S. Perry. The Biology of Traditions: Models and Evidence. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-81597-0. 
  34. ^ Chisholm, L.A. & I.D. Whittington (1999). „Empruthotrema quindecima sp. n. (Monogenea: Monocotylidae) from the nasal fossae of Taeniura lymma (Dasyatididae) from Heron Island and Lizard Island, Great Barrier Reef, Queensland, Australia”. Folia Parasitologica. 46 (4): 274—278. 
  35. ^ Palm, H.W. & I. Beveridge (мај 2002). „Tentaculariid cestodes of the order Trypanorhyncha (Platyhelminthes) from the Australian region”. Records of the South Australian Museum. 35 (1): 49—78. 

Литература[uredi | uredi izvor]

  • Eschmeyer, William N., ed. 1998 Catalog of Fishes Special Publication of the Center for Biodiversity Research and Information, no. 1, vol 1–3. California Academy of Sciences. San Francisco, California, USA. 2905. ISBN 0-940228-47-5.
  • Fish, M.P. and W.H. Mowbray (1970) Sounds of Western North Atlantic fishes. A reference file of biological underwater sounds The Johns Hopkins Press, Baltimore.
  • Flower, S.S. (1935) Further notes on the duration of life in animals. I. Fishes: as determined by otolith and scale-readings and direct observations on living individuals Proc. Zool. Soc. London 2:265-304.
  • Food and Agriculture Organization (1992). FAO yearbook 1990. Fishery statistics. Catches and landings FAO Fish. Ser. (38). FAO Stat. Ser. 70:(105):647 p.
  • Joensen, J.S. and Å. Vedel Tåning (1970) Marine and freshwater fishes. Zoology of the Faroes LXII - LXIII, 241 p. Reprinted from,
  • Jonsson, G. (1992). Islenskir fiskar. Fiolvi, Reykjavik, 568 pp.
  • Kinzer, J. (1983) Aquarium Kiel: Beschreibungen zur Biologie der ausgestellten Tierarten. Institut für Meereskunde an der Universität Kiel. pag. var.
  • Koli, L. (1990) Suomen kalat. [Fishes of Finland] Werner Söderström Osakeyhtiö. Helsinki. 357 p. (in Finnish).
  • Laffaille, P., E. Feunteun and J.C. Lefeuvre (2000) Composition of fish communities in a European macrotidal salt marsh (the Mont Saint-Michel Bay, France) Estuar. Coast. Shelf Sci. 51(4):429-438.
  • Landbrugs -og Fiskeriministeriet. (1995). Fiskeriårbogen 1996 Årbog for den danske fiskerflåde Fiskeriårbogens Forlag ved Iver C. Weilbach & Co A/S, Toldbodgade 35, Postbox 1560, DK-1253 København K, Denmark. p 333–338, 388, 389 (in Danish).
  • Linnaeus, C. (1758) Systema Naturae per Regna Tria Naturae secundum Classes, Ordinus, Genera, Species cum Characteribus, Differentiis Synonymis, Locis 10th ed., Vol. 1. Holmiae Salvii. 824 p.
  • Munroe, Thomas, A. / Collette, Bruce B., and Grace Klein-MacPhee, eds. 2002 Herrings: Family Clupeidae. Bigelow and Schroeder's Fishes of the Gulf of Maine, Third Edition. Smithsonian Institution Press. Washington, DC, USA. 111–160. ISBN 1-56098-951-3.
  • Murdy, Edward O., Ray S. Birdsong, and John A. Musick 1997 Fishes of Chesapeake Bay Smithsonian Institution Press. Washington, DC, USA. xi + 324. ISBN 1-56098-638-7.
  • Muus, B., F. Salomonsen and C. Vibe (1990) Grønlands fauna (Fisk, Fugle, Pattedyr) Gyldendalske Boghandel, Nordisk Forlag A/S København, 464 p. (in Danish).
  • Muus, B.J. and J.G. Nielsen (1999) Sea fish. Scandinavian Fishing Year Book Hedehusene, Denmark. 340 p.
  • Muus, B.J. and P. Dahlström (1974) Collins guide to the sea fishes of Britain and North-Western Europe Collins, London, UK. 244 p.
  • Reid RN, Cargnelli LM, Griesbach SJ, Packer DB, Johnson DL, Zetlin CA, Morse WW and Berrien PL (1999) Atlantic Herring, Clupea harengus, Life History and Habitat Characteristics NOAA Technical Memorandum NMFS-NE-126, NOAA.

Спољашње везе[uredi | uredi izvor]

Taeniura lymma на Викимедијиној остави.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Taeniura_lymma&oldid=27676777”