Нацрт:Restitutio in integrum

Vraćanje u pređašnje stanje ( lat. restitutio in integrum) jeste institut parnicnog postupka kojim se mogu ukloniti štetne posljedice propustanja. Ako je koja stranka iz opravdanih razloga propustila ročište ili rok za preduzimanje odredene radnje i usljed toga izgubila pravo na preduzimanje te radnje, sud će toj stranci na njen prijedlog dozvoliti da naknadno izvrši tu radnju. Ako se dozvoli vracanje u predašnje stanje postupak se vraca u ono stanje u kom se nalazio prije propustanja i ukidaju se sve odluke koje je sud zbog propustanja donio.

Definicija

Oko definisanja pravne prirode ustanove vracanja u pređašnje stanje nije postignuta saglasnost u nauci. U nekim udžbenicima se govori o pravnom sredstvu, bez navodenja podrobnijih razloga u prilog ovakvog stava.

Po drugom tumacenju radi se o pravnom lijeku, redovnom ili vanrednom, zavisno od toga da li je odluka donesena posle propuštanja postala pravnosnažna ili nije.Mišljenja smo da se vraćanje u pređašnje stanje ne može svrstati u pravne lijekove. Za ovakvo stanovište postoje razlozi dvojake prirode.

Prva grupa bi bili formalistički razlozi, a tiču se sistematike ZPP. U glavi koja uređuje pravne lijekove nije se našlo mesta za vraćanje u pređašnje stanje, dok su svi ostali pravni lekovi regulisani u toj glavi. Druga grupa razloga se tiče posljedice koja je prouzrokovana propuštanjem. Štetna posljedica koja je prouzrokvana propuštanjem se ne može poistovjetiti sa odlukom koja je donjeta kao rezultat propuštanja (npr. presuda na osnovu propuštanja usljed propuštanja odgovora na tužbu). Štetna posledica je širi pojam, koji može da podrazumeva odluku suda kojom se postupak okončava, ali ne mora. Zahtjev stranke koja se koristi ustanovom vracanja u pređašnje stanje nije upravljen na obesnaživanje konkretne odluke suda, čak i u situaciji kada je propuštanje dovelo do nepovoljnog okončanja parnice, vec stranka traži vraćanje postupka ii prethodni procesni stadijum.

Konačno, kod ispitivanja osnovanosti prijedloga za vracanje u pređašnje stanje se ne traži od stranke da uvjeri sud da bi bila u povoljnijem položaju, odnosno da bi odluka o meritomu bila povoljnija kao što je to slučaj sa prijedlogom za ponavljanje postupka. Zato se radi o pravnom sredstvu za zaštitu prava, koji je širi, genusni pojam u čiji obim se uklapa i pojam pravnog lijeka. Opravdanost ovakvog tumačenja potvrdila je i sudska praksa.

Pretpostavke za vraćanje u pređašnje stanje

Ako stranka propusti ročište ili rok za preduzimanje neke radnje u postupku i usljed toga izgubi pravo na preduzimanje te radnje, sud će toj stranci na njen prijedlog dozvoliti da naknadno izvrši tu radnju kad postoje opravdani razlozi za propuštanje. Iz ovako formulisanog člana 111. stav 1. ZPP-a mogu se identifikovati sledece pretpostavke za vracanje u predasnje stanje:

*Potrebno je da je stranka propustila ročište ili rok za preduzimanje neke parnične radnje, te je usljed toga izgubila pravo na njeno preduzimanje (prekluzija);

*Zahteva se da stranka podnese blagovremen prijedlog za vračanje u pređašnje stanje;

*Stranka mora dokazati postojanje opravdanih razloga zbog kojih je propustila da preduzme parničnu radnju u roku, odnosno usmeno na ročištu;

*Supsidijarnost predloga za vraćanje u pređašnje stanje;

Postupak i odluke suda

Predlog za vracanje u predašnje stanje se podnosi sudu kod koga je stranka morala da izvrsi propuštenu radnju. Redovno je to sud pred kojim se vodi postupak, ali to ne mora uvek biti slučaj. To može biti i zamoIjeni sud, ako se radi o radnji koja se morala preduzeti na njegovom području. Prijedlog mora da bude blagovremen.

S jedne strane, stranka je vezana subjektivnim rokom koji iznosi osam dana i računa se od dana kada je prestao razlog koji je prouzrokovao propustanje, a ako je stranka kasnije saznala za propustanje, rok se računa od dana saznanja.

S druge strane, granice su postavljene objektivnim rokom koji traje 60 dana i racuna se od dana propuštanja. Bez obzira na trenutak saznanja za propustanje, objektivni rok od 60 dana ne može biti prekoračen.

Nije propustanje bilo kog roka i prekluzija koja usljed toga nastaje, podobna za otklanjanje putem instituta vracanja u predašnje stanje. Prijedlog za vracanje u pređašnje stanje se može koristiti samo kada je u pitanju procesnopravni rok, uz poštovanje ograničenja nametnutog članom 113. ZPP, koji isključuje traženje vracanja u pređašnje stanje, ukoliko je propušten rok za podnošenje ovog prijedloga, ili ako je propusteno ročište odredeno povodom prijedloga za vraćanje u predašnje stanje. Ukoliko stranka traži vraćanje u predašnje stanje zbog propuštanja roka, dužna je da istovremeno sa podnošenjem prijedloga, preduzme i propuštenu radnju (npr. tuženi je propustio da u zakonom predvidenom roku odgovori na tužbu, pa je donjeta presuda na osnovu propuštanja. U torn slučaju tuženi je dužan da istovremeno sa podnošenjem prijedloga za vraćanje u predašnje stanje podnese i odgovor na tužbu. Kada nadležni sud primi prijedlog za vracanje u predašnje stanje, najpre vrši kontrolu njegove blagovremenosti i dozvoljenosti. U slučaju da bilo koja od ove dijve procesne pretpostavke nije ispunjena, sud ce predlog da odbaci rešenjem. Sud ce odbaciti predlog za vracanje u predašnje stanje i u situaciji kada je on neuredan. Prijedlog za vraćanje u predašnje stanje se podnosi u formi podneska. Ukoliko podnesak ne sadrži sve propisane elemente, sud ce taj podnesak da odbaci. Neuredan je prijedlog za vracanje u predašnje stanje, ukoliko stranka nije podnjela uz njega odgovarajuce dokaze, a ne zasniva se na opštepoznatim činjenicama. Samo odlučivanje o prijedlogu za vracanje o predasnje stanje nije prepreka daljem toku pamice. Otuda i tumacenje po kojem je postupak za vracanje u predasnje stanje incidentni postupak koji se umece u tekuci postupak.

Da bi se sprecile zloupotrebe prilikom ulaganja neosnovanih prijedloga za vracanje u predašnje stanje, pravilo je da podnošenje prijedloga ne dovodi do zastoja u postupku. Sud može da zastane sa postupkom dok rešenje o prijedlogu ne postane pravnosnažno. Za donosenje оdluke o zastoju u postupku ne trail se prijedlog stranke koja je zahtevala vracanje u predašnje stanje. O prijedlogu za vracanje u predašnje stanje sud ce, po pravilu, odlučiti bez održavanja ročišta. To znači da se načelo kontradiktornosti u ovom slučaju ne primenjuje. Izuzetno, sud može da zakaže ročište, ako je to potrebno radi pravilnog utvrdivanja činjenica. U toj situaciji na ročište se mora pozvati i protivna stranka. Ona može na ročištu da opovrgne tvrdnje predlagača, što sve treba da posluži sudu da obrazuje podlogu zakonite i pravilne odluke. Sud sam cijeni da li su se stekll opravdanl razlozi da se dozvoll vracanje u pređašnje stanje. Ako na ročlšte ne prlstupl protlvnlk predlagača, to nlje smetnja da se ročlšte održi. Isto bl vrijedilo u sltuacljl da sa ročlšta odsustvuje sam predlagač.

Sud ne moie odbltl prijedlog za povraćaj u predašnje stanje samo zato što predlagač nlje prlstuplo na ročlšte zakazano povodom tog prijedloga.Таda bl sud uzeo u obzlr navode u prijedlogu i člnjenlce do kojlh je došao saslušanjem protlvne stranke, te na osnovu toga donio odluku. O prijedlogu za vracanje u pređašnje stanje sud meritomo odlučuje rešenjem.

Sud, ukollko prethodno nlje odbaclo prijodnedlog za vracanje u pređašnje stanje, može odnosno usvojltl odbltl prijedlog za vracanje u pređašnje stanje. Protlv rešenja kojlm se prijedlog za vracanje u pređašnje stanje odbacuje odblja, dozvoljena je žalba. To prolstlče Iz odredbe člana 385. stav . ZPP-a kojlm je proplsano da je protlv svakog rešenja dozvoljena žalba, oslm ako je u zakonu određeno da žalba nlje dozvoljena. Ako je sud usvojlo prijedlog za vracanje u pređašnje stanje, protlv takvog rješenja žalba nlje dozvoljena, izuzev ako je sud usvojlo nedozvoljen, neblagovremen prijedlog. Sva resenja koja se donose na ročlštu objavljuje predsjednlk vijeća, odnosno sudlja pojedlnac. Rješenje koje je na ročlštu objavljeno dostaviće se strankama u ovjerenom preplsu samo ako je protlv tog resenja dozvoljena posebna žalba. Sud odlučuje o prijedlogu za vracanje u pređašnje stanje, po pravilu bez održavanja ročlšta. Rješenje mora da se obrazloži, ako je protiv njega dopuštena posebna žalba. Troškove postupka pokrenutog prijedlogom za vracanje u pređašnje stanje uvek snosi predlagač. Ovo vrijedi i u situaciji u kojoj je usvojen prijedlog za vraćanje u pređašnje stanje. Prepreka zbog koje predlagač nije mogao da blagovremeno da preduzme parničnu radnju, predstavlja slučaj koji se desio njemu kao osobi ili njegovoj imovini, pa se u tom slučaju primenjuje pravilo casus nocet domino.

Svaka stranka je dužna da, nezavisno od ishoda pamice naknadi protivnoj stranci troskove koje je prouzrokovala svojom krivicom ili slučajem koji se njoj dogodio.Sud može zastati s postupkom dok rešenje o prijelogu za vracanje u predasnje stanje ne postane pravnosnažno. Prilikom odlučivanja da li ce da odredi zastoj u postupku, sud bi morao da vodi računa u kojoj se fazi postupak nalazi. Ako sud pravnosnažnim rješenjem dozvoli vracanje u predasnje stanje, pamica se vraca u onaj procesni stadijum u kojem se nalazila pre propuštanja. Bice ukinute sve odluke koje je sud zbog propustanja donio. Osnovno dejstvo vracanja u predasnje stanje se ogleda u tome sto se konstituiše fikcija da je naknadno preduzeta parnična radnja, zapravo blagovremeno preduzeta. Ako je, zbog propuštanja roka za izjavljivanje žalbe donijeta pravnosnažna presuda, vracanje u pređašnje stanje oduzima presudi svojstvo pravnosnažnosti, a podnjeta žalba smatra se blagovremenom. Kako se pravnosnažnim usvajanjem prijedloga za vracanje u pređašnje stanje postupak vraca u prethodni stadijum, a preduzete parnične radnje gube važnost ex lege, to znači da rješenje ima konstitutivno dejstvo.

Problemi vezani za pravo žalbe protiv rješenja po prijedlogu za vraćanje u pređašnje stanje

Odredbom člana 233. stav l. ZPP FBiH i ZPP RS te člana 200 stav 1 ZPP BiH propisano je da je protiv rješenja prvostepenog suda dopuštena žalba, ako u Zakonu nije određeno da žalba nije dopuštena, dok je stavom 2. istog člana propisano da ako zakon izričito određuje da posebna žalba nije dopuštena, rješenje prvostepenog suda može se pobijati samo u žalbi protiv konačne odluke. U pogledu rješenja kojim se usvaja prijedlog za vraćanje u pređašnje stanje i rješenja kojim se odbija prijedlog za povrat u prijašnje stanje, odredbom člana 333. ZPP-a FBiH i ZPP RS te 268 ZPP BiH, propisano je da posebna žalba nije dopuštena. To znači da se sukladno odredbi člana 233. stav 2. ZPP F BiH i ZPP RS, te člana 200 stav 2 ZPP BiH ova rješenja mogu pobijati samo žalbom protiv konačne odluke. S tim u vezi postavlja se pitanje koje su to konačne odluke na koje se može uložiti žalba, a time ujedno i pobijati rješenje povodom prijedloga za vraćanje u pređašnje stanje, a od kojeg pobijanja vezano za konačnu odluku zavisi da li se radilo o nezakonitom postupanju odnosno onemogućavannju raspravljanja, što znači i da bi osnovanost tog pobijanja opravdavala ukidanje konačne odluke po članu 227. stav 1. tačka 2. ZPP F BiH i ZPP RS. Pri ovom razmatranju treba poći od same sadržine odredbe člana 328. ZPP F BiH i ZPP RS, koja institut vraćanja u pređašnje stanje vezuje za 2 oblika propuštanja stranke i to:

* propuštanje ročišta

* propuštanje roka za poduzimanje neke radnje u postupku, a koje propuštanje mora da ima za posljedicu gubitak prava stranke na preduzimanje te radnje. Kada se radi o propuštanjima ročišta ili roka za preduzimanje radnje tokom prvostepenog postupka sve do donošenja prvostepene odluke, stranka može odluku o prijedlogu za vraćanje u prieđašnje stanje pobijati žalbom protiv te prvostepene odluke kao konačne. Problem se postavlja kod rješenja po prijedlogu za vraćanje zbog propuštanja roka za žalbu.

Prije svega, postavlja se pitanje kada stranka taj prijedlog treba da podnese, odnosno koji momenat se ima smatrati njenim saznanjem za propušteni rok, a što je ujedno odlučno i za ocjenu blagovremenosti prijedloga. Ako je stranka uredno primila prvostepenu odluku sa poukom o pravu na žalbu, onda se momenat saznanja za propušteni rok za izjavljivanje žalbe ne može smatrati dan kada je njena žalba na prvostepenu odluku odbačena kao neblagovremena. Naime, na stranki je u tom slučaju dužnost odnosno obaveza da vodi računa da svoje pravo na izjavljivanje žalbe iskoristi u propisanom zakonskom roku, dakle i da vodi računa kada joj ističe rok za žalbu. Ako postoje opravdani razlozi zbog kojih stranka nije mogla podnijeti žalbu u datom roku, onda stranka ima pravo da u roku propisanom članom 329. stav 2. ZPP F BiH i ZPP RS podnese prijedlog za vraćanje u pređašnje stanje zbog propuštenog roka za žalbu, ali mora istovremeno sa podnošenjem tog prijedloga i da obavi propuštenu radnju, tj. da podnese žalbu. U tom slučaju prvostepeni sud će prvo odlučiti o prijedlogu, pa ako ga odbije i donese rješenje o odbacivaju žalbe kao neblagovremene, onda to rješenje o neblagovremenosti žalbe ima karakter konačne odluke na koju je dopuštena žalba, te se tom žalbom može pobijati i rješenje o prijedlogu za vraćanje u pređašnje stanje po članu 233. stav 2. ZPP.